VLATKO STEFANOVSKI: ‘U pandemiji sam puno radio, ali putovanja i publika su nezamjenjivi’

Glazbeni umjetnik Vlatko Stefanovski u povodu jadranske mini-turneje govori o posljednjem albumu posvećenom skopskoj četvrti iz koje je potekao te o današnjim teškim vremenima za glazbenike i umjetnike, ali i iznosi bilancu vlastite, gotovo pola stoljeća duge umjetničke karijere

Gitaristički majstor i glazbeni inovator Vlatko Stefanovski jedan je od najuglednijih umjetnika s područja bivše Jugoslavije. Tijekom gotovo pola stoljeća neprekidnog koncertiranja i umjetničkog djelovanja, postigao je uspjehe u gotovo svim žanrovima popularne glazbe – od etna, preko klasičnog rocka, instrumentalnog jazz-rocka i vokalnog popa, do filmske i kazališne glazbe. Njegov prvi bend Leb i sol na prvim je dvama albumima, objavljenima 1978., ponudio dotad nepoznat etno fusion jazz, kakav se u to vrijeme svirao na rijetkim avangardnim pozornicama i tek se u godinama što su imale doći prelio u popularni World Music. No za Stefanovskog bio je to tek početak: s Lebom i soli snimio je još desetak žanrovski raznovrsnih albuma, a potom, nakon što je početkom devedesetih započeo solo karijeru, možda još dvaput toliko solo albuma, ploča s Vlatko Stefanovski triom te glazbe za film i kazalište. Devedesetih, kada je rat u Jugoslaviji nasilno prekinuo mnoge dragocjene umjetničke suradnje, Stefanovski nije dopustio mržnji da i njemu nametne granice: nastavio je nastupati i surađivati gdje god je mogao, usprotivivši se netrpeljivosti te ostvarivši zapažene suradnje s umjetnicima iz regije i svijeta: njegovi dueti s američko-balkanskim gitaristom Miroslavom Tadićem dočekani su nepodijeljenim oduševljenjem, a svirao je i s umjetnicima poput Tommyja Emmanuela, Stochela Rosenberga, Gibonnija, Jana Akkermana, Theodosiija Spassova, Stefana Milenkovića, Bojana Zulfikarpašića, Manua Katchéa, Tonija Levina… Kao solist, svirao je s London Symphony Orchestra, Leipzig Symphony Orchestra, Monte Carlo Philharmonic Orchestra, Tonkunstler Orchestra iz Beča, Big bandom Hrvatske radiotelevizije… Usprkos svom tom uspjehu, koji je njemu i njegovoj glazbi priskrbio status neupitne klasike, Vlatko Stefanovski poznat je kao skroman, vedar i blagonaklon sugovornik koji bira riječi, a velike osjećaje ostavlja za glazbu. Nedavno je u Zagrebu predstavio trio s kojim je prije nekoliko mjeseci objavio posljednji album, a sada su ti glazbenici – među kojima i Vlatkov sin Jan na bubnjevima – na jadranskoj mini turneji: Trogir, Šibenik, Supetar na Braču.

NACIONAL: Vaš posljednji album „Taftalidze shuffle“, objavljen u prosincu prošle godine, inspiriran je skopskim kvartom Taftalidže, u kojem ste odrasli i odakle je krenuo vaš umjetnički uspjeh. Prikazi albuma kažu da je Taftalidže u ono vrijeme bio umjetnički kvart, neka vrsta skopskog Sohoa. Kako ga se vi sjećate? Kakav je Taftalidže danas? Živite li još uvijek ondje? Što vam on znači?

Taftalidže je bilo prekrasno naselje s malim kućicama i dvorištima. Živjela je tamo srednja klasa, profesori, doktori, umjetnici, uglavnom zanimljiv svijet. Tako smo po ulicama i dvorištima rasli, igrali nogomet i basket i kasnije formirali bendove. Ali, nažalost, nasilna urbanizacija upropastila je nekadašnji šarm tog naselja. Nastradalo je dosta zelenila, dvorišta su se pretvorila u građevinski prostor, kvadrati po svaku cijenu i to je to… Danas je to malo drukčija slika. Ali ja sam još uvijek ondje, kao kroničar i promatrač raznih promjena tijekom godina i desetljeća.

NACIONAL: Cijeli album zvuči nekako nostalgično ili je možda bolje reći „s pogledom unatrag“. Izabrali ste klasične, prepoznatljive rock i jazzy forme, a i s poezijom na albumu kao da se vraćate u vlastitu prošlost. Dio albuma na trenutke zvuči kao ljubavna pjesma drugoj polovini 20. stoljeća, toj eri rocka i oslobođenja kojoj i vaša umjetnost neodvojivo pripada. O preokupacijama zrelih godina svjedoči i vaš pretposljednji album „Mother tongue“, iako na žanrovski sasvim različit način, kao povratak etnu, vašoj prvoj glazbenoj ljubavi. Jesu li to točni dojmovi? Razmišljate li umjetnički o prošlosti i kako?

