Češki film “U slučaju rata”, prikazan na ovogodišnjem ZagrebDoxu, prikazuje paravojnu skupinu Branitelji Slovačke koja se, šireći strah od imaginarnog neprijatelja i uz prešutno odobravanje vlasti, priprema za rat no, kako kaže autor filma Jan Gebert ističe, ta tema nije specifična samo za Slovačku, već je mali primjer onoga što se sve više događa u cijelom svijetu.

U razgovoru za Hinu Gebert je rekao da je u njegovom filmu od samog oružja i ubijanja, još važnija ambicija vođe skupine, Petera Švrčeka, da stvori društvo koje bi po njegovom mišljenju bilo savršeno – utemeljeno na strahu od rata, liberala, zapada i zapadnjačkih vrijednosti.

Gebert je na priču naišao dok je radio kao novinar na članku na tu temu, no shvatio je da ju može bolje obraditi u filmu, nije ga zanimala samo ta skupina ili Slovačka kao takva, već to što na njihovom primjeru može pokazati tendencije koje reflektiraju raspoloženje na višim političkim instancama, želju za autoritarni režim i snažnu ruku.

“Ovi su dečki esencija snaga koje postoje svugdje, ne samo u postkomunističkim zemljama”, rekao je, dodavši da ga ta “mala tinejdžerska diktatura” podsjeća na Orwellovu “1984.” – imena su zamijenili brojevima i ukinuli izbore u svojoj organizaciji.

Ne djeluju ilegalno, poznaju zakone i dobro ih znaju upotrijebiti u svoju korist. “Vrlo lukavo koriste sve beneficije demokracije da bi ostali na zakonitoj strani. Službeno ne postoje, osim na Facebooku i namjerno se nisu registrirali da ih se ne može procesuirati”, objasnio je Gebert.

Veliki ego vođe skupine – svidjelo mu se imati kamere oko sebe

Vođa paravojske Peter Švrček rano se zainteresirao za vojnički režim – s petnaest godina je u Rusiji prošao težak trening s Kozacima i specijalcima, te je po povratku u Slovačku nastavio graditi svoju organizaciju koja danas ima oko dvije stotine ljudi.

Gebert kaže da je Peter, kada ga je tek počeo snimati, bio vrlo oprezan, no kako je imao samo 19 godina svidjele su mu se što oko njega trče ljudi s kamerama i mikrofonima i tretiraju ga kao nekog posebnog.

Stoga je i pristao na snimanje, koje mu je dalo još veći autoritet pred njegovim ljudima, a zamišljao je i da će taj film biti njegov spomenik.

Na projekciji filma Peter se dobro zabavio i, kako kaže redatelj, film doživio kao šaljivi kućni video. “Ono što mi vidimo kao opasno ili strašno njemu je bilo smiješno, uživao je u scenama u kojima nekoga maltretira, vrijeđa i ponižava”.

Idući dan ipak je promijenio raspoloženje  i javio da će angažirati odvjetnike i da ne želi biti u filmu. “To bi bilo vrlo komplicirano za nas, no morat ćemo se s time nositi”, rekao je redatelj.

“Peter želi jednog dana postati veliki Slovak, njegova ambicija neće ovdje stati”, uvjeren je.

Nisam mu radio propagandu, ali ne možemo ga ignorirati

Film je potaknuo rasprave treba li davati medijski prostor takvim osobama ili ih ignorirati, no Gebert smatra da se ne možemo praviti kako problem ne postoji i ostati ‘na sigurnoj strani’.

“Nisam mu radio propagandu, on predstavlja veliki problem u srednjoj Europi i moramo govoriti o tome. U filmu nema mog eksplicitnog komentara, no pokušao sam ga strukturirati kao priču o rastu fašizma i pokazati kontekst”, ustvrdio je.

Redatelj drži kako se ljude može uvjeriti u nešto kada im se tema pokaže onakva kakva jest, a gledatelji će sami donijeti zaključak. To je dobar način, a ne kada im nacrtate svoje mišljenje”, dodao je.

