Objavljeno u Nacionalu br. 627, 2007-11-19

U ruskom gradu Tveru, 160 kilometara sjeverozapadno od Moskve prošlog je tjedna održan politički vrlo značajan skup, koji nagoviještava kako će se razvijati politička situacija u Rusiji u sljedećem razdoblju. Tamo je održan prvi kongres novoosnovane organizacije “Za Putina”, čiji je cilj opća mobilizacija ruskih građana za inicijativu da Vladimir Putin i dalje ostane na čelu države i nakon što mu istekne drugi predsjednički mandat u ožujku sljedeće godine. Po ruskom ustavu on se ne može kandidirati odmah i za treći mandat, a i sam je izričito rekao da neće tražiti promjenu ustava da bi ostao na predsjedničkom mjestu. No, to pokretače spomenute inicijative okupljene u Tveru nije pokolebalo u namjeri da pokažu kako golema većina ruskih građana želi da Putin i dalje vodi državu.

Na skupu se okupilo 700 delegata, koji su stigli iz svih 79 ruskih gubernija. Da bi se pokazalo kolika je u Rusiji podrška ovoj inicijativi kamionima su u Tver dovoženi papiri s potpisima na peticiji kojom se traži da Putin i dalje vodi državu. Bili su potrebni kamioni, jer je tu peticiju – prema tvrdnjama organizatora ovog skupa – potpisalo već 30 milijuna ljudi, a potpisivanje traje i dalje. Na skupu je aklamacijom odobren apel ruskom narodu da podrži Putina a pred delegatima u Tveru pročitao ga je odvjetnik Pavel Astahanov:

“Mi Putinu vjerujemo i zato i dalje treba ostati naš nacionalni vođa, koji će svojim autoritetom određivati strategiju razvoja zemlje, osiguravati kontinuitet državne politike, a sam će odrediti kakvo će mjesto u političkom sistemu zauzeti poslije izbora. Nije bitno što će Putin biti poslije 2008., šef vladajuće stranke, predsjednik parlamenta ili premijer, važno je da bude vođa zemlje. Mi predlažemo da po vlastitoj volji izaberemo svojoj kući domaćina.”

Na skupu je bilo vatrenih istupa podrške Putinu i zahtjeva da nastavi voditi državu, od ljudi iz različitih dijelova zemlje, te vrlo različitog socijalnog porijekla. Javio se, na primjer, kozački ataman, koji je održao posebno vatreni govor, te rekao: “Mi, donski Kozaci, nećemo se smiriti dok ne budemo sigurni da će biti sačuvan pravac našeg predsjednika.” Delegat Andrej Latišev je rekao da se ruski građani ne bi trebali mnogo obazirati na tvrdnje da bi ostanak Putina na čelu države bio znak da se stvara autoritativni sustav, jer, kako je rekao, “narod želi Putina, i to je demokratski”. Da se ne treba držati propisa i ustava istaknuo je i delegat Vladimir Voronjin, koji je rekao: “Pa i ustav je samo zakon, a zakoni se mogu mijenjati. Jedino se ne mogu mijenjati božji zakoni.”

Skup u Tveru, na kojem je izabrano deseteročlano rukovodstvo pokreta sa zadatkom da osmisli nove akcije, izazvao je dosta pozornosti u Rusiji i u svijetu, jer je još jedan snažan znak kako se priprema platforma na kojoj će Putin i dalje ostati na čelu države, što je – pokazuju to sva ispitivanja javnog mnijenja – i želja najvećeg broja Rusa. Da bi Putin mogao nastaviti rukovoditi zemljom nužno je da se do ožujka sljedeće godine promijeni sustav kako se upravlja Rusijom. Jedna mogućnost je da se promijeni ustav i Putinu omogući treći mandat, što je manje vjerojatno, upravo zbog Putinova inzistiranja da do toga ne dođe. Zato se u ruskim političkim krugovima spekulira da će doći do drukčije promjene u upravljanu Rusijom, te da će se promijeniti ravnoteža ingerencije između pojedinih glavnih državnih funkcija, pa bi se smanjile ovlasti predsjednika i pretvorile u protokolarnu funkciju, dok bi se nekoj drugoj funkciji prebacile ingerencije, koje je do sada imao predsjednik. Tako bi Putin mogao zasjesti na položaj kojem će biti dane široke ingerencije, samo je pitanje, koja će to funkcija biti, premijera, parlamenta ili nekog položaja u sustavu sigurnosti.

