Zatvorsko pismo Josipa Perkovića otkriva što je radio u ratu i zašto su generali stali iza njega

EKSKLUZIVNO OBJAVLJUJEMO sadržaj dokumenta koji je Josip Perković napisao u zatvoru u Glini, a u kojem je detaljno opisao kakvu mu je ulogu predsjednik Tuđman povjerio u pripremi obrane i naoružavanju Hrvatske uoči agresije Srbije i JNA

‘Odmah po formiranju nove vlasti dr. Tuđman je ministra Boljkovca i mene odredio za komunikaciju s KOS-om raznih razina. Zadaća – smiriti svaki incident bez obzira na to s koje strane dolazio. Odgoditi otvoreni sukob – odnosno, kako se tada govorilo u užem krugu države, kupiti vrijeme – a istovremeno nastaviti intenzivno s pripremama za obranu. Osobno, bila mi je to izuzetno teška zadaća, jer sam vrlo često rješavao i ‘glupe incidente’ koje su izazivali pojedinci i grupice s naše strane. Susreti su se odvijali najmanje tjedno, svaki put po redoslijedu, isključivo u objektu MUP-a u Savskoj (jednom je bio i Tuškanac) te Komandi Pete vojne oblasti na današnjem Krešimirovu trgu.“

Ovo je jedna od zatvorskih zabilježbi iz Gline, objedinjenih pod naslovom „Sudjelovanje u pripremama za obranu i obrana Republike Hrvatske“. Taj ekskluzivni dokument, koji je stigao na adresu Nacionala, sadrži blic sjećanja Josipa Perkovića, jednog od osnivača hrvatske obavještajne službe, a danas zatvorenika na izdržavanju 30-godišnje kazne zbog pravomoćne presude njemačkog suda za ubojstvo hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića.

Ranije navedeni zapis odnosi se na razdoblje s početka devedesetih godina. Protivnički „KOS raznih razina“ s kojim je Josip Perković u ratnim vremenima komunicirao, sastajao se i pregovarao, označava vojnu Kontraobavještajnu službu. KOS je u SFRJ bio dio JNA, nad kojom je krajem osamdesetih i početkom devedesetih kontrolu preuzeo srpski predsjednik Slobodan Milošević te tako odlučivao o ratu i miru u bivšoj državi. Posljednji načelnik KOS-a bio je general JNA Aleksandar Vasiljević, a do početka rata u Hrvatskoj oficir te jugoslavenske vojne Kontraobavještajne službe bio je i Davor Domazet Lošo, danas hrvatski general. I Domazet Lošo, baš kao i Josip Perković i Zdravko Mustač, u dramatičnim ratnim okolnostima prešao je na hrvatsku stranu.

‘Odmah po formiranju nove vlasti dr. Tuđman je ministra Boljkovca i mene odredio za komunikaciju s KOS-om raznih razina. Zadaća – smiriti svaki incident bez obzira na to s koje strane dolazio. Odgoditi otvoreni sukob’

Perkovićeva sjećanja sadrže kratak opis njegove karijere, najprije kao jugoslavenskog, a potom i istaknutog hrvatskog obavještajca, a opisuju i početke političkih napetosti u Jugoslaviji, kasnije prometnutih u otvorene ratove u Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Taj dokument, koji Josip Perković vlastoručno potpisuje, stigao je na adresu Nacionala u trenutku kada su generali Domovinskog rata – Ante Gotovina, Ivan Čermak, Pavao Miljavac, Ljubo Ćesić Rojs, Marinko Krešić, Davor Domazet Lošo i Krešimir Ćosić -uputili pismo predsjedniku Zoranu Milanoviću tražeći pomilovanje za suborce Perkovića i Mustača. Doduše, u međuvremenu je general Ćosić svoj potpis povukao.

