ALEKSANDAR STANKOVIĆ U INTERVJUU 2010: ‘Jadranka Kosor nije tema za pjesmu’

Objavljeno u Nacionalu br. 749, 2010-03-23

Aleksandar Stanković govori o probuđenim pjesničkim nagonima, sukobu s premijerkom i njoj kao inspiraciji i uzorima poput Charlesa Bukowskog

U posljednjoj emisiji “Nedjeljom u dva” voditelj Aleksandar Stanković pokazao je svoje maštovite pjesničko-književne nagone kada je svom gostu Dragi Pilselu ponudio da zamisli da je premijerka Jadranka Kosor te da mu odgovori na neka pitanja koja bi on uputio premijerki. Taj petominutni igrokaz, kao i cijela emisija, izazvao je velike reakcije, kako u medijima, tako i kod premijerke Kosor koja je najavila tužbu protiv Aleksandra Stankovića zbog uvrede i kleveta. Kao voditelj emisije “Nedjeljom u dva” Aleksandar Stanković (40) djeluje ozbiljno, ponekad i opako, iza te vanjštine skriva se pjesnik koji je još prije devet godina objavio knjigu pjesama “Jutra pobijeđenih”.

Iako nakon toga nije objavljivao pjesme, krajem prošle godine ponovo je počeo aktivnije pisati te ih objavljivati na internetskom portalu net.hr, a koje redovno prenosi i srpski internetski portal e-novine.com. Pjesme se objavljuju kao neka vrsta dnevnika, jednom tjedno Stanković objavljuje sedam pjesama, po svaku za jedan dan. U svojim pjesmama najviše se bavi socijalnim stanjem u Hrvatskoj, poprilično i ljubavnim odnosima, osobito otkako je u prosincu 2009. dobio kćer, a ne libi se ni opisivati stanje u novinarskoj struci.

Socijalne teme

NACIONAL: Je li vaše zanimanje za prozu, poeziju i književnost rezultiralo neobičnim razgovorom s Dragom Piselom, posebno u dijelu kada ste mu dali ulogu Jadranke Kosor?
– Time dokazujem da ne pokazujem samo interes za poeziju, prozu i književnost, nego i za teatar. Novinarstvo, to jest forma talk-showa, može se obogatiti i teatarskim pristupom određenim temama. Taj dio intervjua s Pilselom nije mu bio unaprijed najavljen tako da nismo pripremali unaprijed pitanja i odgovore. S obzirom na to da se radilo o ozbiljnom razgovoru s ozbiljnom temom, nisam želio da mi razgovor klizne u banalnost pa sam zato i upozorio Pilsela da ne banalizira razgovor pokazivanjem majice.

NACIONAL: U svojim ste se pjesmama već bavili Jadrankom Kosor. Koliko je premijerka zahvalna pjesnička tema?
– Premijerka i ja se vrlo dobro poznajemo još iz vremena kada smo zajedno radili na Hrvatskom radiju. Ona je tada bila vrlo ugodna i draga kolegica koja mi je čak i pomagala oko prvih tekstova. Međutim, ulaskom u politiku svi postaju jednaki pa tako ja nastojim profesionalno raditi svoj posao bez obzira na to poznajem li nekoga otprije ili ne. Jadranka Kosor meni i nije osobito zahvalna kao pjesnička tema, spomenuo sam je u nekim pjesmama zbog činjenice da takve pjesme i njihovi naslovi izazivaju interes čitatelja na internetskom portalu net.hr.

NACIONAL: Vi ste teatarskim pristupom dijelu emisije napravili nešto što do sada nije viđeno na HRT-u.
– Radi se o postavljanju hipotetičkog pitanja. Kao što sam prije znao pitati goste što bi napravili da su premijer, tako sam sada doslovno zamolio Pilsela da se uživi u ulogu premijerke Kosor i odgovori na neka pitanja. Ne vidim što je u tome problematično i zašto bismo se ograničavali.

NACIONAL: Kada ste počeli pisati pjesme?
– U mom pisanju pjesama bilo je više razdoblja. Knjiga “Jutra pobijeđenih” izdana je 2001. a nedavno je, a da nisam ni znao, ponovo izdana. Te pjesme su, više-manje, studentske reminiscencije na zadane teme. Onda je došlo do stanke od osam ili devet godina i u tom razdoblju nisam pisao pjesme sve dok prošle godine nisam počeo ponovo pisati pjesme za internetski portal net.hr. Ne znam jesu li oni prepoznali moj literarni talent ili moju javnu poznatost. Oni su znali da sam ja nešto radio, javili su se, a ja sam rekao “može”. Moram priznati da sam se u prvo vrijeme dosta mučio, mislio sam da to neće trajati više od dva, tri mjeseca. Sjeo bih i pisao jednu pjesmu dva, tri sata, pa mi ne uspije, pa sam budan do dva ujutro. Sada mi ide lakše, mislim da pišem bolje nego u početku, ali ne znam dokle će ići. To je, ustvari, neki moj dnevnik koji se jednom tjedno objavljuje kao sedam pjesama.

