Vještac iz Rija na partiju Crno-bijelog svijeta

Nacionalna groupie

Kad mi je Igor Mirković rekao da su velike šanse da će serija PONOVO KRENUTI, počeo sam mu predlagati da se radnja događa sada, u 2015. godini. ’Bar ti nitko neće moć srat ‘ovo nije bilo ovako’

Na partiju serije ‘’Crno-bijeli svijet’′ bila je gomila uvlakača, od mladih, hijenskih glumaca i glumica do mladih dramaturga i scenarista željnih posla, HTV-ove love i slave. I ja sam bio jedan od njih. Ti HTV-ovi partiji i služe za to. Da se sredovječne ušemljene prdonje još bolje među sobom ušeme i da se mi mlađi pokušamo nekako progurati među njih.

Zakeljio sam se za redatelja Igora Mirkovića kao one sluzave igračke za vrata od frižidera. Htio sam ga obradit da me svakako uzme za koscenarista u slučaju da dođe do druge sezone serije. HTV je keširao milijun kuna po epizodi. U slučaju da redatelji Kulenović i Mirković ne dijele suradnicima tu lovu kao Broj jedan, “sve za jednoga, jedan za sve”, od tog milijuna po epizodi i ja bih se, kao koscenarist, mogao fino opernatit. I napokon preselit iz svoje iznajmljene jazbine u Plitvičkoj u neki bolji stan, s barem dva prozora. Riješit se zauvijek onog rasturenog bojlera u kupaonici zbog kojeg, dok se tuširam, imam osjećaj da će mi kao u nekom Stiven Kingovom romanu, iz tuša u facu briznuti krv. Ali obično brizne samo govnjivo smeđa, hrđava voda.

KAD MI JE MIRKOVIĆ REKAO DA SU VELIKE ŠANSE da će serija ponovo krenuti, počeo sam mu predlagati da se radnja događa sada, u 2015. godini.

“Bar ti nitko neće moć srat “ovo nije bilo ovako, ono nije bilo onako”.

“Gle kolko komada imaš tu, a baš si se mene uhvatio”, otresao se Mirković.

To me kosnulo. Sasuo sam mu facu da je on hrvatski Dorijan Grej.

“Napravio si sporazum s đavlom… Sebe si dao naslikat u liku mladog glumca Filipa Riđičkog… Da zauvijek na ekranu ostaneš mladi novinar Poleta, Kipo. Da te novi i novi naraštaji vide uvijek istog, mladog… I donekle privlačnog.”

“Čega si se ti to napušio?“, zbunjeno će Mirković.

“Kurca”, ljuto sam odbrusio i pokupio se.

Kod pladnjeva s kanape sendvičima ugledao sam glumicu Saru Stanić. Na sebi je imala crnu majicu s cvjetnim uzorkom. Ona je u seriji glumila hladnu, nedodirljivu novinarku Marinu. U koju je nesretno zaljubljen Kipo. Pomislio sam da bi se Mirkoviću za njegovo bahato ponašanje mogao osvetiti tako da tu na partiju zbarim Saru, odnosno Marinu. I da ostarjeli Kipo, odnosno Mirković, mora to gledati. Kao u nekoj Dikensovoj fantastičnoj priči u kojoj duhovi odvode ostarjelog tvrdosrcaša u prošlost gdje ovaj gleda mladoga sebe kako tone u propast. A on koji sve to gleda kao starac iz budućnosti, ne može ni malo utjecati na tok užasnih događaja.

Zagladio sam svoju kratku kokoticu i prišao Marini, odnosno Sari.

“Bok. Pavle…“, predstavio sam joj se.

“Sara”, mlako će.

“Misliš Marina”, glupavo ću.

Nije se osmjehnula.

“Ovako uživo, hladnija si od hladne Marine u seriji.”

Tišina.

