Objavljeno u Nacionalu br. 1062, 29. kolovoz 2018.

Otkad je 2012. postao najmoćniji čovjek Srbije Aleksandar Vučić sve češće demonstrira moć srpskog aparata sile, izgleda kako bi naglasio da će ga zaštititi od ‘unutarnjeg neprijatelja’, iako bliska povijest Srbije ne uči da jak represivni aparat jamči ostanak na vlasti

Srbiju čeka zlatno doba, bit će novca više nego ikada. Izgradit ću više putova od jugoslavenskog predsjednika Josipa Broza Tita. Srbija je danas uvažavana i poštovana više nego Titova Jugoslavija. Moja vlada imala je više diplomatskih posjeta, i značajnijih, nego Titova Jugoslavija u svojih najboljih pet godina. Vlada Srbije napravila je u protekle dvije do tri godine koliko Tito u Jugoslaviji…

To su neke od tvrdnji koje je izrekao srpski predsjednik Aleksandar Vučić otkad je 2012. postao najmoćniji čovjek Srbije. I ne radi se o simpatičnim pošalicama, već se stječe dojam da Vučić zaista tako misli.

Prosječni stanovnik Srbije malo dužeg pamćenja, kada mu se spomene “zlatno doba”, prednost će dati Titovoj Jugoslaviji i “vremenu Ante Markovića”, posljednjeg saveznog premijera, koji je na funkciji bio kraće od tri godine, ali ga se Srbi i dalje rado sjećaju jer su u tom periodu imali plaće i penzije kakve danas mogu samo sanjati.

ŠTO SE TIČE UGLEDA U SVIJETU, Vučić je sklon skoro svakog stranog državnika s kojim je razgovarao nazivati “prijateljem” ili “bratom”, ali istovremeno optužuje međunarodnu zajednicu za neprijateljski odnos prema Beogradu i kovanje zavjera kojima je cilj njegovo uklanjanje s vlasti.

Kada se govori o Vučićevim graditeljskim pothvatima, on je otvaranje zgrade s nešto manje od 300 stanova, u kontroverznom naselju Beograd na vodi, popratio riječima: “Dobrodošli u ostvarenje jednog od naših velikih snova.” Jedan od Vučićevih pothvata za pamćenje je i izgradnja autoputa kroz Grdeličku klisuru, na jugoistoku Srbije, gdje se, zvuči nevjerojatno ali je istina, treći put u proteklih pet mjeseci srušio potporni zid dug 725 metara.

U istoj je kategoriji “smiješno ili skandalozno” i početak radova na rekonstrukciji Trga republike u centru Beograda, koji bi, kako su planirali ljudi iz gradskih vlasti, vrlo bliski Vučiću, trebali trajati nevjerojatnih 420 dana, odnosno 14 mjeseci! Usporedbe radi, njujorški Empire State Building i njegova 102 kata prije gotovo devet desetljeća podignuti su u nešto više od godinu dana, dok je u “Titovoj Jugoslaviji” 1946. godine pruga Brčko – Banovići, duga 92 kilometra, s dva tunela dužine 667 metara i 22 mosta, izgrađena za šest mjeseci.

Ali stječe se dojam da je institucija u kojoj bi Vučić najviše želio imati ulogu kakvu je imao Tito – vojska.

NAKON ŠTO JE IZABRAN ZA ŠEFA DRŽAVE, Vučić je sebe počeo nazivati “vrhovnim komandantom oružanih snaga”, iako takva titula ili funkcija ne postoji u bilo kojem pravnom aktu. Ustav određuje da “predsjednik Republike, u skladu sa zakonom, komandira vojskom, postavlja, unaprjeđuje i razrješava oficire Vojske Srbije”. Ne spominju se ni “vrhovni” ni “oružane snage”. Ali Tito je bio “vrhovni komandant”, zašto ne bi i Vučić?