U pismu šestorice hrvatskih generala predsjedniku Milanoviću navodi se sljedeće: “Dvojica vrlo zaslužnih ljudi za obranu Republike Hrvatske nalaze se na izdržavanju kazni koje su proizašle kao direktna posljedica pogrešne odluke sudaca Vrhovnog suda i neusklađenosti njemačkih i hrvatskih zakona vezano za kaznu i prava na uvjetni otpust. Ova nepravedna situacija u kojoj su se našli brigadir Josip Perković i brigadir Zdravko Mustač ne može se razriješiti redovnim pravnim mehanizmom. Zato vas, gospodine predsjedniče, molimo da vi sanirate nepravedne posljedice za naše suborce, u okviru Vaših zakonskih i ustavnih ovlasti.”

Dokument u posjedu Nacionala pomaže shvatiti kakve su sve uloge i Perković i Mustač odigrali u periodu stvaranja hrvatske države te zašto ih u današnjim okolnostima spomenuti generali podržavaju, ohrabrujući predsjednika Milanovića da ih pomiluje.

Prisjećajući se druge polovice osamdesetih, a 1986. godine bio je imenovan pomoćnikom republičkog sekretara unutarnjih poslova za Službu državne sigurnosti, Perković se u tom dokumentu osvrnuo i na politička previranja u Jugoslaviji. Perković piše da je već od 1985. godine posebna komisija Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) na čelu sa srpskim književnikom Antonijom Isakovićem počela pripremati „Memorandum“, velikosrpski projekt u čijem je središtu kao vođa bio pozicioniran Slobodan Milošević, tadašnji visoki partijski funkcionar SK Srbije, a kasnije i predsjednik Srbije. Tako Perković u svojim sjećanjima zapisuje i sljedeće:

„Temeljem točnih informacija o važnom dolasku Dobrice Ćosića u Šibenik u ljeto 1986. godine kod Jovana Raškovića (šibenski psihijatar rođen u Kninu koji je 1991. godine u Hrvatskoj osnovao Srpsku demokratsku stranku, op.p.), organizirao sam s djelatnicima službe tehničke pripreme u svim Raškovićevim prostorima. ‘Skinuli’ smo tekst ‘Memoranduma’ koji je Ćosić čitao Raškoviću na ozvučenoj terasi vikendice.“

Bivši visokopozicionirani djelatnici Službe državne sigurnosti osuđeni su u Njemačkoj za organiziranje ubojstva hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića, a hrvatski generali potpisali su zahtjev za njihovim pomilovanjem u kojem stoji da je to što su još u zatvoru posljedica neusklađenosti njemačkih i hrvatskih zakona (lijevo). Izjava Josipa Perkovića u obliku pisma na punih 15 stranica govori o njegovoj ulozi u najdramatičnijim trenucima za Hrvatsku (desno). FOTO: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL, Nacional

Ukratko, Perković je imao Memorandum SANU-a, velikosrpski projekt, u rukama i prije no što je on bio objavljen u Beogradu. U svojim zatvorskim zapisima Josip Perković bilježi:

„Kao što je poznato, taj tekst (tekst Memoranduma, op.p.) je objavljen u Večernjim novostima 24. i 25. rujna 1986. godine i postao javan, izazvavši različite reakcije – od ljutnje u okviru SANU-a što se to dogodilo, osuda, ali i prihvaćanja. Postao je temelj za daljnja ekstremna djelovanja Beograda, koja su dobila zamah i kontinuitet boravkom Miloševića na Kosovu 24/25. travnja 1987. godine. Zapravo, radilo se o planiranom projektu u kojem Milošević nije bio slučajan. Slijede organizirani ‘mitinzi istine’ po Srbiji s planom da takovim događajima izazovu političke promjene na svim područjima Jugoslavije, a posebno smjene rukovodstava u Sloveniji i Hrvatskoj. Držim da smo služba i ja osobno također zaslužni što smo u komunikaciji s kolegama iz Slovenije osujetili veliki ‘miting istine’ u Ljubljani 1. prosinca 1989. godine, a na proputovanju to su trebali obaviti i u Zagrebu. Organizirane su bile kolone s potrebnom logistikom / hrana, gorivo / iz Crne Gore, Kosova i BiH. Sudjelovala su državna tijela, a koordinacija je bila u Beogradu.“

