Nikada nećemo saznati koliko je ljudi nestalo u Drugom svjetskom ratu i poslije njega. Svaki dan sve je manje mogućnosti da ljudi progovore o tome kako je bilo na brojnim bojišnicama, u različitim logorima, gdje se čak ‘smrt umorila od smrti’; svaki dan nastaju nove priče, odlomci uspomena, kako je bilo, kako nije bilo i kako bi moglo biti, ako bi… Život nudi priče, ali tek onda kada im je smrt oduzela lice, sudbine i snove. Jasenovac nije iznimka – baš suprotno, potvrda je kako je bilo, i te tragedije, nastale kao zlatni alkemijski sustav, iz suza spletenih od muka, iz prstohvata naivnosti, iz mirisa malograđanskih škrinja, poblijedjelih obiteljskih fotografija, sakrivenih grama zlata, posušenih cvjetića iz zaključanog djevojačkog herbarija, od svega što je ostalo na dnu kartonskih kofera bez imena, među nađenim muzejskim predmetima, među mrtvim uspomenama živih logoraša koji su preživjeli grozu neopisive groze“, uvod je to u najnoviju knjigu priča „Molitva za Jasenovac“ književnika i nagrađivanog filmskog i televizijskog scenarista Branka Šömena, u izdanju Založbe ZRC Slovenske akademije znanosti i umjetnosti. Promocija će se održati 26. siječnja, dan uoči Međunarodnog dana sjećanja na žrtve holokausta, koji se u svijetu, prema rezoluciji UN-a iz 2005. godine, obilježava 27. siječnja.

Branko Šömen rođen je u Mariboru, u Ljubljani je studirao svjetsku književnost, a u Zagrebu je od 1988. do 1999. bio profesor za scenaristički praktikum na ADU. U Ljubljani je bio glavni urednik filmskog časopisa Ekran, bio je član niza međunarodnih filmskih žirija, a među filmskim scenarijima koje je napisao izdvajaju se filmovi „Crveno klasje“ Živojina Pavlovića 1971., „Let mrtve ptice“ istog redatelja, za koji je u Puli dobio Zlatnu arenu za najbolji scenarij 1974. te „Samo jednom se ljubi“ Rajka Grlića 1981. Scenarist je filma „Crveni boogie“ Karpa Godine 1983. i TV serije „Stričevi su mi pripovijedali“ 1984., a sudjelovao je i u pisanju scenarija za film „Korak po korak“ redateljice Biljane Čakić-Veselić. Kao književnik napisao je osam zbirki poezije, četiri knjige humora i satire. Napisao je i niz knjiga o slobodnom zidarstvu, „Amenkamen“ i „Kamenamen“ i trilogiju povijesti slobodnog zidarstva u Hrvatskoj – „Mudrost“, „Snaga“ i „Ljepota“.

Branko Šömen Zamislio je da šest mladih redatelja režira po jednu epizodu tv serije, a onda da se najbolje tri spoje u omnibus o Jasenovcu. Nitko nije pokazao zanimanje, pa ni HRT. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

TV serija o Jasenovcu, na temelju čijih scenarija je napisana knjiga „Molitva za Jasenovac“, dobila je potporu HAVC-a 2018., ali je nijedna televizija nije željela producirati.

Branko Šömen u svojoj se spisateljskoj karijeri sustavno bavio holokaustom. „Zapravo, bavio sam se problemom smrti i zla. Ali i života. O tome sam napisao sve u svojoj malenoj, autobiografskoj knjižici, objavljenoj na trima jezicima, hrvatskom, slovenskom i engleskom, čiji je naslov ‘Beseda’ – ‘Riječ’ – ‘The Word’. Jer kako kaže Biblija, na početku bijaše riječ, a život je kratka, nedokučiva svjetlost, nikada mrtva, uvijek živa riječ. Riječ je čovjek“, citirao je dio zaključka iz te knjižice na početku razgovora za tjednik Nacional.

Godine 2021. Šömen je objavio roman „Tišina za oči“ u izdanju Stilusa, posvećen pokojnom filmskom producentu Branku Lustigu i njegovu progonu u Auschwitzu. Inspiracija za knjigu bili su razgovori s pokojnim oscarovcem i preživjelim logorašem, s kojim je Šömen godinama prijateljevao.

