Jugoslavija je 1975. godine bila po drugi put domaćin Europskog prvenstva. Ambicije su bile velike, jer su već osvojili osvojili europsko zlato dvije godine ranije u Barceloni i bili svjesni da postaju košarkaška velesila, a i prethodne godine bili su viceprvaci svijeta u Portoriku.

Prvenstvo su počeli u Splitu pobjedama protiv Nizozemske, Turske i Italije. Onda je reprezentacija preselila u Beograd gdje se igrala finalna grupa. Prvo je pobijeđena Španjolska, onda Čehoslovačka, te Bugarska. A onda je došao 15. lipanj 1976, dan odlučujuće utakmice sa SSSR-om.
Oko 7.000 gledalaca napunilo je “Pionir” do krova, atmosfera je bila impresivna. Pritisak je bio veliki, ali naši igrači su već bili dovoljno iskusni, iako su Kićanović, Delibašić, Jerkov i Žižić samo tri godine ranije bili juniorski prvaci Evrope.

Tijekom prvog poluvremena Jugoslavija je kontrolirala rezultat, a kritični momenti nastali su početkom drugog dijela kada je SSSR smanjio na 45-48, ali su Kićanović i Jelovac vratili lijepih 10 poena viška 59-49. U zadnjoj minuti poslije koša Žarmuhamedova Sovjeti su smanjili na dva razlike i promašili napad za izjednačenje. Drama je bila na vrhuncu ali je završena hepiendom za nas, jer je Dragan Kićanović u nezaboravnoj solo akciji sa vrha reketa, malo sa lijeve strane, sigurno pogodio za nedostižno vodstvo. Zlato je potvrdio Dalipagić sa dva ubačena penala za 90-84. Bio je to prvi poraz SSSR u jednom finalu. Novosel se našao na rukama igrača, a drugo uzastopno zlato našlo se oko vrata naših igrača. Jugoslavija je, definitivno, postala košarkaška velesila. Naš tim je igrao u sastavu: Tvrdić, Kićanović 22, Jelovac 9, Žižić 5, Jerkov, Kapičić, Slavnić, Ćosić 12, Šolman, Plećaš 10, Dalipagić 11, Delibašić 6.  Izbornik je bio Mirko Novosel.

MVP prvenstva bio je Krešo Ćosić, u najbolju petorku izabrani su Sergei Belov (SSSR), Wayne Brabender (Španjolska), Dražen Dalipagić i Krešimir Ćosić (Jugoslavija), te Atanas Golomejev (Bugarska) koji je bio i najbolji strijelac sa prosjekom 23 koša po utakmici.