Ja samo pratim svoju intuiciju i osjećaje, a to može biti i prednost i mana. Nemam potrebu stalno biti „in“ ili u trendu. Umjetnici bi trebali biti „trendsetteri“ i oni bi trebali pokazivati put. Nažalost, danas mediji i korporacije određuju što trebamo nositi, kupovati i kako se trebamo ponašati. Politiku da i ne spominjem. Nakon ove svoje perspektive, shvatio sam da su šezdesete i sedamdesete godine prošlog stoljeća bile eksplozija kreativnih ideja, slobodoljubivih projekata, anarhičnih umjetnika, vizionara i zanesenjaka koji su pokušavali promijeniti svijet nabolje. I tako mi se učinilo logičnim u retrovizoru potražiti upravo te dekade i pokušati malo inspiracije posuditi upravo iz tih godina.

 

‘U Jugoslaviji smo imali veliku strast za sviranjem i stvaranjem grupa, da pokažemo svijetu da nismo naivni. To što smo se oslonili na folklor pokazalo se kao vrlo uspješna formula’

 

NACIONAL: Premda ste rođeni u Prilepu, Skoplje je važan dio vašeg umjetničkog identiteta. O svom gradu napisali ste predivne pjesme, prave himne. Kako je danas u Skoplju? Kako je u Makedoniji? Je li muzička scena kvalitetna? Ima li uvjeta za kvalitetne mlade umjetnike? „Taftalidze shuffle“ zatvara pjesma „Dijaspora“. Je li ona dijagnoza današnjeg tužnog stanja?

Skoplje je danas prilično eklektičan grad. Možete se lako zbuniti ako se prošetate gradom. Vidjet ćete brutalizam, natur-beton iz sedamdesetih godina, preživjele socrealističke zgrade iz pedesetih, bizarne skulpture i spomenike od prije nekoliko godina, moderne šoping-centre, siromašne kvartove… Sve u svemu, previše kontrasta na malom prostoru. Ali i pored svega, taj grad ima svoju vibraciju, boemske kvartove, fine restorane i srdačne i gostoljubive ljude. “Skopje ima mikro klima…” A što se umjetnika tiče – ima ih, žilavi su i bore se za svoje mjesto pod suncem.

NACIONAL: Vaša je umjetnička karijera jedinstvena: počeli ste ultra suvremeno, objedinjujući jazz-rock s etno elementima, što će tek kasnije, u World Musicu, postati globalno popularan fenomen. Afirmirali ste makedonsku narodnu muziku, osuvremenili je, spojili sa suvremenom glazbom, a uspjeli ste i “mali” makedonski jezik pretvoriti u jezik rocka i suvremene muzike. Kako danas, poslije gotovo 45 godina, gledate na svoj umjetnički razvoj? Kako je, uopće, polovinom sedamdesetih, u malom gradu Skoplju, u socijalističkoj Jugoslaviji, bilo moguće stvarati tako suvremenu muziku? Koji su uvjeti to omogućavali?

Vjerujem da smo bili pod pravim utjecajima. Na vrijeme smo otkrili Beatlese, Dylana, Hendrixa, Milesa Davisa, Weather Report i tako dalje. Imali smo veliku strast za sviranjem i stvaranjem grupa, da pokažemo svijetu da nismo naivni. To što smo se oslonili na folklor pokazalo se kao vrlo uspješna formula. Ima jedna izjava koja kaže da je na Zapadu rock’n’roll mijenjao ljude, a da ih je na Istoku spašavao. Tako nekako.

NACIONAL: Kako su nastale neke od vaših najvećih pjesama? Kako pišete? Kako ste, na primjer, napisali „Kumovu slamu“ i kako ste joj dali ime? Sjećam se nastupa Leba i soli 1985. na Open Air koncertu u Virovitici, kada ste ovako najavili nastup: “Gledajte u nebo, ljudi, svirat ćemo Kumovu slamu.” Bilo je to divno…

Moje pjesme nastaju uglavnom kasno popodne, kada se polako smrkava. A lampice od pojačala postaju svjetlije… Negdje u toj „zoni sumraka“ pojavljuju se pjesme, naravno, ne svaki dan i ne svaki put, ali treba ih čekati da se pojave same od sebe. Tako je nastala i „Kumova slama“. A poželjno je da se više gleda u nebo nego u telefon.

NACIONAL: Kako ste odlučili spojiti makedonski folk s rockom i jazzom? Jeste li u tome imali uzore ili je to vaša autohtona ideja?

Malo talenta, malo ambicije i velika strast. Nesvjesna faza mladih umjetnika. Tako je i to bilo, bez previše razmišljanja i kalkuliranja.

NACIONAL: Bubnjar na „Taftalidze shuffle“ je vaš sin Jan. Kako je raditi sa sinom? Kako je Jan umjetnički stasao? Gdje se obrazovao, što ga zanima, što svira?

