VOJNA MOĆ SAD-A: Američki orao potkresanih krila

Objavljeno u Nacionalu br. 844, 2012-01-17

Duboka ekonomska kriza navela je svjetsku supersilu navela da smanji klasični vojni angažman u svijetu i da prijeđe na cyber i elektroničko ratovanje

Dok gledamo političare između kojih republikanci biraju svojeg kandidata za predsjedničku utrku potkraj ove godine, možemo se pitati pripadaju li zaista onoj Republikanskoj stranci koja je dala predsjednike poput Lincolna, Eisenhowera ili Ronalda Reagana. Ovogodišnji predizbori pretvorili su se u isprazan politički spektakl. SAD se suočio s dubokom i produženom ekonomskom krizom i neviđenom fiskalnom krizom. Ne može više održavati svoj divovski vojni aparat i mora donijeti teške odluke o tome što će srezati u vojnom proračunu te odrediti nove prioritete u vanjskoj politici i vojnoj strategiji. Međutim, u predizborima nema nikakve bitne političke rasprave o tim sudbonosnim strateškim pitanjima.

MITT ROMNEY, koji trenutačno vidi u utrci za republikanskog predsjedničkog kandidata, Rick Santorum i Newt Gingrich izgledaju kao reinkarnacije Dicka Cheneyja – zlobnog i nemilosrdnog bivšeg potpredsjednika i sive eminencije iza (ili iznad) predsjednika Georgea Busha Mlađeg. Cheney je učinio više na ubrzavanju pada SAD-a od bilo kojeg političara u novijoj američkoj povijesti. On je gurnuo Ameriku u dva besmislena rata koja su toj državi uništila i financije i međunarodni ugled. Svi republikanski pretkandidati ove godine temelje svoj politički stav na negiranju. I dalje propagiraju ideologiju o vodećem položaju Amerike u svijetu što – u sadašnjoj situaciji – znači da čvrsto zatvaraju oči pred strukturalnim nedostacima i američkog gospodarskog sustava i vanjske i sigurnosne politike. Za sve što je u Americi pošlo po zlu, a napose za duboku i dugu ekonomsku i fiskalnu krizu, republikanski pretkandidati krive Obamu. Ipak, postoji jedan republikanski pretkandidat koji bi se mogao okarakterizirati kao tradicionalni konzervativni republikanac: kongresnik Ron Paul koji je bio drugi na predizborima u New Hampshireu. Paula obično nazivaju liberalom jer se protivi središnjoj banci i zagovara monetarni sustav u kojem će novac imati pokriće u zlatu.

Njegova kritika financijskog sustava podudara se uvelike sa zahtjevima demonstranata koji su protestirali na Wall Streetu, a istovremno ima i mnogo prijatelja u desničarskom pokretu Tea Party. Paul je posebno žestok kritičar američke imperijalne politike – nepokolebljivo se protivio ratovima u Iraku i Afganistanu, kao i suspenzijama građanskih prava u ime borbe protiv terorizma. Postoji čak i mala mogućnost da se kandidira kao treći predsjednički kandidat u studenome ove godine – kao što je to 1992. učinio Ross Perot i osvojio 19 posto glasova. Bude li se Paul kandidirao kao neovisni kandidat, njegove šanse za pobjedu bit će minimalne, ali mogao bi utjecati na rezultate izbora – u tom slučaju najvjerojatnije bi bio izabran Obama.

IAKO REPUBLIKANSKA stranka ima manjak političkih ideja i višak ideološke gorljivosti, u njoj osim Rona Paula postoji više zanimljivih ljudi. Jedan je od njih pukovnik Larry Wilkerson, šef kabineta bivšeg ministra vanjskih poslova generala Colina Powella. Na tom je položaju Wilkerson – veteran Vijetnamskog rata – bio omiljena meta Dicka Cheneyja (poznatog po izbjegavanju vojne obveze). Wilkerson sebe vidi kao republikanca u tradiciji generala Eisenhowera, a napose je aktivan na internetu gdje predstavlja republikansku političku plaformu u sljedećim bitnim točkama: – prva i najvažnija zadaća je ponovna izgradnja američke industrijsko-tehničke baze i infrastrukture, kao i fiskalna konsolidacija – a sve to u svjetlu javnog duga od 15.000 milijardi dolara – SAD mora prekinuti praksu da proizvoljno ulazi u ratove na stranom teritoriju; ulazak u rat morao bi biti opravdan samo u krajnjem slučaju zbog odbijanja izravnog vojnog napada ili jasne i stvarne prijetnje životno važnim sigurnosnim interesima SAD-a – ali nijedan rat koji su Sjedinjene Države vodile od 1945. ne ispunjava te kriterije – Amerika se mora osloboditi dominacije vojno- industrijskog kompleksa, na što je opominjao i predsjednik Eisenhower 1961. u svojem oproštajnom govoru – mora se zaustaviti smanjivanje građanskih prava zbog Zakona o domovinskoj sigurnosti od 2001. i uspostaviti prethodno stanje.

