WATKINS: ‘Najveći umovi Hrvatske rekli su da borbeni avioni nisu prioritet, a onda je to postao ‘posao desetljeća”

Ignoriranje činjenice da je kupnja F-16 aviona od Izraela ovisila o SAD-u i očekivanje da će tu stvar međusobno riješiti Izrael i SAD, jedan je od ključnih, ali ne i jedini razlog neuspjeha nabave borbenih aviona koju je u svom radu opisao britanski konzultant hrvatskih korijena, Amadeo Watkins

Doktor Amadeo Watkins, međunarodni konzultant i znanstvenik hrvatskih korijena koji je doktorirao na poznatom Odjelu za ratne studije Kings Collegea, Sveučilišta u Londonu, na temu “Političke ekonomije i vojne industrijalizacije” (Defence Management), a do 2011. godine radio u britanskoj vladi, napisao je znanstveni rad na temu “Nabava borbenih zrakoplova u Hrvatskoj: neuspjeh izvršenja” koji je nedavno objavio ugledni britanski časopis Defence & Security Analysis. U tom radu Watkins je iznio nekoliko teza koje dovode u pitanje ne samo prošli i neslavno završeni proces nabave borbenih aviona u Hrvatskoj, već otvaraju i pitanje hoće li se iste greške ponoviti i u natječaju koje Ministarstvo obrane ponovno namjerava raspisati. Watkins ističe da o toj temi nije pisao iz pozicije vojnog stručnjaka ili kao o vojnoj temi, već kao o jednom procesu državne uprave ili javne politike tzv. prioritetnog nivoa koji nije uspio u izvršenju u smislu da država nije izvršila ili isporučila ono što je rekla.

On ističe da proces nabave nije trebalo prepustiti dominantno Ministarstvu obrane jer je to i Vlada definirala kao strateški posao za cijelu državu te da je ona, kako proizlazi iz javno dostupnih informacija, svjesno ušla u rizik očiglednim ignoriranjem ili odbacivanjem jasno izraženih stavova SAD-a da izraelski transfer neće odobriti. Također ističe da su kupnju aviona potencirali MORH i lobiji za nabave kao jedinu ispravnu opciju, iako je Hrvatska kao članica NATO-a imala i druge mogućnosti, kroz zajedničko provođenje zaštite i kontrole zračnog prostora, kao što to imaju Slovačka i Češka, ili Slovenija s Italijom i Mađarskom. Nadalje, upozorio je da Hrvatska nije iskoristila postupak nabave kako bi dobila neku dodatnu vrijednost kroz pomno osmišljen indirektni offset paket, koji je trebao biti ključni kriterij prilikom odabira i procjene ponuda borbenih zrakoplova, a upozorava i na nejasno izražene kalkulacije stvarnih troškova održavanja tih starih aviona na duži period.

Autor temu povezuje sa širim pitanjima koja su direktno povezana s ovim procesom nabave, kao procesom upravljanja u javnom sektoru. Kao jednu od ključnih tema ističe i faktor izbjegavanja odgovornosti kao i kulturu koju karakterizira okruženje u kojem su radni odnosi izgrađeni na uvjerenju da je konfrontacija rizična te da je prilagođavanje drugima kako bi se ugodilo onima na položajima moći najbolji način napretka, zbog čega je teško zamisliti potpuno nepristran postupak nabave. Ističe i da nabava aviona nije zadovoljavajuće potkrijepljena temeljnim dokumentom, a to je Strategija nacionalne sigurnosti Hrvatske iz 2017., naročito ako se uzme u obzir činjenica da se radi o nabavi strateškog nivoa za Hrvatsku ili, kako su ga nazivali, “poslu desetljeća”.