NACIONAL: U svojim pjesmama pišete o raznim temama, ali najviše vas zanimaju socijalne teme

– Nije da se od mene tražilo, ali pretpostavljam da se očekivalo da pišem pjesme koje u naslovu imaju Ivana Šukera ili Jadranku Kosor. Meni je toga već dosta na poslu. U početku sam nastojao što više zadovoljiti ta očekivanja, ali kako je vrijeme odmicalo, postajalo mi je mnogo lakše pisati o socijalnim ili ljubavnim temama. A i intrigantnije mi je pisati o međuljudskim odnosima nego o stanju na Markovu trgu. U posljednje vrijeme tjedno napišem pet pjesama po vlastitom guštu i dvije gdje su u naslovu Šuker, Jadranka Kosor, netko od njih, jer to očito prodaje moje pjesme. Ljudi koji to objavljuju nisu se pretjerano miješali u moje pisanje.

NACIONAL: Prema onome što se može iščitati iz pjesama, čini se da ste doista osjetljivi na socijalnu situaciju u Hrvatskoj.
– Pišem o onome o čemu svaki dan svjedočim. Najčešće pišem o stvarima o kojima razgovaram s prijateljima, ljudima o kojima pišem promijenim ime, spomenem im nadimak, pa se oni prepoznaju. Devedeset posto pjesama opisuje stvari koje su se meni dogodile. Možda s varijacijama u pjesmama jer ne želim nikoga povrijediti.

NACIONAL: Prve vaše pjesme koje je objavio net.hr bavile su se temom rođenja djeteta, u vrijeme kada ste postali otac.
– Može zvučati patetično, ali u tim trenucima otkrivaš sebe, zatim iznenadiš sebe u određenim situacijama, a zatim to i zapišeš. Funkcioniram tako da, kada mi neka crtica padne na pamet, ja je zapišem u mobitel, a kasnije to razrađujem. Dakle, sve se svodi na to da mi poanta padne na pamet, a na temelju nje razradim cijelu priču.

Stil pisanja

NACIONAL: U nekim pjesmama s političkim temama otvoreno ste kritični, kao što je pjesma o Radimiru Čačiću i njegovu slučaju prometne nesreće, mnogo kritičniji nego što su novinari bili pišući o tome.
– Ja sam u pjesmi ironizirao tu stvar. Ja sam, kada sam u emisiji ugostio Radimira Čačića, morao zastupati javnost tako što sam ga pitao sve ono što biste ga i vi pitali. U krajnjoj liniji, ja uvijek sebe stavljam u poziciju gosta i kada razmišljam o tim stvarima, onda nemam potrebe razgovarati s gostom “na nož” niti ga maltretirati. Kao što sam napisao u poanti jedne pjesme, ja na HTV-u hranim gladnu gomilu. To je moj posao, da radim ono što se od mene očekuje, a ne da radim onako kako bih ja privatno razgovarao s Čačićem.

NACIONAL: Znači li to da su vaše pjesme izlazak iz ukalupljenog posla na HTV-u?
– Da. Jedan pisac, ne želim mu reći ime, javio mi se nakon što je pročitao moje pjesme i rekao mi da je to što pišem u pjesmama mnogo bolje od onog što radim na televiziji. Čak mi je dao i određene upute ako te pjesme objavim u knjizi. Rekao mi je da ne smijem upasti u opću estradizaciju, da ne smijem staviti vlastitu sliku na omot knjige.

NACIONAL: Redovni čitatelj vaših pjesama lako može primijetiti kakva su vaša politička razmišljanja, od kritike Crkve pa do pjesme gdje opisujete slučaj oca ustaše čija se kći udala za Srbina. Time pokazujete svoje lijevo liberalno razmišljanje.
– Može se to tako nazvati. Ne treba to skrivati, neka to bude lijevi liberalizam, sve dok mi netko ne prigovori da sam antičovječan. Pjesma o braku Hrvatice i Srbina napisana je gotovo doslovno prema istinitom događaju. Ja znam osobu iz pjesme, jedino sam imena promijenio. Bilo je i reakcija na tu pjesmu, zvali su me iz beogradskog lista Politika da naprave priču o cijelom tom događaju. Zvali su me nedavno, pa će valjda nešto i biti objavljeno, zet iz pjesme je pristao govoriti o tom slučaju. Mislim da otac iz te pjesme ne čita moje pjesme, i drago mi je zbog toga.

