VIZUALNI IDENTITET: ‘Iako nije postala brend, zastava se ne bi trebala mijenjati’

Dokumentarni film ‘Zastava’ Filipa Filkovića propituje dimenzije suvremenog hrvatskog identiteta. Autor smatra da hrvatska zastava, za razliku od mnogih simbola i brendova, nije dovoljno poznata hrvatskim građanima. Nacional je istražio sve aspekte identiteta vezane uz nacionalnu zastavu

Zastava Republike Hrvatske nastala je prije 30 godina, preciznije, 21. prosinca 1990., kada je Sabor izglasao Zakon o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske te zastavi i lenti predsjednika Republike Hrvatske, u skladu s Temeljnom odredbom o izgledu hrvatske zastave iz članka 11 stavka 2 Ustava Republike Hrvatske. Puno godina kasnije, u rujnu 2011. godine, Predsjedništvo Hrvatskog sabora donijelo je odluku da se izrade i objave grafički standardi za grb i zastavu RH te zastavu predsjednika RH, kako bi se unificirao njihov izgled i izbjegla javna upotreba brojnih inačica. Autor hrvatske zastave i svih državnih obilježja je akademik Miroslav Šutej, a digitalno ih je oblikovao dizajner Božo Kokan.

Polazeći od činjenice svaka država želi stvoriti snažan, atraktivan i drugačiji vizualni identitet koji će je razlikovati od ostalih, redatelj Filip Filković zapitao se o hrvatskom vizualnom identitetu – i odlučio o tome snimiti film. Dokumentarni film “Zastava”, koji će premijeru imati krajem siječnja sljedeće godine, istražuje dimenzije suvremenog hrvatskog identiteta i vezanu povijest, vizualnu sociologiju, dizajn, veksilologiju (zastavoslovlje) te kolektivnu svijest, poimanje i značenje zajedničkog identiteta suvremenih Hrvata. U filmu se pojavljuju veksilolog i predsjednik Hrvatskog grboslovnog i zastavoslovnog društva Željko Heimer, grafički dizajneri Davor Bruketa, Boris Ljubičić, Ira Payer, Iva Babaja, Božo Kokan, Marko Šesnić i Goran Turković, Alen Pavlović, sociolozi Tijana Trako Poljak i Igor Mikloušić, novinar Rene Bakalović, bivši predsjednik RH Ivo Josipović, povjesničar Vjeran Pavlaković te kustos Zbirke zastava Mislav Barić.

Filip Filković do sada se predstavio glazbenim spotovima, dokumentarnim serijalima, reklamama i filmom. Osim što je režirao glazbene videospotove izvođačima kao što su Gibonni, Massimo, Hladno pivo, Neno Belan, Damir Urban, 2 Cellos, Edo Maajka i mnogi drugi, radio je reklamne projekte za klijente kao što su Adidas, Sandoz, Ožujsko pivo, A1, Iskon, HEPi, Hrvatski Telekom, Dukat, Shooster itd. Njegov prvi kratki film “Posljednji bunar”, snimljen u hrvatsko – francuskoj koprodukciji 2017. godine, do sada je prikazan na više od 70 filmskih festivala širom svijeta i 20 puta nagrađen. TV gledatelji upoznali su ga kao režisera serijala „Lovac na bilje“ i „Slatka kuharica“.

Pitali smo Filkovića zašto je uopće imao potrebu snimiti dokumentarni film o državnoj zastavi republike Hrvatske i otvoriti niz pitanja o nacionalnom identitetu.

„Stvari se događaju, doslovno, upravo sada, mijenjaju se. Ne govorim o SARS-CoV-2 situaciji iako, da, i to ima veze s našim izmjenama. Živimo u nekom novom svijetu u kojem se brzo komunicira, još brže percipira. Par sekundi tu, par sekundi tamo. Prvi pogled na nešto trebao bi reći jako puno; ako vidiš križ, znaš što on simbolizira, ako vidiš trokut-krug-kocku-x, znaš da je PlayStation, ako vidiš jabučicu, znaš da je Apple, dakle, to je toliko jednostavno. Kad vidiš našu zastavu, konfuzno ti je, povežeš to s nečim, ali da je zaista shvatiš – ili da parafraziram jednog od gostiju u filmu, dizajnera Gorana Turkovića koji je rekao ‘treba ti A4 papir da pročitaš sve o grbu i zastavi i svim simbolima koji se nalaze na toj grafici’. Stoga mislim da je postojeća državna zastava nastala u određenim okolnostima koje više nisu aktualne, bila su to neka druga vremena, drugačije se tada i komuniciralo. Puno ljudi ne zna što se sve nalazi u grbu, ne zna zašto trobojnica, ne znaju koliko kvadratičastih polja ima na grbu. Sve su to razlozi za ovaj film koji na moderan način progovara o toj temi iz današnje perspektive. Siguran sam da će ljudi puno naučiti.“

