Zoran Pusić: “Bilo bi najpravednije i najlogičnije da Vrhovni sud obnovi suđenje Mirku Graorcu”

Televizija Al Jazeera Balkans prikazala je 17. veljače dokumentarni film “Teret Mirka Graorca”. Graorac je prije rata bio policajac u Splitu, a 1995. je uhićen i pred Županijskim sudom u Splitu osuđen na 20 godina zatvora pod optužbom da je bio zapovjednik vanjske straže u koncentracijskom logoru Manjača u BiH, u kojemu su srpske snage zatočile i počinile teške ratne zločine nad Bošnjacima i Hrvatima. Graorac cijelo vrijeme nepopustljivo negira krivicu, a od prve presude krajem devedesetih do danas, u javnost pristižu indicije kako je bila riječ o neprofesionalno vođenom, pa i namještenom suđenju. Nakon što je odslužio deset godina zatvora, Mirko Graorac danas živi sam u svom rodnom selu Bajincima u BiH, i ne odustaje od namjere da i sudski dokaže kako je osuđen nevin. Dokumentarni film Branimira Zekića, novinara Al Jazeere Balkans, još je jednom aktualizirao tu temu, intervjuirajući nove svjedoke, bivše zatočenike logora Manjača, koji tvrde kako Graorca u tom logoru nikada nisu vidjeli. Tim je povodom nacional.hr razgovarao s predsjednikom Građanskog odbora za ljudska prava (GOLJP) Zoranom Pusićem, jednim od najuglednijih hrvatskih aktivista za ljudska prava, koji je na temelju vlastitog istraživanja među prvima javno ustvrdio kako suđenje Graorcu u Splitu nije profesionalno vođeno, te da je čovjek osuđen za zločin koji nije počinio.

Je li dokumentarac “Teret Mirka Graorca” dobro prikazao taj slučaj?

Meni jest. Film je napravljen s mjerom. Autor Branimir Zekić kroz film ne iznosi nikakve apodiktičke tvrdnje, nego iskreno nastoji doći do činjenica. Ne Zekić, nego činjenice, svjedočenja, pa i odbijanja svjedočenja onih koji su tako gorljivo svjedočili na sudu i u novinama 1995. godine o detaljima Graorčevih zločina u Manjači, sugeriraju da je Graorac nevin osuđen. Potresna je to priča čak i meni, koji sve pojedinosti iznesene u filmu znam već godinama.

Aktivist za ljudska prava Eugen Jakovčić zatražio je od predsjednika Republike Zorana Milanovića da pomiluje Mirka Graorca. Kako komentirate taj zahtjev?

Mislim da u ovom slučaju Zoran Milanović može malo toga formalno učiniti. Predsjedniku države na raspolaganju je „akt predsjedničke milosti“, mogućnost da smanji kaznu, najviše za godinu dana, nekome tko izdržava zatvorsku kaznu. Pri tome predsjednik ne smije ulaziti u meritum presude, odlučivati da li je ona bila pravedna ili ne; akt predsjedničke milosti obrazlaže se humanitarnim razlozima. Graorac je kaznu odslužio i to se na njega ne odnosi. Ali ni kad je bio u Lepoglavi, od 2000. do 2003. godine, Graorac to nije tražio, želio je na sudu u Hrvatskoj dokazati da je nevin. Kad je Graorčeva supruga završila s teškim infarktom u splitskoj bolnici, u rujnu 2003., ja sam namjeravao pisati Mesiću molbu da dozvoli Graorcu posjet bolesnoj supruzi. Međutim, Marija Graorac umrla je za dva dana. No bilo bi dobro da se predsjednik Milanović upozna sa slučajem. U najpoznatijem slučaju nevino osuđenog čovjeka, suđenju Dreyfusu, koje, kad se istraže detalji, ima mnoge sličnosti sa suđenjem Graorcu, za reviziju procesa nisu bili dostatni novi dokazi Dreyfusove nevinosti. Bitna je bila promjena atmosfere, nedozvoljavanje da se aljkavo i pristrasno suđenje Dreyfusu prekrije velom zaborava. U tom su veliku ulogu imali francuski umjetnici i književnici poput Emila Zole i političari poput Georgesa Clemenceaua, koji će postati jedan od najslavnijih predsjednika Francuske. Moglo bi se reći da će, bez sinergijskog truda različitih institucija hrvatske države, organizacija civilnog društva, novinara… odbijanje revizije suđenja Graorcu ostati kao trajna sramota hrvatskog pravosuđa. A o tome predsjednik države i te kako treba voditi računa.

Vi ste jedan od prvih koji je zaključio, a potom i javno ustvrdio, da Graorac nije kriv, i da nikada nije bio u Manjači. Znate li za još kakvu pravno-proceduralnu mogućnost da se presuda poništi, a suđenje obnovi? Bi li sud trebao pozvati svjedoke koje ste pronašli?

