ZALAR: ‘Nadam se da nakon pola stoljeća rada ova nagrada ne znači da je sve gotovo’

Živko Zalar, doajen među filmskim snimateljima, ovogodišnji je dobitnik nagrade Pedeset godina na Motovun Film Festivalu. Zalar je dobitnik četiriju Zlatnih arena, kao i mnogih drugih nagrada te je jedan od najvažnijih snimatelja u bivšoj Jugoslaviji

Ovogodišnji dobitnik nagrade Pedeset godina na Motovun Film Festivalu bio je Živko Zalar, doajen među filmskim snimateljima koji je radio s mnogim značajnim redateljima u bivšoj Jugoslaviji. Za svoj rad dobio je četiri Zlatne arene i niz drugih međunarodnih nagrada.

Nakon studija kamere na visokoj filmskoj školi u Pragu, 1974. s Rajkom Grlićem snimio je svoj prvi dugometražni igrani film „Kud puko da puklo“. Za sljedeću suradnju s Grlićem u filmu „Bravo maestro“ dobio je Zlatnu arenu za najbolju kameru, kao i za „Nešto između“ Srđana Karanovića 1983. S Karanovićem je radio i na filmu „Miris poljskog cvijeća“ i na poznatoj seriji „Grlom u jagode“. S Goranom Markovićem snimio je neke od najgledanijih jugoslavenskih filmova kao što su „Specijalno vaspitanje“, „Nacionalna klasa“ i „Već viđeno“. Bio je kamerman i u filmovima Vinka Brešana „Kako je počeo rat na mom otoku“, „Maršal“, „Nije kraj“ i „Svjedoci“, za koji je 2003. dobio i Zlatnu arenu za scenarij s Juricom Pavičićem. „Već viđeno“, psihološku dramu s elementima horrora, Britanski filmski institut uvrstio je među 100 najboljih europskih filmova strave.

NACIONAL: Što vam znači nagrada 50 godina? Nastavljate prilično monumentalan niz, prije vas dobili su je mnogi poznati filmaši i umjetnici, od Nenada Puhovskog, preko Arsena Dedića, Mustafe Nadarevića i Rajka Grlića do Rade Šerbedžije.

Prvo, nisam to nikako očekivao, a kada me je nazvao Igor Mirković i rekao da ću dobiti priznanje za 50 godina na filmu, nisam ni znao da je to neka životna nagrada. Mislio sam da će me ovdje voditi ko’ medvjeda i pokazivati kao čudo koje je toliko dugo izdržalo. Onda su me odjednom počeli nazivati neki ljudi i čestitati, pa sam shvatio. A društvo u kojem sam se našao doista je dobro, nemam nikakvih primjedbi, s većinom od njih radio sam u svojoj predugoj karijeri. U svakom slučaju, lijepo je dobiti nagradu, jedino me muči jedan drugi problem. A to je – evo ti 50 godina i sad je gotovo!

NACIONAL: Ipak, treba izdržati 50 godina na filmu, to je težak sport, osobito za kamermane.

Da, htio sam dovesti svog doktora da njemu uruče priznanje što sam još uopće živ! No šalu na stranu, doista je to fizički zahtjevno i teško. Događalo mi se da snimam u nemogućim uvjetima, na nemogućem terenu dok rominja kiša i pomislim – pa devetnaest godina sam išao u razne škole da sada klečim u blatu.

NACIONAL: Kad smo već kod školovanja, dio ste slavne generacije Rajka Grlića, Srđana Karanovića i Gorana Markovića koje veže praška škola, studirali ste na FAMU u Pragu. Koliko vas je to odredilo u profesionalnom životu, zašto je ta filmska škola bila tako posebna?

To je doista bila jako dobra Akademija čiji profesori su pozivani u Ameriku da po istom modelu urede njihove filmske škole. Oni su imali širok dijapazon od teoretičara, preko praktičara do umjetnika koji su vas naučili zanatu. Dio njih bavio se samo tehničkim dijelom posla, a drugi čistim artom. S tim da je na kameri možda najvažniji predmet, odnosno meni najvažniji predmet, bila teorija priopćavanja. Tamo te nauče da nije samo važno kako tehnički odradiš kadar, nego što njime želiš reći, odnosno kako pokazati ono što scenarij i režiser od tebe očekuju da kažeš. Koncept je bio da slika mora govoriti. I to me je u biti najviše odredilo.