 

‘Po kvadratićima nas poznaje cijeli svijet preko uspjeha u nogometu. Ako je to taj ključ identiteta, zašto se ne koristi za brendiranje cijele Hrvatske?’ pita se Filip Filković

 

Da hrvatska državna zastava ima previše detalja koje je teško zapamtiti, smatra i grafički dizajner, kustos, likovni kritičar i voditelj galerije Hrvatskog društva dizajnera Marko Golub. „Službena hrvatska zastava i grb su, zbog očiglednih nespretnosti u oblikovanju, komplicirani u primjeni i vizualno nerazumljivi u svim mjerilima, dok su u umanjenom obliku potpuno nečitljivi. Dodatni problemi prisutni su upravo na simboličkoj razini. Država formirana u ovom obliku koncem 20. stoljeća ima ‘krunu’ na oba svoja glavna službena simbola, dakle deklarira se kao republika, ali se vizualno predstavlja kao monarhija. Utoliko je zastava u nekom smislu i simbol naših propuštenih prilika – da budemo moderniji, napredniji, da mislimo svoju državnost na suvremeniji način, da gledamo naprijed; ali i vjerodostojan portret razdoblja u kojem je nastala, a u mnogočemu i onog u kojem danas živimo“, rekao je Golub.

Kontaktirali smo i sociologinju Tijanu Trako Poljak koja je svojevremeno radila na znanstvenom projektu „Modernizacija i identitet hrvatskog društva: socio-kulturne integracije i razvoj“ kao znanstvena novakinja na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, da bi potom doktorirala na temu „Uloga državotvornih simbola u izgradnji identiteta hrvatskog društva“. Njezini istraživački interesi usmjereni su upravo na simbole identiteta, prije svega nacionalne simbole i rituale, s posebnim fokusom na jugoistočno europski, odnosno hrvatski nacionalni identitet. Kourednica je zbornika znanstvenih radova „Hrvatski identitet u promjeni?“ koji obrađuje različite dimenzije suvremenog hrvatskog identiteta. Pitali smo je koliko je državna zastava zapravo važna u današnje vrijeme brendova i logotipa.

„Zastava je danas univerzalni općeprihvaćeni simbol suvremenih nacija-država te je se nikako ne može jednostavno usporedno svesti na druge brendove ili logotipe. To je zato što je državna zastava prije svega simbol, dok su brendovi i logotipi znakovi. Logotipi tako označavaju određeni materijalni ili nematerijalni proizvod ili ideju, primjerice, Nikeova kvačica, Appleova jabuka, Podravkino srce ili Ledov medo. Zastava ne samo da označava državu i njen narod, ona ih i simbolizira, što znači da jedan naizgled jednostavan komad platna, s određenim dizajnom, u sebi nosi cijeli vrijednosni i značenjski sustav društva koje predstavlja. Da stvar bude složenija, a što je razlog zbog kojeg su se upravo zastave tako uspješno održale kao simboli današnjih državnih sustava, činjenica je da zastava ne mora značiti isto svakoj građanki i građaninu, a i dalje uspješno funkcionira kao simbol. Naravno, to razilaženje u značenjima koja se zastavi pridaju ipak ne može ići k potpunom nesuglasju pa nas literatura upozorava da mora postojati određeno generalno slaganje građana oko temeljnih značenja zastave.“

Autor Filip Filković filmom ‘Zastava’ otvorio je niz pitanja o hrvatskom nacionalnom i vizualnom identitetu. PHOTO: Saša Zinaja/NFOTO

 

