Kolinda Grabar Kitarović samu je sebe pretvorila u političku estradu. Zabavljačicu naroda! Na stadionima je glasna, u političkim krizama – poput one raspirene donošenjem Istanbulske konvencije ili pak pri erupciji problema Uljanika – jako tiha i neprimjetna. Funkciju šefa države učinila je ne samo irelevantnom, nego i prilično nepotrebnom

Dubrovački biskup Mate Uzinić napravio je ono što u Hrvatskoj nitko još nije: s visoke pozicije u Crkvi napao je grijeh crkvenih struktura. Glasom pape Franje prozvao je vodstvo Crkve da je svojim odnosom prema pedofiliji zasluženo steklo status farizeja i prvaka hipokrizije.

Mogli bismo reći da smo i mi, kad kažem mi onda osobito mislim na nas koji u Katoličkoj crkvi imamo vodeću ulogu, postali svojevrsni sinonim za licemjerje”, piše Uzinić u svom blogu koji je objavljen na internetskim stranicama njegove biskupije. Objašnjavajući svoju tvrdnju da je upravo licemjerje sprečavalo Crkvu u suočavanju i obračunu s pedofilijom, dubrovački biskup ukazuje na dihotomiju između riječi i djela. S jedne strane, “mi, katolički svećenici i biskupi… svima drugima držimo moralna predavanja”, dok se s druge strane neadekvatnom reakcijom na skandale istodobno stvara dojam “da smo upravo mi oni koji su, prikrivajući pedofiliju u Crkvi i opredjeljujući se za zaštitu zločinaca, a ne žrtava, sebi i svojima dozvolili i dozvoljavamo najgore moguće oblike nemorala”.

MEDIJI KAO SOTONSKA SILA

Ne samo da je otvoreno priznao da se Crkvu s pravom proziva zbog višegodišnjeg zataškavanja devijantnih ponašanja nekih svećenika i biskupa, nego je monsinjor Uzinić posve presedanski izrijekom podržao i kritičare takva ponašanja. Posebno je istakao pozitivnu ulogu medija. Dok vodeći katolički tjednik u svom uvodniku tvrdi kako “Crkva u Hrvatskoj u vodeće medije dolazi samo ako je netko napada”, dubrovački biskup hvali medije da su otkrivajući slučajeve pedofilije i senzibilizirajući javnost za tu temu pomogli Crkvi: “pomogli su nam da istini, koje ni mnogi od nas nisu bili dovoljno svjesni, konačno pogledamo u oči”.

Treba vidjeti kako će odjeknuti Uzinićeva propovijed, ali njen je potencijal ogroman i moguće prekretnički. Riječi mu zvone poput svojedobne Bozanićeve izjave o “grijehu struktura” kojom je najavljena ne samo promjena vlasti 2000., nego i promjena ukupnog društvenog ozračja, izlazak Hrvatske iz vremena već povenulog tuđmanizma u demokratizaciju te iz neugodne međunarodne izolacije prema Europi. Sat anatomije što ga je na otvorenom tijelu Crkve sada izveo dubrovački biskup također djeluje kao glas novog vremena. Crkva u Hrvatskoj općenito se ponaša kao da grijeh pedofilije u njoj ne postoji. Premda to, naravno, nikako ne stoji. Ali crkvena je hijerarhija ovdje još toliko zatvorena i nedodirljiva, a vjernici neemancipirani, pa se skandali redovito uspijevaju zataškati. Biskup Uzinić jedini je crkveni velikodostojnik koji je protiv prakse toleriranja spolnog zlostavljanja povezanog s crkvenim krugovima samokritički digao glas. Dok Papa u Irskoj traži oprost jer je Crkva izdala Evanđelje i njegove vrijednosti, hrvatski biskupi duboko šute kao da se njih taj problem baš nikako ne tiče.

