ŽELJKA VEVEREC: ‘Glazba se mijenja, ali u njoj postoje još neke neosvojive tvrđave, kao što je ravnopravnost’

U tradicionalnoj godišnjoj anketi Nacionala provedenoj među tridesetak hrvatskih novinara, novinarki i glazbenih kritičara, najboljim albumom u 2020. godini proglašen je ‘I Glow’ glazbenice Je Veux odnosno Željke Veverec, s njezinim pjesmama u pop stilu

Dugogodišnja pjevačica grupe Mangroove Željka Veverec među najljepšim je ženskim vokalima u Hrvatskoj, a pod pseudonimom Je Veux odlučila je biti svoja, a ipak drugačija (na francuskom jeziku „je veux“ znači „želim“ pa tako istovremeno predstavlja i njezino ime i inicijale). Prvi album Je Veux „I Glow“ hrvatski glazbeni kritičari proglasili su uvjerljivo najboljim u 2020. godini. U pitanju je album suvremene pop glazbe s devet autorskih pjesama koje je napisala Veverec i u čijem je stvaranju očekivano sudjelovao i njezin suprug Toni Starešinić, kao i probrana ekipa vrhunskih glazbenika. Albumu je prethodila višegodišnja karijera posvećena pjevanju i glazbi. I prije nego što je 2009. godine s grupom Mangroove snimila prvi album „Svijet za nas“, Veverec je već bila iskusna plesačica i pjevačica koja je nastupala u mjuziklima „Kosa“, „Jalta, Jalta“, „Jesus Christ Super Star“, „Cabaret“, „Aida“, „Ljepotica i zvijer“ itd. S grupom Mangroove snimila je četiri studijska albuma i soul album “Yesterday Today Tomorrow” s talijanskim skladateljem i pijanistom Fabiom Puglisijem, i to za njemačku diskografsku kuću Stereo Deluxe Records. Nekoliko godina radila je i kao voditeljica na radiju Plavi 9, a sa suprugom pjeva i u grupi Željka At Ease koja izvodi jazz i soul standarde. Album „I Glow“ nastajao je par godina i predstavlja Željku Veverec u najboljem mogućem svjetlu, i kao autoricu i kao pjevačicu.

NACIONAL: Prvi samostalni album i odmah album godine. Jeste li očekivali takav uspjeh ili vas je zatekao?

Zvuči nevjerojatno, apsolutno sam iznenađena i jednostavno pozitivno šokirana. Svašta sam prošla radeći ovaj album, naravno, i strahove od toga kako će to sve na kraju ispasti. U jednom trenu kad je već sve gotovo, samo se nadate da nitko neće povući paralelu i spomenuti da je Toni imao Chui, a Željka ima Je Veux, pa onda uspoređivanje i ne znam što. No sve je to neki tok misli, misli koje brzo prođu kroz glavu jer nisam to radila da bih bilo što dokazala, to su moje male pjesme koje sam radila s prekrasnom ekipom i jako sam sretna što su ljudi prepoznali ljubav, rad i emocije koje smo svi utkali u album. Tako da nisam to očekivala, željela sam samo snimiti svoje pjesme najbolje što mogu i dirnuti nekoga. Ovo je iznenađenje godine i jako sam sretna i zahvalna.

NACIONAL: Zašto ste snimili samostalni album ako ste istovremeno uspješni s matičnom grupom Mangroove?

Jednostavno sam imala i nekih drugih pjesama koje se nisu uklapale u Mangroove i željela sam se prikazati u jednom novom kreativnom svjetlu koje možda nisam pokazala u Mangrooveu, nema to veze s uspjehom nego istraživanjem i stalnom željom da napravimo nešto novo, izađemo iz nekih zadanih okvira i jednostavno stvaramo.

‘Nadamo se da ćemo ipak s lijepim vremenom doći i pred publiku i nastupati uživo’, kaže Željka Veverec. PHOTO: Tomislav Čuveljak/NFOTO

 

NACIONAL: S grupom Mangroove objavili ste četiri studijska albuma. Kad se rodila ideja da snimite samostalni album?

