ŽIVOTNA BORBA ŠOKANTNOG UMJETNIKA: Najveći hrvatski performer leži u ubožnici

Objavljeno u Nacionalu br. 757, 2010-05-18

TOMISLAVA GOTOVCA (73) policija je pronašla bez svijesti u stanu i prevezen je u Specijalnu bolnicu u Dugoj Resi

Tom Gotovac, najveći hrvatski konceptualni umjetnik, prije dvadesetak dana prestao se javljati na telefon. Nitko nije znao što se dogodilo, a najviše se zabrinula njegova vjerna prijateljica i performerica Vlasta Delimar. Ona je uz pomoć vatrogasaca i policije ušla u njegov stan u središtu Zagreba, gdje su ga pronašli bez svijesti. Bio je dehidriran i mršav, izgubio je barem 20 kilograma. Odmah je odveden u bolnicu, a nakon dva-tri dana smješten je u Specijalnu bolnicu za propduženo liječnje u Dugoj Resi, koju upućeni zovu ubožnicom. U toj bolnici može se ostati najviše mjesec dana, a na glasu je kao ustanova u koju bolesnici dolaze na kraju života, kad više nemaju kamo.

Iako se Gotovac u međuvremenu malo oporavio i solidno komunicira s ljudima, i dalje je mršav i nepokretan, po mišljenju liječnika “na psihičkoj bazi”, a daljnja sudbina potpuno mu je neizvjesna, unatoč tomu što je ta ustanova pokrenula preko socijalne službe inicijativu za rješavanje njegova slučaja. Gotovac je navršio 73 godine i živi sam od mirovine koja iznosi oko dvije tisuće kuna. Zadnjih godina pati od depresije i poteškoća uzrokovanih starošću, a kako je oduvijek socijalno neprilagođen i nikada se nije previše snalazio u stvarnom životu, more ga i brojni životni problemi – od isključenja plina do gladi.

Po mišljenju liječnika on ni u kojem slučaju ne smije živjeti sam jer bi se ponovno mogao dovesti u slično stanje i njegova sudbina mora se adekvatno riješiti. Iako su prošla gradska vlast i njegova bivša supruga pokušali riješiti njegov slučaj smještajem u dom za stare i nemoćne, inicijativa nije uspjela jer očito nije bilo dovoljno volje ni razumijevanja za rješavanje sudbine Tomislava Gotovca, koji je svojim radikalnim i beskompromisnim umjetničkim i životnim stavom često izazivao kulturni i politički establišment. A ako se njegov problem ne riješi, to će značiti da umjetnici koji ne znaju unovčiti svoj rad, a ne žele koketirati s politikom i aktualnom vlašću, u Hrvatskoj očito ne mogu naići na razumijevanje i pomoć. Također i da su osuđeni na ubožnicu jer se grad i država ne žele pobrinuti za one koji joj ne trebaju. Tom Gotovac alias Antonio Lauer rođen je 1937. u Somboru i danas se smatra najznačajnijim hrvatskim multimedijalnim i konceptualnim umjetnikom, a o njegovoj važnosti svjedoči podatak da mu se ime pojavljuje i u slavnoj Encyclopaediji Britannici. Iako ga najšira publika najviše poznaje po uličnim “strippinzima” i uglavnom smatra čudakom, povjesničar umjetnosti Jerko Denegri, veliki autoritet za suvremenu umjetnost, svojedobno ga je definirao “krajnje ozbiljnim umjetnikom, koji je međaš u hrvatskoj umjetnosti, jednako kao i Vlaho Bukovac”.

