Socijalni autizam vlada Banskim dvorima. Premijer i njegovi ministri kao da uopće nisu svjesni stvarnosti. Kao da ne vide bujajuće siromaštvo, očaj i revolt. Zato država svoje apetite ne smanjuje. Glomazna je i skupa. Štedi samo na građanima. Ne govori se o racionalizaciji teritorijalnog ustroja, mogućem ukidanju županija i smanjivanju broja općina

Andrej Plenković već je, čini se, počeo proslavljati drugu obljetnicu svog useljenja u Banske dvore. Premda je vlast preuzeo u listopadu 2016., retorički vatromet već para nebo. Proteklog tjedna počastio se laudama. Pohvalio se da je u njegovu mandatu prosječna plaća porasla za 710 kuna, a broj nezaposlenih drastično se smanjio, na još od davnih osamdesetih godina nezabilježenih ispod devet posto. Mi imamo šampione? Možda premijer sam sebe pokušava proglasiti političkim Zlatkom Dalićem, nogometnim liderom koji je vrhunskim rezultatima bacio Hrvatsku u euforiju?

Plenković je, dakle, potrošio prvu polovicu mandata. Kakvo mu je prolazno vrijeme? Što može pokazati? Nažalost, jako je malo trofeja koje može staviti u svoj izlog. Činjenice su grube i ne potvrđuju njegovo oduševljenje vlastitim likom i djelom. Da, plaće su porasle, ali istodobno Hrvatska je po životnom standardu pala sve do dna. Druga je najsiromašnija zemlja Europske unije. Broj nezaposlenih možda je nikad manji, ali egzodus iz Hrvatske vjerojatno nikad nije bio veći. Usto, analize Ekonomskog fakulteta u Zagrebu tvrde da je u lipnju zaustavljen rast zaposlenosti izvan sezone. Zaposlenih je – bez sezonskog utjecaja – manje za blizu tri tisuće, što je, navode analitičari, najveći pad od svibnja recesijske 2014.

Slično je s gotovo svim ekonomskim pokazateljima. U drugu polovicu svog mandata, vrijeme uobičajeno rezervirano za krešendo, premijer ulazi usporavajući tempo. BDP raste, ali sve polaganije. Plenkoviću se posrećilo da uhvati ekonomski zalet koji je krenuo prije njegova mandata, a sad kada bi se trebali vidjeti rezultati njegove vlasti – gospodarstvo gubi energiju. Na valu ekonomskog oporavka uspio je – mora se priznati – smanjiti deficit i stabilizirati javne financije. U svoje velike zasluge premijer ubraja rješavanje slučaja Agrokor, ali ta je priča još jako daleko od sretnog kraja. Porezni sustav doživio je promjene, pompozno nazvane fiskalnom reformom. I to je uglavnom sve. Ništa veliko ni značajno! Uglavnom sitni pomaci, svojevrsno pimplanje, tragično nedovoljno s obzirom na potrebe.

Na početku mandata iz Bruxellesa svježe pristigli Andrej Plenković mogao je sve što je htio. Raspolagao je raskošnom parlamentarnom većinom i ogromnom potporom javnosti. Opozicija je krvarila na koljenima. Umorna od političkog histeriziranja prethodnika, prije svega po funkciji najutjecajnijih čelnika dviju ključnih stranaka Tomislava Karamarka i Zorana Milanovića, Hrvatska je prigrlila pristojnog, valjanjem po ovdašnjem političkom blatu neuprljanog Plenkovića. Zlatom bi ga, kliktalo se, trebalo platiti. Ali od njegove omiljenosti u dvije godine ni kamen na kamenu nije ostao. Svejedno, drži ga činjenica da nema dostojne konkurencije. Generalno, javnost će reći da je premijer loš, nije na visini zadatka, ali su drugi još mnogo gori.

Andrej Plenković nije ispunio očekivanja, čak ni elementarna obećanja. Nije iskoristio ni vrijeme ni mogućnosti. Premijer kao svoj ključni zadatak stalno ističe političku stabilizaciju i suzbijanje populizma. Istina, Hrvatska je političke bjesove ipak nešto stišala, ali smanjenje broja primordijalnih političkih sukoba ne može se zvati stabilnošću. Hrvatskom danas vlada politička močvara. Politika je ustajala voda. Vladu nitko ne može skinuti jer je – neovisno o volji građana – u sedlu drži strah gotovo kompletne političke klase od izbora. Ali društvo se raspada po šavovima. Socijalna je kohezija nikakva. Politička elita, kvazi-elita, posve se odvojila od naroda. Više nego na partizane i ustaše, Hrvatska je danas podijeljena na političku nomenklaturu i ostatak nacije. Čini se da je jaz među njima veći nego ikad.

PRVA FALINGA PLENKOVIĆEVE VLADE

To je prva, ključna falinga Plenkovićeve vlade. Nisu ni prethodne bile bolje, ali ova je napravila dodatni korak u krivom smjeru. Političko prisvajanje države i njenih resursa raste. Praksa političkog zaposjedanja državnih i navodno autonomnih institucija eskalira. Klijentelizam i političko uhljebništvo nikad nisu bili otvoreniji i sveprisutniji, faktički se tretiraju kao normalnost. Stranačka knjižica važnija je od kvalifikacija. Ona otvara sva vrata, bez nje možeš samo u Irsku ili Njemačku. Broj stanovnika Hrvatske rapidno se smanjuje, a broj onih koji žive od politike stalno povećava.

