U povodu 8. ožujka i Dana žena veleposlanice Nizozemske, Francuske, Srbije, Slovenije, BiH i Norveške u RH govore o Istanbulskoj konvenciji i kako se nasilje nad ženama tretira u nacionalnom zakonodavstvu njihovih država

Na Međunarodni dan žena, 8. ožujka, navršit će se točno godinu dana otkad je SDP s Davorom Bernardićem na čelu u saborsku proceduru uputio prijedlog o ratifikaciji Istanbulske konvencije u Republici Hrvatskoj. Isti zahtjev ponovljen je i uoči Nacionalnog dana borbe protiv nasilja nad ženama, u rujnu prošle godine, kao i uoči Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama koji se obilježava 25. studenog, kada su civilne udruge organizirale prosvjede na Markovu trgu, a SDP i HNS još jednom zatražili od vlade Andreja Plenkovića da se Zakon o potvrđivanju konvencije uputi na glasanje.

Upravo će ratifikacija Istanbulske konvencije biti jedna od glavnih tema trećeg Osmomartovskog marša u organizaciji Feminističkog kolektiva fAKTIV, koji će se u četvrtak, 8. ožujka, održati u Zagrebu i Rijeci. U pozivu organizatorica piše:

“RAZLOGA ZA LJUTNJU JE I PREVIŠE: žene su u ovom društvu potplaćene radnice i neplaćene kućanske radnice, doživljava nas se isključivo kao roditeljice, odgajateljice i njegovateljice nacije. Ljute smo zato što rodno uvjetovano nasilje prema ženama prolazi nekažnjeno, ljute smo zato što se davno izboreno pravo na pobačaj našlo na udaru Crkve i vladajućih. Ljute smo zato što premijer Plenković otvoreno laže o datumu ratifikacije Istanbulske konvencije, a ministrica Nada Murganić šalje poruku ženama da šute i trpe nasilje u svoja četiri zida. Ljute smo zato što se nastavljaju žestoki fašistički napadi na sve Druge i drugačije.” Skup u Zagrebu počinje na Trgu žrtava fašizma u 18 sati, a završava prigodnim programom na Zrinjevcu.

Inače, Konvencija Vijeća Europe o prevenciji i borbi protiv nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja usvojena je u Istanbulu 2011. godine. Njen je cilj sveobuhvatno urediti i harmonizirati pravne standarde za prevenciju nasilja, zaštitu žrtava, kažnjavanje počinitelja, prikupljanje podataka i koordinaciju djelovanja svih uključenih u njenu provedbu. Do danas je ratificirana u 28 država od 47 članica Vijeća Europe, a od 28 članica EU-a ratificiralo ju je njih 17. Europski parlament je većinom glasova podržao ratifikaciju Istanbulske konvencije 12. rujna 2017., uz preporuku svim nacionalnim parlamentima zemalja članica da učine isto. Za rezoluciju koja zagovara ratifikaciju glasalo je 489 parlamentaraca, 114 ih je bilo protiv, a 69 suzdržano. Iako je najveća frakcija u EU parlamentu, Europska pučka stranka, čija je HDZ članica, glasala za ratifikaciju, među hrvatskim europarlamentarcima iz redova HDZ-a došlo je do podjele, tako da su Dubravka Šuica i Željana Zovko glasale za, Ivana Maletić bila je suzdržana, dok je Ivica Tolić glasao protiv. Isto su učinile i Ruža Tomašić i Marijana Petir, dok su Biljana Borzan, Ivan Jakovčić, Jozo Radoš i Tonino Picula podržali rezoluciju o ratifikaciji.