Amadeo Watkins rođen je u Zagrebu 1971., a kako mu je majka Hrvatica, a otac Britanac, još kao dijete živio je na relaciji Zagreb-London, da bi se krajem 80-ih stalno preselio u Veliku Britaniju i ondje završio školovanje. Od početka se bavi pitanjima rukovođenja i upravljanja u državnoj upravi, prvo u britanskom Ministarstvu financija gdje je radio na pitanjima strateških komunikacija, zatim Ministarstva vanjskih poslova gdje je radio na organizacijskom modeliranju u Srednjoj Aziji, nakon čega odlazi u Ministarstvo obrane gdje se, između ostalog, bavio i pitanjem podrške Hrvatskoj u procesu ulaska u NATO. Desetak godina proveo je u prestižnoj vladinoj grupaciji za napredna istraživanja i procjene (ARAG) Ministarstva obrane Ujedinjenog Kraljevstva kao znanstvenik i napredovao do zamjenika direktora odjeljenja za upravljanje reformama i politikama u javnom sektoru. Watkins je niz godina radio na pitanjima obrambene industrije te je bio član offset grupe u Velikoj Britaniji, držeći predavanja o obrambenoj ekonomiji i upravljanju javnim politikama diljem svijeta. Ima više od 20 godina iskustva u javnom sektoru, s izravnim savjetovanjem najvišeg nivoa u vezi s reformama i procesima strateške transformacije s ciljem unapređenja sistema javnih politika. Od 2011. radi kao nezavisni konzultant u različitim zemljama, a posebno se ističe njegov nedavni rad u Jordanu, gdje je kao vođa međunarodnog stručnog tima bio odgovoran za implementaciju projekta uz pomoć sredstava EU-a koji se odnosi na razvoj sustava za nadzor uspješnosti provođenja vladine politike i evaluaciju ključnih prioritetnih područja unutar ureda premijera i vlade Jordana.

NACIONAL: U svom radu istaknuli ste da u Hrvatskoj ne postoji dovoljna razina odgovornosti, već kultura post-komunističkog načina razmišljanja, donošenje odluka odozgo, postupanje nižerangiranih po modelu da je konfrontacija previše rizična te da je prilagođavanje drugima kako bi se ugodilo onima na položajima moći najbolji način za napredak, zbog čega je teško zamisliti potpuno nepristran postupak nabave. Kako su se članovi povjerenstva trebali postaviti i što bi se dogodilo da je neki od njih i imao suprotno mišljenje?

Rad koji sam objavio je akademski rad na temu upravljanja procesima ili public management. Kultura, ili preciznije organizacijska kultura, temelj je svega što se radi u svakom sustavu ili organizaciji. To je nešto o čemu je puno pisano i dobro je poznato. Tako da ne bih rekao da ne postoji dovoljna razina odgovornosti, već da je ona utemeljena na drugačijim osnovama nego recimo u Engleskoj ili Švedskoj. Svi članovi povjerenstva, a to su ozbiljni ljudi, trebali su nakon provođenja internih procesa stati pred ministra ili tko god bio u tom lancu i reći: “Gospodo, mi ovdje imamo crveno svjetlo!” Crveno svjetlo je činjenica da Izrael nudi avione čija je puna realizacija ovisna o trećoj državi, Americi. Naime, zadnjih 30 i više godina Izrael radi na principu transfera tehnologije tzv. treće strane i poznati je dobavljač modificirane američke i druge obrambene opreme, slično kao što je to nekad radila Jugoslavija. To ne predstavlja crveno svjetlo samo u Hrvatskoj. Svatko tko kupuje njihovu opremu treba to znati i uzeti u obzir kao rizik neke razine. Dakle, pitanje evaluacije ove vrste rizika je trebalo biti napravljeno na operativnom nivou, tijekom tehničke evaluacije prispjelih ponuda, dakle dosta rano u procesu. Strogo govoreći, Izrael nije trebao doći do finalne faze evaluacije bez dostavljanja zadovoljavajućih dokumenta koji potvrđuju njihovu mogućnost ispunjena cjelokupne ponude. Kao nekome tko promatra proces sa strane, jasno je da je ovo osnovna greška u procesu. Garancije na nivou države tu malo znače i nije mi baš jasno zašto se toliko pažnje dalo tome, jer se pokazalo da ne vrijede puno, što je i logično. Druge vrste garancija imaju puno veću težinu. Postavlja se logično pitanje zašto je Izrael nudio nešto za što nije bio 100 posto siguran hoće li na kraju moći prodati ili zašto nije odmah dostavio garancije potrebnog nivoa za povjerenstvo koje je provodilo analizu rizika.

