Nacional je proteklog tjedna razgovarao s dvjema predstavnicama udruga uključenih u ”Mrežu psihosocijalnih savjetovališta za korisnike u riziku”, koje su upozorile kako je nužno da društvo ustroji učinkovitiji mehanizam liječenja i prevencije mentalnih poremećaja koji posljednjih godina, a naročito od početka pandemije koronavirusa, rastu alarmantnom brzinom u svim dobnim kategorijama stanovništva, a naročito među djecom i mladima. Sanja Orešković Vrbanec, socijalna pedagoginja i psihoterapeutkinja s dugogodišnjim iskustvom, zaposlena u udruženju “Djeca prva” te psihologinja i edukantica kognitivno bihevioralne terapije Petra Kremenjaš, voditeljica Centra za djecu i mlade obitelji Modus, koji djeluje u sklopu Društva za psihološku pomoć, predložile su u razgovoru za Nacional, među ostalim, model “socijalnog ugovaranja”, koji bi zaživio na sveobuhvatniji način i u većoj mjeri uključio civilne organizacije koje pružaju usluge psihosocijalnog savjetovanja te time dodatno pomogao državnim institucijama socijalne politike. Jer kako su rekle za Nacional, nužno je da društvo osvijesti problem te se koncentriranije i ozbiljnije posveti kvaliteti mentalnog zdravlja populacije jer “sve statistike pokazuju trend povećanja stresa, depresivnosti i anksioznosti, naročito kod najranjivijih skupina, djece i mladih; i taj je trend s pandemijom, potresom i ostalim višestrukim krizama sada dosegnuo apsolutno alarmantnu razinu”.

Udruge “Djeca prva” i Društvo za psihološku pomoć, u kojima rade Sanja Orešković Vrbanec i Petra Kremenjaš, članice su ”Mreže psihosocijalnih savjetovališta za korisnike u riziku”, osnovane u sklopu trogodišnjeg projekta koji financira Fond za aktivno građanstvo, započetog 1. siječnja prošle godine, s ciljem poboljšanja dostupnosti i kvalitete usluga psihosocijalne podrške ranjivim skupinama. Nakana je Mreže da osobama u životnim krizama, prvo u Zagrebu, a s vremenom i diljem Hrvatske, ponude dostupnu, besplatnu i brzu podršku psihosocijalnog savjetovanja. “Ne mogu svi građani platiti brigu o svom mentalnom zdravlju, a i potrebe su sve veće, pa ih ni zdravstveni ni socijalni sustav ne mogu potpuno zadovoljiti. Mreža je osnovana kako bi udruge partneri u sustavu državne socijalne skrbi, koji ne može pokriti sve potrebe, pružile uslugu ljudima kojima treba pomoć i kako bi ta usluga postala što dostupnija, istodobno ostala kvalitetna i, ako je moguće, bila besplatna”, objasnila je za Nacional Petra Kremenjaš.

Stručnjakinje sugovornice Nacionala ne dvoje da je takva vrsta pomoći potrebna sve većem broju ljudi. Štoviše, tvrde – nužna je. Istraživanja su, kažu, pokazala da je kriza mentalnog zdravlja zamijećena i prije veljače 2020., kada je počela pandemija koronavirusa, ali da je od tog vremena eskalirala. “Situacija je apsolutno alarmantna. Već je duže vrijeme bila nadomak alarmantnog, ali sada, sa šokovima višestrukih kriza poput potresa i iscrpljujuće pandemije, koja sada traje već treću godinu, sva istraživanja pokazuju da razina anksioznosti dramatično raste. Posljednjih je godina provedeno nekoliko relevantnih istraživanja koja su pokazala kako anksioznost raste najviše među ranjivim skupinama, naročito među djecom i mladima. Također, sve statistike pokazuju i trend povećanja stresa, depresivnosti i anksioznosti u općoj populaciji. To je i logično jer kada se događaju krize kakvima svjedočimo posljednjih godina, ljudi gube osjećaj sigurnosti i kontrole nad vlastitim životima, i svijet počinju percipirati kao mjesto u kojemu prijeti neprestana opasnost. Pritom, kraj se tim krizama još ne nazire, a sve je još i pogoršano činjenicom da je svijet danas doslovno globalno selo, u kojemu informacije neprestano pristižu, a većina ih je loša, i to sada traje već godinama. Ljudi ne vide perspektivu, i to je ono što naročito brine, jer naša vrsta ima sposobnost oporavka od kriznih situacija i poteškoća mentalnog zdravlja, ali uz uvjet da vidimo perspektivu. Stručnjaci mentalnog zdravlja znaju da kada ne vidite izlaz, i kada jako dugo podnosite anksioznost, vjerojatno je da ćete nakon nekog vremena razviti i depresivne simptome. Čovjek, naprosto, ostane bez kapaciteta da pomogne samome sebi”.

