WOODY ALLEN 2010.: Ljubavni jadi muškaraca i žena hoolywoodskog majstora komedije

Objavljeno u Nacionalu br. 760, 2010-06-08

Slavni redatelj ekskluzivno govori o novom filmu ‘You Will Meet a Tall Dark Stranger’ gdje iznova duhovito opisuje odnose između muškaraca i žena, otkriva zašto u njegovim filmovima glumci nastupaju za minimalac, priča zašto mu je Scarlett Johansson važnija od vjere i kako ga inspirira destrukcija

Iako će uskoro proslaviti 74. rođendan, Woody Allen i dalje svake godine snimi po jedan film, a na nedavnom filmskom festivalu u Cannesu premijerno je prikazao svoj novi film “You Will Meet a Tall Dark Stranger”. Tim filmom Allen se vratio filmovima gdje upleće desetak likova koji su međusobno povezani, a sve muče ljubavni problemi. Ovog puta u središtu priče su Sally (Naomi Watts) i Roy (Josh Brolin) koji imaju bračnih problema. Ona je galeristica koja se zapošljava u elitnoj galeriji koju vodi Greg (Antonio Banderas) i ubrzo se zaljubljuje u njega, a Roy je pisac kojem nitko ne želi objaviti novu knjigu, kojeg privlači mlada susjeda Dia (Freida Pinto) koja je zaručena. Dodatnu nervozu u brak unosi Sallyna majka Helena (Gemma Jones) koja je očajna jer ju je suprug Alfie (Anthony Hopkins) napustio zbog čega stalno posjećuje vidovnjaka. S druge strane, Alfie se zaljubio u prostitutku Charmaine (Lucy Punch) koja ga vara na sve strane.

Upravo je nevjerojatno kojom lakoćom Woody Allen na duhovit, ali i iznimno iskren način već desetljećima opisuje odnose između muškaraca i žena. Od filmova “Annie Hall” i “Manhattan” s kraja sedamdesetih, preko “Hannah i njezinih sestaar” u osamdesetima i “Moćne Afrodite” u devedesetima, pa do “Vicky Cristine Barcelone”, Allen je uvijek tu temu prikazivao na jednako kvalitetan i zabavan način. On, njegovi suradnici i njegovi filmovi 16 su puta bili nominirani za Oscara, Allen ga je dobio za režiju i scenarij filma “Annie Hall” i za scenarij filma “Hannah i njezine sestre”. Njegovi filmski uspjesi dobrim dijelom su pokrili njegove probleme iz privatnog života gdje je najpoznatija veza sa Soon-Yi Previn koja traje već 18 godina i s kojom Allen ima dvoje posvojene djece. Previn je, naime, njegova pokćerka iz veze s Mijom Farrow koja se raspala kada je Farrow saznala da je Allen u vezi s tada 22-godišnjom Previn.

Iako već desetak godina ima problema sa sluhom, Allen je tijekom ekskluzivnog intervjua za Nacional pokazao da drugih zdravstvenih problema nema, da je oštrouman i duhovit radoholičar koji već priprema svoj novi film.

Borba za život

NACIONAL: U Cannesu ste prije dva tjedna izjavili kako se protivite smrti, ali i da se grozite života u starosti. Nije li to kontradiktorno, ne želite umrijeti, ali ne želite ni biti stari?

– Ne možete intelektualno opravdavati razloge zbog kojih je vrijedno živjeti. Ako počnete razmišljati o životu, onda ćete reći kako nije vrijedno živjeti, život je beznačajan, rodimo se, nešto radimo, a zatim umiremo, pa se sljedeći čovjek rodi, nešto radi, pa umre, to je besmisleno. I uz to, ako netko dođe pred mene, uperi mi pištolj u glavu, ja ću početi vikati “neee” i boriti se za život zato što je to nešto nerazumno. Naše tijelo je programirano da živi i iako ne možete dati dobar razlog zašto želite živjeti, sve dok vaše srce kuca a krv kola tijelom, borimo se za život. Tako je i kod mene. Ako me pitate zašto se boriti za život ako sve umire, pa i zvijezde, onda su razlozi nerazumni.

NACIONAL: Kažete da je tijelo programirano da živi, jeste li vi programirani i da režirate, je li vam režiranje jednako bitno kao i rad srca i kolanje krvi?

– Režiram jedino kada napišem scenarij. Evo kako je to počelo. Jednom davno napisao sam scenarij za “Što je novo, mačkice?” i od toga su napravili grozan film. Financijski gledano, film je bio uspješan, ali je bio jako loše napravljen. Uništili su mi scenarij, i sjećam se da sam tada rekao sebi kako nikada više neću pisati scenarij ako neću i režirati film. Dakle, režiram samo zato što želim da moja vizija na platnu izgleda onako kako sam je ja zamislio. Međutim, nisam programiran da to nužno radim.