Budući da su se u širenje dezinformacija o sadržaju konvencije, kao i problematiziranje pojma roda i pobačaja, koji uopće nisu dio dokumenta, uključile brojne desničarske konzervativne udruge – od U ime obitelji, preko udruge Vigilare do stranke Hrast o kojoj ovisi tanka HDZ-ova većina u Saboru – premijer se još uvijek nije odlučio za ratifikaciju. Upitan od zastupnice Zelenih prilikom obraćanja u EU parlamentu, u veljači ove godine, kada će Hrvatska to učiniti, Plenković je odgovorio da je rasprava o Istanbulskoj konvenciji u Hrvatskoj dobila drugu dimenziju jer joj dio javnosti prilazi iz kuta rasprave o rodnoj ideologiji pa će se uskoro “pokušati razdvojiti stabla od šume”. Kad će se to točno dogoditi, nije definirao. Zabrinjava i činjenica da iako je Hrvatska jedna od rijetkih zemalja na čijem je čelu žena, predsjednica Grabar Kitarović također nije eksplicitno od Vlade zatražila ratifikaciju Istanbulske konvencije, već tek da se provedu obveze koje iz nje proizlaze, ali “samo one oko kojih nema prijepora”. Budući da se međunarodni dokumenti ratificiraju u cjelini, a ne parcijalno, takav pristup pokazao je da je i predsjednica podlegla utjecaju “neokonzervativne” revolucije u hrvatskom društvu.

DODATNI PROBLEM JE I ČINJENICA da je Hrvatska biskupska konferencija preporučila katoličkim vjernicima među saborskim zastupnicima da glasaju protiv ratifikacije, što znači da veliki dio članova HDZ-a ne namjerava podržati taj dokument. Iako bi Plenković uz ruke opozicije, ali i koalicijskih partnera iz HNS-a, imao dovoljnu većinu da Zakon bude usvojen u Saboru, očito mu nedostaje državničke i političke hrabrosti da to učini. Da apsurd bude veći – Istanbulsku konvenciju Hrvatska je potpisala još 2013., no Milanovićeva vlada odbila ju je ratificirati tijekom svog mandata, navodno iz ekonomskih razloga, dok je HDZ u to vrijeme upravo inzistirao na ratifikaciji.

Zabrinjava činjenica da nasilje u obitelji u Hrvatskoj raste, i to ne samo brojem prijava, već i brojem žena koje su ubili muški članovi obitelji ili partneri. Podaci iz 2016. pokazuju da je počinjeno 2408 kaznenih djela s elementima nasilja među bliskim osobama, što je porast od 10 posto u odnosu na prethodnu godinu, koliko je porastao i postotak žena žrtava (1948), a teška ubojstva bilježe rast od čak 78 posto, gdje je od 19 ubijenih 16 žena koje su ubili muški partneri. U posljednjih deset godina u Hrvatskoj je uslijed obiteljskog nasilja smrtno stradalo preko 300 žena.

I NA PLANU ZASTUPLJENOSTI ŽENA u politici Hrvatska nazaduje; u Hrvatskom saboru je nakon izvanrednih parlamentarnih izbora 2016. godine bilo najmanje žena od devedesetih. Direktan mandat osvojilo ih je samo 12,5 posto, a nakon odlazaka mahom muškaraca u Vladu RH, u ovom sazivu Sabora je 19,9 posto odnosno 28 žena, iako bi, prema zakonu, stranke trebale kandidirati najmanje 40 posto podzastupljenog spola. To su na posljednjim parlamentarnim izborima učinile samo manje i protestne stranke, dok su SDP i HDZ bili spremni platiti visoke kazne umjesto da svoje kolegice stave na mjesta na listama s kojih doista mogu ući u Sabor. No i to su, zahvaljujući hrvatskom pravosuđu, na kraju uspjeli izbjeći. Prema broju ministrica, koje zauzimaju tek 20 % ministarstava, Hrvatska dijeli 77. mjesto na svijetu. Bolje su, primjerice, Albanija (40 posto), Srbija (26 posto) i BiH (22 posto).