Perković je uvjeren da je odlučna reakcija slovenskog i hrvatskog MUP-a da onemogući prolaz tih mitingaških kolona kroz Hrvatsku, kao i da spriječi njihova usputna prosvjedna okupljanja na tim „mitinzima istine“ – kojima je upravljao kosovski Srbin Miroslav Šolević, iskonstruirani narodni tribun iz Miloševićeve političke kuhinje – bila ključna za „obranu prostora i prije mogućih političkih promjena“. Bilo je to, dakle, prije višestranačkih izbora 1990. godine na kojima je HDZ na čelu s Franjom Tuđmanom prvi put pobijedio. Tada je, kako je zabilježio Perković, pored djelatne policije bilo predviđeno i „dizanje“ oko 1000 pripadnika pričuvne policije.

Slično se dogodilo i uoči organizacije 11. kongresa SKH početkom prosinca 1989. godine, ključnog događaja koji je početkom devedesetih odredio političku budućnost Hrvatske donijevši odluku o raspisivanju prvih višestranačkih izbora nakon Drugog svjetskog rata. O tome Perković piše:

„Istovremeno sam sličnu reakciju s manjim brojem djelatnika usmjerio na blokadu zloporabe 11. kongresa SKH održanog u Zagrebu počekom prosinca 1989. godine. Kao posljedica rečenog, Predsjedništvo CK SKH na posebnoj i žurnoj sjednici, dan prije kongresa (nedjelja), donijelo je odluku o prijevremenim i višestranačkim izborima, koja je predložena na usvajanje kongresu, a potom i Saboru i Predsjedništvu Hrvatske (umjesto pojedinačnog prijedloga). Rezultat je poznat. Kao produžena ruka Beograda, kongresu je bio nazočan Branko Mamula, a svu logistiku mu je pružala grupa oficira KOS-a na čelu s Budom Divjakovićem, umirovljenim pukovnikom i šefom KOS-a Pete vojne oblasti, a pripreme su trajale nekoliko dana ranije uz pokušaje utjecaja na delegate. Neuspješno. O svemu smo imali pravovremene obavještajne informacije.“

Perković, međutim, u tim svojim sjećanjima nije naveo i jedan događaj nakon 11. kongresa SKH, kada je u posjet Ivici Račanu kao predsjedniku SDP-a došlo partijsko izaslanstvo JNA na čelu s generalom Simeonom Bunčićem, predsjednikom armijske partijske organizacije. Simeon Bunčić i ekipa tada su na dramatičnom sastanku u „kockici“, nekadašnjoj centrali SKH na zagrebačkom Prisavlju, tražili od Ivice Račana da povuče odluku o raspisivanju višestranačkih izbora, a Račan ih je rezolutno odbio. Tada je Račan od generala Bunčića dobio i otvorenu prijeteću poruku, koja je glasila: „Mi smo rekli svoje, a ti sad vidi što ćeš.“

Potom je sljedeće godine održan i 14. izvanredni kongres SKJ. Nakon tog sudbonosnog kongresa, održanog od 20. do 22. siječnja 1990. godine, na naslovnoj stranici Vjesnika osvanula je neslužbena prijetnja s tog najvišeg partijskog skupa na kojem se raspao SKJ kao vladajuća stranka u bivšoj državi, što je bila uvertira u raspad i same jugoslavenske države. Naime, kada je na videozidu u predvorju beogradskog Sava centra, gdje se kongres održavao, uočio da slovensko i hrvatsko izaslanstvo napuštaju kongres, jedan konobar prostački im je poručio da se ne vraćaju: „Idite samo. P…a vam m… Ne znam samo šta će biti. Gusenice ili točkovi.“ Jedina dvojba koja je tada ostala među novinskim izvjestiteljima bila je oko toga je li to bio samo konobar ili pak oficir KOS-a, iz plejade ljudi s kojima je Josip Perković kasnije pregovarao tijekom Domovinskog rata.