Religiozna atmosfera

NACIONAL: Glumica Naomi Watts je izjavila da vi niste tako pesimistični kakvim ste se predstavili u Cannesu.

– Ne poznajem Naomi Watts dobro, nikada nisam izišao na večeru s njom, jedino smo se družili tijekom snimanja mog novog filma. Ne mislim da me ona dobro poznaje, jer da me poznaje ili da je pričala s mojom suprugom, rekla bi vam drukčiju priču. Naomi Watts je šarmantna žena koja je htjela reći nešto šarmantno o meni.

NACIONAL: U vašem novom filmu “You Will Meet a Tall Dark Stranger” jedan od glavnih likova vjeruje u vidovnjake i ono što mu oni kažu. Biste li željeli i vi sami vjerovati u takve izmišljotine?

– Bih, i te kako. Odrastao sam u religioznoj atmosferi, moji roditelji su bili religiozni, kao i moji prijatelji i rodbina, svi smo bili dio židovske zajednice. Međutim, još kao dijete za religiju sam govorio “ovo je glupo, ovo je nasmješnija stvar na svijetu”. U susjedstvu sam imao klince katolike, oko meni su bili klinci židovi, sve mi je to bilo glupo, ali, istovremeno, ti moji prijatelji su bili sretniji od mene. Vjerovali su u nešto, stavili bi židovsku kapicu na glavu, otišli u sinagogu te su u srcu vjerovali da postoji nešto što je veće od života. Nisu znali što je to, ali su vjerovali u to. Ja sam smatrao da je to glupo i da su oni glupi. Ali bili su sretniji od mene.

NACIONAL: Gdje je bio izvor vaše sreće?

– U destruktivnosti. Radio sam cijelo vrijeme i imao strategiju destruktivnosti. Puno sam radio, jako puno sam svirao, što ne smatram intelektualnim radom, jako često gledam bejzbol i košarku, što također ne tjera na razmišljanje. Nastojim ne razmišljati, jer ako počnem razmišljati, onda se probudim usred noći, a tada više nema destrukcije. Počnem razmišljati o tome kako će se jednom sve zvijezde ugasiti, kako će se život ugasiti, kako je sve beznačajno. Draže mi je kada normalno prespavam noć, probudim se ujutro i počnem s vježbanjem.

NACIONAL: Zašto ne odete k psihoterapeutu?

– Psihoterapeuti pomažu, ali samo nekim ljudima. Znanost je predivna stvar, ali je ograničena. Znanost će pronaći neku vakcinu, jednog dana i protiv AIDS-a, zbog znanstvenih otkrića žene više ne umiru pri porodu, ali znanost ne može riješiti brojne vrlo važne probleme te vam za to treba magija. Zato tu uskaču psihoterapeuti koji vam dijelom mogu pomoći ako ste depresivni, ako imate problema sa suprugom i tako dalje. To je zato što vam ponekad treba neka vrsta magije da biste izbjegli ovu zamku zvanu život.

Vjera je dar

NACIONAL: Odakle naslov za vaš novi film “You Will Meet a Tall Dark Stranger”, je li to nešto šekspirijansko ili nešto sasvim banalno?

– Ideju sam dobio od nekih poznanika koji posjećuju vidovnjake. Oni ne naprave ni jedan pokret u svom životu bez prethodnog razgovora s vidovnjacima. A ti vidovnjaci su takva prijevara. Zemaljskom kuglom ne hoda osoba koja vam može reći što će vam se dogoditi u budućnosti. Najboljeg vidovnjaka na svijetu može demaskirati svaki drugorazredni mađioničar koji radi u opskurnom noćnom klubu, ali je problem što su ljudi katkad grozno očajni. Religija ih je razočarala, vide kako svećenici maltretiraju dječake unutar crkve, znanost za njih nije dovoljno dobra da bi im pomogla, bračne veze se raspadaju, oni su usamljeni, i zato se obraćaju vidovnjacima. A tu će se uvijek naći netko tko će im reći: “Ja ti mogu pomoći. To će te stajati nešto novca, ali pomoći ću ti.”

NACIONAL: Što onda reći za scijentologiju koja je danas tako popularna u Hollywoodu?

– To je totalna prijevara. Sve je to velika muljaža. Ako netko ide u crkvu, vjeruje, ne razumom, nego srcem, ako netko vjeruje da je Isus Krist umro i zatim uskrsnuo, i to osjeća u svom srcu, onda je ta osoba sretna. Takve osobe imaju sretniji život nego što ga ja imam. Ja ne mogu u to vjerovati, ne vjerujem da se to ikada moglo dogoditi. Vjera je dar i ako oni iskreno vjeruju, onda je to lijepo. Ja sam to rekao i u svom filmu “Zločini i prekršaji”, vjera je dar kao i sluh, rođen si s time, i nema toga što ćeš naučiti od svećenika ili rabina.

