Da je kojim slučajem slavni slikar Vincent Van Gogh naš suvremenik i da živi u Hrvatskoj, vjerojatno bi ovih dana bio jako nesretan jer bi shvatio da će uskoro izgubiti sva prava koja je imao kao samostalan umjetnik, zbog slabe ili gotovo nikakve prodaje svojih slika. Pritom bi izgubio i potencijalnu mirovinu od oko 1500 kn, koju je mogao ostvariti članstvom u Hrvatskoj zajednici samostalnih umjetnika. Naime, život samostalnih umjetnika u Hrvatskoj nikada nije bio teži, ma koliko mnogi skeptično prihvaćali taj podatak. Samostalni umjetnik, odnosno netko tko obavlja samostalnu umjetničku djelatnost i to mu je glavni izvor prihoda, ne može dobiti minus po tekućem računu, ostvariti kreditno pravo pa tako ni kupiti nekretninu. Ne može čak ni dobiti kreditnu karticu ili karticu tekućeg računa za plaćanje na rate. Plaćeno bolovanje može ostvariti tek nakon dokazanih 40 dana bolesti. Primjerice, kazališni redatelj ne može biti stalno zaposlen u nekom javnom kazalištu i ostvariti radni odnos jer gotovo nijedna kazališna kuća u Hrvatskoj više nema radno mjesto stalnog kazališnog redatelja. Književnik, odnosno pisac, jedan roman prosječno piše oko godinu dana iako će za njega dobiti u najboljem slučaju oko 10.000 kn. Da ne spominjemo pjesnike ili slikare.

S navodnom željom da popravi aktualni status samostalnih umjetnika u Hrvatskoj, Ministarstvo kulture je na inicijativu aktualne ministrice Nine Obuljen Koržinek krenulo u izradu Nacrt prijedloga Zakona o obavljanju umjetničke djelatnosti i poticanju umjetničkog stvaralaštva. Osnovana je Radna skupina s predstavnicima raznih strukovnih umjetničkih udruga. Inicijativa je dočekana s odobravanjem, ali i sa skepsom koja se, nažalost, pokazala opravdanom. Naime, početkom prošloga tjedna predsjednik Upravnog odbora Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika (HZSU) Hrvoje Kovačević poslao je na adrese 1300 članova HZSU-a dopis u kojem se obrušio na Prijedlog nacrta spomenutog zakona, navodeći da članovi Radne skupine nisu upoznati s činjenicom da je izrada Nacrta prijedloga Zakona u završnoj fazi niti su dobili aktualni Nacrt prijedloga Zakona. Štoviše, frustraciju zbog niza novih prijedloga koje obuhvaća novi Nacrt prijedloga Zakona o obavljanju umjetničke djelatnosti i poticanju umjetničkog stvaralaštva, kolokvijalno nazvanog Zakon o umjetnicima, iskazao je završnom rečenicom dopisa. U njoj je naveo da Upravni odbor HZSU-a očekuje podršku svojih članova u nastojanjima da zaštite stečena prava samostalnih umjetnika, što uključuje i javni prosvjed jer bi, po njegovu mišljenju, usvajanjem navedena zakona posljedice za hrvatsku kulturu i umjetnost, a posebice za samostalne umjetnike, bile nesagledive. U istom dopisu naveo je da Prijedlog nacrta Zakona nije usuglašen s umjetničkim udrugama čiji su predstavnici trebali biti članovi Radne skupine, a da prijedlozi Upravnog odbora HZSU-a koji su pravovremeno dostavljani Ministarstvu kulture i Radnoj skupini, uopće nisu razmatrani jer Ministarstvo kulture to ne smatra potrebnim. Oštro je osudio uvođenje minimalnog i maksimalnog financijskog cenzusa, nazivajući to neprimjerenim i degradirajućim u odnosu na zaposlene osobe, te ustvrdio da bi Nacrtom više od 200 samostalnih umjetnika izgubilo sva dosadašnja prava, a stručne i administrativne poslove HZSU-a preuzelo bi Ministarstvo kulture.

