Za bivšeg šefa jugoslavenske Udbe Mustača sudac Ivan Turudić je narcis, a Miroslav Šeparović dupeglavac

EKSKLUZIVNI DOKUMENTI: Zdravko Mustač, ključni Tuđmanov obavještajni suradnik u stvaranju Hrvatske, prvi put javno otkriva koga i zašto krivi za svoje nezakonito izručenje Njemačkoj, gdje je s Josipom Perkovićem osuđen na doživotni zatvor

Otkrivamo ključne dijelove 300 stranica duge Mustačeve predstavke upućene Saboru, u kojoj obrazlaže zašto misli da je Vrhovni sud uspostavio pogrešnu primjenu Zakona o pravosudnoj suradnji da njega i Perkovića izruči Njemačkoj gdje im se sudilo za ubojstvo emigranta Stjepana Đurekovića. Objavljujemo kompletno trilerski napisano poglavlje u kojem Mustač otkriva i dokumentira skandalozne veze Vladimira Šeksa i Bože Vukušića, koje smatra zametkom svoga progona

Zdravko Mustač, bivši čelnik jugoslavenske tajne službe UDBA-e i visoki dužnosnik hrvatskog sigurnosnog sustava s početka 90-ih, koji je s Josipom Perkovićem u kontroverznom sudskom postupku u Njemačkoj osuđen na doživotni zatvor zbog sudjelovanja u ubojstvu emigranta Stjepana Đurekovića, a potom izručen na odsluženje zatvorske kazne u Hrvatsku, odlučio se prvi put od osnutka hrvatske države javno oglasiti.

Zdravko Mustač rođen je 23. siječnja 1942. u Zagrebu. Prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman osobno je Mustaču dodijelio čin brigadira Hrvatske vojske. Ima više od tri godine braniteljskog staža, a početkom Domovinskog rata, u vrijeme dok je predsjednik Kriznog stožera bio Josip Manolić, Mustač je tu obnašao dužnost tajnika. Među ostalim, bio je član Vrhovnog državnog vijeća u Republici Hrvatskoj.

Mustač je odlučio opsežno iznijeti svoja stajališta o širem kontekstu suđenja zbog kojeg je završio u zatvoru te uputiti izuzetno oštru i ekstenzivno obrazloženu kritiku hrvatskog pravosuđa i sudstva. U zatvoru u Glini proteklih godinu dana Mustač je intenzivno pisao predstavku koju je u ponedjeljak uputio glavnoj državnoj odvjetnici Zlati Hrvoj Šipek, pučkoj pravobraniteljici Lori Vidović i Željku Reineru, Mariji Jelkovac, Peđi Grbinu, Domagoju Ivanu Miloševiću, Miloradu Pupovcu i Nikši Vukasu – čelnicima saborskih obora za Ustav, poslovnik i politički sustav, zakonodavstvo, pravosuđe, europske poslove, ljudska prava i prava nacionalnih manjina i zaključno za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost.

Pismeno je o svojoj namjeri informirao i predsjednika Zorana Milanovića.

Prije nego što je upućena na te adrese, Mustačeva predstavka dostavljena je tijekom proteklog vikenda Nacionalu. Prema navodima izvora iz Mustačeve blizine koji su Nacionalu omogućili uvid u predstavku, Mustač tom predstavkom ni u kom slučaju ne želi za sebe ishoditi neke povoljnije okolnosti niti planira predstavkom senzibilizirati javnost ili predsjednika države kako bi se nadao pomilovanju. Ključna mu je motivacija osvijetliti lik i djelo pojedinih sudaca koji su sudjelovali u radu na njegovu slučaju i pokušati spriječiti njihovo daljnje profesionalno napredovanje.

Naročito je u tom kontekstu kritički fokusiran na Ivana Turudića, po mnogima glavnog kandidata za predsjednika Visokog kaznenog suda. Mustač smatra da on ne smije biti izabran na tu funkciju. U predstavci ekstenzivno elaborira zašto tako misli. Ali Mustač se ne zadržava samo na analizi postupaka pojedinih sudaca koji su sudjelovali u radu na njegovu i Perkovićevu slučaju. On želi ukazati hrvatskoj javnosti na to da se nekim sucima koji se izabiru sami putem Državnog sudbenog vijeća, ne treba iskazati povjerenje. Upozorava i da su suci, u biti, vlast bez ikakve kontrole. A o takvoj vlasti on nema previše lijepih riječi. Jer na jednom mjestu u predstavci konstatira da ustavnost i vladavinu prava u Hrvatskoj čuvaju kreteni.