‘Gospodo, mi ovdje imamo crveno svjetlo!’ Trebali su stati pred ministra i reći to članovi povjerenstva za nabavu aviona. Crveno svjetlo bila je činjenica da Izrael nudi avione čija realizacija ovisi o SAD-u’

NACIONAL: Ako pustimo na stranu odgovornost ministra Damira Krstičevića, vi ste na prvom mjestu istaknuli ulogu premijera Plenkovića koji je smatrao da je sav rizik na strani dobavljača i citirali ste njegovu izjavu: „Ne postoji pritisak na hrvatsku stranu… Nisu postojali pokazatelji da će se pojaviti problem. Svaki rizik ili odgovornost za dobivanje odobrenja SAD-a, koje mora ići u Kongres, snosi izraelska strana. Hrvatska je krenula u dobroj vjeri u skladu s postupkom nabave i ova stvar je strogo stvar između Izraela i SAD-a.” Time je premijer pokušao odagnati odgovornost sa sebe. No mislite li da je Hrvatska trebala prvenstveno procjenjivati je li to rizik za našu državu?

Naravno, jer to nije problem Izraela. Kakav je to problem Izraelu? Njima je to jedan propali ugovor, a vjerojatno imaju još jedno 10 propalih i 100 uspjelih, nije bitno, kao što ima i Britanija ili bilo koja država. Hrvatska je ta koja ima problem jer nije dobila avione u željenom procesu i vremenskom okviru. Vi ste ti koji ste tvrdili da su ti avioni neophodni za Hrvatsku u datom vremenskom roku. A imate li avione? Nemate. Premijer i ministar imaju nivo odgovornosti u ovakvim procesima, od toga se ne može pobjeći. Oni su sudjelovali u procesu konačnog odobravanja, uključujući nivo finalne odluke Vlade. Pitanje odgovornosti premijera Plenkovića u tekstu sam citirao samo u smislu njegove izjave koja je bila političke prirode i u tom momentu možda je i razumna ili prihvatljiva, iako nije precizna, tj. točna. Ne vidim tu veliki problem, iako se izgleda taj moj komentar odmah svidio medijima koji su to prenijeli izvan konteksta.

NACIONAL: Napisali ste i sljedeće: “Čini se da je hrvatska strana bila svjesna prigovora SAD-a; ali ih nije shvaćala ozbiljno, vjerojatno se nadajući da će se političko rješenje naći na temelju dobrih američko-izraelskih odnosa.” Kako je moguće da jedna mala zemlja poput Hrvatske prigovore najveće svjetske sile ne shvaća ozbiljno?

Znam da ova tema prodaje novine i mislim da su to novine malo na brzinu zaključile što sam ja točno rekao u svojem radu na ovu temu. Što se tiče internih procesa, nakon 20 godina iskustva znam da su oni često problematični i ne vidim to kao nešto sporno u datim okolnostima. Naravno da se to moglo izbjeći, ali tu imamo puno otvorenih pitanja. Kao netko izvan sistema, ne mogu znati je li to netko dobro ispunio obrazac za rizike tijekom evaluacije ponuda, a onaj gore to nije pročitao ili je rekao: “Ma ne brini za to, ja ću otići u Ameriku i to ispeglati!”. Ili možda analize rizika jednostavno nije ni bilo na obrascu. Odgovori na ova i još 100 drugih pitanja su izvan moje domene. Ali je činjenica neosporna da rizik nije uzet u obzir na adekvatan način. Zašto? O tome možemo samo spekulirati, a ja ne bih ulazio u spekulacije. Činjenica je ishod koji je negativan i jasno vidljiv.