Zapravo sam uvijek paralelno s Mangrooveom imala svoj trio, po potrebi i kvartet, u kojem smo se vrlo ležerno poigravali s poznatim pjesmama poznatih glazbenika. To je tako krenulo na moju inicijativu da i zaradimo nešto, jer bilo je vrlo pogodno za razne evente. Kao autorski bend nismo mogli svirati ni tako često ni na tako puno mjesta i to je zapravo bio neki početak. U tom svom glazbenom igranju stvorili smo jednu jako lijepu podlogu za ono što ću ja, tek sad, realizirati i autorski. Publika koja prati Mangroove znala je i za tu varijantu i često su dolazili upravo na koncerte u kojima sviramo i poigravamo se obradama. S vremenom, uživajući jednostavno u toj kombinaciji, poželjela sam da se to nekako uobliči, autorski, da ta krasna energija koju smo imali dobije svoj identitet i vidjela sam da kroz to mogu ispričati neku svoju novu priču ili još jednu svoju priču.

NACIONAL: Jako puno pohvala ide upravo vašem vokalu i pjevanju. Jeste li školovali glas? Imate li kakvo glazbeno obrazovanje?

To mi je tako lijepo i drago čuti, formalno, službeno školovanje nemam, ja sam plemenska pjevačica, kako volim reći, jer slušam i pokušavam u tom imaginarnom krugu oko vatre jednostavno pjevati o svojim emocijama. No u osnovnoj školi pjevala sam u zboru, to je neko moje prvo glazbeno iskustvo, a dugo sam plesala i pjevala u folkloru koji mi je dao neki osjećaj za pozornicu i naučio me neke stvari koje mislim da sam tek puno kasnije osvijestila. Žao mi je što nisam išla u muzičku školu, to bi mi, vjerujem, olakšalo mnoge stvari, ali eto, moj put je bio drugačiji. Ja sam se bacala u tu glazbu nekako naivno i nevino, ni ne znajući što me sve tamo čeka tako da je moj put glazbe zapravo i stalno učenje. Ušla sam u nju stvarno samo srcem, a onda kad sam shvatila da mi treba i glava, uff… dogodio se i strah, no možda to i nije tako loše jer zapravo stalno tražim, preispitujem se i zapravo ne znam, a to je dobra pozicija za svakoga koji nešto želi napraviti.

 

‘Pitanje ravnopravnosti u glazbi pitanje je ravnopravnosti u društvu. Ne zatvarajmo djecu u skučene prostore onoga što mislimo da je za djevojčice ili dječake’

 

NACIONAL: Ali pjevali ste i plesali u mjuziklima. Jeste li tada više radili na svom vokalu?

Kad sam 2003. počela pjevati u mjuziklima, počela sam i raditi na svom glasu na jedan drugačiji način, uzela sam i nekoliko sati pjevanja, slušala sam druge, naravno, puno, ali mislim da su među najvažnijim školama iskustvo i vježbanje.

NACIONAL: Na drugom albumu grupe Mangroove „Put na mjesec“ iz 2012. godine, polovina pjesama je na engleskom jeziku, ali ste kasnije ipak sve pjesme pisali i pjevali na hrvatskom. Kako to da su sve pjesme na albumu „I Glow“ na engleskom jeziku?

Da, kad smo krenuli s Mangrooveom, nisam se opterećivala time da pišem pjesme isključivo na engleskom ili hrvatskom, jednostavno kako bi se dogodile i ako bi bile dobre, snimili bismo ih. Osobito mi je u početku bilo čak i jednostavnije tu neku glazbu koju čujem u glavi ili koju želim prenijeti, pjevati na engleskom. To je, naravno, proces pronalaženja svog glasa i kao autorice i kao pjevačice. S vremenom se stvari poslože i nađete taj svoj zvuk, autorski potpis, glas i možete pjevati i stvarati pjesme bez obzira na jezik, ali naravno uvažavajući jezik na kojem radite, no kad imate svoj zvuk, imate i svoj jezik.

NACIONAL: Koliko vas je album „Put na Mjesec“ grupe Mangroove zapravo na neki način odredio?

„Put na Mjesec“ zapravo je taj prvi album u kojem smo potpuno preuzeli kontrolu, stvarno je bio naš put na Mjesec. Toni i ja krenuli smo od sebe i svega što želimo stvarati. Tako je baš taj album zapravo jako bitno odredište u kojem se sijeku i Tonijevi instrumentali i pjesme na engleskom i pjesme na hrvatskom. On nam je jasno postavio put i eto, odredili smo da će Mangroove biti bend u kojem radimo pop stvari na hrvatskom i kombiniramo svoje glazbene ukuse i sukuse. Toni je svoju želju za istraživanjem nešto drugačije glazbe i svoje afinitete prema rocku i jazzu ostvario u Chuiju, a ja sam svoje nešto drugačije maštarije ostvarila u Je Veuxu.