Kakvo je stanje u ostalim europskim zemljama, jesu li ratificirale Istanbulsku konvenciju, kako se nasilje nad ženama tretira u nacionalnom zakonodavstvu te kako ocjenjuju ravnopravnost žena u političkim strankama, na najvišim političkim funkcijama, ali i u europskim institucijama, Nacional je pokušao doznati u razgovoru s veleposlanicama u Republici Hrvatskoj. Njihov broj ipak raste, što je dokaz da je i u toj tradicionalno muškoj profesiji došlo do pomaka. Sugovornice su nam bile veleposlanica BiH Renata Paškalj, nizozemska Ellen Berends, slovenska Smiljana Knez, norveška Astrid Versto, veleposlanica Republike Srbije Mira Nikolić i francuska veleposlanica Corinne Meunier, koja mandat dijeli sa suprugom.

NA PITANJE JE LI ISTANBULSKA KONVENCIJA RATIFICIRANA u njihovoj zemlji i ako nije, zašto nije, od bugarske veleposlanice Tanye Dimitrove dobili smo odgovor da ni u njenoj zemlji, koja sljedećih šest mjeseci predsjedava EU-om, nije ratificirana i rasprave traju. Pod pritiskom Bugarske pravoslavne crkve i zbog protivljenja koalicijskih partnera i vjerskih skupina, vladajuća stranka GERB povukla je sredinom veljače ratifikaciju iz parlamentarne procedure.

Istanbulska konvencija u Norveškoj je ratificirana u svibnju 2017., u Sloveniji 5. veljače 2015., a u BIH 7. studenog 2013., čime je BiH postao šesta zemlja Vijeća Europe koja je to učinila. Veleposlanica Renata Paškalj istaknula je da je već u srpnju 2015. BiH usvojio Okvirnu strategiju za provedbu Istanbulske konvencije o prevenciji i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji za razdoblje 2015-2018. godine, kao prvi u regiji. Republika Srbija je, prema riječima veleposlanice Mire Nikolić, Konvenciju ratificirala 2013., a stupila je na snagu 1. kolovoza 2014. Osim toga, neposredno po ratifikaciji formirano je Koordinacijsko tijelo za rodnu ravnopravnost pri Vladi RS, koje intenzivno prati njenu primjenu, razmatra sva pitanja i koordinira rad organa državne uprave u vezi s rodnom ravnopravnošću. Na njegovu čelu je Zorana Mihajlović, potpredsjednica Vlade i ministrica građevinarstva, prometa i infrastrukture. Veleposlanica Nikolić smatra da se može zaključiti da je ratifikacijom i implementacijom Konvencije nasilje u Srbiji postalo neusporedivo vidljivije, o njemu se više javno govori i piše. Upravo ovog mjeseca Srbija je započela i proces pripreme za izvještavanje o primjeni Konvencije prema GREVIO odboru – nezavisnom tijelu eksperata Vijeća Europe, na kojem državna tijela surađuju s vrlo aktivnim civilnim društvom.

NIZOZEMSKA VELEPOSLANICA ELLEN BERENDS istaknula je da s obzirom na važnost koju Nizozemska pridaje zaštiti ljudskih prava, ne treba čuditi što je Konvencija tamo vrlo pozitivno primljena, podjednako od političara i organizacija civilnog društva. Nizozemski Senat čak je zatražio ubrzanje ratifikacijskog postupka jer je vladi trebalo određeno vrijeme da uskladi nacionalne zakone s odredbama Konvencije. Parlament je tako ratificirao Konvenciju 2015., a na snagu je stupila početkom 2016. Veleposlanica Berends prije dolaska u Zagreb bila je veleposlanica u Vijeću Europe, gdje je sa zanimanjem pratila događanja vezana uz Istanbulsku konvenciju. “Hrvatska je tada također bila snažna zagovornica Konvencije. Jako nas je obradovala činjenica da je u konačnici 47 članica Vijeća prihvatilo Konvenciju”, podsjetila je. Prema riječima francuske veleposlanice Corinne Meunier, Francuska je Konvenciju ratificirala 4. srpnja 2014. i time postala 13. država koja je to učinila, a Konvencija je na snazi od 1. studenog iste godine.