NACIONAL: Je li vas nakon što ste objavili rad kontaktirao netko iz Ministarstva obrane ili Vlade? I jesu li trebali?

Ne, naravno da nisu trebali niti to očekujem. Ali mislim da bi bilo normalno da ako ima vremena, volje, želje, da netko tko se bavi konkretno tim poslom to pročita i da to uvrsti ako smatra korisnim u svoju buduću računicu. To je ono što bih ja očekivao. U jednoj modernoj državi ovakvih znanstvenih radova trebalo bi biti puno više, a jedan od mojih ciljeva je podržati pisanje novih radova na istu ili slične teme, jer to smatram važnim i potrebnim za jedno zdravo okruženje.

NACIONAL: Niste dotaknuli izravno pitanje korupcije, ali u nekim segmentima dali ste naslutiti da je u tom poslu moglo biti i nekih neprimjerenih utjecaja. Niste spomenuli riječ korupcija, ali ste na neki način aludirali da su takvi poslovi podložni u najmanju ruku raznim lobiranjima. Kakvo je vaše mišljenje o tome?

Takvi poslovi generalno u svijetu imaju negativnu konotaciju, svašta se događalo, i u Engleskoj također. Međutim, ja ovdje kao netko tko proces promatra sa strane, bez nekih insajderskih informacija, nisam vidio ni osjetio da je tu došlo do tako nečega. Nisam to ni mogao vidjeti jer sam gledao iz perspektive običnog građanina, i to s udaljenosti od dvije tisuće kilometara. Dakle, ja sam rekao da takvi poslovi jesu podložni utjecajima lobiranja. E sad, ako vi vjerujete da je lobiranje zakonit proces, kao što u mnogo država i jest, onda je tu sve ok. Isto tako, tema korupcije nije bila direktno tema rada koji se bavio upravljanjem procesa i temama za koje sam smatrao da su direktno ili indirektno utjecale na taj proces.

NACIONAL: Lobiranje je zakonito, ali…

Siguran sam da su različite kuće nešto lobirale, ali nisam osjetio da je tu bilo nešto prekomjerno ili utjecalo na proces pa da to bude dio mog akademskog rada. Čak sam smatrao da su ljudi na vrhu pokušavali napraviti dobar posao. To se vidjelo, ne može se sporiti. Ti ljudi u Ministarstvu obrane, oni su se stvarno trudili, i časnici i sam ministar. Vidjelo se u njegovu nastupu da je on stvarno ušao u temu, da je pokušao nešto dobro napraviti, ali na žalost loše je ispalo i to je činjenica koju sam ja samo opisao post festum.

NACIONAL: Točno, ali vi ste implicirali, time što ste opisali kulturu i način djelovanja i razmišljanja državnih službenika, mogućnost da je taj proces koji su ti časnici s velikim srcem i željom radili, rađen po unaprijed danim instrukcijama, odnosno da su oni morali formalno provesti ono što je već odavno bilo zacrtano i dogovoreno.

Možda se tako može tumačiti, ali moram se ograditi od ovog što ste rekli. Nije na meni da u akademskom radu ulazim u temu što se stvarno događalo na sastancima ili da nagađam jedno ili drugo, tu želim biti jasan. Ja sam to naveo kao mogućnost na osnovu sveukupne organizacijske kulture u Hrvatskoj, gdje sam se pozvao na druge znanstvene radove koji su to dokazali, i u širem prostoru srednje i istočne Europe. Ovo nije slučaj organizacijske kulture samo u Hrvatskoj, već je čak i u drugim srednjoeuropskim zemljama, Češkoj, Slovačkoj, to je naslijeđe kojem će trebati dugi niz godina da nestane. To nije direktno krivica ni ministra Krstičevića niti bilo koga drugog, već je riječ o organizacijskoj kulturi ponašanja koja ima svoju težinu i koja se teško mijenja. Engleska ima svoju kulturu. U Engleskoj je sasvim normalno da sam ja kao državni službenik na sastanku rekao: “Gospodine ministre, ne slažem se s vama. Moj posao je, i vi mene plaćate, da vam dam nezavisno mišljenje. A vaš je posao da donesete odluku.”