Da, sud bi trebao pozvati svjedoke, ljude koji su bili logoraši u Manjači, koji su dobro poznavali svjedoke koji su teretili Graorca, to se vidi u filmu, koji nemaju apsolutno nikakav interes da brane navodnog zapovjednika vanjske straže. Danas postoje dostupni dokumenti o svim stražarima u Manjači, postoje sudske presude pravim zapovjednicima vanjske straže u Manjači za zločine koje je Županijski sud u Splitu pripisao Graorcu. Konačno, 2019. uhapšen je u Hrvatskoj Dane Lukajić, jedan od zapovjednika u Manjači. Osuđen je na šest godina zatvora. Ako itko, on bi znao da je Graorac bio u Manjači, a danas nema nikakvog razloga da štiti Graorca i dostupan je hrvatskom pravosuđu. Postoji u novinama objavljena izjava Nenada Bobana, uglednog splitskog odvjetnika, nažalost pokojnog, da mu je njegov ratni drug, general Žarko Tole, koji je bio jedan od glavnih svjedoka protiv Graorca, u povjerenju rekao da zapravo nikad prije suđenja Graorca nije vidio. Ja sam bio na suđenju Karadžiću u Haagu kad je svjedočio svjedok optužbe Ahmet Zulić. On je tokom svjedočenja govorio o zlostavljanjima u logoru Manjača. Zulić je bio logoraš u Manjači u vrijeme kad je, po presudi, Graorac bio zapovjednik vanjske straže; znao je sve detalje o zločinima za koje je sud teretio Graorca, poznavao je čak neke počinitelje, znao je svakog stražara po imenu, ali za Graorca nikad nije čuo; na slici koju sam mu pokazao bio mu je potpuno nepoznat. Na osnovu svih tih novodostupnih informacija i svjedočenja, odluka Vrhovnog suda o obnovi suđenja bilo bi najpravednije i najlogičnije rješenje. Od pravno proceduralnih mogućnosti mislim da još postoji mogućnost da Glavna državna odvjetnica podigne zahtjev za zaštitu zakonitosti. To se može učiniti protiv sudske odluke koja predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava.

Sudac koji je vodio postupak protiv Graorca, Josip Čule, već je godinama zamjenik glavnog državnog odvjetnika. Svjedoci koji su svjedočili protiv Graorca, a za jednoga od njih osuđenik tvrdi da ga je ispitivao i tukao u policiji, bili su visoki časnici HV-a. Kako komentirate cijeli taj sudski postupak, način na koji je vođen, i svjedočenja ključnih svjedoka?

U prethodnom pitanju vi kažete da sam jedan od prvih koji je javno ustvrdio da Graorac nije kriv. Tada nisam tvrdio da Graorac nije kriv, nego da je suđenje u kojem se čovjeka osudilo na 20 godina zatvora bilo nedopustivo aljkavo i pristrano. U to vrijeme nisam znao ni jednu od informacija koje sam naveo da se danas znaju, niti je bilo svjedočenja koja su se pojavila godinama kasnije i danas su novost i za javnost, a pogotovo za sud. Na suđenju 1996., sud, kojim je predsjedavao sudac Čule, nije dopustio da obrana izvede i jednog svjedoka obrane. O tome da je Graorac pretučen postojala je medicinska dokumentacija, tko ga je ispitivao na Katalinića brijegu lako se moglo ustanoviti da je to sud želio znati, a morao je poslije Graorčevih tvrdnji da ga je tukao i ispitivao Vlado Ugrin, koji ga je kasnije „prepoznao“ i koji se pojavljuje u ulozi glavnog svjedoka. Svjedočenja svjedoka optužbe, a samo su oni saslušani, bila su puna kontradikcija i time potpuno nepouzdana. Zatim je Vrhovni sud 1998. ukinuo presudu s obrazloženjem da je Županijski sud u Splitu „pogrešno utvrdio činjenično stanje“. To se odnosilo na tvrdnju svjedoka Vlade Ugrina da je on zarobljen u BiH kao satnik HV-a. U rješenju Vrhovnog suda stoji da takva tvrdnja „može imati dalekosežne posljedice“ po RH i ne može se navoditi u presudi. Dalje u rješenju Vrhovni sud tvrdi da je dokazano kako je Graorac bio zapovjednik vanjske straže u logoru Manjača. Sjećam se te formulacije: „To su potvrdili svi svjedoci čije navode optuženik niti ne pokušava osporiti.“ Tako je, zapravo, tadašnji Vrhovni sud „pogrešno utvrdio činjenično stanje“. Iskaz Vlade Ugrina je činjenica koja stoji u zapisniku, a tvrdnja da Graorac „nije ni pokušao osporiti navode svjedoka“, notorna je neistina. Graorac je osporavao svako od tih svjedočenja i cijelo vrijeme suđenja ustrajao na tome da u Manjači nikad nije bio. Takvo prejudiciranje Graorčeve krivnje od strane Vrhovnog suda utjecalo je, po mom mišljenju, na donošenje osuđujuće presude u ponovljenom postupku.

Komentiraj