‘Događalo mi se da snimam u nemogućim uvjetima, na nemogućem terenu dok rominja kiša i pomislim – pa devetnaest godina sam išao u razne škole da sada klečim u blatu’

NACIONAL: Na zagrebačkoj Akademiji to se tada nije moglo naučiti?

Ne može se ni danas.

NACIONAL: Vi ste kao generacija doista formirali jugoslavensku kinematografiju šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih. Zašto niste radili međunarodne karijere, iako ste u inozemstvu stekli mnoge međunarodne veze?

Nama tada nije bilo stalo da se prodajemo po svijetu, mi smo se svi vratili doma i koristili to znanje na jugoslavenskom filmu. Radili smo angažirane filmove koji su istovremeno imali veliku popularnost, pa i komercijalni uspjeh. Sjećam se, na primjer, filma „Specijalno vaspitanje“ Gorana Markovića koji je bio najgledaniji film svih vremena u Jugoslaviji, prikazan u 50 zemalja, s milijun i 350 tisuća gledatelja. Nakon njega „Ljubavni život Budimira Trajkovića“ s milijun i 300 ili nešto tako. A nakon toga Brešanov „Kako je počeo rat na mom otoku“ koji je još uvijek najgledaniji od neovisnosti Hrvatske. Sve sam ih radio. No vratimo se „Specijalnom vaspitanju“, on je bio najpopularniji film ikad, a bio je socijalna drama. Danas je nezamislivo da takav film ima, na primjer, 500 tisuća gledatelja. No mi smo kao generacija imali svoj stav i pogled na svijet, znali smo kroz film iskazati društvenu kritiku i znali smo što publika želi. Ne mogu reći da nemamo nasljednike te širine. Iako, danas ima kamermana koji su jako dobri i sigurno bolje naprave kadar od mene. Ali mislim da sam ja u nekim stvarima bolji jer mene više zanima film, a njih više zanima fotografija.

NACIONAL: Krešo Golik, Fadil Hadžić, Branko Baletić, Rajko Grlić, svi velikani. Jeste li im uspijevali nametnuti svoju viziju ili ste ih morali slušati?

To je bila vrlo individualna stvar. A uvijek je najvažnije pitanje tko radi kadar? U svijetu je standard da režiser radi kadar. U filmovima koje sam radio na domaćem terenu uspio sam postići da kadar radim ja. Većina režisera je to od mene i očekivala i ja sam zapravo mislio da je to normalno. Tek kada sam počeo snimati na Zapadu, shvatio sam da to nije normalno. Dakle, imao sam umjetničku slobodu koje nisam ni bio svjestan. U principu, ja sam se uspio izboriti za tu slobodu koju su neki režiseri htjeli, dok su neki drugi čak bili time zbunjeni. Recimo sa Slobodanom Šijanom se uopće nisam uspio dogovoriti, iako smo se poštovali i obojica znali filmski zanat. Ali ta suradnja je ispala loša. Očito se nismo pohvatali.

NACIONAL: Kako se kamerom postiže ona atmosfera koju režiser želi?

Ilustrirat ću vam kroz priču o glumici Cvijeti Mesić koja je mi je nakon filma „Specijalno vaspitanje“ rekla da je jako ljuta na mene i da užasno izgleda, dok u „Ljubavnom životu Budimira Trajkovića“ Dejana Karaklajića izgleda odlično. A onda joj ja kažem: Cvijeto, oba ta filma sam ja snimao! No uloge su bile drugačije i ona je i na kameri izgledala drugačije. Kao zla učiteljica u popravnom domu bila je ružna i s podočnjacima, a kao bogata teta iz Amerike bila je lijepa.

NACIONAL: „Kud puklo da puklo“ i „Bravo maestro“ nagrađivani su filmovi Rajka Grlića u kojima ste, po riječima teoretičara, izmislili poseban pristup kamere koji se naziva „adaptirana zbilja“.