A Tihomir Milovac, zamjenik ravnateljice zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti, po važnosti ga je smjestio na kartu europske i svjetske umjetnosti smatrajući da njegovi filmovi, performansi i ulične akcije nadaleko nadilaze granice Hrvatske. Usprkos tim pohvalama, Nagradi za životno djelo HDLU-a, objavljenoj monografiji te prikazanim filmovima diljem svijeta, od New Yorka do Londona i Moskve, Gotovac je i dalje za većinu hrvatskih građana ostao potpuno neshvaćeni umjetnik, čudan tip koji hoda gol po cesti, glasno priča u kinu i puno psuje. Njegovi problemi počeli su još prošlog proljeća kad je pao i nije mogao hodati pa, kako se nije mogao sam brinuti o sebi, prijatelji su ga smjestili u privatni dom za stare i nemoćne. Troškove smještaja u tom domu snosio je Hrvatski filmski savez, a veliki organizacijski teret podnijeli su Vera Robić Škarica te fotograf i snimatelj Darko Bavoljak. Tamo je ostao nekoliko mjeseci, no čim se oporavio, inzistirao je na povratku u svoj stan “ne želeći biti na teret Hrvatskom filmskom savezu”. Međutim, ubrzo se ispostavilo da Tomu Gotovcu samoća jako teško pada. Počeo je patiti od depresije, a kako se zbog besparice nekvalitetno hranio, često jedući dnevno samo jedan topli obrok, sve je više psihički tonuo i na kraju se utopio u posvemašnjoj bezvoljnosti i rezigniranosti. Takvom stanju pridonijelo je i isključivanje plina tako da u stanu više nije imao tople vode.

Usprkos tome, Gotovac je napravio novi performans u Ljubljani, koji je bio iznimno zapažen. U međuvremenu su Gotovčevi prijatelji pokrenuli inicijativu za njegov trajni smještaj u nekom od zagrebačkih domova umirovljenika, zaključivši da bi to za njega bilo optimalno rješenje. Postojale su dvije opcije: po jednoj bi svoj stan u širem središtu Zagreba, koji je naslijedio od svojih roditelja, ostavio gradu, a zauzvrat bi mu grad sufinancirao dom, a po drugoj je stan trebao ostaviti kćeri, a bivša supruga bi mu doplaćivala smještaj u domu. Međutim, ni jedna od tih opcija nije realizirana. Iako su se na razini grada navodno angažirali predstavnici kulture i zdravstva, realizacija je zapela zbog tromosti gradskih struktura, a čini se i zbog nedostatka volje da se status Toma Gotovca ipak riješi. U slučaju druge opcije problem je bio nešto složeniji. Naime, postao je nepovjerljiv i odbio je kćeri prepisati stan i tako zapravo onemogućio rješavanje svog problema, objašnjavajući svoju odluku potpuno neracionalnim i pomalo paranoičnim argumentima. Kako je odbijao povratak u dom, a navodno nije bilo pravne ni medicinske osnove da ga vrate u dom, nastavio je životariti u svom stanu, a stanje mu se sve više pogoršavalo. Iako nije htio na kćer prepisati stan, upućeni tvrde da je itekako patio zbog lošeg odnosa s njom.

Njegova kći nikako nije mogla prihvatiti njegovu strast prema konceptualnoj umjetnosti te njegov nekonvencionalan odnos prema životu. Njegove performanse, osobito one u kojima je šamarao malograđanštinu i “govorio” svojim golim tijelom, poput onog “Volim Zagreb”, smatrala je nedopustivima. Nacionalovi sugovornici tvrde da je ta njezina nesnošljivost prema ocu bila jedan od razloga njegove rastave sa suprugom. Dok su bili u braku, njegova bivša supruga zdušno se brinula o svom socijalno neprilagođenom suprugu, dajući mu potporu za njegove provokativne i kritične umjetničke projekte, a često mu je pomagala i financijski. No kako je rasla nesnošljivost njezine kćeri prema ocu, u jednom je trenutku morala izabrati – kći ili suprug. I odabrala je kćer, koja je također sve više trebala njezinu pomoć. Tomislava Gotovca prijatelji opisuju kao sentimentalnu, lirsku i plemenitu dušu, ali i kao čovjeka teške naravi, koji kao i mnogi umjetnici ima izraženi ego.