 

‘Dupeglava sudska praksa dupeglavih sudaca – sve od županijskog Turudića, vrhovnog Mrčele do ustavnog Šeparovića ili Brkića, odgovornih za suspenziju dijela pravosudnog suvereniteta’

 

Mustač je predstavku pisao rukom. Potom je rukopise tijekom zatvorskih posjeta predavao članovima svoje obitelji na prijepis. Oni su mu to vraćali na dodatne korekcije i potom se tekst finalizirao. Dio svojih bilješki predavao je odvjetnicima i potom ih također korigirane razmjenjivao do njihova finalnog oblika. Najmanji dio rukom pisanih bilješki slao je poštom, svjestan toga da mu se pošta čita. Međutim, imao je problema čak i prilikom pisanja rukom. Nisu mu dopuštali korištenje korektora, opravdavajući to mogućnošću da se u korektor sakrije droga. Pa je i to usporavalo rad na predstavci.

Mustačeva predstavka sastoji se od dva dijela – prvog od 160 stranica gusto otisnutog teksta te dodatnih stotinu stranica dokumentacije i priloga u svrhu potvrde teza iznesenih u prvom dijelu. Mustač predstavkom poziva na rehabilitaciju Zakona o pravosudnoj suradnji i uspostavu vladavine prava u Hrvatskoj. Jer smatra da su on i Josip Perković na pogrešnim pravnim pretpostavkama izručeni Njemačkoj, gdje su osuđeni na doživotne zatvorske kazne. Na početku predstavke piše:

„Vrhovni sud Republike Hrvatske uspostavio je pogrešnu primjenu Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije (ZPS). Iskoristivši ustavnu ovlast iz članka 116. Ustava RH da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, Vrhovni sud je redovnim sudovima nametnuo da slijede pogrešno pravno shvaćanje u primjeni Zakona o pravosudnoj suradnji. Tako je konstituirao ‘ustaljenu sudsku praksu’ koja funkcionira kao supstitut izvornog Zakona još od 20. rujna 2013. Kršenje Zakona je sustavno. Bezakonje u pravosudnoj suradnji Republike Hrvatske s državama članicama Europske unije traje i danas… Neposredne žrtve trajućeg kršenja Zakona o pravosudnoj suradnji jesu tražene osobe, prije svega hrvatski državljani, na koje se odnose određeni europski uhidbeni nalozi. Takvima su povrijeđena ustavna prava: pravo na jednakost pred zakonom, pravo na pravičnu i nepristranu sudsku odluku, na nepovredivost slobode i drugo. Dokaz o pravnoj istini članka 20. ZPS-a, samim tim i o pravnoj laži sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske, krajnje je jednostavan i neosporiv. Žao mi je što je dokaz nemoguće izvesti, a da se istim mahom ne pokaže i zaprepašćujuća blesavost sudaca Kaznenog odjela VSRH i inih sudaca koje spominjem u predstavci…“

Po njegovoj izričitoj želji, prije nego što je upućena na brojne adrese, Mustačeva predstavka dostavljena je tijekom proteklog vikenda Nacionalu. PHOTO: Zeljko Lukunic/PIXSELL

 

Mustač piše da se Zakon o pravosudnoj suradnji nije sam od sebe izrodio od svog originalnog bića u legislativnog Frankensteina. Kaže da su to učinili suci i dodaje: „Destrukcija je inicirana s vrha sustava sudbene vlasti, iz Vrhovnog suda RH kao najvišeg suda u državi. Županijski sudovi, uz iznimku Županijskog suda u Zagrebu i Županijskog suda u Varaždinu, nisu u tome sudjelovali sve dok nisu nizom drugostupanjskih odluka VSRH bili prisiljeni da i sami kroz praksu povređuju Zakon. Tako je sudbena vlast svela čitav ZPS na njegov članak 10. Dokinuta je jurisdikcija Republike Hrvatske u unutarunijskoj pravosudnoj suradnji za 32 najvažnije skupine kaznenih djela. Predstavku sam mogao izložiti ‘akademski’, ne ističući imena sudaca. To bi značilo pisati o posljedicama i apstraktno, a uzročnike ostaviti u anonimnosti, u dubokoj jazbini nakazno shvaćene neovisnosti sudbene vlasti.