Od rujna 1989. godine Perković je preuzeo dužnost republičkog šefa Službe državne sigurnosti, a početkom 1990. bio je imenovan i za podsekretara za Službu državne sigurnosti. U svom zapisu Perković se osvrnuo i na primopredaju vlasti 30. svibnja 1990. godine, nakon višestranačkih izbora u Hrvatskoj. O tome je zapisao sljedeće:

„Ista korektna situacija (gotovo idilična) dogodila se i prigodom dolaska novog ministra unutarnjih poslova g. Boljkovca u pratnji g. Manolića na prvi radni sastanak početkom svibnja 1990. godine – prije primopredaje dužnosti. Tada sam podnio detaljno izvješće o djelovanju službe, koje je u kraćoj verziji u pisanoj formi dostavljeno i dr. Tuđmanu. U nastavku, ministar Boljkovac svakodnevno dolazi u MUP, ima svoj ured prije preuzimanja dužnosti. Svakodnevno kontaktiramo. Upoznao sam ga s delikatnijim podacima o nekim osobama, o dosjeu Hebrang, dnevničkim zapisima kardinala Stepinca koji su odlukom Predsjedništva SRH predani Državnom arhivu, o kaležu kardinala koji se još nalazio u mom sefu. Kontaktiram i s dr. Tuđmanom kojeg poznajem od unazad nekoliko godina. Zatražio je da pripremim svoje viđenje sigurnosne situacije i odgovor na tu situaciju. Obavio sam rečeno.“

Perković je imao Memorandum SANU-a, velikosrpski projekt, u rukama i prije no što je on bio objavljen u Beogradu. Služba je ‘skinula’ tekst koji je Ćosić čitao Raškoviću na ozvučenoj terasi vikendice

Nakon događaja u prosincu 1989. godine Perković je, kako tvrdi u svojim zabilježbama, proučavao ustave SFRJ i SRH, kao i prateće zakone iz unutarnjih poslova isključivo u nadležnosti Hrvatske, te osmišljavao projekt obrane. U podsjetniku o ključnim točkama tog projekta navodi sljedeće: „Prezentirao sam ga dr. Tuđmanu nekoliko dana nakon 30. svibnja 1990. godine i nakon što je preuzeo dužnost, a meni bilo priopćeno da ostajem na dužnosti podsekretara za Službu državne sigurnosti. Ministar nije imao nikakvu diplomu, a dr. Tuđman je reagirao na dio u kojem sam predvidio raspored djelatnika iz Prvog odjela – unutarnja problematika – politički ekstremizam u Treći odjel – suprotstavljanje obavještajnim aktivnostima. Rekao je da ne žurim s tim rasporedom, predviđajući da ćemo i mi imati političkog nasilja. Sve točke projekta su prihvaćene i odmah se krenulo s provedbom. Postao je to projekt, a ne slučajnost. Počinje organizirana priprema za obranu Republike Hrvatske.“

Josip Perković u svojim sjećanjima dostavljenim Nacionalu nije prešutio ni neke od elemenata s početka svoje karijere, kada je radio za jugoslavensku obavještajnu službu. Nakon što je diplomirao na Ekonomskom fakultetu 1969. godine, već se u siječnju 1970. zaposlio, kako precizira, u „Službi državne sigurnosti RSUP-a SRH, centar Osijek, na mjestu vježbenika, mlađeg inspektora“. Perković navodi:

„Već kao vježbenik samostalno obavještajno nadzirem moguće ekstremističke i terorističke aktivnosti studenata iz afro-azijskih zemalja / Palestina, Libanon, Libija, Irak, Egipat / koji studiraju na fakultetima ili višim školama na području Slavonije, a bili su članovi raznih ekstremnih skupina. U to vrijeme terorizam bjesni Europom. Sve je izmiješano (RF, Crvene brigade, IRA…) – obavještajne službe – kriminalci… U sve su uključene osobe iz Hrvatske, ali i drugih područja bivše Jugoslavije. Hrvati djeluju u samostalnim, malim skupinama, ali se ispomažu od spomenutih grupa – nabavljaju oružje, eksploziv i drugu opremu, dokumente…“