Trako Poljak je prije nekoliko godina provela i zanimljivo istraživanje. „Imamo primjere zemalja poput Hrvatske u kojima je vidljivo, na temelju istraživanja koje sam sama provodila o značenjima hrvatske zastave za naše građane, da postoje opća slaganja oko zastave i njenog službenog korištenja, ali i neka razilaženja u značenjima koja joj se pridaju i upotrebi, što je zdravo. Donekle je problematično što dio građana smatra kako dolazi do propusta u odnosu prema zastavi. Npr. ne istakne se uvijek kada je propisano, ostane predugo na zgradi pa je pokida vjetar, a dijelu sugovornika bilo je nejasno u kojim je situacijama prikladno isticati zastavu. Naime, još se nije uvriježila jasna tradicija, odnosno što takvo isticanje znači – bi li to njihovim susjedima signaliziralo da su domoljubi ili pak nacionalisti, kao i tiče li se uopće to isticanje ili bi to trebalo prepustiti političkim elitama. Kod nekih drugih zemalja, a tu je možda najrecentniji europski primjer Bjelorusije, imamo jasan primjer što se događa kada značenja koja mogu biti heterogena nisu konsolidirana na onoj temeljnoj razini – tu problem nije u estetici bjeloruske zastave, već u tome što dizajn postojeće i prijašnje državne zastave simbolizira različitim skupinama bjeloruskih građana.“

Zašto je uopće potrebno propitati pitanje hrvatskog vizualnog identiteta? „Odgovor bi mogao biti jako kratak: zbog budućih generacija. Za generacije koje trebaju shvatiti i komunicirati s tim hrvatskim vizualnim identitetom, bez predrasuda, bez mržnje, bez podjela na ove i one, jednostavno komunicirati i koristiti taj vizualni identitet na istoj razini za sve. Jedni se srame na sebe staviti zastavu i neko državno obilježje, recimo na majicu ili kapu, jer će ih se odmah identificirati s nečim što oni nisu, dok su pritom normalni Hrvati koji vole svoju zemlju, ali zato nisu oni drugi Hrvati koji zastupaju nešto drugo. Zašto te podjele? Vrijeme je da se takve stvari ostave iza nas i da nove generacije krenu razmišljati unisono. To je utopija, naravno, ali dobar je početak s ovim filmom koji to preispituje“, rekao je Filković.

„Vizualni identitet je prva poruka koja se odašilje na neko strano mjesto, tržište ili prema promatraču ili publici. Mislim da Hrvatska trenutačno ima jedan ‘problem’ – da parafraziram dizajnera Alana Pavlovića iz našeg filma, ono što neki vide kao problem, ja vidim kao priliku – a to je što se komunicira s više vizuala. S jedne strane je to zastava, s druge strane su kvadratići. Po kvadratićima nas poznaje cijeli svijet preko uspjeha u nogometu. Ako je to taj ključ identiteta, zašto se ne koristi za brendiranje cijele Hrvatske? Jer kada neki stranac nakon kockica vidi zastavu s grbom, je li mu jasna poveznica? Vizualni identitet danas u digitalnom obliku ima sve veću ulogu u neverbalnoj komunikaciji i kao takav bi, po meni, trebao biti ujednačen“, smatra Filković.

Sociologinja Trako Poljak objasnila je koliko, po njezinu mišljenju i istraživanjima, hrvatska zastava simbolizira vlast, a koliko hrvatski narod i Hrvatsku?