‘Offset je trebao nositi od 25 do 30 posto bodova i do u detalje biti definiran. Gdje će se graditi, koliko će djelatnika raditi, kako će se zaštititi okoliš… Ne može se reći: ‘Obećajemo da ćemo graditi”

NACIONAL: U radu ste istaknuli da ovaj posao nije trebao voditi MORH. Je li premijer Plenković pogriješio što je tako važan posao povjerio ministru Krstičeviću da ga vodi sam?

Ja ga sad moram braniti, ako smijem tako reći. Premijer je imao pravo i mogao je dati taj posao i ministru kulture. Imao je to pravo. E sad, je li to pravilno ili najbolje, to je druga stvar. On može reći: svi drugi ministri su mi zauzeti važnim državnim pitanjima, jedino ministar kulture trenutno ima moje povjerenje da to radi. Ali to naravno nije najispravnije. Ako prihvatite mišljenje da je ovo posao desetljeća i važan za cijelu državu, kao što je tada i predstavljeno, onda bi najispravnije bilo da je proces vodilo ili Ministarstvo financija ili Ministarstvo gospodarstva sa stručnom podlogom Ministarstva obrane. Ministarstvo obrane je trebalo reći: nama treba ovakav avion, s takvim i takvim sposobnostima. To je zato što je posao od prevelike važnosti da ga vodi ministarstvo koje realno nema kapacitete niti mandat da iznese sve. Isto tako, u radu sam spomenuo nedostatak upotrebe civila na vidljivoj razini, a to je pitanje civilno-vojnih odnosa. Veliki problem na koje sam se također osvrnuo je pitanje offseta. Offset je potpuno ignoriran u ovom procesu.

NACIONAL: Točno. Nije uopće bilo jasno naznačeno što ćemo mi dobiti od Izraelaca, osim plasmana drugih njihovih vojnih proizvoda na hrvatsko tržište, što bi opet kupovala naša država. Nacional je o tome objavio članak “Dobar posao u Hrvatskoj.” Kako bi to u stvarnosti u uređenom sustavu trebalo izgledati?

Jedno je paket koji uključuje avione, obuku pilota i ostalo. To nema veze s offsetom. Offset podrazumijeva protuvrijednost i odgovara na pitanje: ako ja kupim od vas avion, što ću dobiti od vas kao protuvrijednost? Ono što bih ja savjetovao, bio bi indirektni offset, to jest offset koji nije vojne prirode. Primjerice, protuvrijednost izražena kroz ulaganje u turizam ili možda ulaganje u industriju elektronike ili programiranje, gdje je i Izrael kao mogući pobjednik tendera jak i ima što ponuditi.

NACIONAL: Ništa konkretno Izrael nije ponudio, osim načelnog interesa za neke projekte. Što bi u Velikoj Britaniji za takav posao ministar obrane ili premijer tražili?

U Britaniji su ovakvi poslovi dobro uhodani i imaju striktno zakonom propisane procedure i standarde. Offset bi nosio minimum 25 do 30 posto bodova, ali taj offset mora biti precizno definiran do detalja. Ako se tvrdi da će Izrael uložiti u turizam, točno se treba znati kada, koliko, gdje, do kojeg roka, po kojim pravilima, kako će se zaštititi okoliš ako će se nešto graditi. Sve mora biti razrađeno do detalja, to je zaseban aneks ugovora na sto stranica. Gdje će se graditi, koliko će djelatnika raditi, koliko će se lokalnog stanovništva zaposliti, do kojeg vremenskog roka? Znači, ne možete vi reći: “Da, mi obećavamo da ćemo graditi hotel”. Takva ponuda offseta pada u evaluaciji ili se eventualno traže dodatne garancije i dokumentacija.