Nakon što je početkom sedamdesetih godina odslužio vojni rok, Perković se vratio svom obavještajnom poslu u Službi državne sigurnosti bivše države, pa je kao njen djelatnik 1974. i 1975. godine boravio i u Njemačkoj. Evo što je tome zabilježio u svojim zatvorskim sjećanjima:

„Završio sam šestomjesečnu internu obuku nakon koje nastavljam spomenute poslove. Iz tih razloga u ljeto 1974. g. boravim u Njemačkoj, gdje obavljam obavještajne zadaće protuterorističke zaštite Svjetskog nogometnog prvenstva u kvoti preuzetih obveza Jugoslavije. Sljedeće, 1975. godine ponovo sam u Njemačkoj na protuterorističkoj zaštiti Prve konferencije o Europskoj suradnji i sigurnosti (KESS) – koja je održana u Helsinkiju – operativna akcija ‘Svjetlost’. Završna Deklaracija potpisana je 1. kolovoza 1975. godine.“

Prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman s tadašnjim hrvatskim premijerom Josipom Manolićem i ministrom unutarnjih poslova Josipom Boljkovcem 5. 8. 1990. u posjetu Policijskoj akademiji u Šimunskoj, gdje je s njima bio i Josip Perković; na jednom od zadataka s Branimirom Glavašem i Matom Laušićem. FOTO: Privatna arhiva

Josip Perković osvrnuo se na svoje djelovanje u jugoslavenskoj službi protiv hrvatskih emigrantskih skupina, preciziravši i sljedeće:

„U narednim godinama terorističke skupine Hrvata, potpomognute raznim ekstremnim skupinama, atakiraju eksplozivom na jadransku obalu. Podmetnutim bombama žele odvratiti strane turiste od dolaska na Jadran kako bi ‘umanjili devizne prihode Beogradu’.“

Tako navodi konkretne primjere:

„Godine 1975. spriječeno je izvršenje najteže terorističke akcije uhićenjem u Splitu njemačke državljanke Barbare Plachete i Hrvata Vinka Barišića, u pripremi podmetanja bombi na plažama od Dubrovnika do Umaga. Prigodom uhićenja kod njih je pronađeno 20 kompletiranih razornih mina. Bombe je izradio Francuz član ‘Crne internacionale’, sudjeluje Njemica, a neposredni organizator je Šarac, Hrvat iz Pariza. Na zamolbu roditelja iz Njemačke, Plachetka je pomilovana.“

Perković je naveo još dva pokušaja podmetanja bombi na plažama Jadrana, jedan iz 1976. godine i drugi iz 1985. godine. Tako navodi da je 1976. njemački državljanin Bernd Watzel postavio tri bombe na plaže u Crikvenici i Opatiji, pripremivši ih za aktiviranje. Bio je identificiran još u Njemačkoj pa je na temelju suradnje bio uhićen, a potom ga je njemačka policija dovela na mjesto događaja gdje je pomogao da se bombe uklone. Nijemci su mu kasnije sudili, kao i glavnim organizatorima, četvorici Hrvata iz Karlsruhea.

Prema Perkovićevim sjećanjima, potencijalno terorističko djelovanje hrvatske emigracije iz 1985. godine bilo je i posljednje postavljanje eksploziva kojim se u Hrvatskoj željelo ugroziti turističku sezonu. O tome je u svojim zatvorskim sjećanjima u Glini zapisao: „Posljednje postavljanje bombe kojom je trebalo ugroziti turističku sezonu dogodilo se 7. srpnja 1985. g. kada je u opatijskom hotelu ‘Slavija’ postavljena bomba sa 7,020 kilograma eksploziva. Bomba je bila postavljena u ostavi pribora za čišćenje, a nije eksplodirala zbog greške na satnom mehanizmu. Bomba je bila iz skladišta grupe Augsburg u Njemačkoj.“

