Zašto je Emanuel Vidović unuku naslikao drvenog konjića

Igor Vidović, unuk slikara Emanuela Vidovića, prisjetio se jedne daleke obiteljske zime. Bližio se Božić 1945. godine. Obitelj splitskog slikara Emanuela Vidovića u to je poslijeratno vrijeme živjela iznimno siromašno. Na rubu egzistencije. U stanu od devedesetak kvadrata u splitskoj Matoševoj, koja se tada zvala ulica Maksima Gorkoga, stanovao je slikar sa suprugom Amaliom, zatim njihove tri kćeri Milena, Zlata i Tatjana, sin Jugoslav, snaha Marija i trogodišnji unuk Igor.

“Sjećam se da sam kroz prozor promatrao neobične bijele pahuljice. U Splitu je padao snijeg. Odjednom sam čuo najstariju tetu Milenu kako mom djedu govori da su ostali bez drva za peć, i to pred sam Božić”, prisjetio se Igor Vidović, unuk velikog splitskog umjetnika Emanuela Vidovića.
Njegov je djed pogledao prema drvenom konjiću, nakon čega je trogodišnji dječak počeo plakati. Znao je što slijedi. Promatrao je tetu kako sa sjekiricom u ruci uzima konjića i odnosi ga na balkon. “U tom trenutku prišao mi je djed, posjeo me na koljena i objasnio mi kako je to jedini način da se upali vatra u štednjaku, ugrije kuća i skuha ručak. Obećao mi je da će mi nacrtati konjića i tako ga sačuvati od nepovratnog nestanka”.

Unuk je sliku dobio za nekoliko dana, za svoj rođendan, a na njoj je djed napisao posvetu: “Dida Igoru starome tri godine, 5. siječnja 1946.”

Komentiraj