Da bi se to moglo provesti potrebno je da to izglasa parlament. Za dva tjedna, 2. prosinca, u Rusiji se održavaju parlamentarni izbori koji će bitno promijeniti političku situaciju u zemlji. Do sada je ruski parlament Duma bio razmrvljen i razjedinjen, a deputati su se stalno svađali i nadvikivali. Zbog neozbiljne atmosfere parlament je potpuno izgubio autoritet i značaj, ali bi se to moglo promijeniti.

Prije osam godina osnovana je stranka “Jedinstvena Rusija”, i to sa zadatkom da na stranačkoj sceni podržava i promovira Putina. Ta je stranka polako jačala kako je jačao i sam Putin, te je trenutačno – po istraživanju javnog mnijenja – najjača ruska stranka. Sasvim je sigurno da će “Jedinstvena Rusija” osvojiti više od polovine od 450 mjesta u Dumi, a možda i mnogo više, pa se čak govori i o mogućnosti dvotrećinske većine. Druge stranke su pred gadnim porazom. Ozbiljne šanse da uđe u Dumu ima Komunistička partija i stranka za koju se tvrdi da su je osnovali Putinovi pristalice kako bi pokupili dodatne glasače.

Ako 2. prosinca izbori završe onako kako se predviđa, Putin će dobiti nužni pravni instrument da mijenja propise o državnom ustrojstvu. Uz to, dobit će vrlo discipliniranu političku armiju da provede i druge stvari. Ruski politički analitičari ukazuju da je Putin izuzetno pažljivo birao one koje je stavio na svoju izbornu listu, te da tu nisu mnogi od onih koji su se do sada busali kako su Putinovi sljedbenici, ali je on u njihovu lojalnost mogao sumnjati. Tu je mnogo, dosad nepoznatih Putinovih lojalista, koji će ga čvršće slijediti, jer su svjesni da svoj politički uspon zahvaljuju upravo njemu. Ne treba zaboraviti da istraživanja javnog mnijenja pokazuju da više od 70 posto birača koji će glasovati za stranu “Jedinstvena Rusija” kaže da to čine samo zbog Putina, i jer je stranka rekla da je njen program ono što Putin želi. Na svim listama stranke “Jedinstvena Rusija” na prvom mjestu ime je – Vladimira Putina.

Dakle, prema tome kako sada stvari stoje gotovo je sigurno da će Putin i nakon ožujka vladati Rusijom, ali više ne s predsjedničke funkcije. Ima spekulacija da bi Putin, ako stranka “Jedinstvena Rusija” postane stvarno izuzetno jakom, mogao vladati s položaja šefa te stranke, te na neki način obnoviti sovjetski model, kada su najmoćniji ljudi u zemlji bili partijski sekretari, a ne predsjednici. Po drugoj verziji mogao bi vladati državom preuzimajući važan položaj u vojsci ili na čelu nekog državnog foruma koji kontrolira sveopće stanje sigurnosti u zemlji. Treća je mogućnost da se u Rusiji sadašnji predsjednički sustav ukine, te uvede parlamentarni sa snažnim premijerom, koji se često naziva i kancelarskim.

Sličnih je primjera bilo u novijoj povijesti, primjerice u Kini, Iranu i Srbiji. No, analiza svih takvih slučajeva pokazuje da su oni mogući u društvima gdje je politički sustav temeljen na sustavu autoriteta, a ne na temelju prave demokratske procedure. U pravim demokratskim društvima državne i političke funkcije nose čvrsto definirani okvir ovlasti i odgovornosti, ali i vanjske kontrole. U društvima gdje se vlast ne osniva na tradiciji zapadnog parlamentarizma toga često nema. Moderna Rusija uvela je u svoj politički sustav – građen nakon pada komunizma 1991. – značajnu dozu tipičnih zapadnih parlamentarnih institucija i procedura, ali je u biću njenog političkog sustava još uvijek snažan sastojak tradicionalna ruska politička autoritarnost građena u doba carstva, te nastavljena u doba komunizma. Tu je unutarnju autoritarnost značajno ojačao upravo sadašnji moćni ruski predsjednik Vladimir Putin.

