U adaptaciji dnevnika – ispovjedne proze “Djetinjstvo u Agramu” zagrebačko Dramsko kazalište Gavella rekonstruira prizore iz djetinjstva Miroslava Krleže. Djelo je napisano 1942., za vrijeme Drugog svjetskog rata, koji je Krleži bio najteži životni period. U djelu koje je prvo naslovljeno “Djetinjstvo u Agramu 1902-03”, Krleža opisuje godine kada je bio dječarac od deset godina. Prisjeća se svojih ministrantskih dana i uspomena na najvažniju osobu u njegovu životu, svoju baku Tereziju Goričanec. Kroz memoarske zapise o svom djetinjstvu Krleža propituje djetinjstvo kao mjesto utjehe i predmet kontemplacije koje smatra iznimno važnim za emocionalni razvoj odraslog čovjeka. Slike, boje, mirisi i zvukovi iz ranog perioda čovjekova života trajno se urezuju i tvore najdublja sjećanja. Upravo će ta sjećanja Gavella prenijeti na scenu Kulturnog centra Travno, s obzirom na to da se u tom kazalištu zbog obnove zgrade ne igra već nekoliko godina. Premijera je već odigrana 1. srpnja, u atriju Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, u sklopu Festivala Miroslava Krleže, a u Gavelli se premijerno prikazuje od 23. studenoga. U predstavi “Djetinjstvo u Agramu” u režiji Senke Bulić igra Andrej Dojkić, kojemu je ovo prva glavna uloga. Andrej Dojkić rođen je 1980. u Osijeku. Završio je Akademiju dramske umjetnosti i Ekonomski fakultet u Zagrebu zato što se nije namjeravao baviti glumom. Sve je promijenila njegova prva uloga, prije upisa na Akademiju dramske umjetnosti 2005., u vrlo popularnoj TV-seriji “Zabranjena ljubav”. Nakon toga snimio je brojne serije i filmove i odigrao brojne kazališne predstave. Rektorovu nagradu je dobio 2007. godine, za ulogu Orfeja u predstavi “Euridice” na Dubrovačkim ljetnim igrama.

NACIONAL: U predstavi “Djetinjstvo u Agramu” prvi put otkad ste u ansamblu Gavelle igrate glavnu ulogu. Bilo je velikih, ali ovo je prva glavna, kakav je osjećaj? Gledate li na taj način uloge ili svakoj pristupate na jednak način?

Ne bih rekao da je moja uloga glavna u predstavi. Svi u predstavi vrlo sretno i zadovoljno igramo glavne uloge Krležina djetinjstva u režiji Senke Bulić. Rad na ulogama i same uloge gledam tako da pokušam uživati i pronaći nešto što će ulogu oživjeti, a mene motivirati da je svaki put igram kao da mi je prvi put. To je, naravno, nemoguće jer smo od krvi i mesa, ali zato je tu bitna glumačka tehnika. Naravno da ima uloga i projekata koji su vam u srcu te onih koje želite zaboraviti, ali i to je dio glumačkog puta. Glumca ponekad može “izdati” projekt, ali onda mora naći profesionalne uzuse da to nadvlada.

NACIONAL: Igrate, pretpostavljam, mladog Krležu ili Krležu kao dječaka. Što vam je bio fokus u pripremi ove uloge?

Krležini dnevnički zapisi obiluju informacijama i slikama koje su njegove oči svjedočile, a ta sjećanja i dojmovi viđenog bili su nepresušan izvor njegova stvaranja. Ono što igram i govorim u predstavi je refleksija onog što je u njegovoj glavi i što ti likovi manifestiraju u njemu. Filozofske kontradikcije kroz dječja sjećanja i formirane osobe nisu jednostavne, ali su stvarne i ocrtavaju impresije i sjećanja na jednog od najvećih pisaca s ovih prostora.

NACIONAL: Volite li Krležu i zašto? Zašto je on važan za lektiru, za čitanje, kazalište, film, što možemo od njega naučiti?

Mislim da mi je ovo šesti Krleža u kazalištu. On je uspio bezvremenski portretirati društvene probleme i drame koje nas provociraju i danas. Radnje, likove, odnose, probleme koje je napisao u svojim knjigama i danas u digitalnom obliku kao svježi i recentni događaji dolaze svima nama na dlan. Imao je nevjerojatnu lakoću u svom peru, a imao je i svoj jezik i rečenicu koja jedinstvena i prepoznatljiva kao Shakespeareova. Shakespeare je svetinja u obrazovnom i kulturnom sustavu Engleske. Jel’ Krleža naš Shakespeare? Meni jest.

NACIONAL: Često se Krleža igra u hrvatskim kazalištima, znači li to da smatrate da ga dovoljno cijenimo, kako gledate na odnos hrvatske kulture prema Krleži i njegovu doprinosu toj kulturi?