O Srbiji Vučić govori kao o neprikosnovenoj vojnoj sili na Balkanu. Potvrda takve tvrdnje, po njemu, jest činjenica da su prije nekoliko dana poletjela dva lovca MiG-29, koja je, uz još četiri identične letjelice, Srbija u listopadu dobila od Rusije. Ne radi se o novim avionima, već letjelicama starim u prosjeku 28 godina. Bilo je najavljeno da će ih, poslije remonta i modernizacije koji stoje oko 200 milijuna eura, Srbija početi koristiti u lipnju. Zakasnilo se par mjeseci, ali je Vučić, svjedočeći promotivnom letu “novih” MiG-29, rekao da je skoro zaplakao dok je gledao “snažna i moćna krila Srbije”. Najavio je i dolazak tenkova i borbenih helikoptera iz Rusije i lansirao novu medijsku bombu, izjavom da se razmatra mogućnost da se 2020. ili 2021. ponovo uvede obavezni vojni rok za muškarce, od tri ili šest mjeseci.

Profesionalizacija vojske u Srbiji je uvedena 2011. godine i od tada šestomjesečni vojni rok služe samo oni koji to žele. Prema istraživanjima javnog mnijenja provedenima u protekle dvije godine, čije bi rezultate trebalo prihvatiti s mnogo skepse, uvođenje vojnog roka podržava u Srbiji tri četvrtine stanovnika.

U SIJEČNJU PROŠLE GODINE TADAŠNJI MINISTAR OBRANE ZORAN ĐORĐEVIĆ saopćio je da država razmatra mogućnost obaveznog služenja vojnog roka, što bi Srbiju koštalo oko 600 milijuna eura, koliko je potrebno za opremanje spavaonica, kupovinu uniformi i čizama, hranu za vojnike, plaće podoficira i oficira. Prema Đorđevićevim riječima, građani stariji od 40 godina daleko su veći pobornici vraćanja obavezne vojske od mlađih.

Ubrzo je Vojska Srbije privukla pažnju javnosti zbog ratnih rasporeda koje su dobili pojedini zaposleni u državnim poduzećima, kao i zbog popisa mehanizacije privatnih firmi, ali je stiglo objašnjenje da se radi o redovitoj proceduri.

Sve dileme je, međutim, razriješio Vučić, tvrdnjom da neće biti povratka vojnog roka. Imamo profesionalnu armiju u koju trebamo ulagati više da bi bila opremljena i spremna zaštititi Srbiju u svakom trenutku, rekao je Vučić, naglasivši da Beograd nema osvajačke namjere. Veliki dio Srbije želio bi uvođenje vojnog roka, ali to nije realno. Oni koji govore o tome, trebaju ponuditi i novac, izjavio je Vučić.

Godinu i pol dana kasnije Vučićeva priča drastično je drugačija.

“Za vojni rok sam odgovoran ja, s obzirom na to da Đorđević više nije ministar obrane. Đorđevićeva procjena o 600 milijuna eura odnosila se na obavezni jednogodišnji vojni rok, dok bi za pola godine bilo oko 300 milijuna, a za tromjesečni između 90 i 100 milijuna eura, rekao je Vučić prošloga tjedna.

VUČIĆ JE IZJAVIO I DA VOJSKA IMA VIŠE STOTINA ISPRAVNIH TENKOVA, ali da, zbog propusta prethodnih vlasti, postoji problem zbog nedostatka obučenih posada. Svoje prethodnike optužio je i da zahvaljujući njihovoj vojnoj reformi, Srbija 2020. ili 2021. godine neće imati borbene pilote. Ostala je nepoznanica kako bi tromjesečni ili polugodišnji vojni rok mogao utjecati na osposobljavanje pilota nadzvučnih lovaca, ali je Vučić naveo da će konačna odluka biti donesena nakon sveobuhvatnih analiza i “razgovora s narodom”.

