ZI FÁAMELU: ‘Preplivala sam Dunav da pobjegnem od transfobije Zelenskog’

Odluka ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog o zabrani izlaska iz zemlje muškarcima između 18 i 65 godina zbog vojne regrutacije, utjecala je na transrodnu ukrajinsku pjevačicu Zi Fáamelu jer su njome obuhvaćene i trans osobe koje se u dokumentima smatraju muškarcima

Odmah nakon početka rata u Ukrajini predsjednik Volodimir Zelenskij objavio je ratno stanje. Predsjedničkim dekretom zabranjen je izlazak iz zemlje svim muškarcima između 18 i 65 godina jer se smatraju sposobnima za regrutaciju za obranu zemlje. Prema procjenama međunarodnih organizacija, ovim dekretom je zahvaćeno i nekoliko stotina transseksualnih i transrodnih osoba jer se na dokumentima one smatraju muškarcima, pa ne mogu napustiti zemlju.

Ta odluka utjecala je i na popularnu 31-godišnju transrodnu ukrajinsku pjevačicu indie glazbe Zi Fáamelu koja je početkom rata ostala zatočena u svom stanu u Kijevu, iz kojeg zbog straha nije izlazila ni da bi kupila hranu. Njen bijeg iz Ukrajine bio je kalvarija te je, kako objašnjava za Nacional, više puta riskirala život. Nakon što se gotovo utopila preplivavajući usred noći ledeni Dunav na granici s Rumunjskom, Faámelu je prije dva tjedna dobila trajnu dozvolu za boravak u Njemačkoj i status izbjeglice.

Faámelu je početkom svibnja bila gošća festivala Lovers u organizaciji Nacionalnog muzeja kinematografije u Torinu, gdje je za Nacional ispričala svoje iskustvo i optužila predsjednika Volodimira Zelenskog za širenje homofobije i transfobije još od vremena kad je bio komičar.

NACIONAL: Kako ste se probudili 24. veljače?

Probudila sam se u 5.03 ujutro, uz snažan zvuk eksplozije, kao i cijeli Kijev. Prvo sam mislila da se radi o vatrometu, ali mi je bilo čudno da netko slavi noću. Onda je uslijedila još jedna bomba. Pogledala sam kroz prozor i nebo je bilo narančasto. Pa su se eksplozije počele nizati i shvatila sam da je najvjerojatnije počeo rat. Nazvala sam prijateljicu, u panici smo se dogovarale što da radimo. Pitale smo se hoćemo li skupiti toplu odjeću, dokumente i novac, ili da na Googleu tražimo najbliže sklonište. Svi smo se pripremali za najgore. Bio je to dan pun panike i svi su bili uz svoje telefone.

NACIONAL: Što se dogodilo kad su vaši susjedi počeli napuštati zgradu?

Gotovo svi su otišli nakon dva dana. Ja nisam htjela napustiti stan. Nisam čak htjela izaći, jer je bilo opasno. Najsigurnije mjesto za transseksualne žene je vlastiti stan.

NACIONAL: Nekoliko dana kasnije ostali ste sami u zgradi. Kako ste dolazili do vode i hrane?

Bila sam u supermarketu dva dana prije početka rata, ostala sam bez hrane nakon tjedan dana. Najgore je bilo što sam bila sama u zgradi. Kad se spuštao mrak, trebala sam zamračiti prozore da se ne bi doznalo da sam unutra.

NACIONAL: Jeste li u nekom trenutku odlučili napustiti Kijev?

Dobila sam poziv od prijateljice koja radi za LGBT+ udrugu i zamolila me da odmah napustim grad. Naime, upozorila me je da postoji opasna skupina homofoba i transfoba koji se kreću gradom i napadaju ljude poput nas.

NACIONAL: Jesu li to bili Ukrajinci?

Da. Mnogi civili dobili su oružje da bi se zaštitili. Ali to može biti i izgovor za nasilje. Prijateljica mi je bila rekla da su dvije transrodne osobe već bile otete i da moram odmah otići. Postojala je mogućnost da me neki transfobi otmu i muče u nekom podrumu, ili štogod. Tijekom rata nikoga nije briga. Ljudi se mogu tući, ubijati, krasti u supermarketima, sve je to tijekom rata prihvaćeno, iako u normalnim uvjetima ne bi bilo zakonito.