ELLEN BERENDS

NA PITANJE KAKO SE NASILJE NAD ŽENAMA tretira u nacionalnoj legislativi, prijavljuju li žene nasilje i je li ono u porastu, norveška veleposlanica Astrid Versto istaknula je da se nasilje u obitelji kažnjava kao i svako drugo nasilje u društvu. Žrtve imaju pravo na pravnu pomoć i zaštitu, kao i efikasni tretman policije i pravosuđa. Prilikom izmjena Kaznenog zakona 2005., paragraf koji se odnosi na nasilje u obitelji učinio je pitanje roda neutralnim – ono se odnosi na sve počinitelje i žrtve nasilja u obitelji, a uključuje i djecu i osobe pod skrbništvom nad kojima je nasilje počinjeno. Kazna može biti od šest do 15 godina zatvora, ovisno o težini djela.

ASTRID VERSTO

U svim entitetima BiH, prema riječima veleposlanice Paškalj, poduzet je niz mjera za uspostavljanje zakonodavnog, institucionalnog i organizacijskog okvira za prevenciju i borbu protiv nasilja u obitelji. Kao posebno značajan izdvojila je Zakon o ravnopravnosti spolova, koji zabranjuje diskriminaciju na osnovu spola. Također, entitetski obiteljski zakoni zabranjuju nasilje u obitelji, a kazneni zakoni inkriminiraju nasilje u obitelji. Entitetski zakoni o zaštiti od nasilja u obitelji definiraju zaštitne mjere i mehanizme zaštite. Ti napori rezultirali su i novim institucionalnim i organizacijskim aranžmanima kojima se nastoji osigurati multidisciplinarni pristup zaštiti žrtava te efikasno kažnjavanje počinitelja. No unatoč dobroj legislativi, istaknula je Paškalj, nasilje nad ženama je specifična oblast, a mjerenje napretka izazovan posao jer nikada nismo sigurni je li dobro izmjeren. “Često se kaže da su prijavljeni slučajevi samo siva brojka ili vrh ledenog brijega, jer povećan broj prijava ne mora značiti i veću rasprostranjenost nasilja, nego može odražavati i činjenicu da žrtve imaju više povjerenja u institucije ili su postale svjesne da je to što proživljavaju nasilje. Isto tako, smanjen broj prijava ne mora značiti i manje nasilja”, zaključila je Paškalj.

SMILJANA KNEZ

SLOVENSKA VELEPOSLANICA SMILJANA KNEZ istaknula je da je, što se tiče legislative, Slovenija na vrlo visokoj razini. “Na snazi je Zakon o sprečavanju nasilja u obitelji. Tu problematiku uređuju i brojni drugi zakoni i podzakonski akti. Sve nadležne institucije posjeduju protokole o postupanju u slučaju nasilja, a zaposlenici istih redovito se usavršavaju. Postoji više mjera protiv počinitelja, a jedna od najčešćih je zabrana približavanja žrtvi, koju policija izriče oko 1000 puta godišnje. Procjenjuje se da je svaka peta žena barem jednom žrtva fizičkog nasilja (a još češće psihičkog ili verbalnog). Broj prijava nasilja u laganom je padu.

Generalna policijska uprava Slovenije i nevladine organizacije na svojim internetskim stranicama detaljno objašnjavaju postupke u slučaju nasilja u obitelji, što je žrtvama od velike pomoći.

To je također prioritetna tema slovenske vanjske politike zbog predsjedanja Slovenije Vijećem UN-a za ljudska prava”, zaključila je Knez.

“Imajući u vidu poražavajuću statistiku prema kojoj u Srbiji svaka druga žena trpi psihičko, fizičko ili ekonomsko nasilje, kao i da je u posljednjih deset godina ubijeno 327 žena u obiteljskom nasilju, Srbija je krenula u ozbiljnu borbu protiv tog problema”, istaknula je veleposlanica Mira Nikolić.