Ako se vratimo na slučaj Vincenta Van Gogha, vjerojatno bi naslutio da će uskoro izgubiti prava jer nije ostvario minimalni predloženi cenzus za samostalne umjetnike. Tržišno nije solventan jer po svemu sudeći nove donositelje zakona ne zanima umjetnička vrijednost, već prvenstveno tržišna. Da ne bi bilo zabune, spomenutih 1300 samostalnih umjetnika postali su članovi HZSU-a zbog svog zamjetnog doprinosa kulturi i umjetnosti, kako u Republici Hrvatskoj tako i u svijetu. Ako uz to samostalni umjetnik zadovolji i propisane brojčane kriterije iz Pravilnika o načinu i priznavanjima prava, može podnijeti zahtjev da mu se doprinosi za mirovinsko i zdravstveno osiguranje plaćaju iz sredstava proračuna Hrvatske. Ulazak u članstvo HZSU-a i spomenuta prava samostalnog umjetnika potvrđuje posebno oformljena komisija u kojoj sjede četiri umjetnika, predstavnici umjetničkih udruga, predstavnik Ministarstva kulture i HZSU-a. Ako ostvari sve uvjete, dobiva članstvo na pet godina, nakon čega slijedi revizija njegova rada. Dakle, u Hrvatskoj je danas svega 1300 samostalnih umjetnika.

Posebno uznemiruje uvođenje minimalnog i maksimalnog financijskog cenzusa za samostalne umjetnike, koji oni smatraju degradirajućim i neprimjerenim

Zamolili smo predsjednika UO HZSU-a Hrvoja Kovačevića da nam pojasni gdje je nastao problem i što ga je toliko pogodilo da je svim članovima poslao vrlo oštar spomenuti dopis. “Ovaj Nacrt prijedloga zakona koji je trenutno u izradi donosi se mimo HZSU-a. Na zadnjoj radnoj sjednici predstavnik HZSU-a iznio je Nacrt prijedloga Zakona HZSU-a na koji nitko iz Ministarstva kulture nije odgovorio. Osim toga, Nacrt sadrži niz stavki koje su nepovoljne za samostalne umjetnike”, smatra Kovačević. Pojasnio je i što mu posebno smeta:

“Kao što stoji u dopisu, predlaže se uvođenje minimalnog i maksimalnog cenzusa, protiv čega je većina samostalnih umjetnika. Zakon o samostalnim umjetnicima trebao bi se donositi u dogovoru s njima. Velika većina je protiv uvođenja minimalnog i maksimalnog cenzusa s naglaskom na minimalni cenzus. Prilikom donošenja prve verzije Nacrta Zakona pokazano je veliko nepoznavanje materije, tako da bi, prema prvim prijedlozima, veliki broj samostalnih umjetnika izgubio status ponajprije zbog minimalnog cenzusa. Potpuno je izostavljen HZSU i izuzetno je slaba naša komunikacija s Ministarstvom kulture.”

Kako su njegove zamjerke upućene Radnoj skupini, koja iz nekog razloga ima izuzetno slabu komunikaciju s HZSU-om, kontaktirali smo odvjetnicu Kristinu Delfin Kanceljak, koja je članica Radne skupine, da nam pojasni zašto se Nacrt novog zakona donosi mimo HZSU-a, kako tvrdi Kovačević.

“Prvenstveno vas moram ispraviti – HZSU je samo jedna od organizacija koje zastupaju interese samostalnih umjetnika. Naime, samostalni umjetnici koji su članovi HZSU-a samo su oni samostalni umjetnici kojima RH uplaćuje doprinose za obvezna osiguranja. Najveći broj tih umjetnika u članstvu je matičnih strukovnih udruga. HZSU se teško može nazvati strukovnom udrugom jer okuplja one umjetnike kojima država uplaćuje doprinose, no ti umjetnici su umjetnici iz raznih umjetničkih područja, svako od tih područja ima svoju ovlaštenu strukovnu udrugu, a ujedno svako ima i svog predstavnika u Radnoj skupini. Nikako se stoga ne može reći da u Radnoj skupini nema predstavnika onih koji zastupaju interese samostalnih umjetnika. Naglasila bih pritom da HZSU ne zastupa sve samostalne umjetnike, nego samo one kojima RH uplaćuje doprinose, dok pritom postoji izuzetno veliki broj samostalnih umjetnika koji nisu željeli ili iz drugih razloga nisu ostvarili to pravo, a egzistiraju kao samostalni umjetnici.”