To je nešto što se dugo razvijalo razvojem tehnologije u povijesti kinematografije i ja ništa novo nisam izmislio, samo sam jedan stil, u kojem su počeli raditi Talijani u fazi neorealizma, a koji se zvao „adaptirani real“ prenio na domaći film. Radi se o svjetlu koje mora djelovati prirodno. To su prvi izmislili Amerikanci i to je kasnije okarakteriziralo cijelu industriju. U Europi nije baš bilo para ni tehnologije koji bi mogli parirati Hollywoodu, pa smo se snalazili kako smo znali. Sjećam se da smo film „Miris poljskog cvijeća“ počeli snimati praktički bez kamere, samo s rekvizit kamerom, za koju smo skupljali objektive od kolega s televizije. I onda smo za taj film dobili nagradu kritike u Cannesu.

NACIONAL: Znači da je bilo važno veliko umijeće, a ne tehnika.

I snalažljivost. Slično je bilo i s „Maršalom“, za koji smo na posljednjem sastanku prije početka snimanja od producenta saznali da nema novca za posljednju ratu honorara. Ja sam zbog toga pristao raditi na 16-milimetarskom filmu koji je jeftiniji, ali bitno lošije kvalitete. I dobio nagradu za najbolju kameru na festivalu u Santa Barbari. Na taj film sam baš ponosan. Ne znam tko uopće više snima na šesnaestici, samo neki ljuti amateri iz Europe, a ja se usprkos tome nisam osjećao jadno, naprotiv.

U svijetu je standard da režiser radi kadar. U filmovima koje sam radio na domaćem terenu uspio sam postići da kadar radim ja. Većina režisera to je od mene i očekivala’

NACIONAL: Radili ste puno i s Vinkom Brešanom koji pripada mlađoj generaciji autora i s njim dobili brojne nagrade, za filmove „Kako je počeo rat na mom otoku“ i „Svjedoke“, za koji ste dobili Zlatnu arenu.

Kada sam vidio nacrt scenarija za „Otok“, odmah sam shvatio da je to sjajno i odbio seriju na Barbadosu koja bi se radila nekih šest mjeseci, a honorar bi mi bio oko 800 maraka dnevno. Dok sam za cijeli film u Hrvatskoj dobio 1660 maraka. No smatrao sam da je to film koji trebam snimati. U dugim razgovorima s Vinkom dao sam i određeni doprinos proširenju originalnog scenarija koji je bio dovoljan za maksimalno 60 minuta. Ja nisam napisao riječ za taj scenarij, ali mislim da sam sugestijama pomogao Vinku. Naime, nama je trebao film od sat i pol za festival u Puli koji je u tom trenutku bio na dnu. Bilo je to teško snimanje u lošim financijskim uvjetima predviđenim za 45-minutni film, a na kraju je „Otok“ pobijedio u Puli i postao najgledaniji otkad je neovisne Hrvatske. Za film koji sam također radio s Brešanom, „Svjedoci“, osim za kameru, dobio sam i Zlatnu Arenu za scenarij jer sam supotpisan s Vinkom i Juricom Pavičićem.

NACIONAL: Kratko ste predavali na zagrebačkoj Akademiji?

Da, otprilike dvije godine. Predavao sam kameru studentima prve godine. Međutim, mene u tehničkom smislu kamera ne zanima. Osim toga, smatrao sam da ne mogu predavati ako istovremeno i ne radim na filmu i tako sam izabrao otići na snimanje serije „Grlom u jagode“. Mene zanima odnos kamere i glumca, a to naše glumce nitko nije učio. Oni studiraju zapravo kazališnu glumu i većina ih se pred kamerom uči raditi tek kad dobiju ulogu u nekom filmu. Želio sam uvesti predmet za režisere, glumce i kamermane koji bi se zvao „Ponašanje pred kamerom“. Ja sam takav kolegij želio uvesti prije nekih dvadeset godina, ali nije mi uspjelo. Sada to na Akademiji predaje Vinko Brešan.

NACIONAL: U usporedbi sa srpskim glumcima, hrvatski glumci često djeluju neprirodno na filmu, ako ih nema tko podučiti. Ima li prirodnih talenata među njima?

