ADRIANA ALTARAS: ‘Pisanjem želim da se holokaust ne zaboravi, da je uvijek u fokusu’

Adriana Altaras, njemačka književnica rođena u Zagrebu, u novoj knjizi ‘Židovska šaptačica’ opet se bavi intimnim obiteljskim sudbinama i tragedijama tijekom i nakon Drugog svjetskog rata. Kao i sve njezine knjige, i ova je autobiografska jer je i njezina obitelj prošla strahote holokausta

Provincijsko kazalište. Adriana, redateljica, i Sissele, šaptačica, oštro se sukobljavaju na probama za jednu Mozartovu operu. Sissele želi ostvariti svoj cilj koji nema nikakve veze s kazalištem, ali ima veze s Adrianom: desetljećima je bezuspješno tražila rodbinu koja se poslije Drugog svjetskog rata rasula po cijelome svijetu. Uvjerena je da joj sada može pomoći samo još Adriana!

Radnja je to u Hrvatskoj upravo, u izdanju Petrinih knjiga, objavljene knjige Adriane Altaras, njemačke književnice rođene u Zagrebu. I u toj se knjizi autorica, kao i u svojim ostalim djelima, bavi poviješću, posebno onom nakon Drugog svjetskog rata.

Adriana Altaras je rođena 1960. u zagrebačkoj židovskoj obitelji, kao jedino dijete Jakova i Tee Altaras. Otac joj potječe iz siromašne splitske sefardske obitelji, a majka joj je rodom iz Zagreba. Otac Adriane Altaras je bio ugledni hrvatski liječnik, a majka arhitektica. Zbog političkog progona njezinog oca od strane jugoslavenskog komunističkog režima Adriana Altaras je bila prisiljena 1964. godine emigrirati s roditeljima u Njemačku. Zajedno sa svojom majkom je iz Zagreba do Italije prokrijumčarena u automobilu svojeg tetka. Neko vrijeme je živjela u Italiji kod tetke i tetka, gdje je i naučila talijanski jezik. U Njemačku se preselila 1967. godine, a ondje je pohađala osnovnu i srednju školu. U Njemačkoj je postala glumica, a ne liječnica kao što je to od nje očekivala njezina obitelj. Diplomirala je na Berlinskoj akademiji umjetnosti, a postdiplomski studij je završila u New Yorku. Po povratku u Njemačku u Berlinu je osnovala je kazalište Western Stadthirschen, gdje radi kao glumica, redateljica i scenaristica. Godine 1984. je ostvarila svoj filmski debi u njemačkoj kinematografiji. U Hrvatskoj je 1964. glumila malu Židovku Ernu u svom prvom filmu „Nikoletina Bursać“. Radila je za kazališta Berliner Ensemble te Neuköllner Oper, a 1998. nagrađena je njemačkom filmskom nagradom Deutscher Filmpreis. Radila je za Zakladu Shoah Stevena Spielberga kao lektorica i voditeljica intervjua. Adriana Altaras je 2011. napisala knjigu „Titove naočale“ o svojoj obitelji, životu u Zagrebu i životu u Titovoj Jugoslaviji.

Prema prvoj knjizi Adriane Altaras ‘Titove naočale’ snimljen je 2014. istoimeni film koji po Hrvatskoj prati njezinu obitelj i borbu za povrat otete imovine. FOTO: Kiepenheuer und Witsch

NACIONAL: U Hrvatskoj je upravo izašla vaša nova knjiga „Židovska šaptačica“, a koliko znam, to je barem dijelom autobiografska priča. Što je bila inspiracija?

Moj prijatelj Robbi mi je ispričao priču o svojoj rođakinji Sissele, nisam je mogla zaboraviti, a željela sam da se ovakve priče ne izgube. Nije moja rođakinja, ali sam se ipak osjećala jako bliska s njom. Upoznala sam je kad je knjiga već bila gotova.

NACIONAL: Priča je to o kazališnoj redateljici Adriani i kazališnoj šaptačici Sissele koja želi pronaći svoju davno izgubljenu obitelj. Razdvojili su ih nakon Drugog svjetskog rata i ona ih pokušava pronaći desetljećima. Znam da je bilo i još ima mnogo obitelji koje su patile na isti način, koliko je bilo teško pisati o tome?

Najteže je bilo pisati o Sonderkommandu. Čitala sam stvari koje prije nisam znala, a mislila sam da znam puno.

NACIONAL: Zašto vam je važno pisati priče inspirirane Drugim svjetskim ratom, Holokaustom, intimnim dramama?

Želim da ovaj dio Drugog svjetskog rata, preživljavanja i života nakon 1945. godine bude u fokusu, da se ne zaboravi.

NACIONAL: Vi ste glumica, kazališna redateljica i spisateljica, koliko vam je to iskustvo pomoglo u istraživanju svih tih priča, pa tako i one vaše obitelji?

Ne moram istraživati o operi, o kazalištu. To je moj život! Dakle, bilo je lako!

NACIONAL: Sisselein otac Fischel Chaimberg – što je po meni najgore – radio je u Auschwitzu, kao dio Sonderkommanda, odnosno Posebnog odreda, dakle bili su Židovi koji su morali ubijati svoje sunarodnjake. Koliko znamo o tim ljudima koji su, pretpostavljam, proživljavali pakao u tim logorima?