„Hrvatskim građanima, dakle, a što je u skladu sa sociološkom literaturom, sama privlačnost ili neprivlačnost estetike ne utječe na pozitivnu ili negativnu percepciju zastave kao cjelokupnog državnog simbola te su mnogo važnije nejasnoće njenih značenja i upotrebe s kojima se dio građana susreće. Percepcija da je netko odnosno neka skupina ‘prisvojila’ zastavu pritom je posebno zabrinjavajuća jer je isključiva – građani koji tako doživljavaju zastavu osjećaju se isključeno iz poistovjećenja s njom i njenog isticanja, što nikako nije dobro jer se radi o simbolu koji mora ipso facto pripadati svim građanima. Tu se spominju različite skupine: političke elite, političke stranke, politički desne orijentacije, nacionalisti u odnosu na domoljube… Drugi problemi koji se javljaju vezano i uz druge državne i nacionalne simbole jest nedovoljno shvaćanje građana toga što, primjerice, državna zastava predstavlja – neki smatraju da se radi isključivo o formalnom simbolu koji pripada političkim elitama i s kojim oni ne trebaju imati ikakve poveznice kao „obični“ ljudi, dok drugi smatraju da se kod simbola općenito radi o pukim predmetima koji ništa nikome niti trebaju značiti. Tu su i nejasnoće oko njene upotrebe – građani se pitaju kada se treba pojaviti u nekim formalnim i neformalnim situacijama i kako. No i same državne institucije nisu uvijek najpažljivije, npr. kod postavljanja državne zastave u odnosu na zastavu Europske unije na službenim zgradama – jasno je propisano koja ide lijevo a koja desno, no to se ne vidi uvijek u praksi.“

 

‘Nisam siguran da prosječni građanin zna što je sve na kruni iznad šahovnice. Simbol treba biti jasan i prepoznatljiv. Ne mora biti jednostavan nego jezgrovit’, smatra Marko Golub

 

I samo neformalno korištenje državnih simbola, pa tako i zastave, izaziva neočekivane polemike. „Kod neformalne upotrebe građani daju niz zanimljivih primjera – nekima se sviđaju zastava ili kockice na sportskom dresu, odnosno boksericama Mirka Filipovića, nekima smeta što se Janica Kostelić zastavom nakon pobjede koristi kao ogrtačem, nekima je zgodno da bude što više suvenira s kockicama, drugi misle da nije dostojanstveno da se zastava pojavljuje na ručnicima za plažu ili kupaćim kostimima. Tu se, dakle, može raditi o jednoj zdravoj višeznačnosti, zbog čega, kako sam ranije spomenula, zastave i jesu tako uspješni nacionalni simboli, no ta heterogenost značenja ne bi trebala predstavljati zbunjenost u toj mjeri u kojoj bi građane sprječavala u tome da simbole shvaćaju kao nešto što i oni mogu upotrebljavati i s čime se mogu poistovjećivati, odnosno nešto što prije svega pripada njima i predstavlja njihov identitet, a ne neku apstraktnu državu ili skupinu“, smatra Tijana Trako Poljak.

Sve do sada rečeno implicira ideju izmjene postojeće državne zastave pa smo o tome pitali stručnjakinju za ustavno pravo Sanju Barić, predstojnicu Katedre za ustavno pravo na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Rijeci, koja je ustvrdila sljedeće:

„Izgled zastave je temeljno određen Ustavom te posebnim Zakonom o grbu, zastavi i himni RH te zastavi i lenti predsjednika RH. Ne vidim razlog za promjenu zastave ili grba, posebno ne u svrhu brendiranja RH. Brendiranje se radi na puno složeniji i sveobuhvatniji način, a ‘hrvatske kockice’ već su poprilično poznate.“

S tim bi se samo djelomično složio grafički dizajner i likovni kritičar Marko Golub:
„Vizualni kod, različite varijante izvedene iz kvadrata šahovnice i boja nacionalnog trikolora su prepoznatljive. Što se tiče same zastave, nisam siguran ni da prosječni hrvatski građanin zna što je sve na kruni iznad šahovnice i kojim redom. Simbol treba biti jasan i odmah prepoznatljiv. Ne mora biti jednostavan nego jezgrovit. Ne morate ga znati nacrtati, ali utisne vam se u sjećanje istog trena kad ga vidite. Kad govorimo o identitetu, onda uvijek govorimo o sustavu, o tome da svaka stvar – svaki vizualni element, grafika, tekst, boja – slijedi jedna iz druge i povezuje se s drugima na jasan i logičan način.“

‘Hrvatska zastava ima previše detalja koje je teško zapamtiti’, smatra Marko Golub. PHOTO: Tomislav Čuveljak/NFOTO

 