‘Transrodne žene tretira se kao muškarce. Odlučila sam zadržati putovnicu s muškim imenom jer bih inače morala ostati mjesec dana na psihijatriji, gdje bi se prema meni ponašali kao bolesnici’

NACIONAL: Prvi strani novinar koji je uspio doći do vas putem videopoziva rekao je da ste hodali po stanu s nožem u ruci. Zašto?

Kad su svi susjedi napustili zgradu, ostala sam sama, a onda se pojavio na mom katu čovjek u crnom. Nosio je crni ruksak i crnu masku. Stajao je na stubištu mog kata. Ja sam ugasila svjetla i držala nož u rukama. Pripremala sam se za najgore.

NACIONAL: Što mislite da je taj čovjek tražio?

Mene.

NACIONAL: Zato što ste javna ličnost?

Da. Mnogi ljudi u Kijevu znaju gdje sam živjela. A on je čekao na stubištu, valjda je slušao hoće li čuti zvuk iz stanova.

NACIONAL: Što ste tada učinili?

Samo sam stajala mirno.

NACIONAL: U jednom trenutku putem Twittera zatražili ste pomoć, da vas netko izvuče iz Kijeva. Je li vam se netko javio?

Ukrajinske organizacije nisu mi pomogle niti su me kontaktirale, što je prilično čudno. Neke druge organizacije, među kojima jedna iz Amerike, došle su do mene. Imali su neke ljude na terenu u Ukrajini. Njihov plan za izvlačenje transrodnih osoba bio je taj da nam naprave lažne dokumente. Ali to kod mene ne bi funkcioniralo jer me svi poznaju. Da im pokažem lažni dokument, poslali bi me u zatvor.

NACIONAL: Nekim transseksualcima savjetovano je da “izgube” dokumente.

Da. I meni su savjetovali da ih “izgubim” ili da ih uništim. Ali, ponavljam, mene bi u svakom slučaju prepoznali jer mnogi znaju tko sam.

NACIONAL: Kako ste onda izašli iz glavnog grada?

Nazvao me bivši kolega i ponudio prijevoz. Napustili smo Kijev u 7 ujutro, ali između svih gradova postojale su prometne blokade. Na svakoj od tih kontrola ljudi su bili zbunjeni. Prepoznali bi me, slikali mene i moju putovnicu s muškim imenom.

NACIONAL: Dakle, pokazivali ste putovnicu.

Morala sam. Ali budući da su nas nekoliko puta zaustavili i slikali mene i putovnicu, pronašla sam način da me barem nekoliko puta ne zaustave. Glumila sam da sam prijateljeva žena i kad bismo dolazili do prometnih blokada, glumila bih da spavam uz njegova psa. Davali smo dojam umorne obitelji koja iz Kijeva želi otići na sigurnije mjesto i zahvaljujući tome nekoliko puta nitko me nije pitao dokumente. Na nekim drugim prometnim blokadama, moj kolega bi rekao da sam umjetnik koji se oblači tako ekstravagantno, i to je na kontrolama bilo sasvim ok. Naime, umjetnik koji se oblači ekstravagantno je ok, ali kad si transrodna žena, to ti ne opraštaju, to je tabu. Na prvoj strožoj kontrolnoj točki su me prozvali muškim imenom Borička. Zadržali su me, smjestili me u jednu prostoriju i oduzeli mi putovnicu. Mislim da su čekali da me odvedu vojnici.

NACIONAL: Je li to zato što su svi muškarci od 18 do 65 godina morali sudjelovati u ratu?