Minimalna plaća

NACIONAL: Želite li se možda nanovo roditi pa da možda dobijete vjeru kao dar?

– Ne, hvala. Ne možete predvidjeti kako će izgledati vaše ponovno rođenje. Što ako se ponovo rodim s nekom teškom bolesti u obitelji narkomana i u fašističkoj zemlji? To mi se ne bi svidjelo. Ako bih se ponovo rodio u spavaćoj sobi Scarlett Johansson, onda bih to mogao prihvatiti.

NACIONAL: Većina današnjih glumaca sanja o tome da glumi u vašem filmu. Jesu li oni koje angažirate za svoj film šokirani kada vas vide na filmskom setu?

– Vrlo brzo shvate da su u krivu. Glumci često čitaju novinske članke o meni i na temelju njih zaključuju da sam ekscentričan, neobičan, ludo se ponašam, ne razgovaram ni sa kim. A onda dođu na snimanje i nakon prvog dana shvate da ja nisam nikakva prijetnja. U svom novom filmu imam debitanticu Lucy Punch koja je došla na snimanje i odmah počela dominirati, objašnjavati mi što želi odjenuti, kako glumiti, i ja sam joj sve dopustio. Taj osjećaj nervoze koji glumci imaju jer su nesigurni traje kod mene jako kratko i vrlo brzo nestaje.

NACIONAL: Je li istina da glumci u vašim filmovima glume za minimalac?

– Da, to je istina. Svi glumci rade za minimum koji im je osiguran po glumačkom sindikatu, a to u Americi iznosi pet i pol tisuća dolara tjedno. To znači da su glumci poput Scarlett Johansson, Anthonyja Hopkinsa i Naomi Watts, koji na snimanju provedu šest do sedam tjedana, zaradili između 35 i 40 tisuća dolara. Međutim, to njima ne znači ništa jer će nakon toga snimati drugi film na kojem će zaraditi 10 ili 20 milijuna dolara. Zato si mogu dopustiti ulogu, odnosno film koji vole, na nekom drugom filmu će zaraditi bogatstvo.

Destrukcija

NACIONAL: Rekli ste da su glumci nesigurne osobe, njima treba podrška i poneki kompliment. Međutim, oni kažu da vi nikada ne dajete komplimente ako dobro naprave svoj posao. Kako ih motivirate?

– Ti ljudi su profesionalni glumci. Angažirani su jer su sjajni i ja im vjerujem. Zato su i plaćeni. Platio sam Lucy Punch da dođe i bude sjajna, a ona je došla i doista je bila sjajna. Pa ne moram joj to govoriti. Da nije sjajna, ne bih joj platio. Ako naprave nešto krivo, ja im to kažem. Međutim, profesionalci smo, da sam kojim slučajem bejzbol igrač, platili bi mi da udaram lopticu. Ne bih trebao nikoga da mi govori da sam dobar. Isto je s glumcima. Dajem im puno slobode na snimanju, mogu mijenjati dijaloge ako žele, puštam ih da uživaju u snimanju, dajem im vremena da se pripreme za scenu, i na kraju je to savršeno ugodno iskustvo. Znaju da mi se sviđaju samim time što sam ih angažirao. Pa ne treba Anthony Hopkins mene da bi saznao da je odličan glumac. Istina, ne razgovaram s njima puno tijekom snimanja, ne odlazim s njima na zajedničke ručkove, imam profesionalan odnos spram njih. Nisam zločest ni hladan, samo sam profesionalan. Platio sam im da obave svoj posao, oni ga obave, gotovo uvijek na prekrasan način, i nakon toga idemo kući.

NACIONAL: Gdje je tu destrukcija koja vas usrećuje?

– Ne brinite se, na svakom snimanju ima puno destrukcije. Uvijek ima problema, ili kamera nije bila pričvršćena pa je pala, svjetlo nije dobro namješteno, destrukcija na sve strane.

NACIONAL: Jeste li vi nesigurni kao osoba? Čitate li kritike svojih filmova kako biste dobili na samopouzdanju?

– Nikada ne čitam kritike, niti intervjue koje sam dao, ne čitam ništa što objave o meni. To je velika zamka i ja sam to shvatio prije 35 godina. Ne možeš čitati o sebi jer ćeš postati opsjednut sobom, a to je velika pogreška. Ako počnete razmišljati na način “ovaj misli da sam genij, a onaj misli da sam budala, zašto sam ovo izjavio, zvuči tako glupo”, potrošit ćete jako puno vremena razmišljajući o sebi. A to je zadnja stvar koju želite. Bojat ćete se samog sebe toliko da nećete moći ništa napraviti. Poželjet ćete napisati scenarij a onda ćete pomisliti “Bolje da ne pišem ništa, zadnji put me je kritika sasjekla”. Ja napišem scenarij, režiram film, završim ga, pustim ga u kina i nikada ga više ne pogledam, ne čitam kritike, nije me briga za film. Nekada su me producenti zvali nakon što bi film krenuo u kina i govorili mi “Prema početnoj gledanosti predviđamo 20 milijuna zarade”. Uopće me nije briga za to, nemojte me više zvati. Uostalom, plaćen sam da snimim film, nemam prihoda od profita filma.