Jan je nekako brzo osvojio bubnjeve. Još kao mali pratio je probe mog trija i upijao ritmove, melodije i harmonije. Inače, Stravinskog je slušao od svoje pete godine, naravno, preko Disneyjevih filmova, zavolio je Johna Williamsa preko Harryja Pottera i tako to. Danas svira sa mnom i studira na Jazz akademiji u Štipu. Veliko mi je zadovoljstvo što nastupam s njim, a vjerujem da se i on tako osjeća.

Nacionalov novinar Boris Pavelić u razgovoru s Vlatkom Stefanovskim. PHOTO: Ivo Cagalj/PIXSELL

 

NACIONAL: „Taftaližde shuffle“ jedan je od mnogih primjera vaše plodne suradnje s umjetnicima iz regije, ali i šire. Na albumu svira Matija Dedić, a i vi ste, uz rad na tom albumu, u posljednje vrijeme obnovili suradnju s Gibonnijem, s kojim ste imali vrlo uspješnu suradnju na „Kuli od karata“. Što vam znači suradnja s umjetnicima iz Jugoslavije i svijeta? Kojih se suradnji najradije sjećate?

Ljudi se pronalaze po ukusu, profesiji, hobiju, ali najviše po senzibilitetu. Moji prijatelji su moje bogatstvo. U svakom gradu imam po nekog prijatelja, muzičara. Dosta lako razmjenjujemo iskustva, znanje, fajlove i po koju bocu dobrog vina. Svi su mi dragi, a ako izdvojim jednog, podcijenit ću druge.

NACIONAL: Kako je na vas i vaše stvaralaštvo utjecala pandemija koronavirusa? Vjerojatno niste mogli nastupati. Koliko vam je pomogla činjenica da imate vlastiti studio, Esoteria sound studio?

Nikome nisu prijali ova prinudna pauza i odmor. Pokušao sam biti konstruktivan koliko sam mogao. Radio sam u studiju koji, hvala bogu, imam kod kuće; snimio album, čistio kuću, naučio sam kuhati, šetao sam psa po naselju… Ali sve to nije dovoljno jer muzici i gitari sam posvetio cio svoj život. Putovanja i publika su mi veoma važni. Pokretne slike i susreti s ljudima, s publikom, nezamjenjivi su.

NACIONAL: „Taftalidze shuffle“ nije samo prisjećanje na prošlost i posveta mjestu iz kojeg ste potekli. Album govori i o današnjici: skladba „Global warming, local freezing“ pomalo je ironičan naslov, a „Nemam pesma za tebe“ pomalo rezignirano govori o čovjeku koji je toliko toga prošao i toliko toga vidio, a ipak ne nalazi odgovore. U „Raskrsnici“ kažete: “Mnogu prašanja za odgovaranje.” Brine li vas današnjica? Kako razmišljate o današnjem svijetu?

Pogled u prošlost je u stvari reakcija na današnjicu. Kada bi danas cvjetale ruže i kad bi se imalo što dobroga čuti na radiju ili po kafićima, nitko ne bi slušao staru muziku.

Možda sam već u godinama kada se nemam pravo buniti. Mi smo svoju mladost davno potrošili i vjerujem da smo je trošili kvalitetno. Svaka generacija ima pravo na svoje vrijednosti, na svoje zanose i zablude. Telefoni umjesto Hi-Fi uređaja? Dobro, nemam ništa protiv. Let it be.

 

‘Već sam u godinama kada se nemam pravo buniti. Mi smo svoju mladost davno potrošili, i to kvalitetno. Svaka generacija ima pravo na svoje vrijednosti, zanose i zablude’

 

NACIONAL: Koliko se u posljednjih 40, 45 godina promijenio muzički biznis? Koje je vrijeme bilo najbolje, a koje najteže?

Stalno je i lako i teško. Najlakše je reći da je nama bilo lakše, a da je danas nemoguće. Novo vrijeme, novi izazovi. Stalno je vrijeme za velike stvari, i u umjetnosti i u životu.

NACIONAL: Rat devedesetih na prostoru Jugoslavije prekinuo je, naravno, mnoge veze, prijateljstva, pa i uništio cijelu scenu. Uz Đorđa Balaševića, vi ste rijedak primjer nekoga tko vjerojatno nikada nije prekinuo neku suradnju ili izgubio ijednog poklonika. Kako ste sve to uspjeli? Kako danas gledate na devedesete? Koji biste vi lijek za mržnju preporučili?

Ako mene pitate, vjerujem da je moglo biti i drukčije i da se sve to moglo izbjeći. Ali, Balkan je neuralgično područje i malo treba da bi se zakuhala neka “čorba”. Ali povijest se događa bez našeg utjecaja. Gnjev i mržnja su toksični osjećaji i uglavnom razaraju onog koji ih osjeća. Život je kratak i malo je vremena za popravne ispite. Meni je Lennonova „Imagine“ simbolična himna miru: “Imagine all the people, living life in peace… Yuhu u u u…”

‘Gnjev i mržnja su toksični osjećaji i razaraju onog koji ih osjeća. Život je kratak i malo je vremena za popravne ispite. Meni je Lennonova ‘Imagine’ simbolična himna miru’. PHOTO: Ivo Cagalj/PIXSELL

Komentiraj