Zoran Milanović – uspon Račanova nasljednika

Dalibor Urukalovic/PIXSELL

Objavljeno u Nacionalu br. 596, 2007-04-17

NACIONAL OTKRIVA kako je Račanov ekspert za diplomaciju, u samo osam godina članstva u SDP-u, postao glavni kandidat za šefa vodeće oporbene stranke

Bio je hladan siječanjski dan 1993. kada je u kabinet zamjenika šefa diplomacije Ive Sanadera u Visokoj ulici ušao crnokosi 26-godišnji pravnik. Rukovali su se i razgovarali o predstojećim akcijama koje Ministarstvo vanjskih poslova planira poduzeti. Pred diplomatima je bilo puno posla, trećina Hrvatske bila je pod okupacijom, u Bosni i Hercegovini bjesnio je hrvatsko-bošnjački sukob koji je prijetio sankcijama protiv Hrvatske, a politika Franje Tuđmana vodila je državu u međunarodnu izolaciju. Razgovor je trajao kratko, a Sanader je došljaka obavijestio kako je uspješno prošao testove i može početi raditi u Ministarstvu. Kad su se na rastanku pozdravili, vjerojatno nijedan od njih nije ni sanjao kako će 14 godina poslije možda postati žestoki politički protivnici u nadmetanju za pobjedu na izborima. Jer nasuprot Sanaderu toga je dana stajao Zoran Milanović.

U iduća dva mjeseca vidjet će se postaje li Milanović novi lider Socijaldemokratske partije Hrvatske. U ovom trenutku sve veći dio SDP-a podržava njegovu kandidaturu i, uspije li ostvariti ono što planira, u studenome bi s Ljubom Jurčićem trebao biti glavni izazivač sadašnjoj vladi. U hrvatskoj politici rijetkost je da se 41-godišnjak etablira u tako kratkom roku, posebno u jednoj od dviju vodećih stranaka.

Milanović je rođen 1966. u Zagrebu. Otac mu potječe iz okolice Sinja, ali u privatnim razgovorima redovito ističe kako je odrastao na zagrebačkom asfaltu. Djetinjstvo je proveo na Trnju, u opasnom kvartu, poznatom po tučnjavama maloljetnika. Iako nije bio dio takvog miljea, i sam je nekoliko puta sudjelovao u sukobima, što ga je vjerojatno i motiviralo da kao tinejdžer trenira boks. Bio je dobar učenik, bavio se raznim sportovima i nastupao za reprezentaciju Osnovne škole Marin Držić. Još u osnovnoj školi naučio je engleski i ruski, a poslije i francuski jezik.

U tadašnjem srednjoškolskom sustavu pohađao je Centar za upravu i pravosuđe (CUP), sredinom 80-ih jednu od elitnih zagrebačkih škola. CUP se nalazio u Gundulićevoj i sadašnjem Muzeju Mimara na Rooseveltovu trgu, a u Milanovićevoj generaciji pohađali su ga i Emil Tedeschi, vlasnik Atlantic Tradea, kao i deseci današnjih odvjetnika, sudaca, bankara i uspješnih poslovnih ljudi. Bila je to škola u koju su se upisivala djeca tadašnje društvene elite, a većina je odlazila studirati na Pravni fakultet, stotinjak metara dalje. I Milanović je 1986. upisao pravo i postao jedan od najboljih studenata. Dobio je Rektorovu nagradu, a bio je i dio četveročlane studentske ekipe koja je sudjelovala u Teldersu, međunarodnom natjecanju vodećih europskih pravnih fakulteta, koje se održava na Međunarodnom sudu u Haagu. Budući je selekcija za to natjecanje iznimno stroga, svi članovi, pa tako i Milanović, bili su oslobođeni obveze polaganja diplomskog ispita na Pravnom fakultetu. Jedan od tadašnjih natjecatelja bio je i Siniša Petrović, današnji profesor Pravnog fakulteta u Zagrebu, dok Milanovića sveučilišna karijera nije zanimala. Umjesto toga izabrao je odlazak u pravosuđe i postao pripravnik na Trgovačkom sudu. Poslije je znao pričati kako ga je već tada privlačila diplomacija i, čim se otvorila mogućnost, zaposlio se u Ministarstvu vanjskih poslova.

