Objavljeno u Nacionalu br. 836, 2011-11-22

Sustav mirovinskih fondova je neodrživ, ali Kukuriku koalicija najavljuje radikalne promjene: dosad smo novac davali bankama, a sad će ga uzeti država i ulagati u posao

Znate li u što je uloženo pet posto plaće što ga svaki mjesec odvajate za II. mirovinski stup? Na to pitanje teško da bi tko mogao dati odgovor osim vrlo dobro upućenih financijskih stručnjaka. Za razliku od državnog proračuna, kojim upravlja politička vlast i koji je pod paskom javnosti, četirima obveznim mirovinskim fondovima upravljaju banke – Zagrebačka, Privredna, Erste i Raiffeisen. Nije da podaci nisu dostupni, ali se rijetko čitaju i rijetko se shvaća važnost 40 milijardi kuna koje su trenutačno u njima. Svake godine bi se u budućnosti u njih trebalo sliti još do četiri milijarde svježeg novca. Taj novac pripada svakom radniku, ali iako se pomno analizira gdje završava svaka lipa koja se uplati od poreza u proračun, ove milijarde koje su ekvivalent trećini državnog proračuna ostaju izvan žarišta javne pažnje.

A ovih se dana najavljuje radikalna promjena načina gdje će naš novac od mirovina završavati ako pobijedi Kukuriku koalicija. Grubo rečeno, umjesto apsolutna povjerenja u izbor ulaganja banaka, sada bismo trebali imati apsolutno povjerenje u državu i realizaciju njenih projekata. To je najjednostavniji prikaz promjene, iako i sada mirovine iz II. stupa podosta ovise o financijskom stanju državne blagajne, odnosno o tome hoće li država moći vraćati svoje dugove. Kukuriku koalicija planira novac iz mirovina plasirati u infrastrukturu, od ulaganja u hidrocentrale, turističke objekte, željeznicu, pa do čuvene najave o davanju preko tisuću kilometara autocesta u koncesiju mirovinskim fondovima. Dosad su takva izravna ulaganja fondovima bila zabranjena, samo su posredno mogli u njima sudjelovati.

Pojednostavljeno, država se zaduži tako što proda mirovincima obveznice na koje jamči određenu kamatu (prosjek u devet godina je oko sedam posto). U što će država potrošiti novac, fondove ne zanima – bila to isplata plaća i mirovina, gradnja nekog objekta ili vraćanje starog duga, njima je svejedno. Trenutačno je u takve obveznice plasiran najveći dio naših mirovina – oko 27 milijardi kuna. Ostala najveća ulaganja su u strane i domaće dionice, odnosno suvlasništva u tvrtkama, a zatim i u sigurnije strane obveznice, dakle u dug drugih država.

Nova strategija za mirovinske fondove već je razrađena, ali je u Kukuriku koaliciji ne žele do u tančine otkrivati jer se boje da ne bi nešto bilo pogrešno protumačeno i onda bi ih to stajalo glasova na izborima. To samo potvrđuje da slijedi radikalan zaokret u regulativi. Prema dosad otkrivenom, država bi uzimala novac od mirovina za određeni projekt, npr. gradnju hidrocentrale, kod koncesija na autoceste zamijenila bi svoj sadašnji dug prema mirovinskim fondovima za upravljanje autocestama, a osim toga, povećali bi postupno izdvajanje za II. stup da bi se u njega slijevalo što više novca. Pozitivni efekti su da bi se smanjio dug države, a samim time i skupoća novog zaduživanja. Iskoristio bi se hrvatski kapital za nove projekte umjesto da se vani zadužujemo kod banaka po višoj kamati. Riješio bi se problem prezaduženih autocesta, a da se ne zamjeri da je imovina prodana strancima. Ali…
“Država bi trebala ponuditi garancije prihoda, a nikako ne bi ulagala u projekte ili autoceste koje nam jamče manji povrat novca od državnih obveznica. Koncesija nad autocestama ne bi išla bez velikog restrukturiranja te tvrtke”, kaže jedan od čelnih ljudi mirovinskih fondova.