Podatke je za Nacional iznijela Petra Kremenjaš: “Poliklinika za zaštitu djece i mladih grada Zagreba radila je istraživanje u Zagrebu, koje je pokazalo kako jedno od desetoro djece i mladih ima značajnu razinu anksioznosti i depresivnosti, a jedno od sedmoro djece je poslije potresa pokazalo znakove PTSP-a. Istraživanje Edukacijsko rehabilitacijskog fakulteta (ERF) pokazalo je da petina srednjoškolaca ima izraženu depresivnost, jedna trećina anksioznost, a jedna petina je pod stresom. Slično potvrđuju i podaci istraživanja Studijskog Centra socijalnog rada na uzorku zagrebačkih srednjoškolaca. To su, bez dvojbe, alarmantni podaci”, kaže Petra Kremenjaš. U praksi se vidi da su sve mlađa djeca izloženija poteškoćama mentalnog zdravlja, među ostalim samoozljeđivanju i pokušajima suicida”, kazala je. Sanja Orešković Vrbanec dodaje kako je situacija “izrazito alarmantna” baš sa stajališta mladih ljudi. “Odrasli su bolje od njih osposobljeni da podnesu teška stanja. Mladi, pak, koji trebaju ući na tržište rada, ulaziti u partnerske odnose, osnivati obitelji i postati produktivni članovi društva, krizi su izrazito izloženi. Uzmu li se u obzir podaci o iseljavanju, i kombiniraju li se s podacima o značajnom porastu anksioznosti i depresije, pitanje je kako će se sve to odraziti na cijelo društvo”, upozorava Sanja Orešković Vrbanec.

Trend mentalnih oboljenja u velikom je porastu, tvrde Sanja Orešković Vrbanec i Petra Kremenjaš. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Povrh svega, suvremenost je donijela još jedan golemi problem o čijem se utjecaju na mentalno zdravlje u Hrvatskoj još ne govori dovoljno: klimatski kaos, koji je, kažu sugovornice, “svima nama realna prijetnja”. “Kada u kliničkom smislu govorimo o anksioznosti uzrokovanoj klimatskim promjenama, valja naglasiti da je Američka psihološka asocijacija opisala taj fenomen. ‘Eko-anksioznost’ nije još uvrštena u dijagnostičke priručnike, ali je još ranije prepoznata kao fenomen koji se pojavljuje sve češće, a o njoj je u glasilu Američke psihološke asocijacije još 2018. objavljen opsežan članak”, objašnjava Petra Kremenjaš. Sanja Orešković Vrbanec procjenjuje kako su, u suočavanju s posljedicama klimatskih promjena, moguća dva razvojna pravca: “Ili će se postojeće teško stanje samo zakomplicirati, jer mladi jesu osjetljiviji na ekološka pitanja nego generacija srednje dobi, ili će ta borba postati mjesto njihove samoaktualizacije, pa potencijalno i regulacije raspoloženja”. Primjer za ovu drugu mogućnost, u kojoj mladi svoju sudbinu pokušavaju preuzeti u vlastite ruke, jest globalni pokret ‘Fridays for future’, koji je 2018. pokrenula tada petnaestogodišnja švedska učenica Greta Thunberg. “Mladi imaju pokretačku energiju i ideale. Oni nipošto nisu tek adolescenti koji nam rade probleme. Upravo obrnuto: oni mogu stvoriti sjajne stvari. Baš zato što su, evolucijski, spremni preuzeti veći rizik, imaju potencijal da promijene društvo i odrasli im u tome svakako trebaju pomoći, naročito u Europi, koja je i na institucionalnoj razini prepoznala nužnost okretanja zelenim politikama. To je velika prilika u suočavanju s rizikom klimatskog kaosa”, objašnjavaju zagrebačke psihoterapeutkinje.