Perkovićeva zabilježba s početka ovog teksta, prenijeta sa sedme od ukupno 15 stranica zatvorskih sjećanja, dokument je suvremene hrvatske političke povijesti koji otkriva ozračje koje je prethodilo Domovinskom ratu i, u konačnici, stvaranju hrvatske države. Danas državnost Republike Hrvatske više nije upitna kao potkraj osamdesetih i početkom devedesetih godina prošloga stoljeća. No u pitanju je sudbina dvojice visokih hrvatskih obavještajaca, čijem se izručenju Njemačkoj protivio i sam Zoran Milanović kada je kao premijer donio lex Perković, kao i Zlata Đurđević, sveučilišna profesorica i kasnija Milanovićeva kandidatkinja za predsjednicu Vrhovnog suda, čiju je nominaciju odbacila HDZ-ova većina u Saboru. Naposljetku, obojica, i Perković i Mustač, bili su od samih početaka angažirani na stvaranju hrvatske države i surađivali su s predsjednikom RH Franjom Tuđmanom.

Josip Perković je u Sigurnosno informativnoj službi (SIS), prvoj obavještajnoj vojnoj službi Hrvatske vojske, koju je i sam osnivao, dobio značku s brojem 0001 te je postao prvi načelnik SIS-a, a onda i pomoćnik ministra MORH-a za sigurnost. FOTO: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL, Privatna arhiva

‘Dr. Tuđman je zatražio da preuzmem akciju s oružjem i spriječim veliku aferu jer je za oružje saznao Beograd’

Izvaci iz Perkovićeva rukopisa:

“… Nakon 4. ožujka 1991. sudionik sam mnogih pregovora s KOS-om ili JNA, ali sada kao predstavnik Vlade ili osoba određena po dr. Tuđmanu. Zašto ne kao predstavnik MORH-a? Beograd nije priznavao ministarstvo obrane i tretirao ga je kao „paradržavno tijelo“. Za njih je postojao samo MUP i njegove službe. Dr. Tuđman je to prihvatio jer su svi poslovi obrane bili u okviru MUP-a, a incidenti su uglavnom i rješavani uz sudjelovanje djelatnika MUP-a. Takav stav nije utjecao na kvalitetu poslova. To je došlo osobito do izražaja nakon Špegeljeva filma.

Naoružavanje RH

Osiguravao sam dopremu 136 transporata. Nisam ‘izgubio’ nijedan komad streljiva

Spomenut ću neke značajne dopreme ili one izričito složene i rizične:

* U lipnju 1990. kupljeno je 5000 pištolja u call. 9 mm, sa spremnikom od 15 metaka: izvrsno oružje, koje nije postojalo na tlu tadašnje države. Došlo je do greške u prihvatu, a dr. Tuđman je zatražio da preuzmem akciju i ako je moguće spriječim, kako je rekao, ‘veliku aferu i veliku štetu’. Za oružje je saznao Beograd i stavio ga pod obavještajni, ali i fizički nadzor. Uz samo jednog djelatnika službe, dvojicu poznanika iz sastava državne uprave i jednog poslovnog čovjeka realizirao sam varku i maskiranje, a dok je akcija trajala ATJ Lučko odvezla je oružje u skladište. Počinio sam nekoliko teških kaznenih djela, kao i ostali. U Beogradu se shvatilo što se dogodilo mjesec dana kasnije, kada je oružje uočeno kod djelatnih policajaca.

* U listopadu 1990. obavljena je doprema velikih količina oružja – radi se o dopremi oružja iz Mađarske o čemu javnost zna. Dobio sam zadaću organizacije. Krenuo sam s dva test-tegljača i obavio dopremu preko Goričana. Na čelu konvoja bila su dva djelatnika Službe državne sigurnosti. Sve je obavljeno na diskretan obavještajni način uz sudjelovanje 2-3 osobe za pomoć na graničnom prijelazu. Odmah sam dao nalog da idemo po ostatak s 10 tegljača. Nikome nisam povjerio kako ću to izvesti, čak ni dvojica istih djelatnika Službe državne sigurnosti koja vode konvoj nisu znala pojedinosti. KOS je značajno pojačao aktivnosti, jer su ipak pribavili informacije da se na Goričanu nešto odvija. Diskretno – ilegalno. Detektirali su moju nazočnost i nazočnost kolege pomoćnika ministra, zaduženog za logistiku, na graničnom prijelazu Goričan u noći dopreme. JNA i naravno KOS ‘pokrivali’ su granicu. Temeljem plana naredio sam polazak i kolona od 10 tegljača koju su predvodila dvojica spomenutih djelatnika prešla je u Mađarsku na graničnom prijelazu Terezino polje (Virovitica) u poslijepodnevnim satima.