Posebno zabrinjava Zakon o nacionalnoj obrani iz ove godine koji vladu ovlašćuje da u vojnom pritvoru može neograničeno držati svakoga, pa čak i američke državljane, ako su optuženi za terorizam ili podršku terorizmu. Pukovnik Andrew Bacevich nije član Republikanske stranke, ali sebe opisuje kao konzervativnog katolika. Poput Wilkersona on je vijetnamski veteran, sin mu je smrtno stradao u borbama u Iraku 2007. Otkad je u mirovini, pukovnik Bacevich napisao je nekoliko knjiga, a među njima su “Novi američki militarizam: Kako je Amerikance zaveo rat” iz 2005. i “Granice moći: Kraj američke vodeće uloge” iz 2008. Naslovi knjiga zvuče u svakom slučaju programatski. Prije nekoliko godina prisustvovao sam u Washingtonu Bacevichevu predavanju koje me se duboko dojmilo. Uvjerljivo je razložio koji su čimbenici uvjetovali da se Amerika fiksirala na svoju vojnu moć kao na glavno sredstvo vanjske politike: – gospodarska težina vojno-industrijskog kompleksa i njegova simbioza s vladom i Kongresom – javnost sve manje zna o povijesnim temeljima SAD-a te da je ta zemlja nastala u borbi za suverenost i oporbi imperijalizmu – romantična slika o ratu koju njeguju američki masovni mediji i popularna kultura – ideološka fiksacija na vodeću ulogu Amerike u svijetu u spoju s nepoznavanjem drugih kultura u svijetu

BACEVICH JE NAGLASIO da SAD troši na vojsku koliko i sve druge zemlje na svijetu zajedno. Nijedna zemlja – makar bila i supersila – ne može to izdržati dugoročno bez štete za sebe. Američki vojni proračun za 2012. iznosi 662 milijarde dolara, a ukupni proračun 3700 milijardi – od čega se 1100 milijardi dolara podmiruje zaduživanjem! Obamina vlada objavila je da će se američki proračun za obranu smanjiti za 500 milijardi dolara u idućih deset godina. Republikanski pretkandidati – s iznimkom Rona Paula – na to su graknuli da Obama potkopava američku nacionalnu sigurnost. Čovjek se zaista mora zapitati što im je to trebalo: zar su zaboravili da je 2010. zapovjednik združenog vojnog stožera, admiral Mullen, izjavio da je baš javni dug najveća prijetnja američkoj nacionalnoj sigurnosti.

Rez od 500 milijardi dolara u proračunu za obranu u idućih deset godina predstavljen je u najnovijem dokumentu Pentagona, “Strateškom vodiču” koji su 5. siječnja predstavili Obama, ministar obrane Panetta i Mullenov nasljednik, general Dempsey. Ako se pogleda pobliže, uštede od 50 milijardi dolara godišnje i nisu baš impresivne. Izgledno je da ovakvi skromni rezovi nisu realistični te da će idućih godina doći do puno većeg smanjivanja proračuna za obranu – i to barem dvostrukog od trenutno planiranog.

“STRATEŠKI VODIČ” tvrdi da će SAD odustati od želje da bude u mogućnosti voditi dva rata istovremeno. To predstavlja odustajanje od američke vojne dogme koja se održavala 70 godina. Paralelni ratovi u Iraku i Afganistanu pokazali su da SAD tako nešto više ne može izdržati. Pentagon je objavio i da će se u fiskalnoj godini 2012./13. broj pripadnika vojske i mornarice smanjiti za 50.000, a u idućih pet godina prepolovit će se ljudstvo smješteno u Europi. “Strateški vodič” izričito tvrdi da azijsko-pacifička regija ima za SAD strateški prioritet, zbog čega ondje neće doći do smanjivanja snaga. Iz tog dokumenta je jasno da se Kina vidi kao najveći mogući neprijatelj, a posebno se naglašava borba protiv “tehnologija što sprečavaju pristup”. Taj izraz označava napredne projektile razmještene na kineskom teritoriju ili bojnim brodovima koji bi mogli omesti američke nosače aviona što plove u dijelovima Pacifika u blizini kineske obale.

