Zamalo osuđen Bandićev pas Rudi

Nacionalna groupie

Ako želim napredovat u Bandićevoj stranci, najbolje ću mu lojalnost i spremnost na žrtvu dokazati tako da dođem trčati s njim. Jedino što sam fakat u lošoj formi.

U jednom od onih kafića pri vrhu Tkalčićeve, pio sam s umjetnicima nakon nekakve izložbe slovenskih slikara u Gliptoteci. I taman dok smo razgovarali kako je na ovim našim prostorima bavljenje umjetnošću teška pušiona ako tu svoju umjetnost nekako ne isprepleteš s politikom, na televizoru iznad šanka započeo je Dnevnik s udarnom vijesti da je Milan Bandić pušten iz zatvora. U meni se na to ponovo razbudio onaj homo politikus, osjećaj da nisam pogriješio kad sam se prije par tjedana išao učlanit u stranku, odnosno udrugu Milana Bandića u Praškoj. To je stranka koja ima budućnost. Jer Hrvati su uvijek voljeli i poštovali vođe koji su osjetili zatvorsku ćeliju i tamo dokazali koliko su čvrsti, neuništivi. I Tito i Tuđman odrobijali su svoje.

Šanker mi je bacio bubu u uho kad je nakon odgledane reportaže o puštanju iz zatvora, rekao:

“Reži mi jaja ak Banderas sutra ujutro nebu istrčal svoju rutu tam na atletskoj u Bužanovoj. Lik ima energiju ko Robokap. Pičit će dok mu se zadnja elektroda ne isključi.”

Glas naroda, glas mudrosti, pomislio sam. Nije Vuk Karadžić bezveze baš u narod išao po one svoje poslovice.

Pitao sam šankera kad to Bandić obično krene trčat.

“U zoru, s prvim pijetlovima, buraz. Da se vidi tam na stazi ko ga se, nakon drugog glasanja pijetla, odrekel ko Petar Isusa.”

Bacio mi je s tim bubu u uho. Ako želim napredovat u Bandićevoj stranci, najbolje ću mu lojalnost i spremnost na žrtvu dokazati tako da dođem trčati s njim. Jedino što sam ja fakat u lošoj formi. Uspušem se kad mi žlica u menzi padne na pod pa se moram sagnut po nju. Ali možda bi se, kad bih se zatrčao, ta Banderasova trkaća energija prenjela i na mene. Stara mi je pričala da su u njezinom razredu i najgori pukljavci postajali izvrsni sprinteri kad bi ih odabrali za istrčavanje Titove štafete. Da, pa to je to, treba se samo prepustit energiji vođe. To je ono što nam u Hrvatskoj tako nasušno fali: energični vođa koji će i od nas mlitavaca napravit supermene. Hoću da mi se netko odlučno zadere na uho kao narkomanu u kampusu za odvikavanje. Kolinda se nešto hrustila na početku lupanjem šake o stol, a sad lupa eventualno kemijskom kad joj ponestane tinte dok potpisuje neke zamorne NATO spise. Okej, sprema se uvesti taj vojni rok… Ali neka u tome ustraje.

Hoću da me neko diže u šest ujutro i maltretira. Ovako prepušten sam sebi propast ću kao hedonistica Andrea Zlatar.

Navio sam si ajfon da mi u pet ujutro zvoni na Thompsonovu stvar “Nema predaje”. Navuko sam na sebe donji dio frotirne, na guzovima namreškane tinkivinki trenirke i prvim jutarnjim tramvajem u kojem nema još kontrole otpičio na stazu u Bužanovoj. Bandić se već tamo razgibavao uz atletsku stazu s još nekom devetoricom frajera. Jedan je na sebi imao bijelu majicu s natpisom: Milan Bandić, 365. Fak, pomislio sam. Kako se ja tog nisam sjetio. Trebao sam navući tu majicu, pa dobio sam je kad sam se upisivao u stranku. Tim više što su se neki u stranci počeli bunit što je Banderas stranku nazvao vlastitim imenom. S tom majicom na sebi odaslao bih mu jasnu poruku da ja nemam apsolutno ništa protiv toga, dapače. I slikari na svoja platna našaraju ime i prezime.

“Ajmo, dečki!“, kratko je uzviknuo Bandić.

Za njima je dosta tromo potrčao i Bandićev pas Rudi. Stajao sam sa strane. Nisam znao kako da im se priključim. Trebao sam se odmah na početku zatrčati za njima… Sad mi je nekako bio bed kad su već na pola staze. Kaskao bih za njima zajedno s psom Rudijem, a to mi se činilo pomalo ponižavajuće. Odlučio sam pričekat da optrče čitav krug, pa kod starta samo krenut dalje s njima, baš kao na štafeti.

Približavali su se startu. Ajde!, zapovjedio sam samom sebi i zatrčo se na start. Banderas i njegovi nahrupili su kao američka konjica. Spotakao sam se o startnu liniju i razlio se po podu. Bandić i njegovi vješto su me isprekakali, nitko me nije pogodio tenisicom, samo mi je malo one crvenkaste prašine ušlo u oči i usta. Dok sam tako izvaljen na leđima na atletskoj stazi zaglavcima kažiprsta istrljavao prašinu iz očiju, osjetio sam kako me netko njuši. Bio je to Bandićev pas Rudi. Vidiš, ipak te životinje imaju više samilosti nego ljudi, pomislio sam. I taman kad sam se pridizao na laktove da pomilujem tu dobru životinju, Rudi je zadigao nogu i u kratkom mlazu zapišao me po sportskoj majici. Fotoreporteri što su tamo kod grmlja fotkali Bandića dok trči, sjatili su se do mene. Zabljesnuli su me blicevi. Onda je do mene dotrčao i sam Bandić. Skoro pa bratski mi je pružio ruku da ustanem.

“Nemoj se srdit… Nije te Rudi namjerno. Tu si zalego… A, Rudi slabo vidi, pa je valjda mislio da si neki odvaljeni balvan”, ispričavajućim će glasom.

“Ali pomirisao me prije, pa morao je osjetit da sam čovjek…“, potuljeno ću.

Bandić se namrštio na to moje cjepidlačenje. Još će pomislit da želim Rudija izvesti pred sud pa da ga osude kao što su u Puli nedavno zbog preglasnog lajanja osudili psa Medu nakon čega je ovaj zapao u onu tešku, pasju depresiju i počeo odbijat hranu. Zar to želim i Rudiju? Bandića jedva puste iz zatvora i sad bih ja odmah drugi dan zatvarao njegovog psa… E, baš sam našao način kako ću se istaknuti u Bandićevoj stranci, prekorio sam se u mislima.

Ne bih li popravio stvar, počeo sam hvaliti Rudija da je pametan pas. Na svojoj promotivnoj majici sam imao crvene i plave kockice, amblem nekakve građevinske firme.

“To je Rudi valjda mislio da su one nove tablice bez hrvatskog grba koje više sliče na logo SDP”a, zato se popišao – rekao sam, lupkajući se prstima po tim smočenim kockicama na svojim prsima kao kad se na misi lupkaju dok izgovaraju “moj grijeh, moj preveliki grijeh”.

Komentiraj

PODIJELI
Perjanica nove hrvatske satire i začetnik balkaniziranog gonzo novinarstva, u kolumnama neodgovorno uzurpira medijski prostor za vlastiti probitak u politiku, gdje će ostvariti svoje životne ambicije: ne raditi ništa. Potomak oca branitelja i majke esdepeovke, Svirac je mutant bez iluzija koji se kao jegulja provlači između lijevih i desnih, crvenih i crnih.