Kada se otvorilo pitanje što će biti s Putinom nakon isteka njegova drugog predsjedničkog mandata, nakon čega se on formalno iz ustavnih razloga više ne može kandidirati za treći mandat, teško je bilo zamisliti da će vitalni i relativno mladi Putin otići u političku mirovinu. Uostalom, i on sam je davao do znanja da sebe vidi i dalje kao aktivnog sudionika ruske političke scene.

Početkom listopada se odjednom pojavila nova kombinacija kako će Putin zadržati vlast, koju je potvrdio i sam Putin, a koja se doima najvjerojatnijom. On je 1. listopada prisustvovao u Moskvi kongresu svoje stranke “Ujedinjena Rusija” te prihvatio prijedlog da vodi izbornu listu stranke na parlamentarnim izborima iako formalno nije član stranke. Tamo se razvila i rasprava što će s njim biti nakon izbora, pa se prvi put glasnije spomenula mogućnost da s položaja predsjednika prijeđe na položaj premijera. Tada je rekao:

“Realna je mogućnost da se prihvatim vodstva vlade. No, da bi se to ostvarilo moraju biti ostvarena dva preduvjeta. ‘Jedinstvena Rusija’ mora pobijediti na sljedećim parlamentarnim izborima, a pristojna, sposobna i moderna osoba s kojom bih mogao raditi, trebala bi biti izabrana za predsjednika.”

Možda se sada stvaraju upravo ti preduvjeti. Putin će na sljedećim parlamentarnim izborima prvih dana prosinca predvoditi listu svoje stranke “Jedinstvena Rusija”. Tako će osigurati parlamentarnu većinu koja će mu omogućiti i da mijenja ustav, pa bi se moglo formalno promijeniti težište vlasti u Rusiji i u njoj predsjednički sustav pretvoriti u neku vrstu parlamentarnog. Tada bi premijer bio najmoćniji u Rusiji, a Putin bi tada mogao biti izabran za premijera, te vladati s te funkcij. Ta kombinacija je itekako moguća, pri čemu je upitno koliko bi temeljito bilo prebacivanje ingerencija s predsjednika na premijera. To je, naime, u svjetlu ruske političke tradicije da su njome vladali ili carevi, ili generalni sekretari, ili moćni predsjednici, dosta osjetljiva stvar, jer je parlamentarni sustav mnogo nestabilniji od predsjedničkog sustava, pa bi to moglo za mnoge Ruse predstavljati zadršku u planiranju takve političke operacije.

Moćni vladari iz sjene

Vođa Kine od 1989. do 2002., Deng Xiaoping – nije bio nikada niti šef kineske komunističke partije, niti šef države, a ipak je osam godina nedodirljivo upravljao zemljom. Putin bi mogao slijediti njegov primjer. Deng Xiaoping je formalno imao samo jednu funkciju, od 1981. do 1989. godine bio je predsjednik Centralne vojne komisije Narodne Republike Kine. Iranom ne upravlja predsjednik Mahmud Ahmadinedžad, nego vjerski vođa Ali Khamenei. Valja se prisjetiti i vladanja srbijanskog vođe Slobodana Miloševića. On je najprije bio srbijanski komunistički partijski sekretar, potom predsjednik Srbije s velikim formalnim ovlastima, a kasnije je iz ustavnih razloga prešao na funkciju predsjednika Savezne Republike Jugoslavije. Iako ta funkcija formalno nije imala osobitih ingerencija zahvaljujući svojoj mreži poslušnika i kontroli nad tajnim službama, policijom i medijima vladao je jednako autoritativno i s te funkcije kao i s onih prethodnih.