Socijalni autizam vlada Banskim dvorima. Premijer i njegovi ministri kao da uopće nisu svjesni stvarnosti. Kao da ne vide bujajuće siromaštvo, očaj i revolt. Zato država svoje apetite ne smanjuje. Glomazna je i skupa. Štedi samo na građanima. O racionalizaciji teritorijalnog ustroja, mogućem ukidanju županija i smanjivanju broja općina, uopće se ne govori. Nabavlja se skupa borbena eskadrila, ali nema para za mirovine i zdravstvo. Hrvatska za seniore izdvaja manje od prosjeka EU-a, ali svejedno, prednjači u planovima za kresanje tih troškova. Vlada opet nabavlja ergelu automobila, u Zagreb su upravo stigla dva Mercedesa vrijedna 12 milijuna kuna, dok Spinraza do bolesne djece nikako da stigne. Svoju bahatost Plenkovićev kabinet sada pokušava zakriliti i kamuflirati navodno silno dobročiniteljskim oprostom za blokirane nesretnike, ali izgleda da se najveći dio tog poklona odnosi na one koji više nisu među živima. Socijalno indiferentna, ponekad i bezobzirna, naučena da narod trpi i šuti, Vlada reže granu na kojoj politička klasa sjedi. Ako se Hrvatska nastavi iseljavati, više ih neće imati tko financirati.

Drugo, posebno je opasno i kratkovidno što Plenkovićeva vlada povećava ionako goleme neravnoteže i socijalne rasjede u hrvatskom društvu. Premda stalno govori o političkoj stabilnosti, premijer ruši jedan od kamena temeljaca te stabilnosti. Europska komisija u tom kontekstu nedavno je upozorila da je prošlogodišnja porezna reforma povećala i dosad pretjerano velike nejednakosti u Hrvatskoj – benefite gospodarskog rasta prelijeva bolje plaćenim skupinama, dok sirotinju ostavlja praznih ruku. Još je ozbiljnije Bruxelles upozorio na posljedice novog zakona o braniteljima, za koji tvrde da pretjeranim privilegiranjem veteranske skupine proizvodi nove nepravde i disbalanse, a vjerojatno i napetosti u hrvatskom društvu.

Treće, u prvom poluvremenu Plenkovićeva vlada pokazala se reformski potpuno impotentnom. Tu ni afrička šljiva ne pomaže. Europska komisija nedavno je konstatirala da je Hrvatska u provođenju reformi uvjerljivo najlošija u EU-u. Istina, premijer je tekuću 2018. svečano najavio kao godinu reformi. Ove godine, rekao je, nema izbora pa se može posvetiti pravom poslu. I, što se dogodilo? Pola godine već je protutnjalo, a nijedna još nije ni nacrtana. Posve očekivano, jer se reforme pokreću na početku, a ne u završnici mandata.

ČUDNA MAGIJA ZA PRIMANJA POLITIČARA

Plenkovićeva družba trenutno glumi reforme. Njihovo fingiranje promjena ovih dana moguće je pratiti uživo. Na Vladinu su stolu kao tri važna projekta: reforma mirovinskog, zdravstvenog i poreznog sustava. Iz onoga što je dosad dospjelo u javnost, čini se da su promjene poreza najdalje odmakle. Vjerojatno zahvaljujući prilično sposobnom ministru financija Zdravku Mariću. Ali ni on ne nudi reformu, nego tek manje korekcije i preslagivanje fiskalnog sustava. Zapravo, prelijevanje iz šupljeg u prazno. Premda najavljena kao veliko rasterećenje građana i poduzetnika, obećanja o poreznom relaksu uglavnom su fama. Premijer se voli hvaliti da je u dvije godine gospodarstvo rasteretio za četiri milijarde kuna. Ali prava je istina da je hrvatsko gospodarstvo u tom vremenu u državnu blagajnu izručilo dodatnih 13 milijardi kuna.

Mediji sada na naslovnicama vrište: Veće plaće svima. Velika je to sreća: povećat će ih, možda, za šaku siće. Konkretno, plaće manje od 6000 mogu se podebljati za šezdesetak kuna. To će sigurno zaustaviti iseljavanje! Nema najavljenog rasterećenja rada. S jedne strane ukidaju se ili smanjuju neki doprinosi, dok se istodobno neki drugi povećavaju. Zanimljivo, ali kod svakog rekomponiranja poreznog sustava primanja političara nekom se čudnom magijom nađu u skupini koja će s promjenama financijski profitirati.

U druga dva kolabirajuća sustava nije napravljeno ni toliko. Iz inicijalnog prijedloga mirovinske reforme jasno je samo to da se država pojagmila za milijardama koje su osiguranici uštedjeli u drugom mirovinskom stupu. Takozvana reforma zdravstvenog sustava s predloženim povećanjem doprinosa svodi se samo na punjenje blagajne. Nikakve se druge promjene ne spominju. Dugovi zdravstva ogromni su, ali mogu biti mnogo manji ako se provede racionalizacija sustava, ako svako mjesto ne inzistira na vlastitoj bolnici i ako će država podmirivati svoje obaveze prema zdravstvu. Dakle, umjesto sređivanja sustava i reformi, trošenje vremena uzalud i status quo. Umjesto ozbiljnog rezanja poreznog tereta, Vlada se ponaša kao da sprema uvođenje dodatnog harača!

Tako u drugu polovicu mandata Andrej Plenković ulazi prilično praznih ruku. Još gore: ništa nije priredio da bi mu iduće dvije godine bile uspješnije. Izbor ljudi kojima se okružio govori da bitan zaokret ne treba ni očekivati. Premijer nije čovjek bez ambicija, dapače, ali za velike uloge u politici nužno je imati strasti i petlje.

Komentiraj