Objavljeno u Nacionalu br. 860, 2012-05-08

U talijanskom dvorcu okupit će se znanstvenici i kao u romanima Dana Browna pokušati pročitati tekst star 600 godina koji je napisan nepoznatim pismom i pun je astroloških simbola, crteža biljaka i golih ženskih tijela.

Brusače dijamanata možeš pitati svašta, nadajući se ipak nekom odgovoru, ali napustite svaku nadu da ćete išta doznati od engleskih batlera i knjižničara koji čuvaju rijetke knjige. Ja sam ipak bio naivan i zatražio preporuku da razgovaram s kustosom Beineckeove zbirke rijetkih knjiga i rukopisa u Yaleu. Pitao sam ga čita li tko najdragocjeniju inkunabulu koju čuvaju signiranu kao MS 408, Voynichev rukopis? Koje su najozbiljnije teorije o njenom sadržaju? Ljubazan je odgovor bio da ih ima nekolicina i da ozbiljno rade, ali da o tome ne bi govorio dok ne objave knjige.

“Uostalom”, rekao mi je curator Kevin Repp pomalo rezignirano, “uskoro će se cijeli rukopis pojaviti na internetu pa više i nećemo moći znati tko ga sve proučava, što o njemu tko misli da je otkrio i koliko je to ozbiljno.” To se i dogodilo, faksimil rukopisa objavljen je u prosincu prošle godine u cijelosti. Voynichev rukopis potpaljuje maštu eksperata koliko i neukih kombinatora sposobnih da bez ozbiljnih udubljivanja, spojivši nespojivo, donesu najčudnije zaključke. Kustos koji je zvučao pristojno, ali je na moja pitanja odgovarao s prizvukom potištenosti, onako kako zamišljam robota Marvina iz Adamsova “Autostopista”.

Čovjek koji čuva najvrednije knjige svijeta, među inima i jednu izvrsnu Gutenbergovu Bibliju, mora da se uvježbao u ljubaznom otklanjanju ekstravagantnih zahtjeva iz medija sa svih strana svijeta. Gospođu Ellen Doon, koja ga je zamijenila, uopće ne namjeravam masirati. Voynichev zagonetnim ilustracijama urešen spis od 272 stranice, napisan nepoznatim pismom i na nepoznatom jeziku, još čeka da bude provaljen. Međutim, nema ni izdaleka naznake da bi se moglo proniknuti u “tekst” 170.000 ispisanih znakova koji bi mogli biti alfanumerički, ili u kakvih 35.000 “riječi”, ako su ti znakovi u njih uopće grupirani. Dešifriranjem knjige bavila se gomila ekscentričnih luđaka, ali i statističara koji su računalno-lingvističkom metodologijom uspjeli razbiti dosad najtvrđe kriptirani klasični knjižni orah kao što je rukopis Copiale (Nacional 836 od 22. studenoga 2011.). Ničija tvrdnja o uspjehu dosad nije potvrđena, pa su mnogi izjavili da je Voynich knjigu krivotvorio ne bi li se opako narugao zbunjenim učenim glavama. No, barem se potpuno izvjesno ustanovilo koliko je taj svezak star, ali nije isključeno ni da ta maštovita podvala potječe još iz doba Leonarda da Vincija. Dakako, pojavljivali su se i ekshibicionisti koji su posve neutemeljeno taj svezak pripisivali samom Leonardu.

Pripisivali su ga i filozofu i alkemičaru Rogeru Baconu, bez jasne potvrde. Umjesto da gnjavim kustose, u petak 11. svibnja u Villi Mondragone u mjestu Monte Porzio Catone na vršku brežuljka 20-ak km jugoistočno od Rima volio bih biti obični kućni miš. Ondje se okupljaju najveći poznavatelji i proučavatelji toga rukopisa. Njihov skup u dvorcu, koji je i kongresni centar rimskog sveučilišta Tor Vergata, mogao bi biti prvi prizor novog zapleta kakvog ljetnog uzbudljivog romana Dana Browna. O tome što znaju govorit će profesori Rino Caputo, Granco Giannini, René Zandbergen, Greg Hodgins, Nick Pelling, Jorge Stolfi, Gordon Rugg, Klaus Schmeh, Johannes Albus, Rich SantaColoma i Wolfgang Lechner, od kriptografa do forenzičara, od lingvista statističara do povjesničara umjetnosti i tehnologa.

