U mjesečniku Društva Zagrepčana ‘Zagreb’, iz 1943. godine među inim stoji: Kada je godine 1891. Zagreb dobio konjski tramvaj, nedjeljni izleti u Maksimir bili su sve brojniji. Ovu pojavu većeg broja izletnika zapazio je nekad poznati sesvetski načelnik i kasniji dugoselski narodni zastupnik Marko Mileusnić. On dolazi na zamisao da bi maksimirskim izletnicima valjalo pružiti nešto više zabave. Mileusnić naruči u Beču mali parobrodić, koji će se tjerati pomoću petroleja. Parobrodić je bio dug 8 metara, u vodu je ronio 40 centimetara, a težina mu je bila 50 centi (oko 2.500 kilograma).

Parobrodić dobiva ime ‘Grad Zagreb’. Zagrebačke novine od 2. rujna 1892. godine, s veseljem javljaju da će parobrodić prvi puta zaploviti maksimirskim jezerom 7. rujna. Toga dana obaviti će se i njegovo ‘krštenje’ kod kojega će kumovati, a tko drugi nego tada popularni gradski senator Gjuro Deželić. ‘Krštenje’ se moralo odgoditi za sljedeću nedjelju 14. rujna, zato što iz Beča nije pravodobno stigao mehaničar, koji je imao pokazati kako se parobrod stavlja u kretanje.

I doista, 14. rujna je parobrodić na radost prisutnih klizio po vodi bistrog maksimirskog jezera. Nedaleko u gostionici slavili su kod čašice rujnog vinca njegovo ‘krštenje’, kod čega su za napredak ‘kumčeta’ padale zdravice.

Nakon svečane ‘inštalacije’, parobrodić ‘Zagreb’ plovi po jezeru: lađa plovi dosta brzo, te je udobno sjediti u njoj! Pristojba za vožnju nije bila velika: samo 3 novčića. Vožnja bi trajala tako dugo dok parobrodić ne bi jednom oplovio donjim jezerom oko otoka. Parobrod ‘Grad Zagreb’ nije bio dugog vijeka. Česti popravci, uzdržavanje jednog strojara, sve to nije se isplatilo “samo nedjeljnom vožnjom, i – ‘Grad Zagreb’ jednoga dana nestane s ‘pučine’ maksimirskog jezera…