“Klimatski kaos je realna prijetnja i kod osobe može potaknuti anksioznost koja preplavljuje. A da se takva stanja spriječe, ublaže i olakšaju, jako je važno da se osoba dobro informira, da razumije što se događa, da otvori perspektivu i nauči što sama može učiniti kako bi olakšala i sebi i drugima”, navode sugovornice Nacionala. Riječ je, često, o naizgled “malim” stvarima: prilagodbi, trudu da se napravi sve što se može – da se vozi bicikl, odvaja otpad, životni stil prilagodi zelenim rješenjima, a potom, ako ima energije, da se ljudi uključe i u akcije na razini zajednice, pa i šire. “Takav bi pristup predstavljao funkcionalno, učinkovito suočavanje sa stresom klimatske krize, suočavanje usmjereno na problem koje ljudima može pomoći i olakšati. I to se odnosi na sve nas”, kažu Petra Kremenjaš i Sanja Orešković Vrbanec. “Jer dugoročni i višestruki stres jako iscrpljuje, stvara osjećaj gubitka kontrole nad vlastitim životom i dovodi do osjećaja bespomoćnosti. U takvim stanjima, pomažu sve aktivnosti koje vraćaju osjećaj kontrole. Ne moraju to biti veliki potezi, ‘čuda nebeska’: mnogo malih, svakodnevnih, relativno ugodnih stvari mogu uvelike pomoći. Važno je da i pojedinac i društvo shvate kako problemi o kojima govorimo neće nestati sami od sebe, i zato je jako važno da se njima počnemo sustavnije baviti. Odnosi se to, naravno, i na svakoga od nas, jer svi smo mi, ovako ili onako, pogođeni krizama koje traju: netko i danas renovira potresom razrušeni stan, i to u ovoj ekonomskoj krizi u kojoj su cijene otišle u nebo; svi smo manje-više u obitelji imali nekoga tko je prebolio covid, ili smo ga preboljeli sami… Ključno je pitanje: kako ćemo se tim problemima početi baviti”, kažu zagrebačke psihoterapeutkinje.

‘Valja osigurati efikasniji model socijalnog ugovaranja’, predlažu psihoterapeutkinje. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

“Jako bih voljela da konsenzus počinje s djecom. To bi bilo ljekovito za sve”, kaže Sanja Orešković Vrbanec, stručnjakinja udruženja Djeca prva. Istraživanje Psihijatrijske bolnice za djecu i mladež, objašnjava, pokazalo je kako su u porastu poteškoća mentalnog zdravlja kod mladih obiteljski faktori najvažniji, potom školski, a problemi s vršnjacima tek su na trećem mjestu. “Obiteljska i školska podrška iznimno su važne, ali i država mora omogućiti da i obitelj i škola budu podržani. Jer kada u školi od petsto ili šesto učenika imate jednog psihologa i jednog pedagoga, očito je da oni nemaju kapaciteta da pomognu svakom učeniku i njegovoj obitelji koji pomoć trebaju”, ilustrira Petra Kremenjaš. Sugovornice Nacionala kažu kako je važno obrazovati i roditelje i odgojitelje, kako bi “svi sudionici obrazovne vertikale bili sposobni prepoznati teškoće mentalnog zdravlja i znati kako pomoći kada vide da dijete izražava neki oblik mentalne poteškoće.”

Pandemija i njezine posljedice, međutim, pokazale su kako sustav kaska za problemima: sugovornice Nacionala kažu kako se ništa nije promijenilo u zahtjevu za što boljim ocjenama kod djece, usprkos tome što su bila izložena golemom stresu zbog online nastave. “Ako sam pod stresom”, objašnjava Sanja Orešković Vrbanec, “fiziologija je organizma takva da kognitivne funkcije slabe. Dojam je da tu činjenicu škole nisu dovoljno uzele u obzir, ni u pandemiji ni u potresu. Ne želim generalizirati – ima sjajnih profesionalaca koji su se na različite načine dovijali kako da mladima više izađu u susret – ali, ukupno gledajući, primat zahtjeva da ocjene budu što bolje nije se promijenio. Nisam još čula sistemski razgovor o tome koliko djeca u uvjetima pandemije i ekonomske krize te nakon potresa uistinu mogu, kolike su im izvršne kognitivne funkcije, kako zadržavaju pažnju, kako uče, kako pamte, kako izdrže sat od 45 minuta, kolika im je sposobnost analize… Smatram da kognitivne funkcije današnje školske djece treba više razmatrati u kontekstu stresa, jer istraživanja jasno pokazuju da mladi i djeca, naprosto, imaju teškoća. Dodatno, potrebno je jačati psihološku otpornost koju imamo kao ljudska vrsta, naročito kod onih najranjivijih”, upozorava stručnjakinja udruženja Djeca prva.