Nora Krstulović, kazališna redateljica i producentica te vlasnica i urednica portala Tetaar.hr, ujedno i članica HZSU-a, smatra da je već i metodologija rada na izradi Nacrta prijedloga Zakona o obavljanju umjetničke djelatnosti i poticanju umjetničkog stvaralaštva, problematična.

“Radna skupina imenovana je u listopadu 2017., sastala se dva puta, i to u krnjem sastavu, nakon čega se 10 mjeseci, do veljače ove godine, nije dogodilo ništa. Potom im je bačen na stol Prijedlog Zakona o kojem se struka trebala izjasniti i očitovati u roku osam dana. Zadnji put sastali su se u srpnju, ali do danas članovi Radne skupine nisu dobili ni zapisnik s tog sastanka niti materijale koji su tada prezentirani. Nisu dobili čak ni zadnju verziju materijala. Već to je samo po sebi problematično.”

No Nora Krstulović smatra da ni HZSU nije stavio naglasak na probleme samostalnih umjetnika:

“Namjera zakonodavca je da se tim zakonom uredi umjetnička djelatnost i riješe problemi umjetnika. A to su danas u Hrvatskoj gotovo nepostojeće tržište, teška naplata u prosjeku mizernih honorara, nepostojanje diversificiranih izvora financiranja umjetničkih djela i zastrašujuće male mirovine.”

Smatra i da HZSU, osim što okuplja samostalne umjetnike, služi kao savjetodavno tijelo glede poreznih obveza, zdravstvenog osiguranja i drugih potreba umjetnicima koji imaju taj status, a istovremeno kao filter prema pritiscima da status samostalnog umjetnika dobiju samo politički podobni. Napomenula je i da je tih 1300 umjetnika, dakle 0.03 posto stanovništva, najspecifičnija skupina, bez obzira na to što su iz različitih umjetničkih područja, jer im je umjetničko djelovanje osnovno zanimanje, a njihov rad doprinos hrvatskoj kulturi i umjetnosti, što je ključni kriterij za prijem u HZSU.

Jedna od stavki koja posebno uznemiruje je uvođenje minimalnog i maksimalnog financijskog cenzusa za samostalne umjetnike. Drugim riječima, Vincent Van Gogh bi sigurno ostao bez statusa samostalnog umjetnika jer mu djela za života nisu baš bila tražena roba i nije ostvarivao zaradu od barem 1000 kn mjesečno, koliko je prijedlog minimalnog financijskog cenzusa u Nacrtu prijedloga novog zakona. Kristina Delfin Kanceljak osvrnula se na uvođenje minimalnog financijskog cenzusa:

“Neka mi oproste mnogi, no ako umjetnik ne može uprihoditi 1000 kn mjesečno, navodim iznos prema radnom tekstu Nacrta Zakona, i to prosječno u pet godina – dakle, kolokvijalno, petogodišnji prihod od 60.000 kn – onda je pitanje koje i kakvo je to profesionalno obavljanje djelatnosti, odnosno djelatnost od koje se živi.”

Zamolili smo je da nam pojasni o čemu je zapravo riječ. “Prvenstveno je potrebno shvatiti da se ne uvodi minimalni i maksimalni cenzus za samostalne umjetnike, nego je taj cenzus povezan uz pravo na uplatu doprinosa iz državnog proračuna. Naime, samostalni umjetnik, što znači osoba koja se profesionalno bavi obavljanjem umjetničke djelatnosti, može steći pravo da mu se doprinosi uplaćuju iz sredstava državnog proračuna ako ispuni određene kriterije i ako njegovo djelovanje predstavlja doprinos kulturi u RH. To obrazloženje upravo govori i o smislu tog prava. To pravo je poticajna mjera onima koji se profesionalno bave umjetničkom djelatnošću i koji doprinose hrvatskoj umjetnosti i kulturi. Stoga je minimalni imovinski cenzus jedan od kriterija, s obzirom na to da se ne može tvrditi da se netko profesionalno bavi određenom djelatnošću i od toga živi ako od nje ne može zaraditi trećinu minimalne plaće u RH. A svrha poticajne mjere je pomoći onima koji od toga žive, s obzirom na teže ekonomsko stanje, posebice u kulturnim djelatnostima. Otprilike isti je i odgovor na pitanje o svrsi maksimalnog cenzusa. Ako se radi o poticajnoj mjeri, teško se može naći opravdanje poticajne mjere za zarade koje prelaze određene granice”, rekla je Kristina Delfin Kanceljak.

