Zahvaljujući psihološkom ratu ‘Oluja’ je trajala samo dva dana

Objavljeno u Nacionalu br. 398, 2003-07-02

Stanovništvo ‘Srpske Krajine’ evakuirano je prije prodora Hrvatske vojske kao rezultat djelotvornih psiholoških operacija koje su imale za cilj demoralizirati ‘krajinsku’ vojsku i civile: HV je nakon oslobođenja ušao u napuštena sela i gradove, što je potvrdio na svjedočenju u Haagu i bivši američki veleposlanik Peter Galbraith, čime je uzdrmana optužnica protiv generala Ante Gotovine o etničkom čišćenju

Prošlog tjedna bivši američki veleposlanik u Hrvatskoj Peter Galbraith na suđenju Slobodanu Miloševiću izjavio je kako u vojno-redarstvenoj operaciji “Oluja” nije bilo etničkog čišćenja nego samo pojedinačnih slučajeva kršenja ljudskih prava, čime je zapravo uzdrmao temelje optužnice protiv umirovljenog generala Ante Gotovine. Hrvatska je vojska, tvrdio je Galbraith na svjedočenju u Haagu, ulazila u već napuštena mjesta i gradove iz kojih su se srpski civili povukli prema Bosni i Hercegovini.

Nacional je samo nekoliko dana prije Galbraithova svjedočenja u Haagu objavio niz izvornih dokumenata iz doba takozvane Republike Srpske Krajine koji govore o organiziranoj i smišljenoj evakuaciji srpskog stanovništva s područja Republike Hrvatske i time potvrdio američko stajalište suprotno navodima tužiteljstva.

Prema najnovijim Nacionalovim saznanjima prikupljenima proteklih dana od tada visokopozicioniranih vojnih i političkih dužnosnika Republike Hrvatske, vojno-redarstvena operacija “Oluja”, kojom su početkom kolovoza 1995. za šest dana Hrvatska vojska i policija oslobodile okupirano područje Banije, Korduna, Like i Dalmacije, trajala je praktički samo dva dana. U prva dana operacije dogodile su se ključne bitke za ishod rata: oslobođenje Knina, grada koji se već nalazio u poluokruženju, jer su pod zapovjedništvom generala Ante Gotovine postrojbe HV-a i HVO-a vojnim operacijama “Zima 94”, “Skok 1”, “Skok 2” i “Ljeto-95” razbile srpske položaje na Dinari, oslobodile ključna mjesta u Bosni i Hercegovini, kao što su bili Grahovo i Glamoč, kako bi stvorile vojničke preduvjete za brz ulazak u Knin.

Drugu ključna bitku dobile su postrojbe 1. gardijske brigade Tigrovi probojem srpskih položaja kod Kapele i Slunja te napredovanjem prema Ličkoj Jasenici, Plitvičkim jezerima i izbijanjem na granicu s BiH. Nadalje, osvajanje prijevoja Ljubovo na cesti Gospić – Korenica bilo je važno za slom 15. korpusa srpske vojske u Lici, a osvajanje prijevoja bilo je rezultat napredovanja 9. gardijske brigade potpomognute razornim napadom hrvatskog MIG-a 21 s pukovnikom Ivanom Selakom na zgradu srpskog zapovjedništva za Liku.

Oslobođenje preostalih okupiranih područja, primjerice, zarobljavanje cjelokupnog Kordunskog korpusa ‘krajinske’ vojske ili ulazak hrvatskih snaga u Petrinju trećeg dana operacije, samo su posljedice razvoja vojne situacije na spomenutim područjima, kad su se hrvatske postrojbe gotovo trčeći nadmetale koja će prva ući u preostala napuštena naseljena mjesta i sela iz kojih se srpsko civilno stanovništvo po nalogu svojih ‘krajinskih’ šefova počelo evakuirati već prvog dana operacije.

Premda je u “Oluji” bilo angažirano približno 120 tisuća vojnika i pripadnika MUP-a, u izravnim je borbama sudjelovalo samo njih 50 tisuća. Sve napade na glavnim smjerovima proboja iznijelo je pet gardijskih brigada 1., 2., 4., 7., i 9., dok su domobranske i pričuvne postrojbe HV-a vezivale preostale srpske snage kako bi olakšale put gardijskim brigadama.

Da je tomu tako, potvrđuje i to što prvog dana operacije ni jedna domobranska ili pričuvna postrojba nije učinila značajniji taktički pomak na bojišnici dok ga nisu ostvarile gardijske brigade.

