ZLATNA SVEMIRSKA GROZNICA: Na Mjesecu će se graditi svjetska istraživačka stanica

Objavljeno u Nacionalu br. 846, 2012-01-31

Dvanaest svjetskih država u osvajanju svemira predvode Rusi i Amerikanci, a cilj im je rudarenje rijetkih elemenata, potrebnih za modernu tehnološku industriju

Život je nepravedan – to vrijedi i za znanstveno-fantasticni triler Duncana Jonesa “Mjesec” iz 2009. sa Samom Rockwellom i glasom Kevina Spaceyja te zaradom ne vecom od deset milijuna dolara. Tko ga nije vidio, što je greška za svakog tko voli dobar ‡ilm, nema mu smisla otkrivati zaplet ili rasplet. Ono što ima smisla otkriti jest da bi u gotovo svakoj minucioznoj pojedinosti postrojenje na Mjesecu za ekstrakciju helija-3, u kojem se odvija radnja, vec danas moglo odgovarati stvarnosti. Samo kad bi se na Mjesec imalo cime prebaciti tisuce tona postrojenja, kontrolnog racunalnog sustava i nastambe iz koje s mandatom od tri godine upravlja samo jedan izvrsno placen covjek. Za 20 do 30 godina takva bi postrojenja na Mjesecu mogla biti stvarnost, a kompanije koje ce biti sposobne da takvo što ostvare, rudareci sirovinu za beskrajne kolicine ciste fuzijske energije, postat ce bogate koliko je danas bogata cijela globalna industrija energije s dodatkom cijele informaticke industrije.

UPRAVO SE ZA TAKVU buducnost priprema konzorcij od 12 svemirskih agencija ISCEG (International Space Exploration Coordination Group). Cine ga NASA, Roskosmos, ESA, talijanska ASI, francuska CNES, kanadska CSA/ASC, njemacka DLR, indijska OSRO, japanska JAXA, južnokorejska KARI, ukrajinska DKAU i britanska. Inicijativa ISCEG koja postoji od 2007. dosad se nije shvacala osobito ozbiljno. Prvi znak da se doista nešto kuha postao je jasan prošlog rujna kad je koordinacija objavila dokument The Global Exploration Roadmap. Ta publikacija od 44 stranice, pisana vrlo popularno, dala je naslutiti da upravo ta grupa gradi novu strategiju za ambiciozne buduce ciljeve u osvajanju svemira. Glavni dugorocni cilj svih razvijenih scenarija je prva stalna ljudska kolonija na Marsu. Me¡uciljevi su istraživanja Mjeseca i Zemlji bliskih asteroida.

NAPOKON, KAO MALA senzacija me¡u poznavateljima prilika u svemirskim istraživanjima dogodila se 19. sijecnja kad je agencija RIA Novosti objavila vijest da su ruska svemirska agencija Roskosmos, clanice europske agencije ESA-e i NASA uznapredovale u projektiranju zajednicke stalne istraživacke baze na Mjesecu s ljudskim posadama. Šef Roskosmosa, ruske svemirske agencije, Vladimir Popovkin rekao je u podužem intervjuu radio-stanici Vijesti: “Ne želimo da čovjek na Mjesec samo zakorači. Danas znamo i da na Mjesečevim polovima ima velikih zaliha vode pa se sad dogovaramo o načinu i redoslijedu gradnje zajedničke istraživačke stanice. Trenutačno ne znamo hoće li to biti na Mjesečevoj površini ili u njegovoj orbiti. Što god odlučimo, mi upravo razvijamo perspektivni sustav koji će moći prevesti posadu na Mjesec”.

