Proteklih godina bilježi se sve već broj redateljica u području dokumentarnih filmova, nekad rezerviranom uglavnom za muškarce, a tom je trendu i ovogodišnji ZagrebDox posvetio dio svog prostora, kroz filmske i popratne programe.

Po riječima filmologinje Diane Nenadić, u vrijeme pokretanja ZagrebDoxa 2005. godine bilo je gotovo nemoguće prikazati retrospektivu hrvatskih dokumentaraca koje su režirale žene jer je u hrvatskoj kinematografiji do tada dokumentaristica bilo sramotno malo.

Kao simboličnu prekretnicu u ispravljanju rodne neravnoteže u svom je najavnom tekstu retrospektive izdvojila trijumf studentskoga opservacijskog dokumentarca “Dvoboj” (1998) Zrinke Katarine Matijević na Danima hrvatskoga filma, što će  uskoro ponoviti nekoliko redateljica.

Nenadić smatra kako se proces izlaženja žena iz zone nevidljivosti pokazao nezaustavljivim, pa je i sada jednako teško prikazati takvu retrospektivu, ali razlog je suprotan – kroz produkciju dokumentarnoga filma je, prema evidenciji Hrvatskog audiovizualnog centra koja se vodi od 2008. i ne obuhvaća nezavisne projekte, prošlo najmanje stotinu redateljica.

“Istina, neke od njih doista su bile u prolazu snimivši po jedan film, druge su radile velike stanke između projekata, treće su u pauzama snimale igrane ili eksperimentalne filmove, no naslovi, pa čak i kraći opusi nastali za milenijskog ženskog tsunamija potpuno su promijenili kariotip hrvatske dokumentaristike”, ustvrdila je.

Nenadić ne vjeruje da će odnos spolne zastupljenosti dokumentarista ubrzo dosegnuti ciljani odnos 50:50, no trend koji tome vodi svakako postoji, a žene su pokazale da su dorasle različitim produkcijskim izazovima i režirale četvrtinu od osamdesetak cjelovečernjih dokumentaraca snimljenih u tom razdoblju, “odgovarajući prilično kreativno na razne samopostavljene zadaće.”

Kako je podsjetila, do kasnih 70-ih prošloga stoljeća na inozemne festivale odlaze Babaja, Babić, Golik, Krelja, Papić, Sudović, Žižić, a “ispod moćne muške sjene” uspjela se ipak izvući Ljubica Janković socijalno-angažiranim dokumentarcima u stilu filma istine o temama koje su aktualne i podjednako se tabuiziraju i danas, pobačaju, razvodu, staračkom beskućništvu. U program je uvršten njezin  film “AB” iz 1977. jedini nastao iz razdoblja prije devedesetih, a ostali su noviji.

Tu su još ostvarenja Tatjane Božić (Iskrivljeni odrazi), Dane Budisavljević (Sve 5!), Biljane Čakić (Dečko kojem se žurilo), Tihe Gudac (Goli), Ivone Juka (Što sa sobom preko dana), Zrinke Katarine Matijević (Dvoboj), Martine Meštrović i Tanje Vujasinović (Mačka je uvijek ženska), Ljiljane Šišmanović (Polusestra) te Vlatke Vorkapić (Anine pjesme).

Retrospektiva se može pogledati online do završetka festivala, 20. lipnja. Dostupni su na Vimeo kanalu, https://vimeo.com/ondemand/zgdox21, a kod za besplatno gledanje je ZENSKI-POTPIS.

Što nam je donio žensku tsunami

Osim što je selektorica ovogodišnjeg festivalskog retrospektivnog programa, Nenadić je u utorak i moderirala okrugli stol “Otkud je stigao i što nam je donio ženski tsunami?”

Neke od tih autorica sudjelovale su na okruglom stolu i razgovarale o tome koliko se zadnjih godina promijenila njihova pozicija u filmskom svijetu, na koji način pristupaju dokumentarnom filmu, donose li neke nove, rodno obilježene vrijednosti ili poglede na svijet, na ulogu žene i ženske dokumentaristike u njemu.

O produkciji autorica govorili su filmski kritičari Dragan Jurak, Mario Kozina i Višnja Pentić, a o svom iskustvu redateljice Dana Budisavljević, Ivona Juka, Tiha K. Gudac, Martina Meštrović i Tanja Vujasinović te Zrinka Katarina Matijević.

Redateljice su se prisjetile kako su se u samim počecima, snimajući svoje prve uratke još na Akademiji, suočavale s raznim preprekama i da im nije bilo lako razvijati se u tada i sada pretežno ‘muški’ orijentiranoj sredini.

Kako su rekle, nekad im se čak prigovaralo zbog odabira teme, načina rada ili je pak zbog izjašnjavanja o svojoj spolnoj orijentaciji njihov rad pao u drugi plan.

Moglo se čuti i kako nije korektno isticati tzv. ženski val, odnosno svrstavati redateljice u određenu poziciju samo zato što su žene, a da ih nitko zapravo niti ne pita što one o tome misle.

Sudionici su se složili da se ipak osjećaju pomaci, puno je mladih autorica snimilo proteklih godina svoje dugometražne filmove, a iako ima prostora za napredak, dolaze promjene na bolje.