Bivša premijerka i aktivna blogerica Jadranka Kosor se u svom blogu ovaj put osvrnula na brojne promjene u svojoj bivšoj stranci.

Sadržaj objave na na blogu prenosimo u cijelosti:

U mojoj bivšoj stranci sve je novo. Novi ljudi, novo vrijeme. Srušili su Vladu u kojoj su vlast dijelili s Mostom i Timom Oreškovićem kojeg su baš oni otkrili. Kako je i sam rekao, imao je samo tri sata vremena za razmišljanje, ali su ga, unatoč tomu, hvalili kao najbolje rješenje. Kad su iz HDZ-a započeli operaciju Oreškovićevog rušenja u Saboru, po istom su obrascu pred javnost doveli novog mandatara, kraj još sasvim politički živog premijera. Uvjeravali su svoje članove i javnost da imaju većinu za preslagivanje većine, bez Oreškovića i bez Mosta. Prvi u uvjeravanju bio je sada već bivši šef, njegov friško izabrani glavni tajnik, ali i suradnici poput Špike, Čorića, Tepeša i Bandićevih zastupnika. No, ruku na srce, i svi drugi viđeniji članovi Domoljubne koalicije uvjeravali su javnost da će se presložiti i da je afera “Konzultantica” zlobna konstrukcija i da tu Povjerenstvo koje odlučuje o sukobu interesa nema što raditi. Trajalo je to uvjeravanje do posljednje minute vladavine bivšeg šefa na čelu najveće stranke u Hrvatskoj.

No, kad je na vidjelo izbila gola istina o nemogućnosti preslagivanja, ali i kad je Povjerenstvo donijelo odluku, svi oni koji su branili Šefa složili su se kako on mora dati ostavku. Da mora otići i tako spasiti stranku, kako su mnogi neimenovani članovi vodstva brifirali novinare. Najglasniji i najvidljiviji su opet bili oni koji su predsjednika stranke najzdušnije branili dajući mu punu potporu u preslagivanju i rušenju vlastite Vlade. Doduše, ta srušena i opozvana Vlada ostat će zabilježena u povijesti Hrvatske kao najneuspješnija, ali i najridikuloznija zbog niza ministarskih gafova, zbog neznanja i ignorancije ali i zbog činjenice da su je rušili baš oni koji su je stvarali. I tu se ništa više ne može dodati ni oduzeti.

HDZ je danas pred novim izazovima. T. Karamarka izabrali su 17. travnja kao jedinog kandidata koji je uživao nepodijeljenu potporu stranačkih ljudi, a 17. srpnja opet se bira novog šefa. Bira se i zaokružuje prema načelu jedan član-jedan glas (koje je ugrađeno u Statut stranke na početku Sabora HDZ-a 2012., dok sam ga vodila kao predsjednica) i bira se jednog kandidata između jednog kandidata. Odlučili su tako strepeći valjda da bi bilo kakva otvorena utakmica više kandidata mogla stranci dodatno naštetiti pred izbore, strahujući od izvlačenja raznih podataka uvijek revnih “visokih neimenovanih izvora iz vrha” ili s margina stranke.

S pravom stranački prvaci računaju na brzi zaborav i resetiranje jer je politička praksa pokazala da birači brzo zaboravljaju što je kako počelo i što su u politici posljedice a što uzroci. No, biranje prema načelu jedan član-jedan glas sada je nova šansa i donijelo bi novi uzlet da je kandidata bilo više i da je svaki član stranke mogao tajno glasajući odabrati zaista onog kandidata koji mu je srcu prirastao likom i djelom, idejama, stavovima, hrabrošću i biografijom.

No, svi koji u toj velikoj stranci nešto znače zaigrali su javno na A. Plenkovića. U njemu vide zaokret, novo doba i novu šansu pa su pritisnuti svi potencijalni drugi kandidati da odustanu, da se odreknu ambicija, da zatome svoje želje i vizije. Sve u ime zajedništva. Budući da je Plenković bio pobjednik unutarstranačkih izbora prije nego što su birališta otvorena, već je počela i bitka za osvajanje mjesta na listama za parlamentarne izbore.