Uloga Vrhovnog suda u procesu, točnije u nastojanju zaglupljivanja kaznenopravnih timova županijskih sudova, nemjerljiva je.“

Mustač piše kako u predstavci dokazuje da Republika Hrvatska, „zahvaljujući“ pravnom shvaćanju VSRH i na njemu izgrađenoj sudskoj praksi, sustavno laže partnerskim stranama o domaćem pravu – konkretno o pravnom sadržaju ZPS-a. Navodi da laž nije manja time što ide u prilog zahtjevu države moliteljice i dodaje: „Laž je laž u kojem god smjeru išla. Takva praksa ide na štetu opće vjerodostojnosti hrvatskog pravosuđa i Republike Hrvatske unutar Unije, ali i inače. Svakako i kod hrvatskih građana. Trajno protuzakonito postupanje sudaca težak je oblik kaznenih djela protiv pravosuđa. Nema opravdanja što takve stvari nisu kriminalizirane u Kaznenom zakonu u glavi 29. – Kaznena djela protiv pravosuđa.“

Mustač u predstavci ekstenzivno i vrlo detaljno elaborira svoje poglede koji su sasvim suprotni uvedenoj sudskoj praksi. Radi se o tekstu koji je obrazložen iznimno koncentrirano.

Među ostalim, izlaže primjere sudskih odluka o izvršenju zaprimljenih europskih uhidbenih naloga kroz razdoblje od početka primjene Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije do sredine travnja 2014. godine, u pojedinačnim predmetima i nakon toga. Težište pregleda stavlja na rješenja Vrhovnog suda u povodu žalbi traženih osoba na prvostupanjska rješenja županijskih sudova. U većini primjera citira analitička zapažanja sveučilišnih profesora prava ili se i sam upušta u komentare.

U nekim poglavljima osvrće se i na odluke Ustavnog suda povodom ustavnih tužbi na neka rješenja Vrhovnog suda i županijskih sudova.

Želi tim primjerima pokazati opravdanost eventualne intervencije zakonodavne vlasti Republike Hrvatske u trajućoj situaciji. U tom dijelu Mustač konstatira: „Pravosudne vlasti, uključivo i Ustavni sud, ostavljene same sebi nikada neće promijeniti svoje pravno shvaćanje ovog Zakona niti će promijeniti pogrešnu ustaljenu sudsku praksu. Načelo neovisnosti sudbene vlasti ne stoji iznad načela vladavine zakona. Zakone donosi Hrvatski sabor i kad sve zataji, odluka je na njemu.“ To je ujedno ključno obrazloženje zašto se Mustač predstavkom prvenstveno obraća šefovima nekoliko saborskih odbora. Na više mjesta Mustač ističe da je smisao njegove predstavke ukazati na neophodnost rehabilitacije Zakona o pravnoj suradnji u hrvatskoj sudskoj praksi. On piše: „U tom kontekstu od sekundarne je važnosti ukazivanje na konkretnu kaznenu odgovornost konkretnih hrvatskih sudaca. No s druge točke gledišta, upravo je personalna komponenta hrvatskog sudstva jedan od važnih uzroka potrebe za reformom sudstva i pravosuđa u cjelini.“

‘Hrvatska pravna raskrebečenost koju je instalirao najviši sud u državi, dok mu Ustavni sud drži svijeću, otvara mogućnost da se protiv državljana RH pokrene kazneni progon u EU-u unatoč zastari’. PHOTO: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

 

Mustač se posebno kritički osvrnuo na neke postupke tadašnjeg šefa zagrebačkog Županijskog suda Ivana Turudića, koji je u Perkovićevu slučaju odlučivao o njegovu izručenju Njemačkoj. Naziva ga narcisom čiji je ego ravan njegovoj podmuklosti.

Zašto tako misli, elaborira na nekoliko kartica teksta. Podsjetio je na odluku njemačkih sudova da Hrvatskoj ne izruče poduzetnika Ivana Radoševića, jer je u Njemačkoj ocijenjeno da je u njegovu slučaju nastupila zastara kaznenog progona po njemačkim propisima. Pa potom detaljno secira i obrazlaže zašto misli da je Turudić pogriješio u Perkovićevom slučaju: „Njemačka odbijenica hrvatskog naloga zbog zastare pala je, u zao čas, na savjest hrvatskih sudaca koji su odlučili o predaji Perkovića: Turudića i njegovog vijeća (rješenje od 8. 1. 2014.), Grubić Radaković i njenog vijeća (rješenje od 17. 1. 2014.) i sudaca Ustavnog suda (odluka od 24. 1. 2014.)… Turudić očitovanjem brani pravno stajalište njih sviju, ali zbog sebe. Izašao je pred hrvatske građane lažnom tvrdnjom o pravnim razlozima odluke njemačkog suda. Ništa nije provjerio, nego je uzeo zdravo za gotovo da njemački sud tumači Okvirnu odluku jednako kao i on sam – neinteligentno. Turudićevo očitovanje – smokvin list na golotinju njegove mizerne stručnosti.“