RUSKA INDISKRECIJA postaje sve više pravilo, a sve manje eksces u javnim istupima svemirskih agencija koje su nas dosad uglavnom navikavale na tajnovitost. Što se to događa? Možda će se mnogo toga bolje razumjeti primijeti li se da u sastavu ISCEG-a nema Kineza. 30. prosinca prošle godine Kina je objavila svoje čvrsto utemeljene svemirske ambicije: do 2016. lansirat će svemirske laboratorije, imat će redovit promet do njih letjelicama s posadama i bespilotne teretnjake. U međuvremenu će na Mjesec spustiti robotske istraživačke letjelice da bi se možda već 2020. i Kinez prošetao Mjesečevim krajolikom iako sami Kinezi kažu da to neće biti prije 2025. godine. Od 2003. Kina je, uz Rusiju i SAD, tek treća zemlja na svijetu koja je sposobna poslati čovjeka u svemir. Kina kopira, uči i ponavlja poznati razvojni put koji se odvijao u svemirskoj utrci između SAD-a i SSSR-a. I ne žuri se koliko se žurilo svemirskim suparnicima. Upravo polagano grade orbitalnu stanicu koja će biti umanjena kopija ruske stanice Mir srušene 2001. za ljubav suradnje na Međunarodnoj svemirskoj stanici. Inicijative ili barem glasine o tome da bi se Kineze naknadno “zamolilo” da se priključe projektu Međunarodne svemirske stanice utihnule su nekako u vrijeme njihova prvog lansiranja čovjeka u orbitu. Ne zna se jesu li ih ostali svemirski saveznici to pitali, pa su to Kinezi odbili ili su one ušutkane iz domaćih političkih izvora. A Kinezi voze po svom programu i posve je jasno da nikoga ne mole za pomoć. Istina, postoje pojedinačne suradnje kineske svemirske agencije i drugih država. Tako je, na primjer, kao popudbina nedavno neuspjelo lansira noj ruskoj letjelici Fobos-grunt, koja je uz pomoć europskih podataka o Marsovu mjesecu Fobosu, priključen i prvi kineski Marsov orbiter Yinghuo- 1. Sigurno je da će i ubuduće postojati slične suradnje, tim više što Kinezi svojim pouzdanim raketama Dugi marš postaju sve ozbiljniji međunarodni ponuđač za lansiranje komercijalnih satelita.

GODINE 2007. POČEO JE i mali svemirski hladni rat protiv Kine kad su Kinezi lansirali svoj prvi Mjesečev orbiter Chang’e 1 koji je kontrolirano razbijen o Mjesečevu površinu 1. ožujka 2009. Kinezi su tada objavili samo dvije slike, navodno iz te misije, ali je te objave dočekao zborski zvižduk u svjetskim glasilima jer su to navodno tuđe “fotošopirane” slike! Kako god bilo, Kineze se sve više alijenira od ostalih zemalja sposobnih da na neki način sudjeluju u kompleksnijem istraživanju svemira. Procesi sve više izgledaju kao nova utrka ostatka svijeta protiv sve moćnije Kine. Stalna istraživačka stanica na Mjesečevoj površini postala je čak i tema u predizbornim čarkama republikanskih aspiranata na mjesto protukandidata predsjedniku Obami. Mitt Romney se u tim temama loše snalazi, ali se njegov protukandidat Newt Gingrich u raspravama o svemirskim temama snalazi kao riba u vodi. Traži da se osjetno poveća financiranje državnog svemirskog programa, spominjući upravo istraživačku bazu na Mjesecu. Time povlađuje konzervativnim biračima u velikim republikanskim izbornim jedinicama, kao što su Florida, Teksas, Alabama i Kalifornija, gdje je barem 200 tisuća ljudi ostalo bez posla u svemirskoj industriji poslije dekomisioniranja space shuttlea. Gingrich zagovara agresivan nastup prema Mjesecu, dakako s obećanjima o “puno radnih mjesta i izravnim milijardama iz državnog proračuna. Na tom putu on državu vidi kao buldožer koji krči put američkim tvrtkama u komercijalnom iskorištavanju svemira. O tome nesumnjivo ponešto zna i Barack Obama koji je bez imalo milosti razmontirao svemirski program svog prethodnika Constellation kao preskup i nerealističan. Ono što se sada u SAD-u doživljava kao sramotno razdoblje u kojem se za putovanje Amerikanaca na Međunarodnu svemirsku stanicu nema vlastitih kapaciteta, nego se Rusima plaća po 60 milijuna dolara za povratnu kartu svakog američkog člana stalne posade ISS-a, zapravo je razdoblje preustroja. Mnogo se nade polaže u privatnu tvrtku SpaceX Elona Muska koji bi raketom Falcon 9 i kapsulom Dragon mogao za koju godinu na ISS voziti po sedam članova posade za cijenu samo jednog na Sojuzu.