Odvraćanje svakog agresora od napada na Srbiju Vučićevo je obrazloženje za najavljeno ovogodišnje ulaganje milijarde eura u modernizaciju i naoružavanje armije. Nedavno je posjetio Vojnotehnički institut (VTI), koji radi u sastavu Ministarstva obrane, gdje su ga upoznali o novim razvojnim projektima, a Vučić je iznio podatak da se u VTI ulaže 35 puta više novca nego 2005. godine.

Što se tiče proizvodnje domaćeg oružja, mnogo najavljenih srpskih projekata nije daleko odmaklo. Vučić je 2012. godine, kao ministar obrane, rekao da će Srbija proizvoditi visoko sofisticirane protuoklopne rakete ALAS za Ujedinjene Arapske Emirate, tvrdeći da se radi o ugovoru vrijednom oko 200 milijuna eura. O ALAS-u više nitko ne govori.

Svojevremeno je Vučić izjavio: “U naredne dvije godine planirano je opremanje Vojske Srbije domaćim proizvodima – samohodnom haubicom Nora, oklopnim vozilom Lazar, terenskim vozilom Miloš, raketom Šumadija dometa 300 kilometara i bespilotnim helikopterom Stršljen.”

GODINE SU PROŠLE I BESPILOTNI HELIKOPTER STRŠLJEN PAO JE U ZABORAV. Sa Šumadijom se pojavio problem prodaje rakete koja nikada nije testirana u praksi, već samo u kompjutorskoj simulaciji, s obzirom na to da nema poligona gdje bi se mogao ispitati projektil čiji je domet 300 kilometara. Samohodna haubica Nora i oklopno vozilo Lazar nisu prošli testove pa ih Vojska Srbije ne koristi.

Vučić voli parade, ne samo vojne. U svibnju je u centru Beograda, prvi put, organizirana parada policije u povodu Dana Ministarstva unutarnjih poslova. Vučić je izvršio smotru, a zatim su pred njim defilirali strojevim korakom pripadnici specijalnih jedinica, koji su na pohvalu “vrlo dobro” odgovorili gromkim “služimo Srbiji”. Uslijedili su konjica, riječne jedinice, deseci oklopnih vozila, motocikli naoružani mitraljezima, bespilotne letjelice, kamioni, helikopteri, dok je policijski orkestar svirao “Marš na Drinu”.

Najnoviju vojnu paradu Vučić je planirao za studeni, u povodu 100. godišnjice završetka Prvog svjetskog rata. Najavio je dolazak ruskog predsjednika Vladimira Putina, kao i da će 100 tenkova izvesti na ulice Beograda, nad kojim će letjeti osam aviona MiG-29.

Projekt militarizacije Srbije Vučić ojačava i planom izgradnje jeftinih stanova za pripadnike snaga sigurnosti, odnosno Vojsku, policiju i Bezbednosno-informativnu agenciju (nekadašnja Služba državne bezbednosti). Kao što su u Titovoj SFRJ izgrađeni deseci tisuća stanova za Jugoslavensku narodnu armiju (JNA), tako i Vučić tvrdi da će do 2020. godine u Srbiji biti osigurano više od 5.200 jeftinih stanova za vojsku i policiju. Cijena četvornog metra trebala bi biti do 550 eura u Beogradu, a do 500 eura u unutrašnjosti Srbije.

Tu idealnu sliku kvare tvrdnje Vojnog sindikata Srbije da svakoga dana Vojsku napuste po dva oficira, dva podoficira, dva vojnika i jedno civilno lice. Kao razlozi se navode prosječna plaća od oko 250 eura, nepriznavanje prava na prekovremeni rad, mobing nadređenih, nepotizam, neprofesionalnost, ponižavajući uvjeti rada, status građana drugog reda prilikom liječenja, nepostojanje komunikacije Sindikata s nadležnima i Ministarstvom obrane, unatoč zakonskoj obavezi…

TEŠKO JE ZAMISLITI DA UGLEDU VOJSKE doprinosi ministar obrane Aleksandar Vulin, čije je postavljanje na tu funkciju uspoređeno s “objavom rata susjedima” zbog višegodišnje reputacije “ratnog huškača”.