Ivan Šimonović, tada asistent na Pravnom fakultetu, nagovorio je ministra Zdenka Škrabala da zaposli veći broj mladih pravnika. Ministarstvo vanjskih poslova još se nalazilo u Visokoj ulici i tih mjeseci angažirano je nekoliko desetaka mladih kadrova koji su idućih godina postali vodeći hrvatski diplomati. Jednog jutra u stanu Milanovićevih zazvonio je telefon, a na liniji je bila službenica zadužena za kadrove u Ministarstvu. Rekla je da ga Škrabalo poziva na testiranje i Milanović je došao na seriju testova i razgovora. Kuriozitet je što ga je u diplomaciju primio – Ivo Sanader.

Poslije su Milanovića snažno podržavali Ivan Šimonović i Zoran Pičuljan, a respektirao ga je i novi ministar Mate Granić. Obojica su godinama bili u vrhu Ministarstva, Šimonović kao Granićev pomoćnik i veleposlanik pri UN-u, a Pičuljan kao veleposlanik u Pragu.

Početak Milanovićeve diplomatske karijere bio je u Odjelu međunarodnopravnih poslova, a poslije je prebačen u Političku multilateralu. Šef mu je bio Jakša Muljačić, iskusni diplomat koji je posljednjih godina zadužen za suradnju s Haagom. Nekadašnji suradnici opisuju Milanovića kao vrlo kvalitetan kadar, koji je imao brz profesionalni uspon, posebno kad se u obzir uzme da nije bio član vladajuće stranke. Odluka da ostane izvan stranačkog života malo je zakočila njegovu profesionalnu karijeru, ali uskoro je dobio neočekivanu priliku.

Poslije samo godinu dana u diplomaciji, 1994. je izabran za prvog hrvatskog državljanina koji je služio u međunarodnim snagama. Zahvaljujući znanju ruskoga, Organizacija za europsku sigurnost i suradnju poslala ga je u mirovnu misiju u Nagorni Karabah, enklavu u Azerbejdžanu koju su u žestokim borbama okupirale armenske trupe. Bio je to relativno kratkotrajan, 45-dnevni mandat, ali i nedvojbeno buran. Milanović je povremeno znao reći da je to bila prilično opasna misija, ali u javnim nastupima nevoljko govori o tome. Nedavno je u užem krugu znanaca objasnio zašto izbjegava pričati o Nagornom Karabahu. Kaže kako su u to vrijeme mnogi njegovi vršnjaci još uvijek ratovali u obrani Hrvatske pa bi pričanje o teškom životu između Azera i Armenaca zvučalo kao nepotrebno hvalisanje. O tamošnjem iskustvu zna reći samo da se nalazio na području prepunom neobilježenih minskih polja, a kao najveću opasnost ističe letenje u neodržavanim avionima zaostalim iz SSSR-a.

Te godine oženio se Sanjom Musić-Milanović, liječnicom iz Zagreba. Specijalizirala je epidemiologiju i radi u Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo. Milanovići žive na Svetom Duhu i imaju dvojicu sinova: Antu Jakova (9) i Marka (2 i pol godine).
Nakon povratka u Zagreb nastavio je karijeru u MVP-u a 1996. je promaknut u savjetnika u Hrvatskoj misiji pri EU i NATO-u u Bruxellesu. Veleposlanik je bio Janko Vranyczany-Dobrinović, prijatelj Franje Tuđmana koji se tek sporadično bavio diplomatskim pitanjima i Milanović je preuzeo većinu poslova u odnosima s NATO-om. Sudjelovao je u pregovorima, odlazio na brifinge k dužnosnicima u Bruxellesu i pisao izvještaje o odnosu EU i NATO-a prema režimu Franje Tuđmana. Kako je to izgledalo, ispričao je za Nacional prije tri godine: “Dok sam 90-ih radio u predstavništvu u Bruxellesu, tamošnji su nas političari i diplomati tretirali kao predstavnike države drugog reda.“