NACIONAL: Jesu li teme pjesama nešto što vas tišti pa vam je pisanje ispušni ventil? Kaže li vam nevjenčana supruga, kada ste nervozni, da je ne gnjavite i idete napisati pjesmu o tome?
– Pisanje mi je, u svakom slučaju, ventil. Supruga mi to još nije počela govoriti, ali mi je rekla “prije nego što nešto napišeš, pitaj me”, jer sam pisao o nekim odnosima u naselju gdje živim, a ljudi su se prepoznali bez obzira na to što ih nisam imenovao. Kako su to, po nekima, bile priče koje baš i nisu za objavljivanje, onda sam upozoren da se prije svakog objavljivanja moram konzultirati sa suprugom. Ne znam jesu li se susjedi žalili mojoj supruzi, ali pretpostavljam da se tako nešto dogodilo.

NACIONAL: Možete li usporediti reakcije na pjesme i reakcije na “Nedjeljom u dva”?
– Emisija je posao i to je stvar profesionalizma, a u pjesmama se vidi da ja otkrivam sebe. Na moje pjesme reagiraju ljudi koji me znaju, najčešće mi se javljaju prijatelji. Da se ne hvalim, bilo je i drukčijih reakcija. Moj prijatelj, novinar Boris Rašeta, javi mi se i kada mu se nešto ne sviđa. Mislim da je ljudima poanta moje pjesme najvažnija. Vjerojatno im je bitno i to što su moje pjesme kratke, a ljudi danas nemaju vremena čitati duge tekstove, danas se teško čita i jedna kartica teksta. Kada sam počinjao, pisao sam tako da mi svaka priča ima po karticu teksta. S jedne strane, meni je bilo teško pisati, s druge, poanta je bila rasplinutija te je ljudima trebalo više vremena da je shvate. Nakon prve dvije, tri priče mojoj djevojci su se javljali prijatelji s porukom “što je ovo, ne kužim”. Tako sam ja stil pisanja prilagođavao općim potrebama.

Pjesnički uzori

NACIONAL: Jeste li imali pjesničke uzore u mladosti?

– Meni se, kao pjesnik, strašno sviđa Charles Bukowski. On mi je bolji kao pjesnik nego kao pisac. Daniil Harms mi je nedostižan, čak su neke pjesme hommage Daniilu Harmsu. Raymond Carver, njegove kratke priče su mi fenomenalne. U njima najčešće nemaš direktnu poantu, ali kada ih pročitaš, osjećaš se dobro jer si pročitao nešto iz svakodnevnog života i k tome je fenomenalno napisano. Od hrvatskih pjesnika moj je nedostižan uzor Ivan Slamnig.

NACIONAL: Ne libite se ni psovki u svojim pjesmama. Obilježavaju li i psovke socijalno stanje u Hrvatskoj?
– Najčešće pišem onako kako doživljavam svijet. U emisiji to ne radim jer je to zakonom zabranjeno, a ovdje nije. Psovka nije sama sebi svrha, ali kada treba reći k…. i p…., onda to kažem vrlo jasno.

NACIONAL: Koliko smatrate da ste napredovali kao pjesnik u odnosu na 2001. godinu, kada ste objavili prvu knjigu?
– Ovo što sada radim je bolje, koncentriraniji sam. U knjizi “Jutra pobijeđenih” postoje autoimpresije, pri čemu mnogo ljudi ne uspijeva shvatiti što je moj život. Dakle, ako osjećam potrebu da nekome nešto poručim, onda to treba biti jasno. Što se tiče činjenice da sam sada osam, devet godina stariji, došlo je do isticanja cinizma i ironije kod mene.

NACIONAL: Ako isključimo ljubavne pjesme, u ostalim pjesmama cinizam i ironija gotovo dominira.
– Tako je. To je valjda neko životno iskustvo. Razočaraš se u mnogo toga, najčešće u ljude, tako da ja u životu imam tri prijatelja, ne želim imati četvrtog. Na njih se oslanjam, kao i na svoju obitelj, i to je sve. To se vidi i u mom pisanju. Ironija i cinizam su moj bijeg od stvarnosti, ali nije dobro kada to samo sebi postane svrha. Glupo je govoriti o sebi, ali mislim da je cinizam i dokaz inteligencije. Kada postane samom sebi svrha, onda je iritantan. Svoju bližu okolinu ne opterećujem cinizmom jer znam da može biti iritantan.

Komentiraj

Source:Dean Sinovčić