Film je veliki bijeg

NACIONAL: Ako je snimanje filmova neka vrsta magije, što je nakon 40 godina na filmu ostalo od magije?

– Film je veliki bijeg. Kada sam bio dječak, odlazio sam u kino kako bih pobjegao od života, od škole, od problema. Gledao sam Freda Astairea i Caryja Granta i tako bježao. Kasnije sam pobjegao na drugu stranu kamere. Kao što moji prijatelji odlaze ujutro u urede, liječnici u ordinacije, ja odem k svojoj filmskoj ekipi; prije su to bili Scarlett Johansson i Javier Bardem, sada Josh Brolin i Antonio Banderas, radim na kostimima, na glazbi za svoj film, razgovaram s lijepim ženama, i to je moj bijeg od problema.

NACIONAL: Napisali ste nebrojeno mnogo scenarija za film, knjiga i scenskih djela. Događa li vam se da, ipak, samog sebe iznenadite pišući nešto novo?

– Da, osobito kada pišem komedije. Ljudi misle da, kada pišeš komediju, razmišljaš o šali koju si već čuo. No to nije tako. Kada pišem, ja smišljam novu šalu, izgovorim je i odmah je zapišem. Time sam iznenađen jer sam je prvi put čuo. To mi je zabavno, stvoriti šalu i smijati joj se. Istina, kasnije se publika može ali i ne mora složiti sa mnom oko toga je li to doista nešto duhovito, ali većina ih se složi. Imam sreću da pišem stvari koje publika smatra duhovitim. Nije baš uvijek tako, ima trenutaka kada mi je nešto smiješno, ali samo meni i nikome drugome, i tada shvaćam da nisam u pravu.

NACIONAL: Teme o kojima pišete i snimate filmove najčešće se bave odnosima muškaraca i žena. Koliko su se ti odnosi promijenili u odnosu na vrijeme kada ste, recimo, snimili film “Annie Hall”?

– Pisao sam o odnosima između muškaraca i žena jer je to sve što imamo. Ako se vratite tisućama godina unatrag, vidjet ćete da su se događale iste stvari. Politički problemi se mijenjaju, društveni problemi se mijenjaju, ali osobni problemi ostaju isti. Ja se bavim tim problemima, Shakespeare se bavio tim problemima, istina na bolji način nego što ja to radim, ali problemi između muškaraca i žena se ne mijenjaju. Uvijek je jako teško naći nekoga s kim se možeš povezati i posvetiti mu se u potpunosti tijekom cijelog života kako bi ostvario vezu i kako bi to bilo dobro i za tebe i za tu drugu osobu.

NACIONAL: S obzirom na to da često nastupate kao glazbenik, jeste li razmišljali o tome da snimite film o glazbeniku?

– Ne, dok nastupam, ne razmišljam o tome. Prije 11 godina snimio sam “Sweet and Lowdown”, film o glazbeniku kojeg je glumio Sean Penn. Tu i tamo mi padaju na pamet ideje o glazbenicima, ali nakon tog filma nikada nisam imao dobru ideju o filmu o glazbenicima. Kada bih je imao, snimio bih ga. To je vrlo sklisko područje, osobito kada govorimo o glazbi koju ja volim, a to je jazz. Jazz u sebi sadrži i mitologiju i romansu i atmosferu zadimljenih klubova i kriminalce i drogu, znači dobra je podloga za film, ali nemam dobru ideju.

‘Zabavlja me biti druga osoba’

NACIONAL: Kada ćemo vas opet vidjeti kao glumca?
– Uskoro, nadam se. Volio bih glumiti, strašno me zabavlja odjenuti se drukčije i biti neka druga osoba.

NACIONAL: Imate dvoje posvojene djece sa sadašnjom suprugom. Kako ih odgajate, s obzirom na to da u svojim filmovima često prikazujete situacije u kojima je bolje da se djeca, kada odrastu, odvoje od roditelja?

– Ne razmišljam na taj način u privatnom životu. Moja djeca čine mi veliko zadovoljstvo u životu. Istina, kada otputuju za vikend, onda nemam ništa protiv da ostanem sam i da u kući vlada tišina, ali djeca su doista sreća. Starijim ljudima je jako lijepo kada imaju djecu u kući, pa tako i meni.

Komentiraj