ANA DEVIĆ: ‘Žilnik je nagovijestio raspad Jugoslavije i gaženje prava radnika’

Ana Dević dio je kolektiva Što, kako i za koga/WHW, a kurirala je – uz svoje kolegice – prošloga vikenda u bečkom Kunsthalleu otvorenu izložbu ‘Građani iz sjene’ posvećenu filmskim praksama redatelja Želimira Žilnika

Filmski redatelj i umjetnik Želimir Žilnik, danas 78-godišnjak, vrlo rano je postao međunarodno priznat osvojivši sa svojim prvim igranim filmom „Rani radovi“ Zlatnog medvjeda za najbolji film na berlinskom međunarodnom filmskom festivalu 1969. godine. Istovremeno su mu filmovi nailazili na politički otpor pa je ranih 1970-ih emigrirao u Zapadnu Njemačku gdje je snimao nezavisne filmove, uključujući neke od najranijih radova na temu gastarbajtera. Kada su mu 1980-ih filmovi ponovo doživjeli politički otpor i cenzuru, vratio se u Jugoslaviju i snimio brojne televizijske i igrane filmove u kojima je proučavao rane simptome rastućih društvenih sukoba u zemlji, a 1990-ih i 2000-ih pozabavio se gorućim problemima postsocijalističke tranzicije i pitanjima migracije. Zbog njegova doista iznimnog opusa, kustosice zagrebačkog kolektiva WHW odlučile su kompletan rad Želimira Žilnika predstaviti austrijskoj javnosti velikom izložbom u bečkom Kunsthalleu, na čijem su čelu od 2019. godine.

Kolektiv WHW – What, How & for Whom (Što, kako i za koga) – čine Nataša Ilić, Sabina Sabolović, Ivet Ćurlin i Ana Dević te dizajner i teoretičar Dejan Kršić uz suradnju kustosica Ane Kovačić i Martine Kontošić te umjetnika Jasne Čagalj i Damira Žižića. Nastao je 1999. godine iako su se kao udruga registrirali tek dvije godine kasnije, kako bi svoje aktivnosti usmjerili istraživanju potencijala kritičkih kustoskih i umjetničkih praksi koje generiraju inovativne modele samoorganizacije u području suvremene umjetnosti te uključuju organizaciju brojnih kulturnih događanja kao što su samostalne i grupne izložbe, performansi, predavanja hrvatskih i međunarodnih kustosa, umjetnika i teoretičara, seminari, okrugli stolovi i javne rasprave, kao i publikacije o suvremenoj umjetničkoj produkciji, teoriji i kustoskoj praksi.

Njihov rad vrlo brzo je primijećen u svijetu pa su tako odabrane da selektiraju utjecajan Istanbulski bijenale 2009. godine na kojem su sudjelovali umjetnici iz 40 zemalja. Međutim, njihov koncept bijenala izazvao je vrlo burnu reakciju javnosti, kao i obilježavanje 152 godine od izdavanja „Komunističkog manifesta“ koje je u Hrvatskoj uzburkalo duhove. Paralelno su uređivale i vodile program Galerije Nova u strogom centru Zagreba, koja je postala svojevrsna meka suvremene umjetnosti zahvaljujući njihovim inovativnim i poduzetnim umjetničkim i poslovnim potezima. Kvaliteta njihova dosadašnjeg djelovanja potvrđena je i u proljeće 2019. godine kada ih je Grad Beč pozvao da tijekom sljedećih pet godina preuzmu kuriranje prestižne Kunsthalle Wien, bečke kuće umjetnosti. O Žilniku i njegovu opusu te djelovanju svog kustoskog kolektiva za Nacional je govorila povjesničarka umjetnosti i kustosica Ana Dević, voditeljica WHW-a u Zagrebu i predavačica na zagrebačkoj WHW Akademiji, međunarodnom studijskom i eksperimentalnom programu za mlade umjetnike.

NACIONAL: Prošloga vikenda u bečkom Kunsthalleu otvorena je izložba u cijelosti posvećena liku i djelu Želimira Žilnika, koja se zapravo još od 2018. godine, kada je premijerno postavljena u njemačkom Oldenburgu, seli iz grada u grad. Zašto kustoski kolektiv WHW smatra Žilnika toliko važnim za suvremenu umjetnost da je njegovo stvaralaštvo odlučio predstaviti austrijskoj publici?

