Rekao sam Anki Mrak Taritaš: ‘Nemrete spavat? Još vas pere frustra kaj niste postali gradonačelnica? POPITE SI PLIVADON.’ ‘Da sam ja gradonačelnica ne bih dopustila da se od centra Zagreba napravi vašar! Da se kafićima dopusti da rade do dva u noći! Ovdje ljudi rade, moraju se dizat ujutro!’

Svakoga dana sve više napredujem u svojim nastojanjima da zabrijem na nogomet, navijanje. Nakon što je Hrvatska na Prvenstvu u Rusiji rasturila Argentinu 3:O, u meni se razgorio davno ugašeni ugarak nacionalnog ponosa. Postalo mi je važno to što mi na domovnici piše Hrvat. Svi najveći svjetski mediji puni su hvalospjeva o hrvatskoj reprezentaciji, a ja sam Hrvat. Ta reprezentacija proistekla je iz naroda iz kojeg sam i ja. Znači da par kapi iz slapa medijskih panegirika može poprskat i moje čelo. Kad se već s književnošću, umjetnošću, filmom ne možemo probit dalje od slovenske granice, neka onda barem to bude preko nogometa. Donekle se u inozemstvu jedino probio Oliver Frljić sa svojim predstavama. Ali na način da protiv tih predstava stranci uglavnom negoduju, baš kao i Hrvati gađaju glumce kamenjem, suzavcima. Zašto Frljić ne bi napravio predstavu u kojoj bi glavni likovi bili hrvatski nogometaši, pa bi ga u stranim zemljama publika slavila, a ne demonstrirala protiv njega. Čak me nakon trijumfalne tekme protiv Argentine obuzeo spisateljski svrab da za Frljića nabrzinu napišem dramski tekst s elementima fantastike po uzoru na Roberta Bolanja: Zdravko Mamić u Međugorju pred svaku utakmicu reže se nožem i krv ispušta u bočicu koju prinosi na improvizirani žrtvenik u kupaoni hotelske sobe. Dok god on to radi, hrvatska reprezentacija pobjeđuje. A on postaje sve bljeđi i bljeđi.

TAKVE SU ME IDEJE OPSJEDALE dok sam nakon tekme lokao gemišt na terasi jednog od mnogobrojnih kafića u centru. Bližilo se dva iza ponoći, zaglavio sam s Bojsima iz Trnskog. Ne bi li ih naložio da zavrte još jednu rundu, iz sveg grla sam zarevao: “Zovi, Manđo, samo zovi, svi će sokolovi doletjet u Rusiju!” Kroz prozor zgrade ispred koje smo sjedili na kafićkoj terasi, provirila je raskuštrana glava neke namrštene žene.

“Dosta je terora!” zagalamila je.

“Gle, jebote, to je Anka Mrak Taritaš”, zacerekao se jedan od Bojsa za stolom i dobacio joj:

“Nemrete spavat? Još vas pere frustra kaj niste postali gradonačelnica? Popite si jedan Plivadon.”

“Da sam ja gradonačelnica ne bih dopustila da se od centra Zagreba napravi vašar! Da se kafićima dopusti da rade do dva u noći! Ovdje ljudi rade, moraju se dizat ujutro!”

“Ma, nitko u tu u centru ne radi nit se diže rano, ovdje su se naselili lezilebovići, hipsteri koji su lovu kroz raznorazne dotacije izvlačili od države, Soroša, europskih fondova, sad kad se ta pipa zatvara, svi su počeli preko Erenbija iznajmljivat te svoje stanove turistima, a oni su preselili u podrume među štakore! Pa ako već svi tu počinju živjet od turizma, onda neka se priviknu da kafići rade do dva u noći”, krenuo sam joj parirat da bih se iskazao pred Bojsima.

“Da, ja sam turist iz Trnskog, konobar, još jednu litru na stol, turisti hoće pit!”, zagrmio je sjedokosi Bojs s nadimkom Peglica; u bivšoj Jugi nakon svake je utakmice preokretao blitvarske peglice po parkiralištima.

Mrak Taritaš onakva bunovna počela je s prozora rogoborit nešto protiv Bandićeva populizma na koji nasjedamo svi mi s periferije; ne mičemo se nikad iz svojih kvartova, a onda dođe Svjetsko prvenstvo, Bandić nam po centru grada postavi ogromne ekrane kao Indijancima toteme i mi u transu masovno dojurimo, pijemo mlako, ishlapjelo pivo za 15 kuna i klanjamo se svom poglavici iz Poglavarstva.

“Nismo mi Indijanci! Indijanci, tak zovemo papke koji samo kad je Svjetsko prvenstvo zabriju na navijanje i ko pičke si šminkaju kockice po faci! On je tu jedini Indijanac!’’ Peglica je pokazao na mene. Hračnuo je na račun od gemišta i krenuo mi brisat šahovničaste kockice s obraza kojem sam si iscrtao crvenim ružem.

Na prozor je izašla još neka žena, predstavila se kao građanka Nola Iskra, ogorčeno se složila s Mrak Taritaš da ovo ovako više ne može; ovdje se radi o isprogramiranom pokušaju gradskih vlasti da se većinu stanara iseli iz centra i da centar postane turistička prćija. Spominjala je iščupane magnolije na Trgu žrtava fašizma. I skupe parkinge i zakrčena parkirališta po centru.

“Oduzimaju nam osnovno civilizacijsko pravo, pravo na osobno vozilo! Ovo je bitka do istrebljenja! To sam rekla i jučer na Zboru građana! Dosta! Dosta je!”

“Pa šta će vam uopće auti! Hodajte kao ja, bolje će vam bit za misli, duh! Meni je Bandić kao najboljem piscu Zagreba dodijelio stan na korištenje u Dubravi! Svaki dan pješke hodam do centra i natrag! Zato i jesam toliko kreativniji od mlitavih, hipsterskih umjetnika iz centra!” iskurčio sam se da bar malo sperem to što me Peglica nazvao Indijancem.

“Nemojte, susjeda, trošit riječi na njega, vidite da je to neki Bandićev plaćenik, provokator. Stavite si čepiće u uši i probajte zaspati. Sutra je Dan antifašizma. Ako se nitko od nas iz centra ne naspava tko će uopće doći na okupljanje na Trgu maršala Tita? Samo oni devedesetogodišnjaci koji ionako noću spavaju jedva tri, četiri sata”, Mrak Taritaš povukla se u mrak svoje sobe, a onda je i njezina susjeda zatvorila prozor i demonstrativno spustila rolete.

“Indijanac je znači Banderasov igrač… A tu čitavu noć pije na naš račun. Sad buš ti platil tri runde zaredom il bum te nateral da tri kruga guraš peglicu oko Poglavarstva”, Bojs Peglica stisnuo mi je čveger u čelo.

Sve mi je prisjelo. Za te tri runde koje sam morao platit Bojsima u tom skupom bircu u centru mogao sam otputovat u Rusiju. I napravit ono o čemu već dugo maštam – zapalit svijeću na grobu Dostojevskog. Za kojeg Peglica i njegovi sigurno misle da je golman ruske reprezentacije. Tako mi i treba kad se pokušavam ugurat u ekipu kojoj ne pripadam.

Komentiraj