Posljednje krize – pandemija, ekonomska kriza, opća neizvjesnost, rat u Europi, klimatska kriza – pogađaju sve ljude. “Da bismo mogli pomoći djeci, odgovornost je nas odraslih da pazimo i čuvamo sebe”, naglašava Sanja Orešković Vrbanec. Hrvatska stoga, smatraju naše sugovornice, treba osnažiti svoju socijalnu politiku, i to tako da prepozna problem te da proširi spektar psihosocijalne pomoći. To je moguće, tvrde sugovornice Nacionala, bez dodatnog novca iz državnog proračuna, usavršavanjem modela financiranja udruga koje pružaju psihosocijalnu pomoć. Zdravstveni sustav, naime, plaća usluge psihosocijalnog savjetovanja i pruža taj vid podrške, ali ne uspijeva pokriti potrebe, pa udruge koje se time bave prirodno dopunjuju djelatnost sustava zdravstva i socijalne skrbi. Primjerice, udruge uključene u ”Mrežu psihosocijalnih savjetovališta za korisnike u riziku” rade s djecom, mladima, samohranim obiteljima, oboljelima od karcinoma, djecom i mladima bez adekvatne roditeljske skrbi ili onima izdvojenima iz obitelji. “Procjena je da je kapacitet tih udruga oko pet tisuća korisnika godišnje samo u Zagrebu, što nipošto nije malo. A nijedna od tih udruga nije stavka u proračunu. Udruženje Djeca prva, na primjer, od 2004. pruža savjetovanje za djecu, mlade i obitelji u riziku preko preporuke Centra za socijalnu skrb. Te su usluge besplatne. Isto to radi i Društvo za psihološku pomoć: Centar za socijalnu skrb, u kojemu je zaposlenicima plaća zajamčena, Društvu šalje svoje korisnike, a stručnjaci Društva, koji su plaćeni po projektu, uslugu pružaju besplatno.” Takvu vrstu pomoći, drže sugovornice Nacionala, kroz “prošireni paket socijalnih usluga” treba omogućiti što većem broju građana kojima pomoć treba, ali tako da taj sustav podrže država ili lokalne vlasti. Paket socijalnih usluga, istina, “postoji i sad, definiran je zakonom”, podsjeća Sanja Orešković Vrbanec, “ali je iz raznih razloga nedostupan svima u potrebi”.

Premda za velik broj građana osiguravaju besplatnu psihosocijalnu pomoć – koju treba razlikovati od dugog i skupog psihoterapijskog liječenja psihičkih bolesti, jer nije riječ o liječenju, nego o pomoći zdravima u životnoj krizi – udruge koje pružaju usluge psihosocijalnog savjetovanja i podrške, ma koliko stručne, dijele nesigurnost cijeloga civilnog sektora: nesigurnost projektnog financiranja koje je najčešće prekratko i zaposlenima ne jamči nužnu egzistencijalnu sigurnost i profesionalni kontinuitet. “Bilo bi jako važno da se osiguraju stabilniji modeli financiranja, ali to ne mora značiti povećana izdvajanja iz državnog proračuna”, naglašavaju sugovornice i predlažu efikasniji model “socijalnog ugovaranja” koje bi, s jedne strane, udrugama omogućilo kontinuitet djelovanja i financijsku sigurnost na duži rok, a s druge strane ne bi snizilo kvalitetu usluge, što se često događa kod trajno zajamčenog financiranja, kakvo je ono u državnom sustavu. “Kriterije socijalnog ugovaranja treba jasno propisati. Petogodišnje socijalno ugovaranje, na primjer, svakako bi ohrabrilo udruge koje pružaju psihosocijalnu pomoć. Valja i jasno odrediti cijenu te vrste usluga. Treba naći mudro rješenje za kombinaciju sigurnosti pružateljima usluga s jedne, i kvalitete usluge, s druge strane. Praksa pokazuje da su administrativni zahtjevi prema proračunskim korisnicima često opsežni te zna doći do nedovoljne posvećenosti kvaliteti rada. S druge strane, udruge osiguravaju svoje usluge kratkoročnim projektnim financiranjem, zbog čega izostaje kontinuitet i sigurnost usluga. Potrebni su dobro razrađeni mehanizmi socijalnog ugovaranja: da udruge, na primjer, preko natječaja dobiju i potpišu ugovor na pet godina – to bi im zajamčilo sigurnost, a istodobno osiguralo motivaciju za kvalitetan rad te omogućilo održivost usluga kroz nove projektne natječaje”, predlažu stručnjakinje Društva za psihološku pomoć Petra Kremenjaš i Udruženja Djeca prva Sanja Orešković Vrbanec, suosnivačice mreže udruga za psihosocijalnu pomoć, koja će – o tome nema nikakve sumnje – u nadolazećem vremenu i u Hrvatskoj biti sve traženija.