Zanimljivo je pritom da je maksimalni cenzus već i prije postojao, dok se minimalni tek uvodi kao jedan od kriterija po kojima se utvrđuje obavlja li se umjetnički posao profesionalno. U prijevodu, nije toliko važno umjetnička vrijednost umjetničkog djela, već njegova tržišna vrijednost.

Stoga se Nora Krstulović s pravom pita: “Znaju li oni uopće iznose umjetničkih honorara u ovoj zemlji? Za roman dobiješ honorar od oko 10.000 kn. Koliko doista dobrih romana možeš napisati godišnje? Filmski redatelji prosječan film priprema oko tri godine. Kao redateljica predstavu pripremam barem šest mjeseci. Voljela bih da su ti honorari veći, ali u zemlji u kojoj prema Eurostatu tek 36,6 posto stanovnika starijih od 16 godina jednom godišnje posjeti neki kulturni događaj ili lokaciju, eto – nisu. Oni samostalni umjetnici koji zarađuju veliki novac od umjetničke djelatnosti, u pravilu su otvorili obrt ili tvrtku preko koje se naplaćuju ili si, pak, sami uplaćuju mirovinsko i zdravstveno. Je li se zakonodavac raspitao u HZSU-u koliko članova godišnje dolazi tražiti financijsku pomoć, pri čemu svi zadovoljavaju brojčane kriterije djela? Ili kako umirovljeni umjetnici preživljavaju s mirovinama od 1500 kn? Ponavljam, članovi HZSU-a su umjetnici čiji rad predstavlja zamjetan doprinos RH. Ovakvim Nacrtom prijedloga Zakona tržišna vrijednost umjetničkog djela postaje važnija od njegove umjetničke vrijednosti. Ako si izvanredan umjetnik a loš trgovac, država će te dodatno kazniti.”

Hrvatska doista ima niz umjetnika na koje može i te kako biti ponosna, a koji su hvaljeniji i cjenjeniji u svijetu nego kod kuće. Nora Krstulović navela je primjer nedavno preminula hrvatskog skladatelja, glazbenog pedagoga i dirigenta Ivu Maleca, čija se djela izvode širom svijeta i smatra ga se jednim od najvećih autoriteta 20. stoljeća, ali unatoč tome njegov rad nije komercijalan ni klasično utrživ. Vratila se na problematiku novog prijedloga Zakona.

‘Problemi struke ovim prijedlogom se ne rješavaju, ni male mirovine, ni to da nas se ne smatra kreditno sposobnima, ni to što ne možemo naplatiti honorare’, kaže Nora Krstulović

“Kao da sve navedeno već nije dovoljno, Ministarstvo kulture tim prijedlogom Zakona predviđa i da se prava koja imaju umjetnici dodijele i tzv. stručnjacima u kulturi. To je, definira se, ‘fizička osoba koja je usmjerena na stvaranje novih znanja o umjetnosti te umjetničkom stvaralaštvu i djelovanju i/ili na proizvodnju novih sadržaja o umjetničkom stvaralaštvu i djelovanju’. Osoba koja je usmjerena? Mi ne znamo koji su to stručnjaci jer kustose, kritičare i prevoditelje obuhvaća i važeći zakon, a nećemo to ni saznati tako skoro jer će popis tih stručnjaka biti naknadno donesen posebnim pravilnikom. Tako bi se moglo dogoditi da npr. i odvjetnici ako su “usmjereni”, dobiju prava samostalnih umjetnika. Pri čemu projekcije proračuna u iduće tri godine ne predviđaju ni lipe povećanja u stavci namijenjenoj samostalnim umjetnicima. Sredstva se, dakle, ne povećavaju, ali broj onih kojima mogu biti dodijeljena eksponencijalno raste, i to po vrlo neodređenim kriterijima.”