Mustač je objasnio i zašto Turudića ne vidi kao jedinog koji je u Perkovićevom slučaju zauzeo potpuno krivo stajalište. Pa tako, među ostalim, navodi i sljedeće: „Dakle, logika Republike Hrvatske koju reprezentira njen najviši sud vodila bi u totalnu inverziju odredbi Okvirne odluke: države EU-a odgovorne za izručenje svog državljanina ne bi postupale po pravu njegove države, postupale bi po pravu države tražiteljice. Sveopći altruizam – pravna idila! Uzajamno povjerenje u tuđe pravo uz apstinenciju vlastitog… Sve bi u državama Unije po tom pitanju bilo naopačke. Svaka država bi tako poštivala, na primjer, odredbu o zastari po tuđem pravu, a ne po svojem.

 

‘Zakon o pravosudnoj suradnji nije se sam od sebe izrodio od svog originalnog bića u legislativnog Frankensteina. Destrukcija je inicirana s vrha sustava, iz Vrhovnog suda RH kao najvišeg suda u državi…’

 

Kao što čini Republika Hrvatska već sedam godina. Dupeglava sudska praksa dupeglavih sudaca – sve od županijskog Turudića, vrhovnog Mrčele do ustavnog Šeparovića ili Brkića – odgovornih za suspenziju dijela pravosudnog suvereniteta Republike Hrvatske i trajno bezakonje. Skandal bez presedana i sličnog primjera u čitavoj povijesti pravosuđa Europske unije i njenih država članica.“ S druge strane, Mustač piše kako „hrvatska pravna raskrebečenost“ koju je instalirao najviši sud u državi, dok mu Ustavni sud drži svijeću, otvara mogućnost da se protiv hrvatskih državljana pokrene kazneni progon u drugoj državi Unije ako to već nije moguće, npr. zbog zastare, u Hrvatskoj. Mustač nastavlja:

„Čak je moguće da to učini i sudac Ustavnog suda, svejedno je li bivši, aktualni ili neki sutrašnji. To se i dogodilo u ožujku 2004. godine kada je Vice Vukojević otputovao u Njemačku i prijavio policiji svoje sumnje o Josipu Perkoviću kao odgovornom za ‘likvidaciju’ Stjepana Đurekovića. Uz objašnjenje da progon u tom predmetu u Hrvatskoj nije moguć zbog neokomunističkih vlasti. Vukojević je to učinio s Božom Vukušićem.“

Vladimiru Šeksu Mustač je posvetio Palmotićeve stihove: ‘Govnene su riječi tvoje, govnena su tvoja djela, u nosu ti govna stoje, govna su te odsvud splela … Vas si govnen, kneže usrani! ‘. PHOTO: Josip Regovic/PIXSELL

 

To je zapravo dio predstavke koji je svojevrsni uvod u poglavlje u kojem Mustač precizno opisuje ulogu Vladimira Šeksa u sustavnoj devastaciji hrvatskog pravosuđa. U tom se dijelu isprepleće Šeksova uloga u rehabilitaciji Bože Vukušića s kasnijom ulogom Vukušića u pokretanju sudskog slučaja koji je doveo do Mustačeva i Perkovićeva suđenja u Njemačkoj. Nazivajući Šeksa metaforom hrvatskog pravosuđa, Mustač na početku poglavlja koje mu je posvetio citira stihove porugljivo-skaredne poeme „Gomnaida“ Junija Palmotića, u kojoj se ovaj vatrometom vulgarizama obračunao s nekim lokalnim knezom koji mu se zamjerio. Šeksu je posvetio sljedeće Palmotićeve stihove:

„Govnene su riječi tvoje, govnena su tvoja djela, u nosu ti govna stoje, govna su te odsvud splela, u ustijeh djestro hrani. Vas si govnen, kneže usrani! Sve je tijelo tve govneno, po svem činu govnen ti si, a u gaćah usmrđeno mješte zvonca govno visi, smrade iz repa istiskani! Vas si govnen, kneže usrani!“

Poglavlje koje je Mustač posvetio Šeksu, Nacional prenosi u cijelosti, s ekskluzivnim dokumentima koji bacaju novo svjetlo na situaciju u kojoj se Šeks, neprincipijelno nagrađujući Vukušića statusom političkog zatvorenika, u ime hrvatske države narugao ostavštini istinskih hrvatskih političkih uznika.

Komentiraj