NACIONAL: Što ste htjeli pokazati ili dokazati kao Je Veux?

Htjela sam pokazati jednu svoju drugačiju stranu i odmaknuti se od Mangroovea, nekako nije imalo smisla opet napraviti stvari koje radim za Mangroove tako da je jezik koji i inače koristim dok pjevam neke od svojih najdražih pjesama bio logičan izbor i donio mi je dobar odmak od Mangroovea.

NACIONAL: Autorica ste svih devet pjesama na albumu. Koliko vam je bilo teško prenijeti svoje ideje suradnicima kako biste došli do željenog rezultata?

Zapravo mi i nije bilo teško jer sve kreće od moje kućne baze, to sam prvo ja koja pjevam uz svoju lošu pratnju na gitari ili klaviru i onda to objasnim Toniju i, naravno prezentiram, neke stvari i snimim. Toni me jako dobro poznaje i dobro zna moje metode. Onda on to prenese u dobre, bolje, najbolje harme, ja imam ideju kako bih željela da to zvuči s cijelim bendom, a on ima i znanja da to prenese bendu. Tako da kad dođemo na probu, stvar je već poprilično jasna i strukturirana, a onda je prepustimo čaroliji probe i zajedničkog sviranja. Snimamo probe tako da onda kod kuće mogu čuti što još treba promijeniti, razraditi i slično. Ekipa je odlična i sviramo stvarno dugo zajedno tako da nekako sve ide lako.

NACIONAL: Jeste li radili kakve kompromise kako biste se više dopali publici ili su pjesme upravo onakve kakvima ste ih zamislili?

Zapravo, ulazeći u ovaj projekt nisam ni znala koja je to publika koja bi mogla voljeti Je Veux, tako da moram priznati da nisam radila kompromise jer nisam ni znala kakve bih kompromise trebala raditi, a nije da ih radim ni u Mangrooveu. Moja priča je bila da imam već godinama bend s kojim sviram na jedan drugačiji način, razvijam jednu svoju drugačiju stranu i želim kroz to ispričati svoju priču. Priču o svojim strahovima, priču o svojim ljubavima, priču o svojim odnosima. I to je stvarno bilo to.

NACIONAL: Žanrovski su vaše pjesme suvremeni soul pop. Jeste li slijedili neke uzore sa svjetske scene dok ste skladali za album?

Mislim da je cijeli album zapravo skup svega onoga što ja volim, poštujem, slušam, uz što sam odrasla i čemu se uvijek vraćam. Nitko specifično, a opet svi oni pomalo. Cijeli je to niz glazbenika i glazbenica, koje nabrajam i u „Dance to forget“. Nikoga nisam imala posebno na umu, ali mislim da je spoj svega što slušate čujan u svemu što radite – uzori su mi zapravo svi koji u glazbi naprave nešto autentično svoje, ali istina je da ne mogu pobjeći od soula, koji volim, pa se tako vjerojatno čuju Bill Withers, Nina Simone, Roberta Flack Donny Hathaway, Stevie Wonder, Sade, Gill Scott Heron, Roisin Murphy, Carol King, Everything but the girl…

 

‘Ako pogledate bilo koji jazz bend u Hrvatskoj, nećete baš naći žene. Mnogi će vam na to reći – pa kad jednostavno nema puno žena koje sviraju jazz – ali pitanje je zašto ih nema’

 

NACIONAL: Koliko je u glazbi danas teško biti originalan?

Mislim da je to uvijek teško, ali danas je sigurno kumulacija velikog broja informacija, glazbe i stilova i čini se da smo sve već čuli i sve nam je dostupno. Danas nema više velikih glazbenih revolucija, pokreta – glazba se reciklira i drugačije transformira u vremenu u kojem živi. Mislim da je danas jedan od oblika originalnosti i način na koji ćete upotrijebiti ono što već postoji, a onda je tu, naravno, onaj ključni sastojak koji je uvijek bitan, a to je kako ćete to vi kroz sebe prezentirati.

NACIONAL: Prošle godine pojavili ste se kao jedna od autorica i pjevačica na albumu „Femme Nouvelle“ koji je predstavio novu scenu hrvatskih kantautorica. Koliko vam je ta kompilacija pomogla u vidljivosti na domaćoj sceni?