On pak sam smatra da Zagreb nikada nije prihvatio njegovu umjetnost zbog toga što je Akademiju dramskih umjetnost završio u Beogradu pa mu to nacionalni čistunci navodno nisu mogli oprostiti. Možda je u tome i bilo puno istine, no njegovu statusu svojevrsnog društvenog autsajdera svakako je pridonijela i njegova pozicija umjetničkog alternativca i kritičara malograđanštine i kulturne politike te društva u cjelini. U komunizmu je došao na crne liste glumeći epizodnu ulogu u zabranjenom filmu “Plastični Isus” Lazara Stojanovića, svog prijatelja s beogradske akademije, koji je završio u zatvoru. A u demokraciji su njegove umjetničke projekte, kao, uostalom, i ostalih urbanih i europski orijentiranih umjetnika, stopirali tzv. “ognjištari”, koji su promovirali tzv. kulturu krvi i tla. U tu koncepciju Gotovac se nikako nije uklapao, iako je on u svojoj naivnosti u to vrijeme na početku devedesetih čak pomislio da će konačno dobiti milost vladajućih struktura i moći slobodno raditi. Gotovac je podrijetlom iz Dalmatinske zagore – otac mu je iz Vinova Gornjeg nedaleko od Nacionalnog parka Krka, a majka folksdojčerica iz Vojvodine. Kako se nakon osamostaljenja Hrvatske na vlast popela dijelom hercegovačka, a dijelom dalmatinskozagorska garnitura, očekivao je dio kolača. Naravno, to se nije dogodilo.

On je za obje vlasti bio i ostao samo anarhist, redikul, a čak je i u krugovima nekih kolega nailazio na nerazumijevanje i podsmijeh. Otac mu je bio policajac “koji ga ničemu nije naučio”, a od majke Elizabete Lauer, koju je neizmjerno volio, naslijedio je sklonost prema umjetnosti. Zato je prije nekoliko godina zamijenio očevo prezime majčinim djevojačkim – Lauer. Nakon završene srednje škole radio je desetak godina kao službenik Narodne banke i Vinogradske bolnice, a kako je oduvijek želio razbiti lance konvencionalnog života, upisao je Akademiju za pozorište, radio i film u Beogradu te diplomirao kod Aleksandra Petrovića, jednog od najvećih predstavnika jugoslavenskog filmskog crnog vala. Odgajao se na grupi Fluxus, Jeanu-Lucu Godardu te Tristanu Tzari i njegovu dadaizmu, a negdje 50-ih snimio je svoje prve eksperimentalne filmove i napravio prvi performans u Mostaru. Odmah je stavio znak jednakosti između umjetnosti i života tako da danas mnogi smatraju da on zapravo živi u filmu, odnosno da je njegov stvarni život kontinuirani umjetnički performans.

Kako nikada nije želio pripadati ni kulturnom ni političkom establišmentu, odbio je pozive da predaje na Filozofskom fakultetu te na likovnoj i glumačkoj akademiji “jer ga to nije zanimalo”. Međutim, to se odrazilo na njegovom društvenom statusu, koji nije u razmjeru s njegovim umjetničkim potencijalom. Naime, Gotovac je glumio u 20-ak filmova, od kojih su neke režirali Zoran Tadić, Želimir Žilnik i Dušan Makavejev, a svojim javnim akcijama i performansima inspirirao je brojne konceptualne umjetnike, a među ostalima i performericu svjetskog glasa Marinu Abramović. Kao performer najviše je koristio vlastito tijelo kao umjetničko sredstvo i uvijek je djelovao iz “ich forme” bilježeći svakodnevnicu, a kao filmaš kritizirao je politiku i reinterpretirao povijesne i političke činjenice, ali i samoga sebe. Najpoznatiji mu je performans “Zagrebe, volim te” kada je 1981. hodao gol po tadašnjem Trgu Republike i ljubio pločnik, no dobro se pamte i “Fućkanje”, “Govorenje”, “U čast pada Bastille, egalité, fraternité, liberté, jebalite” te “Šišanje i brijanje u javnom prostoru”. Također je poznat i noviji performans “Foxy Mister” iz 2002. gdje je svojim muškim tijelom parafrazirao poze neke porno zvijezde. Iako je već bio prevalio sedamdesetu, prošle je godine, zajedno s performericom i vjernom prijateljicom Vlastom Delimar te njezinim partnerom Milanom Božićem izveo performans “Dva muškarca i jedna žena”, kada su zajedno hodali goli Trgom bana Jelačića.

Komentiraj

Source:Nina Ožegović