Puna stranačka demokracija u mogućnosti odabira između barem dva kandidata u najvećoj i povijesnoj hrvatskoj stranci bila bi osobito važna za Hrvatsku i predstojeće parlamentarne izbore jer bi ta stranka imala u punom smislu demokratski izabranog ali i profiliranog vođu (ja, izabrana aklamacijom, znam ponešto o tome).

Kad ostane samo jedan kandidat, onda i glasanje svih članova stranke gubi pravi smisao jer se ponavlja matrica i s nedavnog izbora T. Karamarka. Bio je do te mjere najbolji da nije imao protukandidata. Pa su ga nakon dva mjeseca prisilili da podnese ostavku jer nije bio najbolji. Takvog, poniženog vlastitom ostavkom, ljudi iz vodstva stranke su ga ipak javno zaštitili jer se žrtvovao. To mu ne odriče ni Andrej Plenković koji prije tri mjeseca nije htio u utrku i protukandidiranje Karamarku. Kad je vidio da je igra rušenja vlastite vlade propala, A. Plenković kritizirao je blago na Saboru stranke ne imenujući na koga se točno kritika odnosi. Na tom Saboru izabrano je i novo Predsjedništvo HDZ-a koje će sad dobiti novog predsjednika.

Najveći broj glasova za vodstvo stranke dobio je Z. Hasanbegović koji je i poslije šefovog kraja ostao mu vjeran. Njega se spominjalo i kao mogućeg kandidata na izborima za predsjednika stranke, kao i D. Milinovića koji se odrekao kandidature i ambicija u korist europarlamentarca. A bilo bi dobro, to zaista mislim, da su svi oni izašli 17. srpnja pred članove svoje stranke i dopustili im da odaberu. Jedino bi nakon toga bilo jasno je li članstvo HDZ-a odlučilo da ih vodi generacija upisana u stranku 2011. ili su za one koji su “2o godina krvarili za stranku” i koji su “poderali puno cipela” obilazeći sve podružnice HDZ-a i u najzabačenijim selima.

Zato bi, zbog parlamentarnih izbora, zbog formiranja nove vlade, zbog Hrvatske i budućnosti sviju nas, zaista važno bilo da Andrej Plenković, koji želi biti premijer, jasno progovori i o događajima u HDZ-u protekle četiri godine. Važno je znati što on misli o brisanju povijesti stranke na stranicama HDZ-a od 1999. do 2012. jer je to vrijeme u kojem je HDZ vodio Vlade koje su Hrvatsku uvele u NATO i EU. Puno važnih događaja obilježilo je to razdoblje, a povijest stranke izbrisana je bez ijednog stranačkog glasa protiv tog čina.

Bilo bi važno da novi čelnik moje bivše stranke (u kojoj sam postala potpredsjednica zahvaljujući dr. Franji Tuđmanu koji me na tu funkciju i predložio) ocijeni smjenu Vladimira Šeksa sa mjesta potpredsjednika Sabora, odmah nakon dolaska novog vodstva stranke 2012. Usprotivila sam se jedina tom poniženju jer je Šeks bio doajen, zaslužio je to mjesto i zbog najvećeg pravničkog znanja u pretprošlom sazivu Sabora, a bio je kažnjen samo zato što me podržao u unutarstranačkoj kampanji 2012.

Zbog unutarstranačke demokracije koja se uvijek prelijeva i na način vođenja države ili participiranja u jakoj oporbi, bilo bi važno čuti stajalište novog predsjednika HDZ-a o svima onima koji su iz stranke izbačeni ili su sami otišli. Ili označeni kao “zečevi iz SDP-ovog šešira”. Tako su suradnici bivšeg šefa kitili i one koji su sami otišli, poput D. Prgometa ili M. Dalić, ali i izbačenu Šteficu Madračević koja je osnivala stranku u Njemačkoj još davne 1989. godine.