Drugim riječima, država s proračunom mora jamčiti da će fondovi na svakih 100 kuna imati više od sedam kuna godišnje, koliko im sada jamče klasične obveznice. To je samo dio. Kako je rekao jedan od mirovinaca za Poslovni dnevnik: trebalo bi ljude pitati žele li da im se mirovine ulože u Hrvatske autoceste? Aluzija je jasna, dosad je ta tvrtka predvodnik u broju otkrivenih korupcijskih radnji i oštećivanju proračuna. Sadašnjim sustavom upravljanja, koji je neodrživ, vjerojatno bi teško netko dao svoju mirovinu u zamjenu za obećanje da će se autocestama upravljati pošteno i da se neće krasti. Slično je i kod drugih projekata. Trebali bismo založiti dio svoje mirovine vjerujući da će baš državne strukture zaista izabrati najpovoljnije izvođače, da neće biti korupcije, da će se poštovati rokovi izgradnje i da novac nikako neće otići na krpanje proračunskih rupa ili kupovanje glasova pred izbore.

“Kako već 15 posto uplaćujemo izravno u proračun, II. stup je i osnovan da smanji taj politički rizik i da mirovine ne ovise o igrama političara. Zasad mi prijedlozi poput toga da se novcem naših mirovina kupuju koncesije za autoceste djeluju prilično netransparentno”, kaže Danijel Nestić, stručnjak za mirovinski sustav s Ekonomskog instituta u Zagrebu.

On napominje da mirovinski fondovi moraju ulagati u lako utržive i sigurne papire, a autoceste to nisu. Mogućnost ulaganja u infrastrukturne projekte vidi samo ako fondovi ne bi bili jedini ulagač, nego tek manjinski, te ako bi se osnovala posebna trgovačka društva u kojima bi bio jak privatni partner. I on kaže da se moraju dati jamstva za uloge fondova jer je II. stup zakonska obveza. Napominje i da imovina mirovinskih fondova mora biti dobro raspoređena, a ne da bude previše izložena riziku na jednom projektu. Od odgovora na sva ta pitanja ovisit će i kako će cijela priča izgledati.
Ne treba se zavaravati da su mirovinski fondovi trenutačno posve neovisni i pri ulaganju se vode samo mišlju kako umnožiti novac koji smo im povjerili. Dosad su uspjeli u devet godina od naših 35 uplaćenih milijardi stvoriti još pet. No nedavni slučajevi koje je otkrila Hanfa (regulatorna agencija koja jedina nadzire njihov rad) pokazuju da su pazili na interese svojih osnivača – banaka, a ne uplatitelja. Tako su, primjerice, u slučaju građevinskih kompanija Ingra i Dalekovod, u trenutku kad one nisu mogle isplatiti svoje obveze, pristali na ulazak u vlasništvo kompanija. Dionice su dodatno pale i time je naša imovina izgubila na vrijednosti. Međutim, pomoglo se tvrtkama kojima su banke kao suosnivači fondova izložene kroz kreditiranje. Također, surađivali su i s Vladom u borbi za kupnju dionica Ine kad je mađarski MOL želio preuzeti većinski udio kompanije. Kupovali su po cijenama koje su prenapuhane u bespoštednoj borbi. Kad MOL ipak preuzme Inu na burzi, očekuje se pad cijena, pa će se opet izgubiti. Hanfa, osim toga, istražuje i njihovo zajedničko djelovanje u operaciji kupnje Podravkinih dionica.

Hanfa je izračunala i da mi kao uplatitelji imamo manji prinos kod fondova nego da smo oročili novac u banci iako bi trebalo biti suprotno. Oko ovog izračuna još se vode rasprave i je li Hanfa primijenila pravu metodologiju, jer neki drugi izračuni pokazuju ipak nešto bolji rezultat. Banke su pak na razne naknade za vođenje fondova uzele u devet godina oko 1,4 milijarde kuna od novca koji je uplaćen u fondove. Novi zakon koji je Hanfa predložila u svibnju, prema kojem bi se nama kao uplatiteljima isplaćivala i dobit i omogućila veća kontrola nad ulaganjima, nije prošao. Sada nam politika sprema novu partiju kockanja s mirovinama u sustavu koji je ionako teško održiv.