„Moja supruga i ja smo se s njim intenzivno družili dok smo živjeli u Los Angelesu. Ova knjiga je nastala na temelju filmskog scenarija, pisao sam sedam verzija, a posljednju je na kraju otkupio Paramount Pictures. Priželjkivao sam da taj film režira Miloš Forman, no on na kraju nije želio prihvatiti režiju. Njegov agent mi je odgovorio kako je Formanova majka ubijena u Auschwitzu i da zato on o tom nacističkom logoru smrti nikada neće snimiti film. Vlasnik scenarija je i dalje Paramount, no ja sam prema ugovoru imao klauzulu po kojoj sam mogao objaviti roman na hrvatskom i slovenskom, što sam na kraju i učinio. Razgovarao sam o tome s Lustigom prije njegove smrti i obojica smo zaključili da je vrijeme da to učinim. Lustig je bio u Auschwitzu kao dijete, scenarij je nastao na temelju njegovih sjećanja, kao i brojnih povijesnih činjenica do kojih sam došao čitajući obilnu literaturu koja je o Auschwitzu objavljena, na više jezika, od ruskog, poljskog, mađarskog i slovačkog do engleskog. Najosjetljivija tema o kojoj se ne voli pričati je tzv. Sonderkommando. To su bili mladi Židovi od 18 do 25 godina koji su u nacističkim koncentracijskim logorima birani da rade najgore poslove, bacaju mrtva tijela u krematorijske peći. Za to su imali određene privilegije, no na kraju su i svi oni pobijeni.“

Na pitanje zašto knjiga o Jasenovcu i zašto sad, Šömen odgovara kako je, kada je skupljao materijal za knjigu o Lustigu, odnosno o Auschwitzu, paralelno skupljao materijale i svjedočanstva o Jasenovcu. Podsjeća kako je napisao šest scenarija za šest polusatnih epizoda televizijske serije.

„To je šest priča o Jasenovcu koje se temelje na istinitim, ali i simboličkim pričama preživjelih. Dakle, na istini. Pronašao sam ljude koji su preživjeli Jasenovac, razgovarao s njima, pročitao sam preko osamdeset knjiga o Jasenovcu i sažeo ta jeziva svjedočanstva u šest priča koje bi, svaka na svoj način, opisale to stravično razdoblje hrvatske povijesti. Zamislio sam da šest mladih redatelja režira po jednu epizodu, a onda da najbolje tri spojimo u omnibus o Jasenovcu. HAVC je to prihvatio i želio sufinancirati, no na tzv. ‘pitchingu’, na kojem su bili direktori televizijskih kuća, nitko nije pokazao zanimanje. Svi su rekli ‘sjajno!’, ali nitko se nije usudio reći: mi bismo to radili“, rekao je.

Interes nije pokazao niti HRT, iako bi upravo tzv. javni servis trebao producirati takva audiovizualna djela. Šömen objašnjava kako su ti scenariji ležali u ladici nekoliko godina, a onda ih je odlučio pretvoriti u priče koje je odnio ministrici Nini Obuljen Koržinek. Nadao se da će Ministarstvo kulture pokazati interes za izdavanje takve knjige, osobito zato što je u međuvremenu objavljeno da će Emir Kusturica snimati film o Jasenovcu, u kojem bi brojke ubijenih bile znatno preuveličane.

„Želio sam to spriječiti. Nadao sam se da će Ministarstvo dati potporu izdavanju takve knjige s istinitim činjenicama, podacima i brojkama o Jasenovcu. Godine su prošle, a ministrica mi nije odgovorila“, rekao je.

Kako je za vrijeme pandemije koronavirusa, kako kaže Šömen, bio „prisilno“ zatvoren u kući, preveo je priče na materinji, slovenski jezik i poslao ih Otu Lutharu iz Slovenske akademije znanosti i umjetnosti koji na Akademiji ima izdavačku kuću. Šömen se prisjeća kako mu je Luthar napisao:

„Čitao sam to na odmoru, iskreno to baš nije lepršavi tekst za čitanje na praznicima, već puno ozbiljnije. To je tako dobro da ćemo mi to tiskati“.

I tako je umjesto u Hrvatskoj, knjiga tiskana u Sloveniji, a promociju će imati 26. siječnja, u prostorima Slovenske akademije znanosti i umjetnosti.