ZAŠTO SU SVI, nakon barem desetogodišnje posvemašnje šutnje o Mjesecu, odjednom jurnuli na prirodni Zemljin satelit? O tome su sigurno indiskretniji privatni poduzetnici koje još nisu obasjala svjetla reflektora glavnih svjetskih medija. Zaklada X Prize koja je organizirala natjecanje svemirskih privatnika Ansari X Prize u kojem je 2004. pobijedio konstruktor Burt Rutan i tvrtka Scaled Composites, koja sada Richardu Bransonu gradi flotu svemirskih turističkih podorbitalnih letjelica Virgin Galactic, od mjejeseni 2007. ima novo natjecanje – Google Lunar X Prize. U njemu se natječe 27 timova, među kojima ih barem deset doista i namjerava lansirati privatnu letjelicu na Mjesec i osvojiti nagradu iz Googleova fonda od 30 milijuna dolara. Bob Richards, vođa ekipe Moon Express, čiji natjecateljski napor financira 121 osoba s Fortuneova popisa 400 najbogatijih Amerikanaca, otvoreno je 19. siječnja rekao Fortuneu da je njegovu timu Googleovo natjecanje usputna stanica za program iskorištavanja Mjeseca, ne samo zbog helija-3, kojeg je na Zemlji teško proizvesti, a na Mjesecu ga je u obilju u regolitu, sloju prašine u kojem ga Sunčev vjetar stvara 4,5 milijardi godina, nego i za rudarenje još rjeđih elemenata prijeko potrebnih modernoj tehnološkoj industriji, kao što su niobij, itrij i disprozij. Niobij je ključni materijal u superotpornim čelicima za npr. avionske i raketne motore, supraprovodljive legure u aparatima medicinske dijagnostike, kao što su skeneri MRI, u nuklearnoj industriji, elektronci i sličnom. Itrij je ključan element LEDdioda, elektroničkih filtara, lasera i supraprovodljivosti. Disprozij, u leguri s vanadijem, služi u proizvodnji lasera, infracrvenim osvjetljivačima i u hibridnim motorima. Bitan je i za iznimnu čvrstoću nanovlakana.

AMERIČKO MINISTARSTVO energetike disprozij proglasilo je najkritičnijim elementom novih čistih energetskih tehnologija. Proizvede ga se samo sto tona godišnje, a 99 posto tih količina izvuče se vrlo zahtjevnim i prljavim procesom u gramima iz tona monazitskih pijesaka, a ključan je podatak da je 99 posto svjetske proizvodnje u Kini. Drugačija geološka povijest Mjeseca učinila je Zemljina pratitelja bitno bogatijim izvorom tih elemenata. Bogatu rudu treba samo pokupiti i u kapsulama je s Mjeseca ispaliti na Zemlju. Otkako se zna da su u području stalnih sjena na Mjesečevim polovima bogate naslage vodenoga leda, Mjesec je naglo postao privlačno mjesto. Iako mu je gravitacija tek šestina Zemljine, ona je ipak gravitacija. To je za ljude mnogo zdraviji ambijent od bestežinskog stanja ISSa te omogućuje ljudima kontinuiran boravak, puno duži od maksimalnih šest mjeseci na ISSu. Kao mjesta stalnoga ljudskog boravka nameću se kaverne u Mjesečevoj površini, nastale nakon davnašnje vulkanske aktivnosti. One su savršena prirodna zaštita od galaktičkog i solarnog zračenja. Polarna područja na Mjesecu imaju i druge prednosti: tamo gotovo nema lunarne noći koja na ekvatorijalnim područjima traje po dva tjedna. Po tome bi istraživačke baze na Mjesecu bile mnogo ugodnija mjesta za ljudski boravak od istih takvih na Antarktici. Jedino treba tamo doputovati i sigurno se vratiti. Četrdeset godina poslije Apolla 17 i trodnevnog boravka posljednje trojice ljudi čovječanstvo ima puno bolju tehnologiju i mnogo više znanja. Sada više ne nedostaje ni ekonomskih motiva za juriš u novu zlatnu groznicu na “novom svijetu”.

Komentiraj

Source:Miroslav Ambruš Kiš