MIRA NIKOLIĆ

Prošle godine zabilježena je zastrašujuća brojka od 29 ubijenih žena i dvoje djece uslijed obiteljskog nasilja, ali ipak ohrabruje činjenica da se taj broj smanjuje u odnosu na prethodne dvije godine. Iako je i prije ratifikacije Konvencije postojao zakonodavni i politički okvir, od 2016. počelo je usklađivanje zakonodavstva s odredbama Konvencije i usvojene su izmjene i dopune Kaznenog zakona i Zakona o sprečavanju nasilja u obitelji, koje su stupile na snagu u lipnju 2017. Najvažnije izmjene Kaznenog zakona odnose se na kaznena djela protiv spolne slobode i za njih su propisane neke od najstrožih kazni među europskim zemljama. Zakon o sprečavanju nasilja u obitelji predviđa opću dužnost svih da policiji ili javnom odvjetništvu prijave saznanja o nasilju, a posebno obučeni policijski službenici reagiraju odmah i procjenjuju opasnost. Na licu mjesta mogu biti izrečene dvije hitne mjere – udaljavanje počinitelja uz mjeru zabrane prilaska žrtvi te oduzimanje vatrenog oružja. Te hitne mjere mogu trajati do 48 sati, a onda se uključuje pravosuđe. Počinitelju koji ih prekrši može biti izrečena kazna zatvora do 60 dana. Pravosudna akademija provela je obuku preko 400 sudaca i tužitelja te oko 900 policijskih službenika. Veleposlanica Nikolić smatra da rezultati ohrabruju, budući da je u prvih šest mjeseci od donošenja zakona nasilje prijavilo 30.000 žena, doneseno je 6000 pojedinačnih planova za žene žrtve nasilja, 9000 nasilnika iseljeno je iz stanova i izrečene su 10.504 hitne mjere.

CORINNE MEUNIER NAVELA JE da su prevencija i borba protiv nasilja nad ženama (od partnerskog nasilja, seksualnog nasilja, ženske genitalne mutilacije, prisilnih brakova do prostitucije) prioriteti francuske vlade. Vrlo konkretno su pretočeni u osnaživanje mehanizama za zaštitu žrtava, podizanje svijesti u društvu i obuku profesionalaca. Trenutačno tu politiku, kao državna tajnica zadužena za ravnopravnost spolova, vodi Marlène Schiappa.

CORINNE BRUNON-MEUNIER

Budući da nasilje nad ženama postoji u svim društvima, bez obzira na nacionalnu legislativu, nizozemska veleposlanica Ellen Berends željela je ponovo naglasiti važnost usvajanja Istanbulske konvencije u svim članicama Unije: “Konvencija stavlja prevenciju i borbu protiv nasilja nad ženama u širi okvir, a to je postizanje jednakosti žena i muškaraca. Istraživanje je pokazalo da određene društveno nametnute uloge ili stereotipi dovode do neželjenih i štetnih postupaka te doprinose prihvaćanju nasilja nad ženama. Kako bi se prevladale takve društveno nametnute uloge, Konvencija ima cilj iskorijeniti sve vrste predrasuda i djelovanja koji se oslanjaju na ideju inferiornosti žena ili stereotipne rodne uloge, što bi trebalo voditi k sprječavanju nasilja.” Kako je nedavno hrvatsku javnost potresao slučaj obiteljskog nasilja čiji je počinitelj župan Alojzije Tomašević, koji je i nakon podizanja optužnice ostao na svojoj funkciji iako je pod pritiskom javnosti izbačen iz HDZ-a, zanimalo nas je je li sličnih slučajeva bilo u drugim europskim zemljama i kako su se političke stranke odnosile prema nasilnicima.

ASTRID VERSTO USTVRDILA JE da u Norveškoj u moderno doba niti jedan političar na visokoj poziciji nije optužen za obiteljsko nasilje. No da se to dogodilo i da su postojali uvjerljivi dokazi, sigurno bi bio prisiljen dati ostavku. Budući da je kampanja #MeToo snažno odjeknula u Norveškoj, nekoliko političara bilo je prisiljeno napustiti dužnosti nakon optužbi za neprimjereno seksualno ponašanje.