Morala sam, kao što sam rekla, puno čitati o Sonderkommandu, ali i o logoru za raseljene osobe Föhrenwaldu itd. Vrlo je malo ljudi preživjelo Sonderkommand. Obično su ubijeni kako ne bi bilo svjedočanstava o tome što se događalo. Ima nekih biografija koje sam čitala. Jako, jako tužno. A detalji koje ti ljudi opisuju su zaista pakao.

NACIONAL: Vi i vaša obitelj proživjeli ste mnogo boli tijekom i nakon Drugog svjetskog rata, kao Židove su vas proganjali nacisti, a vašeg oca i komunisti u Jugoslaviji. Koliko vam je priča o vašoj obitelji poznata? Koliko vam je važno da znate više i, što je još važnije, da svijet dozna što je više moguće o sličnim sudbinama?

Ja sam rođena nakon rata, 1960. u Zagrebu. Ali znam puno jer sam za Zakladu Shoah napravila intervjue, kao i za svoju prvu knjigu „Titove naočale“, prema kojoj je snimljen i film. Pitala sam sve preživjele članove svoje obitelji da mi kažu što znaju.

‘Desničarski pokreti, nažalost, postoje posvuda. Naravno da se bojim antisemitizma, bojim se rata, ali to nije samo židovski problem. Svi smo u istom čamcu’

NACIONAL: Vaši roditelji su preživjeli Holokaust i borili su se u pokretu otpora tijekom Drugog svjetskog rata. Što znate o tim vremenima, o njihovoj ulozi u tim herojskim vremenima? Oni su, kao i članovi obitelji vašeg lika, bili u koncentracijskim logorima, vaša majka je bila u logoru Rab, koji je okupirala Italija. Koliko ožiljaka takvo iskustvo ostavlja na čovjeku? Je li vam majka pričala o tom dijelu svog života?

Cijeli život pišem o traumi svoje majke i tete Jelke, u „Titovim naočalama“. Obje su bile traumatizirane, na različite načine. Moja nova knjiga koja će izaći na proljeće 2023. govori o Teti Jelki, umrla je sa skoro 102 godine, strahujući da će se ustaše još vratiti.

NACIONAL: Rođeni ste u Zagrebu, koliko često dolazite u Hrvatsku i živi li vam obitelj ovdje?

U Hrvatsku dolazim jednom ili dva puta godišnje. Moja ljupka sestrična Minja živi u Splitu, rodnom gradu mog oca. Sviđa mi se ondje. I snimala sam četiri godine seriju „Kroatien Krimi“ u Splitu.

NACIONAL: Vaša životna priča je nevjerojatna. Godine 1964. vaša je majka Tea Altaras pobjegla u Italiju zahvaljujući svom šogoru koji je nju i vas prokrijumčario u zemlju. Iz Italije ste se preselili u njemački Konstanz gdje vam je majka radila, a tri godine ste putovali između Konstanza i Züricha, gdje vam je radio otac. Ima toliko priča poput vaše, ali kao da ih ne želimo čuti, kao da nemamo vremena razmišljati o njima. Zašto vam je važno da ljudi znaju za ovakve priče, za ovakve sudbine?

Možda ljudi ne vole čitati tužne priče. Život je trenutno zaista težak. Koristim humor tako da nitko ne primijeti koliko je knjiga tužna…

NACIONAL: Napisali ste knjigu „Titove naočale“, prema kojoj je 2014. snimljen i film, a u njoj putujete Hrvatskom u potrazi za obiteljskom prošlošću i borite se za povrat otete imovine. To je još jedan veliki problem za židovsku zajednicu u cijelom svijetu. Kako po tom pitanju stoje stvari što se Hrvatske i vaše imovine tiče? Možete li se boriti ili je bitka izgubljena?

Bitka za restituciju ide dalje! Čini se da će uspjeti. Zaista sam sretna zbog toga! Ali još smo u procesu.

Adriana Altaras je glumica, redateljica i spisateljica, osnivačica kazališta Stadthirschen. FOTO: Kiepenheuer und Witsch

NACIONAL: Živite u Njemačkoj, je li njemačko društvo svjesno prošlosti? Svjedoci smo uspona desničarskih stranaka i pokreta diljem Europe i SAD-a, kako stoji Njemačka?

Nijemci su vrlo svjesni toga što je prošlo. Da, postoje desničarski pokreti, nažalost. Formirajte desno, lijevo ili formirajte izbjeglice. Uvijek govorimo o njima. Ali većina Nijemaca je drugačija. Razgovarajmo o njima!

NACIONAL: Plaši li vas to, zabrinjava li vas? Što učiniti da se sjećanje na Holokaust očuva?

Naravno da se bojim antisemitizma, bojim se rata, ali to nije židovski problem. Svi smo u istom čamcu. Dala sam u travnju izbjeglicama svoju kuću na korištenje. Oni su iz Afganistana, naučili su njemački, ostat će u Njemačkoj i studirati. Jako sam ponosna zbog toga.

NACIONAL: Kakvi su vam planovi, što trenutačno radite u kazalištu i kao spisateljica?

Moram režirati neke opere, koje nismo mogli napraviti zbog pandemije. I uskoro će izaći moja knjiga „Bolje sama nego u lošem društvu“, a ja ću ići okolo i čitati. Možda dođem u Hrvatsku čitati „Židovsku šaptačicu“.

Komentiraj