Izložba „Građani iz sjene“, koja predstavlja rad filmskog redatelja Želimira Žilnika, dogodila se izvorno 2018. na poziv kolega iz Edith Russ Haus für Medienkunst u Oldenburgu, a nakon toga pokazana je domaćoj publici u Galeriji Nova u Zagrebu. Brojni su razlozi što smo tu izložbu odlučili postaviti i u Kunsthalle Wien. Žilnikov rad je radikalan u mnogo aspekata. Mnogi njegovi filmovi svojim su temama i pristupima proročki nagoviještali događaje kao što su raspad Jugoslavije, prijelaz iz socijalizma u neoliberalni poredak i gaženje prava radnika, kao i širu društvenu eroziju koja je pokrenula nove procese migracija. Naziv izložbe „Građani iz sjene“ odražava Žilnikov cjeloživotni interes za nevidljive, potlačene i nedovoljno ili pogrešno reprezentirane ljude. To su, primjerice, migranti, žene, radnici, nacionalne i druge manjine. Oni nisu samo glumci u Žilnikovim filmovima već protagonisti u puno smislu riječi, aktivni sudionici koje Žilnik poziva da medij filma koriste i kao platformu vlastitog samoodređenja. Žilnikove filmove prožima hrabar amaterizam koncepta i metode, koje izložba razrađuje s interesom za potencijal građana iz sjene kao doprinos emancipatorskoj politici i angažiranoj umjetničkoj produkciji.

NACIONAL: Kada je Žilnik 2018. godine dao intervju tjedniku Nacional, između ostalog je izjavio: „U kakvim klimavim režimima i državama živimo, uz organiziranu pljačku nacionalnih resursa, uz falange konvertita na vlasti, pritužbe da su ‘umjetnost i kultura ugroženi’ nema tko čuti.“ Kako biste ocijenili položaj umjetnosti u svijetu danas, dakako, i u Hrvatskoj, gdje joj nijedna vlast nije posvetila prikladnu pažnju i financijsku podršku?

Danas kada različite političke i društvene krize s kojima se nosimo već dulji niz godina polako ulaze u točke kulminacije, jasno je da su umjetnost i kultura izuzetno važni resursi koje kao društvo trebamo očuvati. Umjetnost i kultura nisu samo važni jer nam u situacijama krize pomažu prebroditi traume. Kako i trenutno svjedočimo, umjetnost je važna za različite vrste društvene mobilizacije, ona u njima aktivno sudjeluje i potiče promjene. Umjetnici poput Želimira Žilnika i brojni drugi pokazali su izuzetnu hrabrost pod različitim pritiscima, poput cenzure i ostracizma. Imamo čast što možemo učiti iz njihove snalažljivosti, upornosti i integriteta. Kontinuirano radimo na poticanju nositelja kulturne politike u Hrvatskoj da preispitaju uvjete rada na kulturnoj sceni. Nadam se će se buduće kulturne politike mijenjati u pravcu jačeg očuvanja svojih najagilnijih protagonista i inicijativa.

 

‘Naziv izložbe ‘Građani iz sjene’ odražava Žilnikov cjeloživotni interes za nevidljive, potlačene i pogrešno reprezentirane ljude kao što su migranti, žene, radnici, manjine’

 

NACIONAL: Posljednji Žilnikov dokumentarni film „Najlepša zemlja na svetu“ iz 2018. godine govori o mladim migrantima u Beču koji se probijaju kroz administrativne labirinte do odobrenja boravka. Koliko je Žilnik tim filmom uspio približiti status migranata austrijskoj publici i zainteresirati austrijsku javnost za svoj opus?

U tom filmu Žilnik nastavlja suradnju s migrantskim zajednicama. To je priča o mladim ljudima koji su se smjestili u Austriji, no imaju komplicirane odnose sa svojim obiteljima koje su ostale u domovini i koje im izdaleka često nameću tradicionalne načine života. Budući da je nastao u austrijskom kontekstu, film je bečkoj publici sjajan uvod u Žilnikov rad. Film će biti prikazan na zasebnoj projekciji jer je to ujedno i jak programski statement same izložbe, osobito u Beču u kojem živi velik broj „građana iz sjene“ čije priče i iskustva tako postaju vidljivi.

