U ova depresivna vremena korone nepopravljivi optimist Miran Hadži Veljković iz Kraljeva ulice, koje je davne 1987. osnovao sa Zlatkom Petrovićem-Pajom, planira novi projekt – Zagrebački vergl. Budući da Zagreb, za razliku od mnogih europskih gradova, nema svoj vergl, Hadži je uvjeren da bi on mogao postati nova tradicija i nova gradska atrakcija. Jer kako kaže naslovna rečenica u promo knjižici, “svaka tradicija počinje idejom i prvim korakom”.

Iako je porijeklom Grk i u Grčkoj ima dosta familije, uvjereni Zagrepčanec Miran Hadži Veljković priznao je da ne govori grčki:

“Loš sam ti ja za jezike, a i moj tata je bio lijeni Grk. Rekao mi je – sinek, ti si tu rođen i tu živiš, kaj će ti grčki? I to je pravilan pristup, po meni.”

Inženjer agronomije po struci, Hadži se početkom osamdesetih otputio u Pariz. Tog perioda svog života rado se sjeća i smatra da je uvelike odredio njegovu budućnost: “Nakon diplome na Agronomskom fakultetu ponuđeno mi je da ostanem asistent na pčelarstvu, ali ja sam to odbio i krenuo u Francusku. Nije mi žao i da se ponovo rodim, opet bih sve isto napravio! Kako sam bio osrednje loš muzičar, morao sam sam sebi postati menadžer. I onda sam umjesto deset dana, ostao skoro četiri godine. Tada sam se iz Pariza javljao i za Stojedinicu s onih velikih pariških demonstracija 1986. i tako me ulica zapravo osvojila i dovela dovde. Hvala ulici, hvala i Paji, ali i mojoj ženi i obitelji. Osjećam se jako ostvarenim čovjekom.”

Po povratku iz Francuske prenio je svoja pariška iskustva na zagrebačke ulice. Hadži i Pajo postali su tako u Zagrebu pioniri ulične svirke, koju su socijalističke vlasti ozakonile negdje u doba Univerzijade. Kraljevi ulice, čiji su članovi bili i Zoran Lovrić i pokojni Ladislav Demeterfy, pune 33 godine zabavljaju Zagrepčane i njihove goste na različitim lokacijama u gradu, od kojih je najčešća na Splavnici ispod Dolca. Svirali su po svim većim europskim gradovima, a u Rusiji su svojom pjesmom “Romansa” osvojili i nagradu “Šansona godine”. Osnivači su uličnog festivala Cesti is d’Best i niza uličnih manifestacija, a postigli su i značajan diskografski uspjeh objavivši preko 20 nosača zvuka. Više puta sudjelovali su na Dori, natjecanju za hrvatsku predstavnicu na Euroviziji. Prvi put pojavili su se 2006. s pjesmom “Kao san”, zatim 2007. s “Pjesmom za novčić”, da bi 2008. pobijedili s pjesmom “Romansa” s kojom su se iste godine plasirali u finale Eurovizije. No usprkos činjenici da je glazbenik i već 40 godina živi od glazbe, Miran Hadži Veljković još uvijek nema status slobodnog umjetnika, zbog čega iskreno žali.

Upitan otkud ideja za Zagrebački vergl, Hadži je odgovorio da se u vergl zaljubio još dok je bio u Parizu: “Osim onog malog vergleca, koji je zapravo muzička kutija, okreće se ručno i ima nekoliko pjesama, vergl u Zagrebu nikada nije ni postojao. Zato sam poželio napraviti nešto originalno, nešto što će imati svoj tipični, zagrebački štih. Međutim, izgradnja pravog vergla je ozbiljan i skupi projekt. Da bi to napravio, moraš imati ideju, a onda i novac.”

Objasnio je da je vergl mehanička glazbena sprava koja je bila jako popularna u 18. i 19. stoljeću. Pojavio se kao tehnička novotarija, a bio je programiran tako da pušta različitu glazbu koja je bila zapisana na perforiranim papirima. Posebno je postao raširen nakon ratova s Napoleonom, kada je Europa bila puna vojnih invalida koje je vlast poticala na sviranje vergla. Kako bi im se pomoglo, donesen je niz zakona kojim se isplaćivao novac ili je sama vlast kupovala instrument. Verglaši, koje klasični glazbenici nisu voljeli, obično su na ramenu imali majmunčića koji je skupljao novac u šešir i bio dodatna atrakcija.