U BiH nije bio prijavljen niti jedan takav slučaj, kao ni u Sloveniji i Francuskoj. Srpska veleposlanica Mira Nikolić ukazala je na situacije u kojima je presudno imaju li nasilnici bliske rodbinske, prijateljske ili političke veze s onima koji su zaduženi za zaštitu od nasilnika, kada je očito da institucije nisu odradile svoj posao. No nasilje u obitelji nekog visokopozicioniranog političara, kao u slučaju Alojzija Tomaševića, nije zabilježeno u posljednje vrijeme. Naglasila je da je mišljenje da nasilje čine isključivo neobrazovane i socijalno ugrožene osobe, a žrtve su nepismene žene, čista predrasuda. Nasilje se događa u svim slojevima društva, a srpski stručnjaci upozoravaju da što je nasilnik po funkciji moćniji, istovremeno je perfidniji, manipulativniji i suroviji.

UPITANA KAKO OCJENJUJE RAVNOPRAVNOST ŽENA u politici i poslovnom sektoru, veleposlanica Versto istaknula je da je Norveška jedna od zemalja u kojima je ravnopravnost spolova na najvišoj razini, ali se još uvijek bore za ravnopravnu zastupljenost u privatnom sektoru. Od 169 zastupnika u parlamentu, 67 je žena – 36,9 posto. U vladi zauzimaju tri ključne pozicije – premijersku, ministrice financija i ministrice vanjskih poslova, a u ministarstvima ih je 40 do 50 posto, i to još od 1986.

Što se tiče poslovnog sektora, norveški zakon o zastupljenosti na vodećim funkcijama u javnim i državnim tvrtkama propisuje da ih mora biti najmanje 40 posto. Takva legislativa urodila je pozitivnim rezultatima pa 38 posto vodećih funkcija u državnim tvrtkama imaju žene, dok ih je u privatnom sektoru 30 posto pa je Versto zaključila da na osvješćivanju privatnog sektora još treba puno raditi.

Renata Paškalj objasnila je da Zakon o ravnopravnosti spolova BiH propisuje minimum od 40 posto žena u političkom i javnom životu, upravljanju i odlučivanju u državnim tijelima na svim razinama vlasti. Prema Izmjenama i dopunama Izbornog zakona BiH iz 2013. godine, jednaka zastupljenost postoji kada je jedan od spolova zastupljen s 40 posto od ukupnog broja kandidata na listi. Na usklađivanju se konstantno radi, tako da su Agencija za ravnopravnost spolova BiH i resorno ministarstvo pripremili Izjavu o opredijeljenosti političkih stranaka za ravnopravnost spolova, koju je potpisalo devet političkih stranaka i uspostavljen je model direktne suradnje Agencije s političkim strankama. Nakon općih izbora 2014. godine zastupljenost žena u tijelima vlasti je u porastu i iznosi oko 23 posto, imajući u vidu da je u BiH sistem otvorenih, preferencijalnih lista.

RENATA PAŠKALJ

“BiH nije izuzetak jer u svim zemljama svijeta postoje različiti oblici spolne diskriminacije te je dužnost i obveza država poduzimati mjere da se to promijeni i iskorijeni. Tu je riječ o promjeni svijesti i stavova, a to je svugdje spor i zahtijevan proces”, zaključila je veleposlanica Paškalj. Po mišljenju Smiljane Knez, stanje u Sloveniji u odnosu na zastupljenost žena u političkim strankama i na vodećim funkcijama, prilično je zadovoljavajuće: “Polovica članova vlade su žene, u parlamentu je 38 posto zastupnica. Potrebno je napomenuti da se trenutačno ni na jednom od najviših položaja u državi ne nalazi žena. Na europskoj razini imamo tri žene od sedmero europskih zastupnika i jednu povjerenicu. Žene su dobro zastupljene u rukovodstvima malih i srednjih poduzeća, a među članovima uprava velikih poduzeća ih je samo četvrtina. Dosad nije usvojena neka odluka kojom bi se to pitanje rješavalo zakonodavstvom. Ponosna sam što smo solidno zastupljene u diplomaciji; na mjestu veleposlanica nas je 40 posto. U Sloveniji je također jedna od najnižih razlika u plaćama muškaraca i žena u Uniji (samo 2,5 %).” Najveći je izazov usklađivanje privatnog i profesionalnog života, što se pokušava rješavati u okviru obiteljske politike i fleksibilnijih oblika rada.