Tijekom trogodišnjeg mandata u Bruxellesu krenuo je na postdiplomski studij iz europskog prava na Flamanskom sveučilištu. Riječ je o vrhunskom studiju koji financira vlada, a među predavačima su i pojedini članovi Europske komisije. Prije završetka rada u Hrvatskoj misiji pri EU i NATO-u Milanović je stekao diplomu na Flamanskom sveučilištu.
Uslijedio je povratak u sjedište Ministarstva vanjskih poslova. Bila je 1999. i Tuđmanov režim bio je u završnoj fazi, a predsjednik države umirao u bolnici Dubrava. Milanović se odlučio politički angažirati i jednog je dana prešao Zrinjevac, došao u Prašku ulicu i liftom se odvezao na peti kat gdje se nalazilo sjedište zagrebačkog SDP-a. Nije poznavao nikoga i zatražio je stranačku pristupnicu. Odmah ju je ispunio i predao Tajani Vukičević-Pavičić, tadašnjoj tajnici Milana Bandića. Toga dana u prosincu 1999. počela je politička karijera Zorana Milanovića.

Kad je 3. siječnja 2000. koalicija svrgnula HDZ, a Račan postao premijer, nedugo zatim Milanović je imenovan prvim nacionalnim koordinatorom za NATO. Bio je to važan posao jer je trebalo izraditi brojne dokumente koji omogućavaju ulazak Hrvatske u NATO, a nekadašnji savjetnik iz Bruxellesa, sada i član SDP-a, imao je i profesionalne i političke referencije za taj posao. U iduće tri godine sudjelovao je na brojnim susretima s predstavnicima Sjevernoatlantskog saveza i o njemu se počelo pričati kao o jednom od glavnih ljudi u ekipi Tonina Picule. Sudjelovao je na važnim sastancima, poput primanja u Partnerstvo za mir u Firenci u svibnju 2000., ili krajem 2003. kad je tadašnji glavni tajnik NATO-a Bill Robertson primio orden od Tonina Picule. Bio je i s Piculom u New Yorku, kad im je pristupio Javier Solana i upitao ih trebaju li pomoć na izborima u studenome 2003. Iste 2003. imenovan je pomoćnikom ministra vanjskih poslova za političku multilateralu i na toj funkciji dočekao izborni poraz i dolazak na vlast Ive Sanadera.

Povremeno je znao pričati kako je iz HDZ-a dobio signale da može ostati u diplomaciji, ali odlučio je ne prihvatiti ponudu. Na Božić 2003. u ime poražene SDP-ove ekipe održao je oproštajni govor u MVP-u.

Početkom 2004. Milanović je razmišljao o prijelazu u odvjetništvo, obavio i nekoliko razgovora u vodećim hrvatskim tvrtkama. Ali tada mu je Račan ponudio položaj člana Izvršnog odbora za međunarodne odnose i suradnju s ostalim strankama. Tih dana Račan je odlučio da ostaje na čelu SDP-a i počeo se distancirati od starih suradnika poput Mate Arlovića, Šime Lučina i Mate Crkvenca. Iako je već prije površno poznavao Milanovića, tek u siječnju obavili su prve konkretne razgovore iz kojih je bilo jasno da šef SDP-a sastavlja novi suradnički tim. “Imao sam 35 godina i jako me zanimala politika. Iako sam imao financijski isplativije ponude, znao sam da se ovakva prilika pruža samo jednom u životu. Iznimno cijenim Račanovo političko djelovanje i znao sam da ću radeći s njim jako puno naučiti“, nedavno je ispričao.

Na stranačkoj konvenciji u proljeće 2004. izabran je u Glavni odbor SDP-a i tako potvrdio svoj unutarstranački rejting. Već nakon nekoliko mjeseci postalo je jasno da Račan ima veliko povjerenje u Milanovića. Ali počele su i prve kritike na njegov račun, u SDP-ovu sjedištu počelo se govoriti kako je u prošlosti bio član HDZ-a. On to odlučno demantira i tvrdi da je laž. U ljeto 2004. počele su konzultacije SDP-a i HSS-a o sastavljanju zajedničkih lista za lokalne izbore i Milanović je na Račanov prijedlog ušao u pregovaračku ekipu. SDP su predstavljali još Željka Antunović, Milanka Opačić, Ingrid Antičević-Marinović i Zlatko Komadina. Već nakon nekoliko sastanaka postala je jasna netrpeljivost starih kadrova prema njemu i Račan je zaključio da treba zaustaviti sukobe. Pozvao je Milanovića i predložio da se povuče iz ekipe, što je prihvatio.