Budući da je Jasenovac povijesna sramota hrvatskog naroda, s kojom se treba suočiti i osuditi ju jednom zauvijek, na pitanje kako je moguće da ministrica kulture i medija u Vladi Andreja Plenkovića koji se deklarira kao antifašist i na sva usta osuđuje holokaust, ne pokazuje nikakav interes za tiskanje takve knjige, Šömen odgovara kako on nije ni političar, niti povjesničar, no kako je, baveći se proučavanjem povijesti slobodnog zidarstva u Hrvatskoj, kao i novije hrvatske povijesti, naišao na jednu rečenicu koja bi mogla dati rješenje za ovakvo licemjerno nedjelovanje. A ta rečenica glasi: „Ljudima i stvarima treba davati njihova prava imena“. ‘’Kad će Hrvati to shvatiti, moći će se suočiti i s vlastitom poviješću. Htio bih o tome razgovarati s predsjednikom Vlade Plenkovićem“, rekao je.

‘Iz razgovora s preživjelima saznao sam neke strašne detalje iz ustaškog logora u Jasenovcu’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Komentirajući činjenicu da, usprkos literaturi, istraživanjima, iskazima preživjelih, u Hrvatskoj još uvijek postoje revizionisti ne samo među političarima, već i među povjesničarima koji negiraju stvarnu prirodu ustaškog logora Jasenovac, u kojem je pobijeno preko 82 tisuće Židova, Srba, Roma i Hrvata, Šömen kaže da je zato i odlučio dati doprinos osvjetljavanju mračnog dijela hrvatske povijesti:

„Upravo iz razgovora s preživjelima saznao sam neke strašne detalje. Ustaše su se međusobno natjecale u tome tko će u jednom danu pobiti više ljudi. Cifre su zastrašujuće, oni su u jednom danu znali zaklati od 300 do 500 ljudi, svojim posebnim koljačkim noževima. Postoji priča o jednom ustaši iz Bosne koji je pronašao u logoru starog čovjeka i silio ga da izvikuje: ‘Neka živi poglavnik Pavelić!’. Kada je starac to odbio, iskasapio ga je, unakazio i onda ubio. Na kraju je taj ustaša poludio od bijesa i kada je došao kod logorskog liječnika, izjavio je da je taj starac ubio njega svojom tvrdoglavošću.“

Branko Šömen podsjeća kako je napisao tri pozamašne knjige o slobodnim zidarima u Hrvatskoj i dodaje:

„To je za mene alternativna povijest Hrvata. Između dva rata, a i prije živjelo je uspješno, utjecajno slobodno zidarstvo među hrvatskim intelektualcima. Slobodno zidarstvo je nakon 1945. bilo zabranjeno u komunističkim režimima, pa tako i u Jugoslaviji. Kad sam došao u Zagreb prije 40 godina, postojalo je 40 antikvarijata, u kojima sam pronašao časopis Šestar, glasilo slobodnih zidara i u njemu otkrio podatke koji su me doista iznenadili, jer sam u njima pronašao i nekoliko slovenskih prezimena. Ti Slovenci su iz Ljubljane dolazili na sastanke u jednu zagrebačku ložu. Tako me je zaintrigiralo i slobodno zidarstvo, a proučavajući njih, proučavao sam i noviju povijest Hrvatske. Kada je snimljen film o Diani Budisavljević, u režiji Dane Budisavljević, nitko nigdje nije spomenuo da je Diana Budisavljević rodom iz Innsbrucka, poznavala je Hitlerova vojnog izaslanika u NDH, generala njemačke vojske Edmunda Glaisea von Horstenaua iz Austrije. On je bio slobodni zidar, baš kao i liječnik Julije Budisavljević, Dianin suprug, što mu je spasilo glavu. Zato je Horstenau i pomogao Diani da spasi 7000 srpske djece s Kozare koja su završavala u Jasenovcu, odakle ih je prebacivala u Jastrebarsko. Diana Budisavljević je imala suradnike koji su radili u ministarstvima i tamo imali relativno beznačajne dužnosti, neki od njih su bili slobodni zidari. To ih je povezivalo. U svojim istraživanjima sam uspio pronaći nekoliko imena u tom ‘bratskom lancu’: dr. Branko Dragišić, dr. Berislav Borčić, Niko Kostrenčić, dr. Srečko Zanella, supruga slobodnog zidara Andrije Štampara. To je zapravo bilo ‘podzemlje’ koje je radilo na humanom spašavanju srpske djece. Ante Pavelić dao je zatvoriti više od 40 slobodnih zidara iz svog okruženja još 1941., no general Horstenau ih je poslije nekoliko mjeseci uspio osloboditi. Osobno je iz ustaškog zatvora u Savskoj oslobodio kipara Ivana Meštrovića i slikara Jozu Kljakovića. Nakon toga im je NDH dala putovnice i obojica su otišli u inozemstvo.’’