Gebert smatra kako je ta slovačka skupina samo vrh ledenog brijega, a pravi problem je što ih nitko nije zaustavljao, policija, vlast, roditelji, društvo dopušta ili čak ohrabruje takve pokrete.

“Neki od vodećih političara postali su ekstremni kao i paravojne grupe, imaju iste poglede na doseljenike i Europsku uniju, a novinari su im postali neprijatelji”, rekao je.

Gebert smatra kako i ‘šaljive’ prijetnje novinarima, kakve je više puta izrekao češki predsjednik, nisu tako bezopasne kao što se čine.

“Prekoračili su prihvatljivu granicu i posijali sjeme za atmosferu mržnje i straha u kojoj bi moglo postati normalno nekoga ubiti. Jedan dan to  će biti novinar, drugi  dan sirijski izbjeglica, a treći netko tko vodi ovakav festival jer prikazuje filmove koji mu nisu po volji”, ustvrdio je.

Gebert smatra da treba govoriti o tim pojavama, pa će važan dio cijelog projekta biti debate koje će pratiti projekcije filma u regiji.

Zanimljive su mu bile reakcije na nedavnoj svjetskoj premijeri filma na Berlinskom filmskom festivalu.

“U Njemačkoj nije uobičajeno baviti se temom nacionalizma i fašizma bez jasnog komentara, gledatelji su na neki način bili uznemireni i uplašeni onime što su vidjeli jer ta djeca ne izgledaju kao neonacisti ili neofašisti već kao pravi fašisti iz tridesetih godina smješteni u okruženje 21. stoljeća”, rekao je.

U Braniteljima Slovačke i dvojica Hrvata

Gebert je tijekom snimanja susreo i dvojicu Hrvata koji su otišli u Bratislavu na trening Branitelja Slovačke, a djelovali su mu “kao neki izgubljeni kompjutorski frikovi, sve suprotno od onoga kako zamišljate neke opasne tipove”.

Skupinu su našli putem Facebooka, a redatelju rekli da im treba disciplina i red u životu, ali i izazov jer vode dosadne živote. “Za njih je to bilo kao da su ušli u svoju omijenu video igricu”.

Otkrili su mu i da u takvoj paravojnoj skupini ne bi mogli sudjelovati u Hrvatskoj i susjednim zemljama jer su zabranjene. Iduće ljeto čak nisu stigli do Bratislave, policija ih je zaustavila već na samoj granici.

“Nisu bili svjesni što grupa stvarno predstavlja, mislili su da je to dobrovoljna policija koja priprema ljude za krizne situacije. Nisu razumjeli da iza toga postoji ideologija”, dodao je.

Gebert smatra kako Branitelji Slovačke i slične skupine privlače ljude koji su nesigurni u svoj nacionalni identitet. “U vrijeme kriza i današnjih izazova male nacije očajnički traže čvrste temelje, pa se neke od njih okreću Rusiji, panslavenska obitelj im daje osjećaj da su jači nego što uistinu jesu”, zaključio je.

Jan Gebert (Prag, 1981.) novinar je i filmski redatelj. Završio je povijest i latinoameričke studije na Karlovu sveučilištu u Pragu, a studirao je i u Španjolskoj, SAD-u i Meksiku. Osvojio je UNHCR-ovu novinarsku nagradu Story of a Refugee i novinarsku nagradu Europske komisije koja se dodjeljuje u sklopu kampanje “Za raznolikost, protiv diskriminacije”.

Njegov prvi film Stone Games (2012.) premijerno je prikazan na Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma u Jihlavi, gdje je osvojio posebno priznanje žirija.

S češko-hrvatskom koprodukcijom “U slučaju rata” sudjelovao je na pitching forumu programa ZagrebDox Pro 2016 godine. Film će se najesen početi prikazivati u kinima, a dotad obilazi festivale.

Komentiraj

FOTO:hina
PODIJELI
Djelatnost je Hine prikup­lja­nje i razaši­lja­nje što potpunijih či­njeničnih i objektivnih novinsko-agencijskih informacija o zbi­va­njima u Republici Hrvatskoj i svijetu za potrebe medija i drugih sudionika društvenoga, političkoga, kulturnog i gospodarskog života.