Zvonko Mlinar: ‘Zagrebački beskućnici zaboravljeni su u pandemiji’

Zvonko Mlinar iz Hrvatske mreže za beskućnike, za Zagreb News objašnjava kako su volonteri spašavali oko 1000 ljudi bez doma koji su se našli u teškoj situaciji zbog pandemije i potresa

U Hrvatskoj ima oko dvije tisuće beskućnika, ljudi koji žive na ulici, na javnim mjestima ili u objektima koji nisu namijenjeni za stanovanje. Većina njih nema dokumente i upravo je to najveći problem jer bez osobnih dokumenata i prebivališta beskućnici ne mogu ostvariti nikakva prava. Lokalne zajednice uglavnom ne žele priznati da imaju beskućnike, a resorno ministarstvo raspolaže podacima da ih u Hrvatskoj ima samo 520. To se odnosi isključivo na ljude koji su prijavljeni na adresi centara za socijalnu skrb. Da bi beskućnici ishodili osobnu iskaznicu, centar ih prema Zakonu o prebivalištu mora prijaviti na svojoj adresi.

O ukupnog broja, njih između 700 i 1000 boravi na području Zagreba. Većina ih nema osobnu iskaznicu i prebivališta. Mali broj njih boravi u prihvatilištima i prenoćištima. Trenutno je u prihvatilištu Gradskog društva Crvenog križa u Kosnici oko 80 beskućnika, a kako zbog epidemije ne mogu izlaziti iz prihvatilišta, neki su ga napustili. Ovom broju treba dodati oko 15 do 19 korisnika prenoćišta Caritasa Zagrebačke nadbiskupije i dvadeset tri mjesta koje ima prenoćište u Jukićevoj. Ostali su na ulici. Najveće prenoćište u Hrvatskoj je na zagrebačkom Glavnom kolodvoru, kaže za ZgNews potpredsjednik Hrvatske mreže za beskućnike Zvonko Mlinar. “Prema našim procjenama tamo ih boravi oko 80, iako sami beskućnici tvrde da ih je stotinjak. Spavaju u vagonima koji nisu u prometu ili koji se spremaju za promet, zatim u prostorima Glavnog kolodvora i u okolnim porušenim objektima. Nekolicina njih su u napuštenim objektima oko Branimirove ulice, u Nadi Dimić spava oko sedam, osim ljudi. Sve smo njih obilazili za vrijeme obustave prometa i donosili im lijekove, konzerve i druge potrebe.”

Čini li država i lokalna samouprava dovoljno za skrb o beskućnicima? Grad Zagreb tvrdi da ima dovoljno mjesta u prihvatilištima i prenoćištima. “Činjenica je da Zagreb trenutno ima pedesetak kreveta gdje se beskućnici mogu smjestiti, no problem je u nepoznavanju ove skupine naših sugrađana. Prihvatilišta i prenoćišta su mjesta u kojima se iz raznoraznih razloga našle različite skupine ljudi. Žalosno je što je riječ i o ljudima koji bi trebali biti u domu za psihički bolesne ili u udomiteljskim obiteljima. Također, tamo ima i određeni broj ljudi koji su radno sposobni, ima i mladih, i njih se ne može u ovakvoj situaciji tek tako zatvoriti. Neki rade na crno ili skupljaju flaše jer im je to jedini izvor prihoda i nemaju nikakvu socijalnu pomoć, osim kada u pojedinačnim slučajevima mogu dobiti jednokratnu pomoć centra za socijalnu skrb.”

Od beskućnika koji žive na zagrebačkim ulicama, njih 30 posto nije s područja Zagreba. To su osobe koje imaju prebivališta u drugim krajevima Hrvatske i po toj osnovi ne mogu ostvariti prava iz sustava socijalne skrbi Grada Zagreba. Osoba iz Čakovaca ili Požege ne može jesti u gradskoj pučkoj kuhinji jer je ona namijenjena samo za građane Zagreba. “U Zagreb mnogi ljudi dolaze zbog karitativnih pučkih kuhinja. Beskućnici ističu da u Zagrebu ne moraju biti gladni. Također i u Kosnicu mogu ući samo oni s prebivalištem u Zagrebu. Postoji izuzetak samo u slučaju traženja policije za smještajem osobe iz drugog mjesta . Ali oni tamo mogu biti samo kratko vrijeme do povratka u mjesto prebivališta”, kaže Mlinar.

Što se tiče dobne strukture beskućnika, na području Zagreba često susrećemo na Glavnom kolodvoru mlade ljude. Većina njih su osobe koji izlaze iz alternativne skrbi – odgojnih domova, dječjih domova ili udomiteljskih obitelji. Kad napune 18 godina oni u stambenoj zajednici doma mogu eventualno biti još godinu dana, poslije toga moraju otići. Ako ne nađu posao mogu ostvariti prava iz socijalna skrbi, zajamčenu minimalnu naknadu od 800 kuna, s kojom ne mogu naći stan i preživjeti.

Također, nailazimo i na mlade koji dođu na ulicu zbog poremećenih obiteljskih odnosa, oni nakon navršenih 18 godina ili čak i ranije bježe od kuće. Zvonko Mlinar upozorava: “Svatko onaj tko ostane ne ulici dva, tri mjeseca – gotov je! Dolazi alkohol, droga i kriminal. Ekipa na Glavnom kolodvoru već ih čeka i onda ih je jako teško iz tog pakla izvući na pravi put.”

Kada je riječ o beskućnicima srednje i starije životne dobi, Mlinar ističe kako se neki od njih vode kao radno sposobni, ali često s lakšim ili težim psihičkim smetnjama, a ono što je zabrinjavajuće su beskućnici starije životne dobi bez obitelji ili podrške obitelji. Imaju mala primanja, male mirovine ili socijalnu pomoć, ako nisu na ulici onda žive u iznajmljenim šupama bez struje i vode koje plaćaju 400- 500 kuna.” Sve kategorije korisnika socijalne skrbi su beskućnici i prema našim analizama njihova prosječna dob je 50 godina. Puno smo pomagali u zapošljavanju ovih kategorija ljudi, imali smo uspjeha, za puno njih smo našli sezonske poslove, ali kada je počela ova pandemija oni su opet završili na ulici.”

O zdravlju beskućnika od početka pandemije nitko ne vodi brigu. Hrvatska mreža za beskućnike apelirala je na početku pandemije na Grad Zagreb da se osiguraju dodatni smještajni kapaciteti u prenoćištima. Isto tako, većina njih je nakon potresa ostala i bez svojih improviziranih domova. Mlinar upozorava: “Beskućnici su bili u velikoj panici, nakon potresa sva tri mjesta na kojima su se mogli tuširati su bila zatvorena, nisu imali maske, nisu nakon obustavljenog prijevoza mogli dolaziti u pučke kuhinje. Grad nije reagirao, mi smo se organizirali i uz pomoć volontera dostavljali smo konzerve za one najkritičnije, kada smo mogli i tople obroke iz Jukićeve, tako da nitko nije ostao gladan. Puno su donirali građani i imali smo maske, dezinfekcijska sredstava i konzerve. Najgori trenutak za beskućnike je bio ukidanje gradskog prijevoza, s vremenom su se malo prilagodili, no sada se situacija s pandemijom pogoršala, dolazi i zima, ali nažalost reakcije institucija nema. Većina onoga što je predviđeno u Planu za zbrinjavanje beskućnika u zimskim uvjetima je ostalo samo prazno slovo na papiru.”

Komentiraj