“Mehanizam je očitavao te perforirane papire, otvarao pipke i svirao, uz ručno okretanje. Ti verglovi mogli su svirati koliko god glazbe hoćeš ako si imao dovoljno papira. Jedna pjesma bila je debela po 20 centimetara i one su se ručno mijenjale, što je trajalo”, rekao je Hadži i dodao da njegova ideja nije bila restaurirati originalni mehanizam, već unijeti novu tehnologiju koja će proizvoditi isti, starinski zvuk:

“Nisam retro-nostalgičar već retro-praktičar i zapravo želim spojiti 19. i 21. stoljeće. Osnovu će svakako predstavljati originalne orguljice, frulice i udaraljke, a ja ću dodati još i ksilofon i bas, kako bih dobio veće bogatstvo zvuka tako da bude interesantan i mlađima. Digao sam kredit kako bih mogao platiti izradu vergla – pronašao sam majstora koji još uvijek izrađuje dijelove za vergl u Engleskoj i već sam ih naručio. On će, dakle, izraditi starinske dijelove, a moj sin Nikola Hadži Veljković i majstor Antun Maloseja će ga izgraditi. Umjesto valjka koji očitava perforirani papir uvest ću elektronski MIDI sustav koji će mi omogućiti puno veći izbor pjesama i lakšu pohranu. Dakle, jedan dio vergla bit će zapravo digitalan.”

Hadži bi se, kako je rekao, svojim verglom htio približiti mlađim generacijama – a za njega su to svi između 15 i 55 – koje diktiraju što se sluša: “Pajo i ja kao Kraljevi ulice njima više nismo tako interesantni. Nas vole penzići koji idu na Dolac, ali njihova platežna moć padala je s njihovim godinama. Ja to najbolje znam kada na kraju dana brojim novac. Klince baš briga i za ‘Suzu za zagorske brege’ i za ‘Fijaker stari’. Oni bi nešto drugo. A to drugo ja bih im htio ponuditi u novom aranžmanu za vergl. Za pisanje aranžmana trebat ću angažirati i određeni broj glazbenih profesionalaca jer to ne mogu sve sam. Za to treba velika logistika, a repertoar će ovisiti o interesu publike. Dakako, bit će puno novije domaće glazbe, no moja je ideja da do 2023. iz svake zemlje svijeta iz koje turisti dolaze u Zagreb, imam barem jednu pjesmu. Za cijeli taj projekt treba mi skoro tristo tisuća kuna i zato sada tražim financijere, javljam se na sve natječaje Grada Zagreba i Ministarstva kulture. Bog poživio donatore, sponzore i mecene!”

Kako bi im predstavio svoj projekt, pripremio je veselu knjižicu koju je oslikala scenografkinja Marta Crnobrnja, priču su napisale ona i njegova supruga Emira Hadži Veljković, dok su ostale tekstove osmislili Darinka Dragišić, Mario Kovač i sam Hadži, a priču za laku noć napisao je Aleksandar Kostadinov.

“Cilj mi je bio da to bude bajkovito, da tako ljudima približim svoju ideju kako bi shvatili što zapravo želim”, rekao je Hadži.

Vergl namjerava postaviti na Trgu bana Jelačića, odnosno na uglu Tkalčićeve, na Markovu trgu, ali po potrebi i na ostalim lokacijama. Želja mu je da projekt bude gotov do Dana Europe sljedeće godine: “To je jako malo vremena, moram pronaći prostor u kojem ćemo ga izrađivati, a moram osmisliti i svoj kostim koji mora biti atraktivan, kao i sam vergl.”

Zato posebnu pozornost posvećuje vizualu, odnosno vanjskom izgledu vergla na kojem radi kazališna scenografkinja Marta Crnobrnja. Posebnost Hadžijeva vergla na kotačima, čije su dimenzije 150x130x80 cm, bit će “maskice” kojima će mijenjati vanjski izgled.

“Ako mobiteli mogu imati maskice, zašto ne bi mogao vergl? To nije ni prejeftino ni preskupo i moći ćemo se prilagođavati različitim situacijama. Marta Crnobrnja je pronašla neke Picassove rane radove koje smo spojili s dizajnom Joy Divisiona. Izgleda ludo! A na bočnim stranama bit će mjesta za imena donatora”, naglasio je Hadži.

U ostvarenju projekta Zagrebačkog vergla nada se suradnji s Turističkom zajednicom grada Zagreba, a vjeruje da bi i HDS i ZAMP mogli pokazati interes, s obzirom na to da će promovirati modernu glazbu hrvatskih skladatelja i plaćati glazbenicima da pišu aranžmane.

“Ne zanima me politika i ne znam kako će proći sljedeći lokalni izbori, ali tko god bio gradonačelnik, ja ću s njime surađivati. Takva mi je sudbina u Zagrebu preko tri desetljeća. Gradonačelnici prolaze, a Kraljevi ulice, ulična glazba i vergl ostaju”, zaključio je Miran Hadži Veljković.