Dana 22. travnja 1900. godine osnovano je u Zagrebu Društvo hrvatskih književnika. Na osnivačkoj skupštini u prostorijama Matice hrvatske bila su toga dana 103 književnika, a za prvoga predsjednika izabran je Ivan Trnski. U Upravni odbor novostvorenog društva izabrani su Vladimir Mažuranić, Ljubo Babić (poznat i pod pseudonimom Ksaver Šandor Gjalski), Stjepan Miletić, August Harambašić, Ante Tresić-Pavičić, Jovan Hranilović, Milivoj Dežman, Đuro Arnold i Milan Šenoa. Radilo se o prvoj formalnoj profesionalnoj organizaciji književnika u Hrvatskoj, koja je nastala uvelike zahvaljujući nastojanjima Milivoja Dežmana. Nakon spomenutog Ivana Trnskog predsjednici Društva hrvatskih književnika bili su, između ostalih, spomenuti Ksaver Šandor Gjalski, Milutin Cihlar Nehajev, Milivoj Dežman, Mile Budak…

Društvo hrvatskih književnika preimenovano je 1945. godine u Društvo književnika Hrvatske, a u razdoblju socijalističke Jugoslavije predsjedali su mu, između ostalih, Slavko Kolar, Petar Šegedin, Mirko Božić, Vjekoslav Kaleb, Marijan Matković, Jure Kaštelan, Dobriša Cesarić, Dragutin Tadijanović, Gustav Krklec, Vlatko Pavletić, Ivo Frange, Marija Peakić-Mikuljan….

Godine 1990. vraćeno je društvu staro ime (Društvo hrvatskih književnika), a u razdoblju od stjecanja hrvatske neovisnosti predsjednici su mu bili Nedjeljko Fabrio, Ante Stamać, Slavko Mihalić, Stjepan Čuić, Borben Vladović, Božidar Petrač, Đuro Vidmarović i današnji Zlatko Krilić.