Osim toga, Vulin je lagao o svom služenju vojnog roka. Tvrdio je da se 1999. godine, tijekom zračnih udara NATO-a na Srbiju, prijavio kao dobrovoljac, ali ga armija nije primila jer je bilo previše dobrovoljaca njegove vojno-evidencione specijalnosti (VES). Ta izjava postala je aktualna poslije izbora za ministra obrane, jer se pokazalo da Vulin 1999. nije mogao imati pješadijski VES niti bilo kakav drugi jer – nikada nije bio u armiji. Vulin je dao objašnjenje da vojsku nije služio zbog velike dioptrije, iako se u javnosti nikada nije pojavljivao s naočalama.

Možda je pravi razlog što je Vulin, rođen 1972. godine, bio dužan vojni rok, u trajanju od 12 mjeseci, služiti u periodu između 1990. i 1999. godine, u vrijeme kada su se vodili ratovi na području SFRJ.

VULINOVU UGLEDU DODATNO JE PRIDONIJELA NEMOGUĆNOST da objasni kako je stekao novac kojim je u centru Beograda kupio za više od 244.000 eura stan površine 107 četvornih metara. Izjavio je da je posudio 205.000 eura od suprugine tetke iz Kanade. O tome, međutim, ne postoji pisani trag. Državljanima Srbije dozvoljeno je da preko granice neprijavljeno prenesu najviše 10.000 eura. O većoj sumi moraju obavijestiti carinu, ali nema podatka da su Vulin i njegova supruga, kao ni tetka iz Kanade, unijeli novac u Srbiju. To bi značilo da je Vulin dvadesetak puta letio u Kanadu kako bi donio tetkine pare.

Na pitanje zašto Vučić insistira na militarizaciji društva i jačanju armije, uz stvaranje atmosfere da Srbiji stalno netko prijeti izvana i iznutra, unatoč tvrdnjama o vojnoj neutralnosti Beograda i zalaganju za mir u regiji, može se dati više odgovora. Jedan bi bio da se skrene pažnja javnosti s teških odluka koje Vučić mora donijeti u dijalogu o normalizaciji odnosa između Srbije i Kosova.

Drugi odgovor mogao bi biti da je riječ o još jednom od Vučićevih hirova, koje sebi može priuštiti jer u Srbiji nema nikoga tko bi ga mogao spriječiti u tome da radi što poželi.

TREĆI ODGOVOR MOGLA BI BITI ŽELJA da se demonstrira sila kakvom srpski režim raspolaže, ali ne prema van. Jer teško je zamisliti da bi Srbija mogla ući u rat s nekim od susjeda – nitko je otvoreno ne ugrožava niti prijeti, a okružena je, gotovo isključivo, članicama NATO-a. S kojim je izvukla gorko ratno iskustvo.

Radi se, vjerojatno, o pokazivanju moći aparata sile koji će zaštiti Vučića od “unutarnjeg neprijatelja”, koji stalno, kako tvrde njegovi najbliži suradnici, priprema zavjere i pučeve protiv šefa srpske države.

Ali bliska povijest Srbije uči da jak represivni aparat ne garantira opstanak na vlasti. U to se 5. listopada 2000. uvjerio predsjednik tadašnje Savezne Republike Jugoslavije Slobodan Milošević. Kada su deseci tisuća ljudi koji su tražili da prizna izborni poraz preplavili ulice Beograda, nije bilo Miloševićeve policije da im se suprotstavi, tenkovi su ostali u kasarnama, a zloglasne “crvene beretke” iz Jedinice za specijalne operacije su, kada su se suočile s tom masom, hitro podigle tri prsta i pridružile joj se. Milošević je ostao sam.