NACIONAL: Koliko taj film govori o Žilnikovu umjetničkom i društvenom angažmanu?

Žilnika su posebno zanimala iskustva migranata koji su uspjeli ostvariti pravo boravka do 2018. godine, kada su mjere integracije migranata u Austriji postale restriktivnije. Kao pripremu za film Žilnik je na Facebooku pozvao ljude da podijele svoja iskustva migracija i očekivanja od života u Austriji. Javilo se više od 100 ljudi koji su sudjelovali u intervjuima i čije su priče oblikovale film. Upravo iz te geste vidljiv je Žilnikov umjetnički društveni angažman.

NACIONAL: Jesu li Austrijanci prije ove izložbe čuli za Žilnika i kako je izložba primljena u Beču i Austriji?

Izložba je u tjedan dana, otkako je otvorena, sjajno prihvaćena, publika dolazi unatoč teškoj situaciji pandemije koja usporava uobičajeni ritam rada institucija. Pokušavamo i u ovim uvjetima biti gostoljubivi. Ulaz u Kunsthalle tijekom vikenda otvorenja bio je besplatan, a zbog duljine filmova i obima izložbe posjetitelji je mogu posjećivati više puta s istom ulaznicom. Zbog velikog broja filmova koji se unutar izložbe prikazuju, svaka kupljena ulaznica vrijedi za neograničeni broj dolazaka. Austrijskoj publici Žilnikov rad do sada je bio poznat preko filmskih festivala, a ovom izložbom ne predstavljamo ga samo kao filmaša, već i kao slojevitog umjetnika izuzetno bogatog opusa. Već nakon tjedan dana imamo puno osvrta u medijima.

NACIONAL: Što je sve obuhvaćeno izložbom „Građani iz sjene“?

Žilnikova prezentacija u Kunsthalleu do sada je najopsežnija prezentacija autorova rada u mediju izložbe. Izložba uključuje Žilnikove ikoničke kratke filmove s početka karijere, kao i igrane filmove, ulomke iz filmova i dokumentarni materijal te tako pokriva cijeli Žilnikov opus i njegovu kritičku i javnu recepciju tijekom godina. Sadrži i rijetko prikazivane filmove i materijale kao što su „Javno pogubljenje“ (1974.), snimljen u Njemačkoj, kao i TV reportažu o „Gastarbajter operi“ (1977.), Žilnikovoj jedinoj kazališnoj predstavi. Izložba predstavlja i istraživanje u čijem je središtu kontekst u kojem je Žilnik započeo svoju karijeru, odnosno amaterski kinoklubovi koji su postojali u mnogim jugoslavenskim gradovima. Uz Žilnikove radove prikazuju se različiti filmovi nastali u kinoklubovima u Zagrebu, Beogradu, Ljubljani i Splitu 1950-ih i 1960-ih. Taj segment kurirala je Ana Janevski. Osim toga, za ovo izdanje „Građana iz sjene“ kustos Jurij Meden napravio je u suradnji s umjetnikom filmski esej „Želimir Žilnik: filmovi u mom životu“ koji istražuje Žilnikove filmske utjecaje i interese te ga stavlja u širi kontekst filmske povijesti.

NACIONAL: Jeste li za potrebe ove izložbe surađivali i s nekim drugim austrijskim institucijama?

U sklopu suradnje između Kunsthalle Wien i filmskog festivala Viennale, koji se održava od 22. listopada do 1. studenoga, na festivalu će biti prikazan izbor Žilnikovih filmova. Poseban prikazivački program organiziran u suradnji s Austrijskim filmskim muzejom i usmjeren na ranije zanemarene segmente Žilnikovih televizijskih radova iz 1980-ih, zaključit će izložbu u siječnju. Izložbu prate opsežna publikacija i serija diskurzivnih i edukativnih događanja. Opseg upravo ovog izdanja izložbe važan je doprinos institucionalnoj valorizaciji Žilnikova rada.