Vojnom uspjehu “Oluje”, prije svega, pomogla je odluka “krajinskog” vojnog i političkog vrha o evakuaciji stanovništva već prvog dana operacije, kad su traktori, zaprežna vozila i kolone civila potpuno zapriječile sve putove i ceste i onemogućile bilo kakav manevar srpskih postrojbi u otporu Hrvatskoj vojsci u Dalmaciji i Lici. Odluci “krajinskog” vodstva da pokrene stanovništvo u zbjeg prethodila je dobro pripremana operacija Hrvatske vojske na psihološkom i informacijskom planu koja je imala za cilj demoralizirati “krajinsku” vojsku i civilno stanovništvo. Trebalo je što brže uništiti volju srpskih vojnika za otporom, jer je to bilo na tragu američkog zahtjeva da vojna operacija “Oluja” bude kratka, uz što manje civilnih žrtava.

S takvim oblicima ratovanja hrvatske su vojne obavještajne službe i Politička uprava MORH-a, u sklopu koje je djelovao i Odjel za psihološke operacije i sigurnosne službe, protiv “krajinskih” vojnih snaga počeli puno prije “Oluje”. Primjerice, za vrijeme vojnih operacija HV-a pod zapovjedništvom generala Ante Gotovine na Dinari u zimu 1994. HTV je emitirao snimke pripadnika 7. gardijske brigade koja se tobože odmarala u Varaždinu, dok su njezini pripadnici sudjelovali u ključnim borbama za zauzimanje dominantnih visova Dinare kako bi se Knin doveo u poluokruženje.

Nadalje, hrvatske bespilotne letjelice neopaženo su, sredinom 1995., snimale iz zraka vojnu paradu “krajinske” vojske na poligonu Slunj, kojoj je prisustvovao tadašnji vojni i politički vrh “krajinskih” Srba. Po završetku parade iz letjelica je nad poligonom bačeno 2,5 kilograma letaka s posprdnim sadržajem u kojima se “krajinskoj” vojsci “čestitao” dan oružanih snaga.

Odmah je podignuta uzbuna i postrojbe srpske protuzračne obrane iz sastava 175. brigade PZO-a koja je dopremljena iz Srbije podignute na najviši stupanj borbene spremnosti. Provedena je istraga i osnovana komisija u srpskim redovima, no bez ikakvih rezultata, jer Srbi nisu ni pomislili da Hrvatska vojska aktivno nadzire sva okupirana područja bespilotnim letjelicama.

Srbima su se dostavljali i lažni planovi budućeg napada HV-a kako bi se sakrili glavni smjerovi napada hrvatskih snaga. Krajinsko je vodstvo dobilo na uvid plasiranu informaciju iz hrvatskih obavještajnih krugova da će HV parcijalno oslobađati preostala okupirana područja pa su tako i nastali planovi “Oluja 1” do “Oluja 4” s ciljem dezinformiranja “krajinske” vojske koja je na temelju njih smatrala kako će HV postupiti na isti način kao u operacijama “Maslenica”, Medački džep i “Bljesak”, odnosno otrgnuti dio po dio tzv. RSK. Tadašnji hrvatski predsjednik Franjo Tuđman osobno je naložio da se srpskoj vojsci dostavljaju lažni planovi, a konačan plan napada donesen je pred sam početak “Oluje” u najužem krugu vojnih zapovjednika. Koliko su Srbi bili obmanuti takvim postupcima, pokazuje i to što su donijeli odluku o evakuaciji samo područja Knina i južne Like, a ne i Banije i Korduna.

Osim toga, Hrvatska je vojska putem svojih frekvencija fingirala emitiranje srpskih radiopostaja te tako obmanjivala i dezinformirala srpsku vojsku i civile. Naime, nakon što su u ranim jutarnjim satima zrakoplovi Hrvatske vojske uništili komunikacijske centre i radiorelejna čvorišta srpske vojske, s lokacija u Hrvatskoj počeo se emitirati program “srpskih” radiopostaja Petrova Gora i Knin čiji je cilj bio dezinformirati srpsku vojsku i civilno stanovništvo.

Premda se proteklih godina iz službenih krugova provlačila uvijek ista teza o grandioznom pothvatu i operaciji Hrvatske vojske, “Oluja” je prije svega bila izvrsno pripremljena operacija na obavještajnom i psihološko-propagandnom planu i označila je logičan završetak svih prethodnih operacija HV-a, osobito onih na području Livanjskog polja i Dinare kad se Knin našao u poluokruženju.