Ne bih se složio da djeluju neprirodno, mislim da su u ‘’Otoku’’ svi sjajni, ja sam ih tamo na neki način oblikovao i puno im objašnjavao kako se trebaju ponašati dok ih snimam. A što se tiče prirodnih talenata, svakako bih spomenuo pokojnog Pređu Vušovića. On je točno znao što treba, brzo je kopčao i shvaćao što ja njemu radim. Morate znati da glumci često u igranom dijalogu ne vide sugovornika, jer mu je kamera skoro sasvim u licu. Onda ja nalijepim neku traku na objektiv u koju moraju gledati dok izgovara tekst. A glumac ne smije trepnuti, dok mu pedeset kila kamere ide ravno u glavu. To zahtijeva veliku koncentraciju. Pređo je to osjećao, a oni drugi su mi morali vjerovati. Bilo je odlično. Ja zapravo danas mislim da je moj glavni doprinos kinematografiji rad s glumcima. Mislim da sam pred kamerom od njihove glume uspio izvući najbolje moguće. Naravno, nisu svi jednako slušali i reagirali.

‘Miješanje kreativnih snaga u Jugoslaviji davalo je dobre rezultate. Imali smo i predsjednika koji je jako volio film. Zato je i bila pozitivna atmosfera i u filmsku industriju se ulagalo’

NACIONAL: Postoji li u tom smislu razlika u odnosu na druge europske kinematografije, primjerice dugo ste radili njemačke filmove i serije?

Osim što ima više love, oni su puno discipliniraniji. Nijemci imaju fantastične glumce. Oni će ako treba deset puta na isti način odigrati scenu, a i probu će isto tako odigrati. To je jako važno kod kadriranja. Kod nas vlada pomalo balkanska bahatost pa se probe „šmiraju“. Glumci se mahom ne žele trošiti na probi, što ponekad može završiti nekim gadnim nezgodama. Kao što se meni dogodilo da mi je zbog toga što je glumac previše ubrzao svoju scenu, kamera s kojom sam ga pratio na kraju slomila rebra.

NACIONAL: Film Gorana Markovića „Već viđeno„ bio je prikazan u Motovunu, a Britanski filmski institut uvrstio ga je među 100 najbolji europskih filmova strave. Laska li vam to?

Ako su Britanci napravili tu listu, onda to valjda ima neku težinu. Nisam ga gledao dugo, ali znam da sam radio ono što mi je Goran govorio. Morala se dobiti ta atmosfera horora i mislim da sam shvatio kako to postići. Naravno da mi ovo britansko priznanje znači, osobito zato što to jest žanr film, no za razliku od običnih filmova strave, ovaj je društvena kritika aktualna i danas. Zato sam i mislio da ga treba pokazati na Motovunu.

NACIONAL: Koliko je hrvatska kinematografija izgubila gubitkom jugoslavenskog tržišta?

Puno, jako puno. Ne samo u profesionalnom smislu, već i zbog tržišta od preko 20 milijuna ljudi. Tada su gotovo sve bile koprodukcije, ekipe su se slagale po tome tko je u nečemu najbolji. Znalo je biti, na primjer, slovenskih filmova u kojima je kompletna tehnička ekipa bila iz Hrvatske, zato što su procijenili da smo mi u tome verziraniji. Ja sam puno radio u Beogradu i to mi je bilo dragocjeno iskustvo. Mislim da je to miješanje kreativnih snaga iz cijele takozvane regije davalo jako dobre rezultate. Uostalom, mi smo u to vrijeme imali predsjednika koji je jako volio film. Tito je gledao 350 filmova godišnje i imao je svog osobnog kino-operatera. Zato je i bila pozitivna atmosfera i u filmsku industriju se ulagalo. Ne samo u partizanske spektakle, već i u sasvim suvremenu, avangardnu kinematografiju. Ekipa koja je radila takve, uvjetno rečeno politički korektne filmove, u kojima nisam sudjelovao, ipak je ispekla zanat na njima i mogla snimati sve drugo. A filmovi su imali milijunsku gledanost, što je danas nedostižno.

Komentiraj