UPRAVO U TOJ VILI prije točno stotinu godina, 11. svibnja 1912., rukopis je kupio poljski pustolov, revolucionar, britanski i američki trgovac starinama i bibliofil Wilfrid Michael Vojnich (1865.-1930.), rođen kao Michał Wojnicz. Ta se gesta smatra “ponovnim otkrivanjem” rukopisa koji je već tada bio stariji od pet stoljeća. Za potrebe ovoga članka bavit ćemo se iznimno uzbudljivim sadržajem i poznatom sudbinom zagonetke knjige, mada nije nimalo manje izazovan ni sam čovjek koji ju je iskopao i predstavio tri godine kasnije u svojoj novootvorenoj knjižari i antikvarnici u New Yorku. Kolika je bio zagonetka taj rukopis kad je predstavljen, ništa manje nije zagonetan ni danas. Nitko ne zna tko ga je sročio prije šest stoljeća, što u njemu piše, kojim pismom i jezikom, o čemu govore iznimno vještom rukom crtane višebojne ilustracije na finom pergamentu, čije je značenje na razne načine nerazumljivo. Na svakoj stranici nacrtana je barem jedna, katkad i dvije biljke rukom nekoga tko ima dobro oko za botaničko-poljoprivredno-ljekarničke pojedinosti raznih biljaka. Tu je sijaset cvjetova, korijenja, zeljastih stabljika – samo ih nekoliko možete izdaleka dovesti u vezu s kakvom poznatom vrstom! Radiokarbonskom metodom dokazano je da je knjiga nastala početkom XV. stoljeća, prije Kolumbova rođenja, što je oborilo teoriju da ju je mogao zapisati kakav rani redovnik, učeni pratitelj prekoatlantskih putovanja, jer neke biljke podsjećaju na one koje se mogu pronaći samo u Novom svijetu.

Na takve se ilustracije nadovezuju crteži s označenim pojedinim dijelovima biljaka, korijenom, stabljikom, cvijetom, listom, povezane s okvirićima pomalo nalik na popise sastojaka, recepte, a u blizini se pojavljuju i posude kao što su ljekarnički tarionici i slične. Kao da bi to mogao biti rani travarski ili (nadri)liječnički priručnik kakav je mogla pribilježiti svestrana svetica benediktinka Hildegard iz Bingena (1098.-1179.), mističarka, vidarka i skladateljica. Da bi to mogao biti nekakav čarobnjački tekst, daju naslutiti i astronomske, astrološke i kozmološke ilustracije. Neki su crteži, poput prikaza Zodijaka i poznatih zviježđa, sasvim jasne. Nejasno je već zašto su svakome od znakova u isječku Zodijaka pridijeljene spirale 30 crteža golih ženskih tijela, kojima rukopis i inače obiluje. Povijest knjige, nakon što ju je Wilfrid Voynich otkupio u Villi Mondragone od poglavara isusovačkog sveučilišta Petrusa Beckxa, poznata je. Te je 1912. Collegio Romano ostao bez novca pa je odlučio potiho prodati nešto od svog inventara. Voynich je kupio 30-ak rukopisa. Nakon što je Voynich 1930. umro, njegova supruga, spisateljica Ethel Lilian Voynich (kći slavnog matematičara Georgea Boolea), poslije smrti 1960. oporukom ju je ostavila prijateljici Anne Nill, koja ju je 1961. prodala antikvaru Hansu P. Krausu. Ovaj je, ne našavši kupca, rukopis 1969. donirao Sveučilištu Yale.

ZANIMLJIVA JE I RANIJA povijest knjige, koja i nije toliko nepoznata, ali u njoj postoje velike rupe. Iz jednoga pisma iz 1666., koje sadržaj te knjige nedvosmisleno opisuje, knjiga je nekoć pripadala Rudolfu II. (1552.-1612.), caru Svetog Rimskog Carstva, češkom i ugarsko-hrvatskom kralju, koji ju je bio platio 600 dukata. Ovaj ju je dao na čuvanje Jakubu Hořčickom (latinski: Jacobus Sinapius) od Tepenca (1575.-1622), češkom ljekarniku, alkemičaru, botaničaru, osobnom liječniku i glavnom nadzorniku Rudolfovih botaničkih vrtova. Njegovo ime još se i danas može vidjeti upisano na jednom od listova ako se osvijetli ultraljubičastim svjetlom. Sljedeći njen poznati vlasnik bio je stanoviti Georg Bareš, mračni praški alkemičar koji je, također bio zbunjen njenom zagonetnošću, a za svezak je u jednom pismu ljutito napisao da mu “samo beskorisno zauzima mjesto u knjižnici”. Ovaj je napokon knjigu, kopiranu u dijelovima, poslao sveznadaru i orijentalistu isusovcu Athanasiusu Kircheru (1601.- 1680.) na Collegio Romano, koji je napravio prvu ranu studiju egipatskih hijeroglifa i napisao prvi rječnik koptskoga jezika. Kircher je tražio izvornik, ali mu ga Bareš nije htio dati. Baš ta korespondencija izravno potvrđuje da se radi upravo o knjizi poznatoj kao Voynichev rukopis. Predao ga je prijatelju Janu Mareku Marciju, rektoru Karlova sveučilišta u Pragu, a ovaj je knjigu ipak poslao Kircheru, svom dugogodišnjem prijatelju u dopisivanju. I potom se knjiga više ne spominje puna dva stoljeća, do Voynicheva ponovnog otkrića. Najvjerojatnije je bila zajedno s Kircherovom ostalom ostavštinom na papinskom sveučilištu Gregoriani, sve dok Vatikan nije 1870. okupirao talijanski kralj Vittorio Emmanuelle i opljačkao mnoge vatikanske dragocjenosti. Prema najnovijem istraživanju rukopis je u panici, zajedno s drugim postojećim Kircherovim spisima, sakriven u Villi Mondragone u kojoj još postoji ex libris, signatura za nju koji je sačinio Petrus Beckx, njen prodavač.