Prokazujući licemjerje Crkve, Mate Uzinić pokazao se kao biskup s debelom petljom. Ali možda njegova intervencija nije tek izraz osobnog moralnog integriteta. Možda bi je trebalo gledati kao nagovještaj nekakve drugačije, nove Crkve. Crkve koja će biti ponizna, a ne bahata i arogantna. Koja će znati da ne može jedno propovijedati, a drugo raditi. Kojoj će biti kristalno jasno da samo vlastitom vjerodostojnošću, a ne diktatima, može kupovati povjerenje. Koja će praktično moći akceptirati svoju iskonsku misiju – služenje vjernicima, a ne gospodarenje dušama, narodom i državom, uloga koju neki biskupi stalno pokušavaju prisvojiti. Crkva u Hrvatskoj često se ponaša kao da je vođena politikom, a ne Svetim pismom. Više je Crkva inkvizicije, a ne bratstva među ljudima. Njena je nomenklatura uobičajila da na svaku primjedbu skače kao na smrtnu ugrozu, da sve kritičare negativnih pojava proglašava onima koji Crkvu ne vole ili joj rade o glavi, kao da je riječ o političkim protivnicima i neprijateljima.

Umjesto da širi atmosferu razumijevanja, dobra, srdačnosti i poštovanja među ljudima, ona se nerijetko postavlja kao ideološki zadrta politička stranka, kao borbeni stožer bigotnih konzervativaca. Hrvatski biskupi vole govoriti o tobožnjoj ugroženosti Crkve u Hrvatskoj, ničim dokazanoj i nigdje vidljivoj, i vole napadati medije kao sotonsku silu. Mate Uzinić potpuno mijenja diskurs. Po njemu, oni koji upozoravaju na greške i grijehe pomažu sagledavanju istine. Njegov zagovor da Crkva napravi reda u vlastitim redovima i vrati se svojim iskonskim vrijednostima, dobrodošao je glas razuma koji bi mogao početi mijenjati karakter najmnogoljudnije vjerske zajednice u državi, pa onda posljedično možda i relaksirati zabranama, ksenofobijom i govorom mržnje zatrovane odnose u hrvatskom društvu. S malo patetike moglo bi se govoriti o najavi moralne obnove Crkve.

POLITIČKI CIRKUS NA PANTOVČAKU

Ali biskup Uzinić nije održao lekciju samo svojim kolegama u Crkvi. Njegove poruke o licemjerima idu mnogo dalje. Hrvatska je puna farizeja koji se ne drže onoga što sami propovijedaju, koji su izvana gladac, a iznutra jadac. Prijetvornost je posebno pogubna u političkim strukturama. Grijeh licemjerja tamo je najveći i najpogubniji. Deklaracije drumom, realizacije šumom. Baš poput većine hrvatskih biskupa, ni političari ne vide balvan u vlastitom oku, ali u tuđem, medijskom oku svaku će trunku proglasiti neprijateljskom gromadom. Premda moralno crvotočni, o sebi će stalno “santo subito”, potpuno nesposobni i odbojni prema bilo kakvoj kritičkoj samorefleksiji.

Tako predsjednicu države ne možeš uhvatiti ni za glavu ni za rep. Nema u nje ni elementarne ljudske i političke konzistentnosti. Premda bi svojom pozicijom trebala predstavljati nekakav moralni faktor – osobni je autoritet osnovna poluga njenog funkcioniranja – Kolinda Grabar-Kitarović samu je sebe pretvorila u političku estradu. Zabavljačicu naroda! Na stadionima je glasna, u političkim krizama – poput one raspirene donošenjem Istanbulske konvencije ili pak pri erupciji problema na koljena bačenog Uljanika – jako tiha i neprimjetna. Funkciju šefa države učinila je ne samo irelevantnom, nego i prilično nepotrebnom. Da se Pantovčak zatvori i ukine, nikakva se promjena u Hrvatskoj ne bi dogodila. Možda bi se političko cirkusiranje, himbeno prodavanje muda pod bubrege, malo smanjilo.

JAKOVČIĆEVE JUDINE ŠKUDE

Premijerova je moć mnogo veća, zato mora biti u fokusu. Najavio je vjerodostojnost, a danas na polovici mandata konkurira na naslov šampiona političkog licemjerja. Obećao je pristojnost i civiliziranost, ali se na vlasti ušuškao ortačkim aranžmanima s klijentima DORH-a. Hvali se osobnim poštenjem, premda su mu partneri teško izbušeni korupcijskim skandalima. Verbalno je inzistirao na političkoj stabilnosti, a praktično širio prostor nestabilnosti. Zato što nije mislio na stabilnost države, nego na armiranje vlastitog položaja i vlasti. Nije jačao, nego je uništavao i marginalizirao institucije koje čine sistemska sidra politički stabilne države. Politička se opozicija sama eutanazirala. Navodno neovisni mediji prostrli su mu se pod noge da se preko njih komotno prošeta. Preko starih je, HDZ-ovih veza zajahao pravosuđe.