Da. A transrodne žene se uvijek tretiraju kao muškarci. Ukrajinci nas nikad nisu nazivali transrodnima, niti transseksualcima. Nas uvijek zovu transvestitima. I postoji predsjednički dekret da muškarci ne smiju napustiti zemlju. No kad sam davno prije rata pokušala promijeniti svoje dokumente u ženske, rekli su mi da moram ostati mjesec dana na psihijatriji. Morala bih se podvrgavati nizu ponižavajućih i demoralizirajućih postupaka s liječnicima i medicinskim sestrama, a znam da se često jako loše odnose prema transosobama i koriste vrlo degradirajući rječnik u razgovoru s nama. Budući da sam već prošla kroz dovoljno pakla u životu, još sam tada bila odlučila da ću zadržati putovnicu s muškim imenom. Ne želim prolaziti kroz mentalne ustanove, gdje bi se prema meni ponašali kao da sam bolesna. Iz istog razloga su mnoge druge ukrajinske transžene zadržale muške dokumente.

Prije nekoliko godina vlada je malo olakšala taj postupak. Više nije potrebno ostati mjesec dana u mentalnoj ustanovi, sad je to neka druga zgrada u bolnici, ali u suštini je proces i dalje ostao jako dug i užasan. Ljudi koji već prolaze kroz pakao, ne žele prolaziti kroz još jedan pakao. Zato smo zapeli. I zbog toga nismo mogli napustiti zemlju.

Ukrajinska pjevačica Zi Fáamelu u razgovoru s novinarom Nacionala Dinom Geromellom. FOTO: Dino Geromella

NACIONAL: Što se dogodilo na prometnoj blokadi gdje su vam uzeli putovnicu?

Moj kolega me pustio samu. Vratio se spasiti ostatak svoje obitelji. Ja sam stupila u kontakt s nekim Nijemcima koji su platili rumunjskog vozača da me pokupi i da mi pomogne stići do Rumunjske.

NACIONAL: Podmićivanje u Ukrajini nije neobično. Jeste li i vi pokušali nekoga podmititi da vam pomogne?

Nije bila moja ideja. Rumunjski vozač prebacio me do sljedeće kontrolne točke. Nijemci koji su ga platili, poslali su mu i 3 tisuće eura da bi podmitio policajca na kontrolnoj točki. On je bio siguran da će to uspjeti. Rekao mi je: “Znam Ukrajince, vole novac, bit će lako”. Stavio je 3 tisuće eura u moju putovnicu i stavio je svoju iznad moje te je predao ukrajinskom policajcu na kontrolnoj točci. Policajac nije uzeo novac jer je prepoznao moje ime na putovnici. Na silu su me strpali u policijski auto i odveli u vojnu policiju. Moje stvari su bile u autu s rumunjskim vozačem koji nas je pratio. Rekli su mi da je to normalna procedura, ali bila je zamka. Kad sam stigla tamo, odmah su me prijavili u vojsku.

NACIONAL: No vi ste radije poželjeli umrijeti nego uzeti oružje u ruke.

Nisam htjela ubijati ljude. Imam povjerenje u ukrajinske profesionalce, u vojnike. Ali smatram da je vojna obveza za sve pogrešna odluka. Radije bih umrla nego ubila nekog.

NACIONAL: Što je bilo kad su vas prijavili u vojsku?

Liječnička komisija trebala je odlučili jesam li sposobna ili nisam za služenje u vojsci. U mom slučaju komisija je jednoglasno rekla da sam sposobna. Uplašila sam se. Pomislila sam što je sljedeće. Morat ću obući uniformu. Možda će me sljedećeg dana moji suborci ubiti. Bila sam u košmaru, a onda se pojavila jedna žena koja je rekla da je neophodno da me pošalju u bolnicu, na liječnički pregled. Članovi komisije bili su bijesni.

NACIONAL: Je li vas do bolnice i dalje vozio rumunjski vozač?

Da. Čekala me je jedna noć do odlaska u vojsku. Rekla sam mu da je ta noć za mene ključna. A on me pitao znam li plivati. Bila sam zbunjena, biło je potpuno mračno. On mi je objasnio da je to moja jedina prilika. Da pobjegnem iz Ukrajine. Da je ono što ću učiniti nezakonito, ali da ću kasnije moći dobiti status izbjeglice. Trebalo je samo preplivati rijeku.