NACIONAL: Jedna od nelogičnosti bila je da se u tenderu nije preciziralo traže li se polovni ili novi avioni, jer su nam u tom slučaju i SAD i Švedska mogli ponuditi polovne avione. I vi ste rekli da bi bila bolja opcija za Hrvatsku da se onda ide na polovne švedske jer oni idu u zamjenu svoje eskadrile.

Moje je mišljenje da Hrvatskoj ti avioni nisu prioritet, a i najveći umovi Hrvatske su u svom dokumentu to napisali, to nije čak ni moje mišljenje, već njihovo. A ako se već kupuju avioni, ja bih razmotrio opcije nabave aviona drugih kategorija, a ako to nije prihvatljivo, mišljenja sam da je direktna nabava iz SAD-a najbolja opcija iz više razloga, ali to je već drugo pitanje izvan konteksta ovog mog rada.

‘Premijer je posao nabave aviona mogao dati i ministru kulture, ali ako prihvatite tezu da je to ‘posao desetljeća’, bilo bi najispravnije da je proces vodilo Ministarstvo financija ili Ministarstvo gospodarstva’

NACIONAL: Na koje ‘’najveće umove’’ mislite?

Ne znam tko je pisao Strategiju nacionalne sigurnosti, ali sigurno su učeni ljudi na date teme jer to je standard u svakoj državi. Oni su napisali da avioni nisu prioritet broj jedan, a neki ljudi su to potpisali. Ako se držimo onoga što su oni rekli samo prije tri, četiri godine, Hrvatskoj avioni nisu prioritet ili barem ne na nivou ‘’posla desetljeća’’. Ali ako je već donesena politička odluka, glavno je pitanje kako osigurati efikasnu nabavu da država dobije ono što je potrebno za najmanje uloženog. A vi tu ne možete ispod milijardu dolara proći, osim ako se Donald Trump jedno jutro ne probudi i kaže: “Evo vam, Hrvatska, avione!”.

NACIONAL: Što bi sada trebalo učiniti?

Uz analizu grešaka prvog procesa trebalo bi se u isto vrijeme jasnije definirati potrebe i sposobnosti koje zadovoljavate tom novom kupnjom i ciljeve koje želite postići. Čini mi se da ova osnovna strateška i uglavnom vojna pitanja nisu baš jasno definirana. Ne možete prvo govoriti o 12 aviona pa onda o šest aviona. Morate znati želite li 12 i zašto kupujete 12 jako skupih igračaka. Neki drugi broj aviona nosi potpuno drugu priču. To su ogromne razlike i u budućim troškovima i u svemu. Recimo, vrlo jednostavan primjer. Piše da će se ti novi avioni koristiti za međunarodne zadatke. Ako vi imate šest aviona, a četiri odu u misiju, pa koliko će ih onda ostati u Hrvatskoj? Isto tako nije logično očekivati da svi su svi uvijek u funkciji, neki su na prepravkama ili servisiranju. Dakle, niz pitanja je u igri i znam da ljudi u MORH-u i Stožeru to dobro znaju.

NACIONAL: Zaključili ste i da prema računici da će izraelski avioni moći letjeti još 3000 sati, a budući da je rečeno da je njihov vijek trajanja produljen na 25 godina, to značiti da oni ne mogu letjeti nigdje izvan Hrvatske. Kako ste to izračunali?

Ako podijelite 25 godina na 3000 sati, to znači da avioni mogu letjeti svega 120 sati godišnje. Što je u prosjeku standardna satnica za jednog pilota NATO-a. To je ok i prihvatljivo, ali to znači da neće moći ići nigdje izvan Hrvatske, iako je rečeno ili barem piše u zadacima da će avioni sudjelovati u međunarodnim misijama. To bi bilo logično očekivati, a vjerojatno bi to tražio i NATO. Ako bi avioni išli na misije, broj satova naleta ili upotreba resursa bi se radikalno smanjila na 10-15 godina, što potpuno mijenja računicu. Eto, to nije vidljivo ni jasno argumentirano.

Komentiraj