Poznato je da su u Jasenovcu ubijena osmorica slovenskih svećenika, sedmorica 1942. i jedan 1945. Postoji teza da je kardinal Alojzije Stepinac tek nakon ubojstva tih svećenika počeo osuđivati ustaški režim, odnosno pomagati Diani Budisavljević. O tome Branko Šömen kaže:

„To je točno. Jedan svećenik koji je uspio preživjeti Jasenovac došao je do Stepinca koji je reagirao, ali rekao bih jalovo. Naime, poglavnik Pavelić nije ga posebno cijenio.“

Na pitanje kako ocjenjuje Stepinčevu ulogu u NDH i ima li elemenata za njegovu beatifikaciju, Branko Šömen bio je iskren: ‘’Najjednostavnije, kardinal Stepinac se bojao svoje sjene. Nije se želio isticati, ni miješati. Imao je šansu otići u Rim i reći sve što se događa papi u Vatikanu, ali nije htio. A što se tiče njegove beatifikacije, slobodni zidari o politici i vjeri ne govore.“

Slovenska akademija znanosti i umjetnosti, za razliku od hrvatskih institucija, odlučila je tiskati ovu knjigu. Branko Šömen kaže kako to ne može komentirati jer nije dobio nikakav odgovor pa nema niti dokaz da ga je ministrica kulture odbila. A što se Slovenije tiče, i tu ima svoju priču: „Koliko je to ministričina odgovornost, njezina nezainteresiranost ili neznanje, ja to ne znam. A nije primjereno da to komentiram s političke strane, prije svega zato što sam Slovenac, slobodni zidar i mene politika ne zanima. Zbog politike odsjedio sam u zatvoru početkom šezdesetih, još kao student. Tada je protiv mene bio i Milan Kučan koji je bio predsjednik studentske organizacije. A sve zbog satiričnog časopisa Bruc koji smo izdavali dvojica prijatelja i ja. U Jugoslaviji sam bio zatvaran dva puta, podmetali su mi pisma iz emigracije. Na kraju poslije višemjesečnog zatvora u Ljubljani, Mariboru i Murskoj Soboti dobio sam poziv za vojsku koju sam trebao služiti u kažnjeničkom bataljunu u Gnjilanima. Srećom uspio sam se, uz pomoć vojnog liječnika, osloboditi vojske. Nekoliko godina kasnije UDBA me je u Münchenu gurnula pod auto i ležao sam u bolnici godinu dana. Kučan, s kojim sam danas prijatelj, u svojoj monografiji ‘Prvi predsjednik’ ispričao se autorima Bruca te došao na promociju moje knjige o Vaclavu Havelu u Zagrebu.“

Prošlo je već više od dvije godine od inicijative Židovske općine u Zagrebu i predstavnika manjina i opozicije u Saboru za izmjenom Kaznenog zakona, prema kojoj bi se izvikivanje ustaškog pozdrava i isticanje ustaških znakova u javnosti najstrože kažnjavali, novčano ili zatvorom, kako je to odlučila austrijska vlada pa su ustaški derneci na Bleiburgu prestali. No umjesto donošenja novog Kaznenog zakona, premijer Plenković osnovao je Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću koje je zaključilo kako je neustavni pozdrav ‘’za dom spremni’’ u nekim situacijama zakonit. Na pitanje kako to komentira, zašto Izrael i SAD ne vrše veći pritisak na Plenkovićevu vladu i vidi li nekog političara koji ima moralni autoritet da jednom zauvijek prekine koketiranje s ustašlukom, Branko Šömen rezignirano odgovara:

„U Njemačkoj nikome ne pada na pamet da uzvikuje Heil Hitler. Zato što znaju kakve kazne slijede. A kad smo kod SAD-a i Države Izrael, čini mi se da su oni digli ruke od nas. A što se tiče nekog političara koji bi promijenio političku klimu, ja sam progresivni pesimist i ponavljam da ne vidim među političarima dobrog čovjeka koji bi htio biti još bolji čovjek.“