NACIONAL: No ne radi se o malom potoku, nego o Dunavu.

Da. Odlučila sam to učiniti, ne samo da bih spasila vlastiti život, nego i da bih poslala poruku svijetu. Odlučila sam to učiniti za sve transžene u Ukrajini. Rumunjski vozač znao je gdje je rijeka uža. Zaustavili smo se više puta. Bilo je mračno i ledeno. Konačno, parkirao je automobil nešto dalje od rijeke, da ne budemo sumnjivi. Stavio je moje dokumente i mobitel u crnu vrećicu, a ja sam je stavila u grudnjak. Imala sam samo kratke hlače na sebi, ni kaput, ni cipele. Izašli smo iz automobila, približili se rijeci. No dvojica vojnika pojavili su se iz mraka, vrišteći moje ime. Ovoga puta nisu me zvali Boris nego Zi. Tad sam shvatila da svi znaju, da svi čekaju mene, i to s pištoljima. Bili su ljutiti, puni mržnje. Bez razmišljanja, u mraku sam odlučila skočiti u granje s tri metara visine i pala na stijene. Na sreću, nisam slomila noge. Ali da bih preživjela, morala sam odlučiti da ću napustiti rumunjskog vozača, za kojeg sam znala da neće dobro proći.

NACIONAL: Jesu li pucali u vas?

Kad sam skočila na stijene, nisu više mogli. Taj dio rijeke pun je grmlja i potpuno sam izgrebala lice. Trčala sam. Pogledala sam iza sebe i čula vrisak rumunjskog vozača, izgledalo je kao da su mu lomili ruke. Tražili su me svjetiljkama i skočili na stijene. Ja sam već bila pored rijeke. Struja je bila vrlo jaka. Skočila sam u ledenu vodu i plivala, plivala, plivala. Nagutala sam se puno vode, skoro sam se utopila. Na kraju snaga dovukla sam se do druge obale. Ali nisam znala nalazim li se u Rumunjskoj ili sam još u Ukrajini. S druge strane rijeke bilo je desetak vozila s plavim i crvenim svijetlima. Tražili su me svim snagama. Shvatila sam da me ukrajinska vlada htjela koristiti za PR, u stilu “gledajte, čak se i transseksualci bore za Ukrajinu”. Ležala sam usred polja i pomislila, ako me uhvate, spremna sam umrijeti.

NACIONAL: Ali već ste bili u Rumunjskoj.

Ja u tom trenutku to nisam još znala. Usred polja rekla sam sama sebi – odustajem. I nakon toga sam pomislila: “vi me ne zaslužujete!”.

NACIONAL: Na što točno mislite?

Da me Ukrajinci ne zaslužuju. Zašto bih trebala odustati, kad se već mnogo godina borim da preživim. Digla sam se. Tresla sam se. Vidjela sam automobil koji se približava i bila sam uvjerena da su me Ukrajinci pronašli i da dolaze po mene. Tek kad sam vidjela tablice automobila, bila su to drugačija slova i brojevi nego oni u Ukrajini, tada sam shvatila da sam u Rumunjskoj. Nisam bila u stanju izreći rečenicu. Vrištala sam nekoliko riječi. Transgender. Opasnost. Rat. Plivati. Ubiti me. Ljudi koji su me pokupili bili su pristojni i odvezli su me do policijske stanice, gdje sam ispitana. Uzeli su mi putovnicu i pregledali telefon. Sljedeći dan odvezli su me u izbjeglički kamp. A od tamo su me prijatelji iz Njemačke doveli u Magdeburg. Stigla sam u Njemačku 10. ožujka, a sredinom travnja dobila sam trajnu dozvolu za boravak u Njemačkoj i status izbjeglice. Stigla sam u Njemačku s hipotermijom i provela sam tri tjedna u bolnici. Ali preživjela sam.

‘Moj ukrajinski život potopio se u Dunavu. Sad samo tražim novi dom. Želim podići vidljivost transrodnih osoba. Želim stvarati glazbu, umjetnost, potpuno se izražavati’

NACIONAL: Kakav je bio život transrodnih osoba u Ukrajini prije rata?