Već se dugo nagađa o odnosu Milanovića i Račana. On nije bio jednoznačan, ali postoji nekoliko činjenica. Prvo, Račan je “politički otac“ Zorana Milanovića i bez njegove potpore nekadašnji diplomat napredovao bi sporije. Drugo, Milanović je bio apsolutno odan Račanu. U brojnim privatnim razgovorima objašnjavao bi kako šef SDP-a ima tešku zadaću dirigiranja stranačkom ekipom koja je u mnogim pitanjima izrazito podijeljena. Odnos prema svom nadređenom opisuje izjava otprije nekoliko mjeseci, kad je na kritiku kako je SDP loše vođen, a za takvo stanje je odgovoran Račan, replicirao kako to nije točno i dodao da će napraviti sve da predsjednik SDP-a u studenome 2007. postane predsjednik vlade. Treće, do prekida Račanove političke karijere njihov je odnos bio vrlo dobar. Potvrdila je to i odluka da Milanović predvodi SDP u IV. izbornoj jedinici, a dobio je i jamstva da će biti dio nove vlade bude li je formirao SDP.

Milanović tvrdi kako su mediji izmislili zahlađenje odnosa s Račanom kad je potkraj 2006. smijenjen s položaja glasnogovornika stranke. Na taj položaj postavljen je privremeno, a Račan mu je objasnio da će biti zadužen za odnose s medijima nekoliko mjeseci jer se očekivao povratak Gordane Grbić. Kako se Gordana Grbić vratila tek potkraj godine, on je ostao još nekoliko mjeseci. Milanović se baš nije snašao u ulozi glasnogovornika, ali to nije čudno. Godinama je radio u diplomaciji, zatim se bavio političkim pitanjima, a onda je preko noći doveden u situaciju da mora u sekundi odgovarati je li neka SDP-ova vijećnica u Požegi sudjelovala u financijskim malverzacijama. Kad je Chris Cviić, bivši urednik The Economista, čuo da je Račan najperspektivnijeg mladog političara imenovao glasnogovornikom, prokomentirao je to riječima: “Ako nekoga želite uništiti, samo ga postavite na taj položaj.“

Potkraj siječnja Račan je objavio da boluje od tumora i u SDP-u je zavladala konsternacija. Prvih mjesec dana još se vjerovalo u oporavak, ali već početkom ožujka svima je bilo jasno da dugogodišnji šef SDP-a neće moći voditi stranku na izborima. Iako ga je zamjenjivala Željka Antunović, počeli su se javljati glasovi kako treba razmisliti i o novim osobama. Jedna od njih bio je i Milanović koji je posljednjih mjeseci redovito putovao po istočnoj Slavoniji i pokušavao podići rejting SDP-a. U susretima s novinarima redovito je tvrdio da će se Račan vratiti i da nema smisla raspravljati o prijevremenoj konvenciji. Smatrao je kako bi to oduzelo dosta vremena, umjesto da se SDP posveti kampanji i pokušaju smjene HDZ-a. Još prije tridesetak dan bio je spreman podržati Željku Antunović, uz uvjet da Račan nastavi voditi stranku.

Milanović je diskretan. Rijetko opisuje što se događa u privatnim susretima. Ponašanje nije promijenio ni nakon što se Račan razbolio. Za razliku od drugih esdepeovaca koji su prepričavali bolničke susrete i pozivali fotografe da ih snime dok idu na Rebro, Milanović bi rekao da se često čuje sa “šefom“, ali nikada nije prepričavao sadržaj njihovih razgovora. Jednako se ponaša i ovih dana, i nikoga nije obavijestio kad je nedavno posjetio Račana u bolnici. Premda je to bio važan sastanak, na pitanje o čemu su pričali Milanović zauzima stav kartuzijanskog redovnika koji se zavjetovao na vječnu šutnju: “Ne očekujte od mene da vam to kažem i tako skupljam političke bodove. To se jednostavno ne radi i ono o čemu smo Ivica i ja razgovarali zauvijek će ostati samo između nas dvojice.“

Komentiraj

Source:Robert Bajruši