Nositelji udara i proboja srpskih položaja bile su isključivo gardijske brigade, a domobranske i pričuvne postrojbe mobilizirane zbog akcije u najvećem su broju samo iščekivale rezultate napredovanja gardijskih brigada na glavnim smjerovima napada da bi potom ulazile u okupirana mjesta tek krajem drugog dana operacije kad su srpski položaji bili napušteni, a civilno stanovništvo evakuirano.

U pojedinim trenucima zapovjednici pričuvnih brigada HV-a na liniji fronte nisu znali ni gdje im se nalazi po nekoliko stotina vojnika, tko čuva bokove postrojbi i tko je uopće bilo gdje napredovao, zbog neorganiziranosti dolazilo je i do međusobnog puškaranja između istih postrojbi.

Prvog dana operacije na području Dalmacije i Knina HV je pod zapovjedništvom generala Ante Gotovine uništio srpske linije obrane s istočne i sjeverne strane Dinare te s južne strane iz smjera Miljevaca, čime su bili otvoreni svi putovi za konačan napad na Knin drugog dana operacije. Nositelji glavnih udara po srpskim linijama obrane u dalmatinskom zaleđu i oko Knina bile su 4. i 7. gardijska brigada, te 81. gardijska bojna. Osim toga, 2. bojna 9. gardijske brigade napredovala je na Velebitu i ostvarila uvjete za udar na Gračac. Sve ostale pričuvne postrojbe u području dalmatinskog zaleđa, 113. brigada, 112. i 144. brigada HV-a te domobranske postrojbe, uglavnom su vatrom vezivale srpske snage na svom području dok su gardijske brigade napredovale prema Kninu.

U takvoj kritičnoj situaciji 4. kolovoza oko 17 sati održana je sjednica Vrhovnog savjeta obrane “RSK”. Na sjednici je, uz predsjednika Milana Martića, bio i zapovjednik Glavnog štaba Srpske vojske “Krajine” general Mile Mrkšić. Na Savjetu obrane donesena je odluka o evakuaciji srpskog stanovništva s područja “RSK”, što je zapravo bila odluka o kapitulaciji. Srpsko stanovništvo već je bilo u kolonama prema Kninu i dalje na sjever. Srpska vojska zbog kaotične situacije na cestama oko Knina, pomiješana s civilima, više nije imala mogućnost bilo kakvog manevra i izvođenja protunapada, vojnici su odbijali poslušati zapovijedi, jer su se brinuli kako prebaciti rodbinu nekamo na sigurno.

Drugog dana operacije u 5 sati ujutro počelo je oslobađanje Knina, a zadaću su preuzele 4. i 7. gardijska brigada. Zauzimanjem Grahova u BiH još prije početka “Oluje”hrvatske su snage izbile na prilaze Kninu i presjekle jedinu komunikaciju koja iz Knina preko Drvara vodi prema Banjoj Luci. Time su snage 7. korpusa krajinske vojske došle u poluokruženje. Umjesto intervencije na tom najkritičnijem smjeru, gdje je bilo neposredno ugroženo političko središte “RSK”, snage “krajinske” vojske, jačine korpusa specijalnih snaga te nekoliko brigada, oklopnih i topničkih sastava iz 15. ličkog i 39. banijskog korpusa, sudjeluju u napadu na Bihać na koji su 19. srpnja krenule jake snage bosanskih Srba s namjerom da ovladaju i tom enklavom u kojoj se u okruženju još od 1992. godine nalazilo 200 tisuća ljudi.

Američka je administracija u trenucima srpskih napada na Bihać bila potpuno nemoćna, jer je nakon pokolja u Srebrenici prijetio sličan pokolj nad Bošnjacima u Bihaću. Kraj rata u BiH nije se nazirao unatoč diplomatskim naporima međunarodne zajednice. U tom je trenutku ofenziva HV-a na “RSK” bila jedini spas da se sačuva civilno stanovništvo Bihaća, završi rat u BiH a američka politika ponovno preuzme vodeću ulogu na prostoru bivše Jugoslavije.

Uspjesi “krajinske” vojske u zapadnoj Bosni i bihaćkoj enklavi bili su neznatni, a štete zbog pogrešne procjene vojnog vrha i slabljenja obrane kninskog područja katastrofalne. Naime, kad su uz pomoć hrvatskih bespilotnih letjelica, koje su navodile topničku vatru 20. topničkog divizijuna HV-a, 5. kolovoza u jutarnjim satima uništeni topnički položaji srpske vojske na poligonu Crvena zemlja kod Knina, s kojih su se branili prilazi Kninu, označio je definitivni početak kraja srpske vojske.