Mislim da je jako lijepa ideja da se promoviraju autorice i tako postanu medijski vidljivije – i sretna sam što sam se mogla predstaviti, odvojiti na tren od Mangroovea i prezentirati svoju pjesmu „Dvoje“. Čini mi se da je dosta ljudi zastalo i pročitalo – a ha, nisi napisala samo tekst nego i glazbu – pa tako i otkrilo nešto novo o meni. Mislim da svako pojavljivanje i prezentiranje koje doprinosi tome da ljudi saznaju da sam i autorica svojih pjesama, svakako pomažu.

NACIONAL: Osjećate li se da vas kao kantautoricu mediji slabije prate od muških kolega?

Pitanje ravnopravnosti u glazbi zapravo je pitanje ravnopravnosti u društvu i ono počinje od najranije dobi u obitelji, nastavlja se u vrtiću pa kroz školovanje sve do posla. Nije stvar u slabijem praćenju kantautorica od kantautora, nego općenito u količini ženskih autorica koje bismo pratili. Danas je to, srećom, puno drugačije i stvari se mijenjaju; scena je prepuna autorica i pjevačica, ali ih, evo, nedostaje u instrumentalnoj glazbi. Dok se puno stvari mijenja, neke su još pomalo neosvojive tvrđave. Ako pogledate bilo koji jazz bend u Hrvatskoj, nećete naći baš žene. Mnogi će vam na to reći – pa kad jednostavno nema puno žena koje sviraju jazz – ali pitanje je zašto ih nema. Je li to zato što baš nijedna djevojčica nije poželjela svirati trubu kao Miles Davies ili Chat Baker ili svirati bubnjeve kao Billy Cobham ili zato što im se od najranije dobi postavljaju stereotipni kriteriji u kojima moraju plivati?

NACIONAL: Zašto je tome tako?

Tako je puno „prirodnije“ da djevojčice sviraju violinu ili se, pak, poistovjećuju s pjevačicama, ako se bave glazbom, nekako se podupire zanimanje za klasiku, pop, nešto što podržava tu društveno prihvatljivu formu ženskosti. Ne osjećam se manje popraćenom kao kantautorica, ali ravnopravnost ne počinje medijskim praćenjem. Svi kao društvo moramo raditi na tome da ne zatvaramo djevojčicama vrata bilo kakve kreativnosti – kao, naravno, ni dječacima. Pod tim mislim da ih ne zatvaramo u skučene prostore onoga što mislimo da je primjereno djevojčicama ili dječacima ili im zabranjujemo ono što mislimo da za njih nije primjereno.

NACIONAL: Na što konkretno mislite?

Sigurna sam da postoji niz dječaka koji još u vrtiću žele biti, ne znam, Lady Gaga, Dua Lipa, kao i djevojčica koje žele svirati bubnjeve ili biti Jack White – ili pak operne pjevačice – i sve to je sasvim u redu. No da bismo pričali o ravnopravnosti djevojčica i dječaka, moramo uzeti u obzir da nemaju svi dječaci i sve djevojčice iste uvjete, ne mogu sva djeca ići u muzičku školu. Ako, recimo, dolaze iz siromašnijih obitelji koje žive na selu, pitanje je kada imaju priliku otići na koncert i upoznati se s različitim vrstama glazbe. Sve su to važna pitanja kada govorimo o ravnopravnosti, toliko toga se treba uzeti u obzir. Sigurno su stvari danas bolje nego generacijama prije nas, to se osjeća i vidi, ali dok god razgovaramo o kompilaciji ženskih autorica koja potiče njihovu vidljivost, znači da smo još u procesu. Dok se puno stvari mijenja, postoje još neke pomalo neosvojive tvrđave.

NACIONAL: Paralelno uz karijeru autorice i pjevačice, neko vrijeme ste plesali i pjevali u mjuziklima kazališta Komedije. Koliko vas je taj posao odredio kao pjevačicu i pripremio za scenski nastup?

Da, zapravo, prije nego što sam uopće imala bend, pjevala sam u mjuziklima tako da možemo reći da je kazalište bilo prije svega i definitivno je utjecalo na mene kao osobu pa onda i kao pjevačicu. Rekla bih prije da je ta ljubav prema kazalištu dio mene koji sam uvijek imala i tu se oslobađaju neke kreativne stvari. Puno sam naučila u kazalištu, stekla prekrasna prijateljstva i iskustva i ta ljubav još uvijek traje.

NACIONAL: Znači li to da ćemo vas možda ponovo gledati na kazališnim daskama?