Nataša Ilić, Ana Dević, Želimir Žilnik, Sabina Sabolović i Ivet Ćurin na otvorenju izložbe u Beču. PHOTO: Lorenz Seidler

 

NACIONAL: Je li uz sav dosadašnji rad WHW-a postojao neki „okidač“ zbog kojeg vam je Grad Beč ponudio da upravljate Kunsthalleom?

Moje kolegice izabrane su na temelju natječaja na koji se javilo više od osamdeset kandidata iz cijeloga svijeta. Odjel za kulturu Grada Beča imenovao je članice WHW kolektiva kao nove umjetničke direktorice jedne od najvažnijih bečkih institucija za suvremenu umjetnost na temelju predloženog programa koji je orijentiran na teme relevantne u bečkom, regionalnom i globalnom kontekstu i temeljen na interesu za veze umjetnosti s društvenim i političkim kontekstom te na fokusu na nove umjetničke produkcije.

NACIONAL: WHW je dobio mandat od pet godina za upravljanje Kunsthalleom. Iza vas je nešto više od godinu dana mandata, kakvi su komentari gradskih struktura na dosadašnji rad, a kako reagiraju prosječni bečki posjetitelji i austrijski mediji?

Bečka publika je odlično reagirala na dolazak WHW-a. Prvu izložbu “… o kruhu, vinu, autima, sigurnosti i miru” koja je otvorena na Međunarodni dan žena, 8. ožujka, i obuhvaća radove četrdesetak međunarodnih umjetnika i umjetnica, posjetilo je na otvaranju oko 3500 ljudi. Dolazak WHW-a na čelo jedne od ključnih europskih i svjetskih kulturnih institucija, važan je događaj bez presedana, s obzirom na to da je na natječaju odabrano upravo žensko kolektivno vodstvo iz ovog dijela Europe. Osobito nam je drago što dobivamo samo pozitivni feedback na svoj rad – i stručne javnosti i publike, kojima se obraćamo kroz niz programa.

NACIONAL: Kako uopće izgleda rad na umjetničkom polju u Beču i Austriji u vrijeme koronavirusa i lockdowna?

Jedan od programa koje su moje kolegice Ćurlin, Ilić i Sabolovič posebno osmislile za Kunsthalle Wien u kontekstu lockdowna jest projekt KISS, koji predstavlja seriju novoproduciranih umjetničkih djela u javnom prostoru koja su bila dostupna tijekom ljeta i početkom jeseni 2020. Umjetnici Eva Egermann, Thomas Geiger, Elke Silvia Krystufek, Rade Petrašević, Margot Pilz, Johanna Tinzl i ostali pozvani su da realiziraju projekte koji smanjuju udaljenost između suvremene umjetničke prakse i same publike. Ti projekti nastali su iz trenutnih uvjeta pandemije i posljedica fizičkog distanciranja, u kontekstu u kojem fizički dodir, a i značenje samog javnog prostora, prolazi kroz složene procese transformacije.

NACIONAL: I dok je ostatak WHW-a stacioniran u Beču, vi ste odlučili ostati u Zagrebu gdje paralelno vodite Galeriju Nova i WHW Akademiju, kao svojevrsne platforme za otvaranje rasprave o relevantnim društvenim pitanjima kroz umjetnost, teoriju i medije te kao modele suradnje i razmjene znanja i iskustava među kulturnim institucijama. Čime još WHW Akademija privlači mlade umjetnike i povjesničare umjetnosti i kakav je uopće interes?