Kulturološki utjecaj Krležine, ali i bilo koje kazališne predstave, može se mjeriti u broju njezinih izvedbi, što bi značilo da je predstava gledana i da je tražena, da ulazi u podsvijest, da provocira, da mazi, da potiče i da se traži. To je poluga od dva kraja. Predstava daje, publika traži. Jedno bez drugog ne ide. Ono što je kvalitetno trajat će i bit će traženo. Mislim da za Krležu ima još više mogućnosti i prostora u smislu da ga se više igra i da ga hrvatska kultura konzumira u različitim medijima raznih režijskih pristupa i koncepata.

NACIONAL: Igrate dijelom i na kajkavskom dijalektu, je li vam to bio izazov, kako “stojite” s tim narječjem? Kao Slavonac ne biste trebali imati problema sa “skidanjem” dijalekata.

U ovoj predstavi ne igram na kajkavskom dijalektu jer je redateljica Senka Bulić imala određene vizije određenih likova. Iz Slavonije sam i za vrijeme studiranja na Akademiji to mi je olakšalo koristiti štokavski jezik, imati dužine u riječima i poštovati naglaske. S obzirom na to da sam odrastao u Zagrebu, kajkavština mi je bliska.

NACIONAL: Vaše djetinjstvo nije vezano uz Agram, uz Zagreb. Rođeni ste u Osijeku, kakvo je bilo vaše djetinjstvo, čega se najradije sjetite?

Moje djetinjstvo u Slavoniji bili su nogomet, kupanje u Karašici, pecanje. U Zagrebu je bio zakon asfalta.

NACIONAL: Zašto ste se odlučili posvetiti glumi, što vas je zaintrigiralo, kako je počeo vaš glumački put?

Nakon “Zabranjene ljubavi” upisao sam Akademiju dramske umjetnosti. Uvijek ću biti zahvalan na prvim koracima pokušaja glume u “Zabranjenoj ljubavi” jer mi je omogućila da shvatim da se želim baviti ozbiljnim ulogama i raditi ozbiljne stvari u karijeri.

NACIONAL: U ansamblu ste od 2017., a prije toga igrali ste dosta po raznim kazalištima, privatnim produkcijama, snimali serije i filmove. Je li vas ansambl usporio ili vam je, baš suprotno, dao više mogućnosti za rad? Zašto ste ušli u ansambl?

Ne bih rekao da me ansambl usporio jer po prirodi nisam spora osoba. Ja moram raditi i trošiti svoju glumačku i kreativnu energiju. Dosta radim izvan matičnog kazališta i na svojim projektima sa svojim suradnicima. Nadam se da će ova pandemija što prije završiti.

NACIONAL: Pretpostavljam da je za vrijeme pandemije bilo lakše vama glumcima u ansamblu nego vašim kolegama slobodnjacima koji su bili u velikim problemima i još uvijek su u nesigurnoj situaciji. Kako gledate na to teško vrijeme?

Bio sam slobodnjak sedam godina pa dobro znam koji su to izazovi i na koji način se nesigurnost manifestira na psihu i privatan život umjetnika. Nezavisna scena u vrijeme pandemije je horor film koji ne znamo u koliko će se nastavaka još snimati i koji će protagonisti preživjeti. Naravno da je glumcu u takvoj situaciji egzistencijalno lakše biti dio ansambla.

‘Ako mogu istaknuti što je meni ugoda igranja, onda je to povezanost s intimnim prostorima u kojima mogu doprijeti do gledatelja čak i pogledom u oči’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Osim pandemije, vaše matično kazalište Gavellu je spopala dodatna nevolja – zbog potresa se urušila zgrada koja se već bila rekonstruirala, a sad je sasvim neupotrebljiva do daljnjeg pa morate igrati na drugim scenama. Kako se osjećate zbog toga?

Gavella je postala dramsko siroče. Pandemija je kazalištima sastavila lijes, a potres ga je Gavelli zakucao. Od dvije dvorane koje smo trebali imati na raspolaganju sada smo podstanari svugdje i ne bi me začudilo da zaigramo i po dnevnim sobama.

NACIONAL: “Djetinjstvo u Agramu” je dnevnik o sretnim danima, o djetinjstvu, Krleža se prisjeća dragih ljudi i mjesta, događaja. Ali ono što je važno i konstantno u tom djelu jest umjetnost koju Krleža smatra iznimno važnom, nezamjenjivom. Kako vi doživljavate umjetnost, zašto je važna i je li važna u Hrvatskoj?