Politički i vojni vrh “krajinskih” Srba već je prethodne noći pobjegao u “Republiku Srpsku”, vojska je bila obezglavljena zbog uništenog sustava zapovijedanja i uništenih komunikacijskih radiorelejnih čvorišta. Nakon ulaska hrvatskih postrojbi u Knin, Drniš i ostala okupirana mjesta dalmatinskog zaleđa bilo je jasno da je stanovništvo tzv. RSK već prije napustilo domove slušajući zapovijed političkog i vojnog vrha o evakuaciji a drugog dana dalo se u bijeg na područje mjesta Srb u Lici, a poslije u “Republiku Srpsku”.

Slično se dogodilo i u Lici kad su hrvatske postrojbe ušle na područje Ljubova tek kad je hrvatski MIG-21 s pukovnikom pilotom Ivanom Selakom razorio zgradu zapovjedništva srpskih snaga za područje Like. Srpska vojska bez sustava zapovijedanja pomiješala se s civilima i panično počela bježati prema granici s “Republikom Srpskom”.

Jedna od najtežih situacija na bojištu svakako je bila na području Petrinje i Karlovca, gdje su hrvatske postrojbe uzalud pokušavale probiti srpske linije obrane. Nakon što su srpske snage na cesti Sisak – Petrinja uništile četiri hrvatska tenka s posadama i nakon pogibije zapovjednika oklopne bojne pukovnika Predraga Matanovića, u zapovjedništvo hrvatskih snaga u Sisku stiglo je nekoliko generala HV-a iz Glavnog stožera i zateklo kaotičnu situaciju. Tupi i pognuti pogledi zapovjednika brigada i bojni hrvatskih postrojbi te nepovezani istupi generala Basarca govorili su o nemoći hrvatskih snaga na području Banije. Za nekoliko stotina hrvatskih vojnika uopće se nije znalo gdje se nalaze na bojišnici. Ubrzo je iz istočne Slavonije pozvan general Stipetić kako bi spasio situaciju, uveo svježe snage i preuzeo zapovjedništvo. Na ruku mu je išlo i to što je u noći 5. na 6. kolovoza došlo do potpune evakuacije civilnog stanovništva i vojske iz Petrinje i okolnih mjesta, što je bilo poznato Glavnom stožeru tako da su postrojbe 2. gardijske i 12. domobranske pukovnije HV-a ušle u prazan grad. Slično je bilo i s glinskim područjem kod Petrinje. Na Baniji je treći dan 39. korpus pružao otpor samo da bi osigurao vrijeme za povlačenje vojske i civila preko Dvora na Uni.

Na sjevernom ličkom bojištu najvažniji je zadatak imala 1. gardijska brigada koja je zauzela Plitvice i preko Rakovice spojila se kod Tržačkih Raštela sa snagama 5. korpusa Armije BiH, čime je ta enklava deblokirana. Nakon toga je 1. gardijska brigada okrenula na sjever, ušla u Slunj i nastavila napredovati prema Karlovcu.

Trećeg i četvrtog dana operacije bilo je vidljivo da je “krajinska” vojska uništena i poražena. Na Kordunu je 21. korpus “SVK” puna četiri dana izvodio obrambena djelovanja, ali se napredovanjem 1. gardijske prema Karlovcu iz smjera Slunja našao u potpunom okruženju i bio prisiljen na predaju.

Predaja je obavljena 8. kolovoza 1995. u 19 sati kad je u Viduševcu srpski zapovjednik Rade Bulat hrvatskom generalu Stipetiću podnio prijavak pred strojem, čestitao na pobjedi i predao korpus. Za to se vrijeme Glavni štab “Srpske vojske Krajine” okupio na prostoru “Republike Srpske” u jutarnjim satima 7. kolovoza.

Zapovjednik Glavnog štaba, general Mile Mrkšić, već je bio duboko u teritoriju “Republike Srpske”, 8 kilometara od Bosanskog Petrovca. Tu je stigao navečer 6. kolovoza. U Glavnom štabu “Srpske vojske Krajine” već je bilo vidljivo osipanje. Jedan broj oficira samovoljno je bio u Banjoj Luci i Prijedoru. Neki su već bili u Beogradu ili u pokretu prema Drini. Pokušano je objedinjavanje postrojbi poražene vojske, no bez uspjeha, a oprema i naoružanje predani su vojsci “Republike Srpske”.

Komentiraj