Interdisciplinarni program WHW Akademije za mlade umjetnike koji smo pokrenuli 2018. godine je besplatan, što je važno u vremenu gašenja resursa i smanjenih mogućnosti putovanja. Program je specifičan jer uzima samo područje umjetničkog obrazovanja i produkcije kao mjesta eksperimenata i suradnji. Važno nam je potaknuti proizvodnju znanja kroz kolektivne procese. Naziv programa, poput naziva našeg kolektiva, uključuje kraticu za tri ključna pitanja ekonomske organizacije – Što, kako i za koga. Program je baziran u Zagrebu i uključuje osmero do dvanaestero umjetnika i umjetnica godišnje. Cilj nam je tijekom sedam mjeseci raditi sa sudionicima na novim oblicima samoodređenja koji se temelje na kritičkima refleksijama, znatiželji i susretima umjetnika, kustosa, teoretičara i praktičara u različitim disciplinama. Program se sastoji od niza intenzivnih i eksperimentalnih vježbi, radionica i seminara, kao i niza izložbi, performansa i diskurzivnih programa koji su velikim dijelom otvoreni za javnost. ‍

 

‘Umjetnici poput žilnika pokazali su hrabrost pod različitim pritiscima, poput cenzure i ostracizma. Imamo čast učiti iz njihove snalažljivosti, upornosti i integriteta’

 

NACIONAL: Koliko WHW Akademija znači za Zagreb i domaće umjetnike?

Mnogi od događaja otvoreni su za javnost, što omogućava zagrebačkoj umjetničkoj zajednici da se uključi u program, a stipendistima Akademije da uspostave veze s lokalnom javnošću, uglavnom umjetnicima, kustosima i drugim kulturnim radnicima. Inzistirajući na tim razmjenama, Zagreb ne djeluje samo kao mjesto na kojem se odvija unaprijed definirani obrazovni program, već kao kulturna scena koja u velikoj mjeri informira orijentaciju i sadržaj programa, a istovremeno ga i usmjerava. Takva dinamika, uključujući strukturu kurikuluma, podsjeća na Home Workspace Program koji je 2011. u Bejrutu pokrenuo Ashkal Alwan, a koji je zapravo bio ključna inspiracija za WHW Akademiju.

NACIONAL: Imate li kakve povratne informacije o daljnjem djelovanju i uspjesima svojih polaznika?

Sam program vrlo je transformativan, kako za sudionike tako i za nas voditelje i edukatore, svaka godina je posebna i veze i suradnje koje se ostvare unutar grupe nastavljaju se i nakon završetka programa. Redovito smo u kontaktu, s obzirom na to da sudionici aktivno rade na daljnjem obrazovanju, odlaze na druge programe edukacije, sudjeluju u brojnim izložbama i surađuju s krugom oko WHW Akademije.

NACIONAL: Galerija Nova u strogom centru Zagreba već godinama uspijeva izložbama i projektima privući pozornost javnosti. Je li to zahvaljujući nekoj posebnoj programskoj politici ili je to jednostavno odličan prostor za prezentaciju hrvatskih i europskih suvremenih umjetnika?

Potaknut pozitivnim iskustvima tijekom 2020., kada smo u otegotnim okolnostima uspjeli realizirati izložbeni program i iskoristiti krizu kao poticaj za iznalaženje novih izložbenih formata, program Galerije Nova za 2021. drži jaki lokalni fokus, pozivajući na suradnju niz domaćih umjetnika i umjetnica različitih generacija, uz zalaganje za očuvanje međunarodnog karaktera programa. Tematski program je usmjeren različitim temama koje proizlaze iz trenutne krize. To su pitanja lokalnih i globalnih zajednica u fizičkim i virtualnim prostorima, ekologije, odrasta i permakulture; uloge mladih umjetnika, kustosa i mlađe publike; stvaranje novih odnosa s publikom u promijenjenim okolnostima pandemije, rematerijalizacija umjetničke proizvodnje i pitanja edukacije, skrbi, zajedništva i solidarnosti.

NACIONAL: Priprema li WHW kolektiv uskoro kakav novi projekt u bečkom Kunsthalleu, u Zagrebu ili u nekom novom kutku svijeta?

Kontinuirano radimo na zajedničkim projektima. Jedan od njih je i „Education from Below“ koji se bavi horizontalnim oblicima edukacije. Taj program WHW realizira u sklopu dvogodišnjeg suradničkog projekta osmišljenog u suradnji s The Rijksakademie van Beeldende Kunsten iz Amsterdama i muzejom MACBA iz Barcelone. Pripremamo seriju predavanja i radionica, publikaciju i nekoliko izložbi koje će biti dijelom programa Galerije Nova i WHW Akademije.

Komentiraj