Jesu li svi oni koji imaju svoje mišljenje, oni koji su kritični ili oni koji samo brane povijest stranke, zaista baš zečevi iz SDP-ovog šešira? Jesu li oni koji su slobodno govorili o svojim viđenjima razvoja stranke zaista trojanski konji neprijateljskih snaga ili je sloboda govora jedan od temelja demokratskog društva pa onda i demokratske stranke?

Je li bilo ljudski i politički ispravno proglašavati me bilo kakvim zecom iz bilo čijeg šešira samo zato što sam se branila od Karamarkovih optužbi da sam detuđmanizirala i dekroatizirala Hrvatsku i što sam zagovarala i dalje ista stajališta koje smo imali u Vladinom Programu gospodarskog oporavka iz 2010? Na primjer, o davanju dijelova izgrađenih autocesta u koncesiju ili ooutsorcingu. Ili pak o Zakonu o radu. Samo sam se i dalje zalagala za ono što je bio plan HDZ-ovih Vlada, ističući uvijek da o istim stvarima jednako moramo govoriti i kad smo na vlasti i kad smo u oporbi.

Bilo bi važno da se A. Plenković precizno odredi o primjeni Ustavnog zakona o pravima manjina i ćirilici u Vukovaru, kao i o podjelama kolone prošlih godina uz Dan sjećanja u tom gradu. Važno bi bilo čuti što novi šef HDZ-a misli o promjenama zakona o sportu koje je najavljivao odlazeći Šustar, ili o razmišljanjima gđe. Šikić kako obrazovani nisu pokretači. Što misli o kurikularnoj reformi, a što o lustraciji i popisima izdajnika, kakvo je njegovo stajalište o izboru ustavnih sudaca i o jednome od njih koji se, iako zastupnik, lažno predstavljao u inozemstvu.

Novi smjer morao bi se vidjeti odmah nakon dolaska na čelno mjesto stranke, kao i otvorenost za drugačije mišljenje i strpljivot za pitanja. Onaj koji propituje nije neprijatelj i ne mora misliti loše i željeti zlo.

U svakom slučaju, danas bih trebala biti zadovoljna. Danas u HDZ-u potvrđuju za predsjednika mojeg kandidata za zamjenika. Uz njega su i oni koji su 2012. bili uz Karamarka, u borbi i protiv mene, protiv Andreja i protiv Vladimira. Uz njega su i oni koji su bili uz mene i 2012. i lijepo je to vidjeti i iz moje perspektive.

No, mene su u međuvremenu izbacili. Zato što nisam pristala šutjeti na svakodnevne optužbe da sam se (ali i bivše vodstvo) odrekla Tuđmana i da je stranka postala bljutava sol i da su branitelji poniženi i da je Hrvatska dekroatizirana. Je li to izbacivanje bilo u skladu sa Statutom? Tri godine čekam odluku Ustavnog suda i teško da ću je dočekati kad je jedan od novih sudaca Ustavnog suda bio i moj sudac u procesu za izbacivanje. A prije toga, moj ministar, jedan od najdražih.

Izbacivanju se, istina, usprotivio Davor Stier, danas čvrsto uz novog predsjednika, nekoć čvrsto uz mene. Zahvalila sam mu na tome, iskreno dirnuta njegovom hrabrošću. Zbog drugačijeg mišljenja je smijenjen s mjesta međunarodnog tajnika, ali je postao europarlamentarac. Spominjem ga jer je negdje danas rekao kako su bivši (predsjednici) bivši i kako će ih pozivati na proslave.

No, za novi smjer trebat će mnogo više od proslava. Trebat će, primjerice, jasno reći da onaj koji govori smije govoriti što misli i da to može i javno, a ne samo u svoja četiri zida i da se, kod susreta s bivšim ili bivšom, ne treba prelaziti na drugu stranu ulice. Jer će svi jednog dana postati bivši pa bi ulice postale pretijesne za tolika prelaženja.