VELEPOSLANICA NIKOLIĆ ISTAKNULA JE da je Srbija jedina zemlja izvan EU-a koja je uvela upotrebu Indeksa rodne ravnopravnosti u šest područja (raspodjela vremena, novca, rada, znanja, moći, zdravlja, plus podoblasti – nasilje nad ženama i međusektorske razlike). Prema pokazateljima, Indeks za Srbiju iznosi 40,6 posto i na 40. je mjestu u svijetu po pitanju rodne ravnopravnosti, što je čini najbolje rangiranom zemljom u regiji. Od usvajanja Zakona o ravnopravnosti spolova 2009. raste i zastupljenost žena u politici i parlamentu. Nakon izbora 2016. u Narodnoj skupštini Srbije je 91 žena, odnosno 36,4 posto, što je više od europskog prosjeka, a na čelu Skupštine također je žena. Sve parlamentarne stranke ispunile su uvjete izbornog zakona, odnosno najmanje 30 posto žena. Uostalom, Srbija ima i premijerku, a od 21 ministarstva, četiri su ministrice. Ima i guvernerku Narodne banke Srbije, republičku javnu tužiteljicu i tužiteljicu za ratne zločine. Ostaje problem prisutnosti žena u lokalnim samoupravama te na vodećim funkcijama u gospodarstvu. Naime, u Srbiji je samo 31 posto žena poduzetnica.

U POSLJEDNJIH 20 GODINA francuska politika uvela je koncept pariteta, objasnila je francuska veleposlanica Corinne Meunier. Od 2008. prvi članak francuskog ustava kaže: “Zakon promovira ravnopravnost žena i muškaraca na izbornim mandatima i izbornim funkcijama, kao i na profesionalnim i društveno odgovornim pozicijama.” Na planu izbora paritet je implementiran još 2000., s ciljem primjene izbornih procedura koje će dovesti do jednakog broja muških i ženskih zastupnika u političkim tijelima. Još jedan zakon, iz 2013., istu filozofiju primjenjuje i na lokalnu razinu. Meunier je navela da je nakon parlamentarnih izbora 2017. 39 posto zastupnica u parlamentu, u odnosu da 27 posto u prethodnom sazivu. Sadašnja francuska vlada ima 30 članova, od kojih su polovica žene.

Princip pariteta širi se i na ostale odgovorne pozicije kroz instrumente kao što je prvi interministarski plan za profesionalnu ravnopravnost, koji se odnosi na strukturnu neravnopravnost prilikom zapošljavanja žena i muškaraca.

NAKON SVEGA NAVEDENOG, MOŽE SE ZAKLJUČITI da se nakon godina aktivizma i jačanja žena u politici, kao i rada ženskih organizacija, Hrvatska pod utjecajem radikalno desnih stranaka i udruga, koje kreiraju politiku Vlade i atmosferu u društvu nerazmjerno svojoj veličini i značaju, vratila gotovo cijelo desetljeće unatrag. Nakon noćnog Osmomartovskog marša u Zagrebu i Rijeci, premijer Plenković opet će se suočiti s pitanjem ratifikacije Istanbulske konvencije, koju će možda odgađati do kraja svog mandata. Baš kao i Zoran Milanović, koji je u mandatu svoje vlade imao više nego dovoljno ruku da Konvenciju ratificira. Imao je dovoljno ruku, ali ne i političke volje. Dakle, ništa se nije promijenilo otkad se promijenila vlast. I dalje samo prazne riječi muških vođa velikih stranaka, kojima su pitanja borbe protiv nasilja nad ženama i stvarne ravnopravnost spolova u Republici Hrvatskoj, zadnje rupe na svirali.

Komentiraj