Sranje.

NACIONAL: Predsjednika Zelenskog smatra se herojem. Vi ste ovaj tjedan za talijanski magazin Espresso izjavili da je on homofob i transfob. Zašto?

Zelenskij me ismijao u dva navrata. Prvi put kad sam tek ušla u showbusiness, s 18 godina. Objavila sam album i održala prvu uspješnu turneju po Ukrajini i Kini. U to vrijeme pojavila sam se kao androgina, ne-binarna osoba. Tada je Zelenskij o meni na sceni rekao niz homofobičnih šala, za što postoje dokazi na internetu. Nije me nazvao ni “on”, niti “ona”. Oslovio me kao “to”. Kad sam javno rekla da sam transrodna osoba u reality showu ‘’The Voice of Ukraine’’ 2018., opet me ismijao. Koristio je transfobičnu šalu o odrezanim testisima u kutiji.

NACIONAL: Je li se to dogodilo kada je bio komičar?

Da, godinu dana prije nego što se kandidirao i postao predsjednik.

NACIONAL: Tvrdite da ste u showu “The Voice” dobili jako puno glasova, ali da je bilo nedopustivo da transrodna osoba pobijedi.

Prvi put kad sam nastupila u reality show prije 15 godina kao androgina osoba s imenom Boris Aprel osvojila sam treće mjesto, ali rečeno mi je da sam po broju glasova trebala biti prva, samo što u državi poput Ukrajine nije prihvatljivo da transosoba pobijedi u tako važnom showu. Ljudi se prema nama ponašaju kao da smo vic. Ali to je i normalno. Kad te Zelenskij ismijava, onda će to činiti svi. Nemamo zakona koji nas štite, ne možemo dobiti posao, zato je toliko transrodnih beskućnika ili onih u prostituciji. Smatram se sretnom i privilegiranom osobom, ali nikad u Ukrajini nisam imala potpunu mogućnost izražavanja kao umjetnica. Kad te zabrane na radiju i televiziji, to je tako. Mogla sam napraviti puno više u karijeri ali, ako uzmemo u obzir ono što mi je bilo dopušteno, napravila sam najbolje što sam mogla.

NACIONAL: Planirate li se vratiti u Ukrajinu?

Ne. Moj ukrajinski život potopio se u Dunavu. Kad sam izašla iz rijeke, preporodila sam se. Izgubila sam sve – svoju glazbu, novac, dokumente, fotografije. Sve je uništeno. Sad samo tražim novi dom.

NACIONAL: Koja je vaša nada za novi život?

Želim se i dalje baviti aktivizmom. Želim podići vidljivost transrodnih osoba u javnosti. Ali isto tako ne mogu zauvijek ostati izbjeglica. Želim stvarati glazbu, umjetnost, izražavati se u potpunosti. U Njemačkoj su ljudi vrlo ljubazni, otvoreni. Podržavaju me. Moja ideja doma je uništena. Zato tražim novi dom. Aneksijom Krima imala sam priliku promijeniti putovnicu u rusku, tri puta sam to odbila. Ne želim biti Ruskinja. Ja sam Ukrajinka, oduvijek sam to bila. Volim svoju zemlju. Ali ne podržavam diskriminaciju u njoj.

NACIONAL: Rođeni ste na Krimu, vaša obitelj tamo živi. Jeste li u kontaktu s njima?

Kad sam tamo živjela, svi su obožavali Vladimira Putina. Nemam odnos sa svojom obitelji jer su jako konzervativni i ne prihvaćaju me. Kad sam izašla u javnost, moj otac mi je rekao da sam za njega mrtva. Ali ima još jedan novi veliki problem. Naime, oni su uvjereni da je Ukrajina bombardirala sama sebe. Vjeruju u rusku propagandu. Zbog toga se ne razumijemo. Zato nemam obitelj, nemam dom. Zbunjena sam i nesigurna iz dana u dan. Ali sam optimistična. Da nisam, već bih odavno bila mrtva. Ljudi kažu da sam jaka i hrabra, ali ja bih radije da se osjećam sigurno.

Komentiraj