“JA SAM NOVINAR”, NASTAVIO SAM. “Isto kao Kipo… Pišem slično ko što su nekad u Poletu…”

“Pa, super”, Sara je uzela čašu vina s pladnja.

“Jesi li ti ikad poželila bit novinarka umjesto glumica? Tako si uvjerljivo glumila novinarku u seriji da mi se fakat činilo da je to tvoje pravo ja… I prije glume si išla ko i ja na kroatistiku, a to je rasadište budućih novinarki. Nakon što skuže da od književnosti nema kruha, sve ogreznu u novinarstvo…”

“Nisam, nikad nisam poželjela bit novinarka.”

“Šteta…”

“Zašto?”

“Pa vidila si kako na kraju glumice završe. Kao Mira Furlan… Prvo su je tretirali kao komad mesa, sisa, a kad je u državi došlo do sranja, ta ista ekipa što ju je htjela golu fotkat za Polet, poslije je u novim novinama od nje pravila vješticu, prikrpavali joj da je izdala domovinu u najtežim trenucima i uz njene fotke udarali poletovski vrckave naslove ala “Sisama na Hrvatsku” ili “Težak život lake žene”. I onda nahuškaju narod na tebe ko na Frankenštajna, pa spremaj kovčege i bježi… A ti si još glumila u onoj erotskoj drami “7sex7”… Idealna si da postaneš nova vještica iz Rija ako se opet nešto zarati “, zloguko ću.

“Koliko znam, te vještice iz Rija pravili su i od novinarki, Slavenke Drakulić na primjer “, Sara me počela ozbiljnije doživljavat.

“Fakat”, promrsio sam. “Kako god okreneš, uvijek najebeš.”

Napokon mi se osmjehnula. Hladna Marina topi se kao kugla sladoleda na zubatom suncu, pomislio sam.

“Znaš, Sara…“, počeo sam se izražavati papkasto kao novinar Kipo. “Kladio sam se s Mirkovićem da ću te zavesti… Ulog je velik. Ako uspijem, on će mi sredit da budem jedan od scenarista u sljedećoj sezoni “Crno-bijelog svijeta”.. Mogao bih onda napisat jednu veliku ulogu za tebe… Ti bi postala glavni lik. Glumila bi Tanju Torbarinu. Ili Jasnu Babić… Samo bi me trebala poljubiti u usta pred Mirkovićem. Da on pomisli da sam zabrijali. Radi te oklade…”

Nisam stigao dovršiti, Sara me zalila graševinom po faci.

“Bijedniče! Na mene si se ti išao kladit! Pa ti žene tretiraš stoput gore od tih lešinara što su po novinama proganjali vještice iz Rija!”

Zajapuren u licu, pokušavao sam istrljat graševinu iz očiju. Sad sam na svojoj koži osjetio što znači onaj izraz “on pije očima”.

“Sori…“, jedva sam izustio.

FAKAT SAM SE OSJETIO kao da sam upao u seriju “Crno-bijeli svijet”. Ono kad pjevačica Slađana odveze Kipu na Adu Ciganliju i tamo ga samo u gaćama izbaci iz auta kako bi ga kaznila zato što ju je tretirao kao laku djevojku. Takav zaliven izašao sam van na Ilicu i nazvao svoju curu Stojku. Ispričavao sam joj se što je nisam poveo na parti.

“Ma i bolje da nisi išla. Sve te glumice gore su od vještica! Ako im pristupiš ljudski, sa srcem, iščupaju ti ga i još te zaliju vinom.”

 

Komentiraj

PODIJELI
Perjanica nove hrvatske satire i začetnik balkaniziranog gonzo novinarstva, u kolumnama neodgovorno uzurpira medijski prostor za vlastiti probitak u politiku, gdje će ostvariti svoje životne ambicije: ne raditi ništa. Potomak oca branitelja i majke esdepeovke, Svirac je mutant bez iluzija koji se kao jegulja provlači između lijevih i desnih, crvenih i crnih.