KOS je to detektirao i još iste noći sve je diskretno blokirano po pripadnicima „čete vojne policije“ Pete vojne oblasti Zagreb i manje grupe pripadnika specijalne jedinice pristiglih iz Beograda (Kobre). Dolaskom na mjesto utovara, idućeg dana, na dogovoreni način komunicirao s dvojicom djelatnika Službe i naredio da odvoje dva tegljača i prazna vrate u poslijepodnevnim satima na Terezino polje. Detaljno su pregledani. Raspolagao sam i dodatnim obavještajnim informacijama o aktivnostima KOS-a i JNA. Bili su sigurni u svoj uspjeh i planirani ‘doček’. Dok je trajao utovar, temeljem pripreme, dao sam nalog da krenu trasom Goričan. Zbog mogućeg iznenađenja angažirana je i ATJ Lučko i pripremljeno osiguranje konvoja, što je obavio M. Lukić. Uspješno je sve proteklo, a iza ponoći u RH je ušlo osam tegljača s oružjem. Zasjeda na Terezinom polju trajala je još nešto duže od 24 sata, a tada je KOS dodatnim provjeravanjem pribavio informaciju da je osam tegljača ušlo iz Mađarske preko Goričana. Ovom akcijom osigurana je velika količina oružja i temelji daljnjih priprema za obranu RH.

* U travnju 1991. osigurao sam pristajanje broda s oružjem na otoku Krku, a istovar su obavili specijalci ATJ Lučko – 52 kamiona. Moguću ugrozu pratio sam isključivo preko nekoliko obavještajnih pozicija u KOS-u na važnim pozicijama. Vrijeme je to dok je JNA na cijelom teritoriju Slovenije i Hrvatske. Uz mene sudjeluju još tri djelatnika. Osim veće količine pješačkog naoružanja i streljiva, dopremljena je veća količina protuoklopnog oružja. To je vrijeme kada sam na dužnosti pomoćnika ministra obrane, no na izričitu zapovijed dr. Tuđmana preuzeo sam ovu zadaću iako je sav drugi posao obavljala ekipa iz MUP-a.

* Zbog nekih grešaka u prihvatu dobio sam zadaću prihvata i osiguranja dvaju brodova u luci susjedne države. Delikatan posao, s obzirom na to da je embargo, pa ga naravno i krše svi sudionici. Svaki put su istovarena 34 tegljača i sigurno su stigla u RH.

* U rujnu 1993. u RH sam uspio vratiti veću količinu oružja koje je oduzeto u jednoj od država EU-a 1991. (embargo). Nisam tada bio uključen.

* Obavio sam povrat velikog broja pojedinačno oduzetog oružja na raznim graničnim prijelazima susjednih zemalja, koje su građani pokušali dopremiti za postrojbe u svom mjestu boravka. Radilo se o 3-5 oružja u svakoj pošiljci.

* U proljeće 1991. uspio sam detektirati dvojicu potencijalnih prevaranata na području USA, na čiji je račun uplaćeno nekoliko milijuna dolara za oružje koje će nabaviti. Otišli, pa nestali. No nakon akcije koju sam poduzeo javili su se ministru Špegelju, koji je akciju nabave vodio i novac je vraćen.

* Ovo su primjeri radi uvida u obimnost zadaća koje sam obavljao uz redovan posao, kako u MUP-u tako i u MORH-u.”

Komentiraj