Nora Krstulović ne nalazi u Nacrtu prijedloga Zakona ništa pozitivno:

“Nijedan problem struke se ne rješava. Ni naše male mirovine niti činjenica da nas financijske institucije ne doživljavaju kreditno sposobnima, kao ni to što ne možemo naplatiti honorare čak ni od poslodavaca iz javnog sektora… “

Jedan od ključnih kriterija u prijedlogu novog Zakona je i 51 posto prihoda od umjetničke djelatnosti, kao i prihod od umjetnosti općenito, i to u Hrvatskoj danas u kojoj su čak i zaposlenici državnih firmi na ulici zbog neisplate plaća. Pitali smo stoga Kristinu Delfin Kanceljak koliko je zapravo nerealno očekivati 51 posto prihoda, uz to da se samostalni umjetnici naplaćuju na vrijeme.

“Ako pravo na uplatu doprinosa iz Državnog proračuna shvatimo kao mjeru koja se donosi u korist samostalnih umjetnika, jasno je da to moraju biti upravo oni koji od toga i žive. A realna granica je 50 posto prihoda. Ne može se ostvarivati više od polovice prihoda od neke druge, neumjetničke ili s umjetnosti nepovezane djelatnosti i tražiti kao umjetnik poticajnu mjeru. Tek bi neopravdano bilo, primjerice, dozvoliti omjer od 10 posto ‘umjetničkih prihoda’ u odnosu na, primjerice, 90 posto prihoda iz neumjetničkih izvora, odnosno da osoba koja od svoje umjetničke djelatnosti zarađuje samo 10 posto, ima pravo na uplatu doprinosa od države po osnovi umjetničke djelatnosti. Nije li to nerealno?” zapitala se Delfin Kanceljak.

Konkretan primjer kontra te teze dala je Nora Krstulović kroz situaciju u hrvatskom kazalištu:

“Mi se bavimo umjetnošću na tržištu koje de facto ne postoji i u kojem su od pet hrvatskih narodnih kazališta, za čiju je zakonitost poslovanja nadležno Ministarstvo kulture, četiri u zajedničkom minusu od 16 milijuna kuna. Četiri nacionalna kazališta! Kome su oni dužni taj novac? Umjetnicima i dobavljačima. Spomenut ću samo primjer bivšeg baletnog prvaka HNK Split kojemu je to kazalište dugovalo honorar dvije i pol godine. Dakle, država koja nije u stanju ispuniti obaveze prema umjetnicima, predlaže da po novom zakonu samostalni umjetnici moraju ispuniti obaveze prema državi.”

Kristina Delfin Kanceljak navela je da se sada važeći zakon zove Zakon o pravima samostalnih umjetnika i poticanju kulturnog i umjetničkog stvaralaštva te da bi novi zakon trebao urediti pitanje obavljanja umjetničke djelatnosti za sve, a ne samo samostalne umjetnike, kao i da bi trebao regulirati status umjetničkih strukovnih udruga, i to bez obzira na broj umjetnika koje okupljaju, no jednako tako utvrditi model reprezentativnosti. Nažalost, s prijedlogom novog Zakona odjednom su isplivale mnoge nepravilnosti, ali i neznanje i nerazumijevanje članova Radne skupine, kao i samog UO HZSU-a. Nezadovoljni zbog izuzetno loše ostvarene komunikacije s Ministarstvom kulture, nesnalaženja pri pregovorima i dogovorom oko Nacrta prijedloga Zakona, članovi HZSU-a počeli su prizivati sazivanje izvanredne skupštine HZSU-a kako bi se definirali elementarni stavovi HZSU-a jer, po svemu sudeći, mnogo toga ostalo je nedorečeno ili je vrlo pogrešno interpretirano. Tako je ostalo otvoreno i pitanje uvođenja Registra samostalnih umjetnika i stručnjaka u kulturi, kao i pitanje povrata koeficijenta za obračun osnovice za uplatu doprinosa profesionalnih samostalnih umjetnika, koja je smanjena u sklopu tzv. kriznih mjera još 2009., s 0,8 na 1,2 te osnivanje Hrvatskog umjetničkog vijeća.

Tu je i razvlašćivanje HZSU-a te prenošenje stručnih i administrativnih poslova u Ministarstvo kulture, koje bi ubuduće istovremeno trebalo odlučivati o umjetnicima i biti im savjetnik kad se o njih ogriješi.

Ministarstvo kulture: ‘Uvrstili smo sve prijedloge HZSU-a’