Svatko ima svog Krležu i svi mogu testirati koliko im je umjetnost važna; ugasite radio, muziku, koncerte, TV, filmove, zatvorite knjige, prestanite crtati, čitati ovaj članak… Jel’ još umjetnost irelevantna? Kako bi Krleža rekao: ”Dječju igru loptom, dakako, kažnjavaju, a igru odraslih državama, krunama, ratovima zovu poslovanjem. Bune se protiv dječje igre jer da ometaju svladavanje onih vještina kojima se promiuču društvene probiti…. ”

NACIONAL: Može li umjetnost koja je pod politikom, a u Hrvatskoj je sve pod utjecajem politike, biti ona prava umjetnost? Može li se izboriti za sebe bez obzira na te vanjske utjecaje, je li se izborila za sebe?

Umjetnost ne može biti sporazum ili konsenzus. Umjetnost se kroz povijest bori za svoju opstojnost i slobodu tako da je pitanje politike i umjetnosti u jednoj rečenici teško spojivo, a još je teže dati odgovor koji u raznoraznim fragmentima nismo probavili već milijun puta.

NACIONAL: Ako se sjećam, a “Djetinjstvo u Agramu” čitala sam davno, Krleža kaže da je svaki čovjek umjetnik, dijelite li njegovo mišljenje?

Ja volim promatrati ljude. To bih ponekad mogao nazvati svojim hobijem. Nema ljepšeg od promatranja prirodnosti i reakcije ljudi u nekim situacijama, primjerice na blagajni u trgovini te raznolikosti postojanja svih tih divnih ljudi. Željko Senečić kod kojeg sam igrao Leonea u “Glembajevima” govorio je da je umjetnost laž. E sada ‘ajmo pomiriti “Glembajeve” i Senečića pa reći da je svaki čovjek umjetnik dok se ne dokaže suprotno.

NACIONAL: Kako Krleža kaže, i to mi se čini važno zbog aktualne situacije u Hrvatskoj, “ljude u školi ne podučavaju da bi progledali već oslijepili te ih kroz indoktrinaciju čine pasivnom lutkom u društvenoj igri ratova”. Biste li se složili s njim?

Mi smo u nekoj vrsti matrice. Svi mi. Ta matrica je i Krležina društvena igra ratova o kojoj je pisao, samo je ona danas tehnološki evoluirala i poprimila drugačije oblike: lajkove, komentare, emotikone. Jel’ to nije indoktrinacija ”puka”, ali i onog dijela ”puka” koji je stvorio taj mehanizam? Da bi se izašlo iz te pasivnosti većina toga temelji se na vrijeđanju i umanjivanju tuđeg, zbog nedostatka vlastitog. Obrazovni sustav ne može se nositi s toliko štetom i poticati djecu da progledaju jer je i sam ostao u nekim drugim zaboravljenim vremenima. Razvijte čovjeku socijalnu inteligenciju, dajte mu obrazovanje i čovjek će činiti razliku i umjesto pasivnog biti proaktivan.

NACIONAL: Ova je predstava imala praizvedbu na Festivalu Miroslava Krleže u srpnju, u drugom prostoru. Koliko je prostor važan za glumca, igra li ulogu za vas je li to neka mala dvorana, stan ili velika scena?

Ja sam igrao u klubovima, kafićima, amfiteatrima, kazalištima, trgovima, hotelima… Ako mogu istaknuti što je meni ugoda igranja, onda je to povezanost s intimnim prostorima u kojima glumački mogu doprijeti do gledatelja čak i pogledom u oči.

NACIONAL: Riječ je o poetičnoj predstavi, s dosta glazbe, lirskih elemenata. Koliko je danas, prema vašemu mišljenju, baš takvih neuobičajenih projekata, drugačijih prikaza? Koliko je važno odmaknuti se od nekih klasičnih postavljanja, što takva postavljanja mogu donijeti hrvatskoj kazališnoj sceni?

Svako ima svoju viziju i razloge zašto i kako nešto radi. Radio sam predstavu po motivima Krležina “Michelangela” u režiji Tomaža Pandura, a naslovnu ulogu je igrao Livio Badurina. To je bio projekt koji bio oslobođen svih klasičnih Krležinih pristupa i korespondirao je nešto novo i začudno. Sam proces stvaranja je bio poseban jer je Tomaž stvorio atmosferu koja je zaustavila vrijeme i putem nas glumaca proces je izbacivao materijale za još pet predstava. Put je bio dug i mukotrpan, ali značajan u kontekstu rada s glumcima i odmaka. Danas imamo mlade kolege i prijatelje Paola Tišljarića i Romana Nikolića koji na svoj način inspirirani Pandurovim radom koriste elemente proizašle iz rada s njim na “Michelangelu”. Dakle, u umjetnosti je bitno napuštati klasične načine, ali samo ako odmak dolazi iskreno.