Kazalište nije za mene završena priča i zapravo mu se uvijek na neki način vraćam, bilo da pjevam u mjuziklu, bilo da radimo Toni i ja glazbu za predstavu, bilo da smišljam i pišem svoju predstavu koja možda nikada neće biti izvedena. To je prekrasno kreativno polje, no moram priznati, drugačije je biti u mjuziklu i pjevati iz lika, a drugačije je stati na pozornicu kao baš ti i pjevati. Taj scenski moment koliko god se činio sličan, meni je zapravo potpuno drugačiji. Naravno da ono što naučiš o sceni i sebi u kazalištu može pomoći, ali zapravo je tu ta osnovna i najveća razlika između tebe i publike. Kad pjevaš svoje pjesme, nema filtera, nema lika, nema priče, scenografija i kostimografija samo su u tebi i tvojim pjesmama, a priča je tvoja istina.

 

‘U pandemiji plovimo u izolacijskom svemiru. Nemam odgovor na pitanje kako se nositi s ovim vremenom jer imam osjećaj da čekamo da se nešto pokrene, da netko isključi virus’

 

NACIONAL: Nastup Mangroovea u Tvornici na kojem ste promovirali album „Srce“ proglašen je jednim od najboljih koncerata 2018. godine. Nedostaju li vam koncerti? Kako se nosite s koronavirusom i najgorim mogućim vremenom za glazbenike, bez nastupa pred publikom?

Bio je to prekrasan i nama tako važan koncert, sad kad se toga sjetim, sretna sam i zahvalna za takve trenutke jer s obzirom na ovo sada, čini se kao da je bilo u nekom paralelnom svemiru. Još smo tijekom ljeta uspjeli održati par koncerata i za svaki smo bili zahvalni, u jesen smo ušli sa suradnjom Mangroovea i Jazz orkestra HRT-a, i to uz sve moguće mjere i pod vrlo striktnim pravilima, ali ipak sretni. Puno je stvari otkazano, radi se manje nego ikad, radimo sve što možemo u stanju u kojem jesmo, ali da je dobro – nije. Dogodile su nam se neke jako lijepe stvari ove godine i to bi bilo nezahvalno ne spomenuti, kao, naravno, i ovaj album, i suradnju s Jazz orkestrom, i rad na predstavi „Čarobnjak iz Oza“ u ZKM-u, ali ne bih rekla da to ima veze s ovom godinom. To su plodovi dugotrajnog rada koji su baš u ovom trenutku, slučajno ili ne, došli na red. Imali smo tu sreću da smo do ove pandemije pozavršavali neke stvari i neke poslove pa smo uspjeli i preživjeti i realizirati projekte, ali mislim da nas borba tek čeka.

NACIONAL: Na kakvu borbu mislite?

S jedne strane smo se bacili na kreativu da ne mislimo o tome što će biti sutra, a s druge strane smo plovili u nekom izolacijskom svemiru gutajući serije, kuhajući, čitajući, slušajući glazbu, šetajući šumom, samo da sve to nekako lakše podnesemo. Javljali smo se iz sobe svirajući svoje pjesme i slali podrške jedni drugima, ali ne znam jesmo li našli način da podnesemo ovo vrijeme. Nemam pravi odgovor na pitanje kako se nositi s ovim vremenom jer imam osjećaj da stalno čekamo da se nešto pokrene, čekamo da netko isključi virus i da krenemo dalje, samo se bojim da ćemo morati krenuti dalje bez obzira na virus.

NACIONAL: Teško je predvidjeti kako će izgledati 2021. godina, no sigurno već planirate nastupe i promociju albuma „I Glow“? Kako će to izgledati, s obzirom na pjesme s albuma koje ne zvuče baš lagano za izvedbu uživo?

Da, nadamo se da ćemo ipak s lijepim vremenom doći i pred publiku i nastupati uživo. Mi smo zapravo, kao četvorka, već dobro uigrani stroj, ali nikad se ne opterećujemo time da sve zvuči kao na CD-u. Uvijek se trudimo da pjesme pred publikom dobiju jednu novu dimenziju, da budu zapravo razigranije i, rekla bih, uz novu energiju. Ovoga ljeta Je Veux je već imala priliku nastupati pred publikom na festivalu JazzIst na otoku Istu i izvesti neke od singlova i moram priznati da je bilo jako lijepo i rasplesano. Ma samo neka netko riješi ovaj virus i mi smo spremni i jedva čekamo zaplesati s publikom.

Komentiraj