OSTALI PRIORITETI “Strateškog vodiča” su “obavještajni rad, nadzor i izviđanje” za što su potrebna “informacijska oružja”: sateliti, bespilotne letjelice, senzori i komunikacijske tehnologije. Obavještajni rad, nadzor i izviđanje temelj su umreženog ratovanja kojim se upravlja iz određenog centra, a objedinjuje izviđanje, zapovjedništvo i kontrolu s oružanim sustavima. Ideja umreženog ratovanja je da se neprijatelja pobijedi zahvaljujući informacijskoj nadmoći. Zadobivanje nadmoći na razini informacija i sprečavanje neprijatelja da to postigne i sam – tehnikama zasljepljivanja – dvije su strane istog novčića. A “Strateški vodič”, naravno, posebno naglašava sposobnosti za vođenje rata u cyber prostoru. Novi prioriteti Pentagona nisu u dalekoj budućnosti, kao što je pokazao američki hladni rat s Iranom.

Iako se u zadnje vrijeme posvuda piše o mogućem ratu s Iranom, ni SAD ni Izrael ne žele pravi rat s tom zemljom. Kako ja vidim stvari, u tom su pitanju najrelevantnije nedavne izjave sadašnjeg i bivšeg šefa Mossada. Tamir Pardo izjavio je da moguće iransko posjedovanje nuklearnog oružja ne bi bilo životna opasnost za Izrael. A njegov prethodnik Meir Dagan rekao je da bi vojni napad na Iran bio “glupa ideja”. Viši američki vojni i obavještajni stručnjaci dijele isto mišljenje. Latentni konflikt SAD-a i Irana ne vodi se bombama i projektilima. Zagonetan incident dogodio se 4. prosinca: iranska vlada objavila je da je američka bespilotna letjelica RQ-170 bila prizemljena na iranski teritorij. RQ-170 projektiran je u skladu sa stealth tehnologijom, tako da ne bude vidljiv na radarskom zaslonu dok ulazi u neprijateljski zračni prostor i izviđa svoje ciljeve – u ovom slučaju, navodno, iranska nuklarna postrojenja. Iranska televizija emitirala je 8. prosinca snimku letjelice RQ-170 na kojoj se vidjelo da je neoštećena, s iznimkom kotača za slijetanje. Američka vlada potvrdila je gubitak letjelice RQ-170 i zatražila njen povrat. Sjedinjene Države su izjavile da je nevidljiva letjelica doživjela tehnički kvar tijekom izviđačkog leta nad Afganistanom te je nenamjerno uletjela u iranski zračni prostor. Američki špijunski letovi nad Iranom nisu nikakvo iznenađenje.

Iznenađenje je to da RQ-170 nije bio ni pogođen niti se srušio. Iranci tvrde da su preuzeli bespilotnu letjelicu pomoću eletroničkog oružja te je spustili na svoj teritorij. To bi značilo da su Iranci probili šifriranu radio-vezu između bespilotne letjelice i njenih virtualnih pilota u nekom udaljenom američkom kontrolnom centru. O tom sam razgovarao s jednim stručnjakom koji smatra da je iranska verzija – o probijanju šifrirane radio-veze – jedva moguća. Puno je vjerojatnije da je došlo do ometanja – to jest da je prekinuta radio-veza – te da su senzori letjelice potom prevareni zahvaljujući određenom elektromagnetskom zračenju. To bi dakle bilo elektroničko oružje, a ne rat u cyber prostoru, ali uspjeh zato nije manje dojmljiv. Iranci su uspjeli prizemljiti RQ-170 uz sasvim mala oštećenja, a pritom se mehanizam za samouništenje letjelice – ugrađen kako bi se spriječilo da takav vrhunski tajni uređaj ne padne u neprijateljske ruke – nije uključio.

ZA IRANCE JE RQ-170 dar s neba jer ga sada mogu rastaviti i proučiti njegove tajne. I druge zemlje – primjerice, Kina – bit će vrlo zainteresirane da temeljito prouče RQ-170, a ta im bespilotna letjelica može pomoći da jednom i sami konstruiraju takvu. Incident s letjelicom RQ-170 otkriva novu vrstu ratovanja u kojoj elektronička oružja i cyber prostor zadobivaju golemu važnost. Iran je doista i bio napadnut 2009. i 2010., ali ne bombama i raketama, nego kompjutorskim crvom stuxnetom koji su najvjerojatnije izradili u Izraelu i/ili SAD-u kako bi naštetio iranskim nuklearnim postrojenjima. Sada su Iranci odgovorili istom mjerom. Siguran sam da ćemo ubuduće vidjeti sve više novih načina ratovanja. Elektroničko oružje i ratovanje u cyber prostoru nisu baš jeftini, ali koštaju znatno manje od velikog bojnog broda, oklopne divizije ili nevidljivog bombardera B-2 čija proizvodnja stoji 2,1 milijardu dolara po komadu.

Komentiraj

Source:Michael Liebig