Negdje na početku mandata Andrej Plenković obećao je povratak Ine u hrvatske ruke, na čemu sve do danas ništa zapravo nije uradio. Ali zato najveća hrvatska kompanija upravo prelazi u ruske ruke. Spašavanje posrnulog Agrokora proglasio je reformom, a onda je cijeli proces zatrovao Borgom i sumnjivim, klijentelističkim spregama. Lagao je javnosti i Saboru koji ga bira i pritom glumio moralnu vertikalu. Uhvaćen u laži bezobrazno relativizira činjenice. Premda je prvak izvršne vlasti, samovlasno izjavljuje da neće dopustiti ovo ili ono. Kao da od njegove dobre volje ovisi mogu li se postavljati pitanja odgovornosti pojedinih ministara, članova njegova kabineta.

Obmane i cinizam vlasti logična su posljedica nezdrave situacije u političkim strankama. Kompletna je stranačka scena u stanju moralne nekroze. Teško je naći stranku koja iznutra nije postala jako trula. Rezultat činjenice da su posve ispražnjene od političkog sadržaja, da se sve redom svode na interesne skupine. Premda ga privilegij vlasti još kao lijepak drži na okupu i ne dopušta eskalaciju unutarnjih sukoba, prošlotjedni desant ličkog Ramba na Zagreb kazuje da i HDZ puca po šavovima. Nesretni je Dado Milinović zaboravio da HDZ-ovi šefovi vole šatoraše, ali ne u svojoj kući. Plenković je svojedobno išao na poklon veteranskoj hajdučiji u Savskoj, sasvim ravnodušan prema njihovoj upotrebi plinskih boca i žongliranju na rubu državnog udara, ali će najezdu Ličana na HDZ-ovu središnjicu sada sav uzrujan nazvati neprihvatljivim događanjem naroda i sankcionirati političkom likvidacijom.

SDP razaraju crveni farizeji. Odavno su izdali socijaldemokratsku ideju i svoje biračko tijelo. Borba klanova i sudar nesposobnosti jedini su sadržaj partije. Njihov je bratoubilački rat postao silno dosadan i potpuno irelevantan. Što god da se dogodi – spasa im nema. U trenutku kad Hrvatska vapi za socijalno osjetljivom strankom i političko se i socijalno nezadovoljstvo više ne izražava samo nogama, odlaskom iz Hrvatske, nego i izlaskom na ulice. Plenkovićeva vlada prvi je put suočena s pravom pobunom radnika. Koju je tek privremeno isplatom plaća uspjela stišati, ali problem je daleko od rješenja. Kriza u Uljaniku jako je naštetila dosad, činilo se, teflonski otpornom IDS-u i razorila Amsterdamsku koaliciju. Otkrića o debelim zaradama podmazanoj ulozi Nina Jakovčića pokazala su se mlinskim kamenom oko vrata. Usta su mu puna Istre, a računi, čini se, napunjeni Judinim škudama. A drama u škverovima tek je počela. Lako je moguće da će njene reperkusije potpuno promijeniti političku kartu Hrvatske.

Političke su stranke postale ključni generator zaglavljenosti Hrvatske u depresiju i besperspektivnost. Partije, gotovo bez izuzetka, ne proizvode rezultate, nego uzgajaju prevarante i praznim frazama krcate farizeje. Za razliku od biskupa Uzinića, koji je hrabro istupio s upozorenjem da Crkva smrdi od glave, hrvatska je politika još jako daleko od priznanja da samu sebe uništava, da bez promjene vlastitog načina funkcioniranja ne može opstati, još manje prosperirati. Baš kao što je osnovni problem Crkve licemjerje njenog vodstva, svećenika i biskupa, tako je osnovni problem Hrvatske uronjenost gotovo kompletne političke klase u obmanu i hipokriziju. Dok se to ne počisti, nema naprijed. Događat će se, rastezat će se samo prelijevanje iz šupljeg u prazno.

Komentiraj