Filipović smatra da je kucnuo čas za promjene: „Sada je idealna prilika. Brzina, način percepcije i doslovno smjena generacija čine plodno tlo za promjene, ali i preispitivanje. Ne kažem da treba sve staro baciti u vatru, ne, to su odlični temelji na kojima treba dalje graditi. Mislim da je ovo, kao i dosta toga kod nas, zapravo stvar edukacije i prihvaćanja. Ljudi se boje novoga, teško se odriču onoga na što su navikli, ali promjene su dobre, promjene se moraju dešavati kako bi se život nastavio i unaprijedio. Bez takvih promjena nema progresa.“

Pritom ne misli da je nužno mijenjati hrvatsku državnu zastavu. „Mislim da je nemoguće u trenutnim uvjetima mijenjati hrvatsku zastavu, razloga je više, a svih smo se dotakli u ovom filmu i objasnili ih. Postoje uvijek ti sekundarni vizualni elementi koji bi se trebali koristiti i definirati hrvatski vizualni identitet, brendirati ga i pozicionirati Hrvate u svijetu kao nositelje tog brenda. Mislim da tu ima još puno posla i promišljanja, ali svakako smatram da je to posao za ponajbolje hrvatske dizajnere i vizionare, a ne za političare. Mislim da tu nema mjesta kalkuliranju, treba pratiti vizualnu intuiciju“, rekao je Filipović.

Slično razmišlja i Golub: „U 21. stoljeću sigurno prvo treba konzultirati dizajnere. Nisam siguran da će do toga doći, ljudi jednostavno mrze promjene i doživljavaju svaki nacionalni simbol kao nedodirljiv i star tisućama godina. Ako dođe, onda bi trebalo voditi računa o zdravom razumu.“

Na to se nadovezala sociologinja Trako Poljak:

„Potencijalno mijenjanje dizajna bilo koje državne zastave kao najvišeg nacionalnog simbola zasigurno bi stvorilo određene poremećaje u smislu njene vizualne prepoznatljivosti koja se, na hrvatskom primjeru, uspješno etablirala tijekom 30 godina, kao i, još važnije, nejasnoće oko značenja koja bi ta nova zastava nosila, a koja uvijek prate uspostavu novih simbola – radi li se o istom hrvatskom nacionalnom identitetu koji je i ‘stara’ zastava predstavljala, je li on sada drugačiji pa ga se drugačije simbolizira, u kojem smislu i slično. Posebice u situaciji u kojoj, iako većinom postoji pozitivno određenje hrvatskih građana prema simbolu državne zastave, još uvijek imamo određene probleme oko njenih značenja i upotrebe za koje je potrebno dodatne edukacije i vremena da se razriješe.“

 

‘Mijenjanje dizajna zastave kao najvišeg nacionalnog simbola zasigurno bi stvorilo poremećaje u smislu njene vizualne prepoznatljivosti’, ističe sociologinja Tijana Trako Poljak

 

Naglasila je da pritom treba imati na umu da je Hrvatska sa svojom zastavom, kakva god bila, ipak izgradila prepoznatljivi vizualni identitet. „Mijenjanje izgleda zastave nije najzahvalnije ni u smislu zastave kao ‘brenda’ kojim se hrvatska predstavlja drugim državama. U onom trenutku u kojem se hrvatska zastava pojavila uz sve druge zastave priznatih nacija-država pred zgradom Ujedinjenih naroda, kada je prvi put nošena na procesiji Olimpijskih igara, to je i vizualno i simbolično označilo njeno legitimiranje kao ravnopravne samostalne suverene države u svijetu drugih takvih nacija-država. U tom smislu, promjenom dizajna ne bismo izgubili na važnosti tih povijesnih trenutaka, ali bismo izgubili na vizualnom kontinuitetu – primjerice, kada bismo se tih događaja, kao i drugih iz 30 godina državne povijesti, htjeli prisjetiti, pitanja koja bi se javila bila bi hoćemo li koristiti ‘staru’ ili ‘novu’ zastavu, u kakvom bi simboličkom odnosu one bila jedna prema drugoj i slično. Dakle, mijenjali njen izgled ili ne, moramo biti svjesni da je značenjski dio neodvojiv od onog vizualnog.“

Takvih primjera oko promjene zastave imamo i u najbližoj prošlosti, podsjetila je Trako Poljak, uz napomenu: „To, naravno, ne znači da se sve to ne bi moglo uspješno konsolidirati te ‘nova’ i ‘stara’ značenja kroz vrijeme i ‘značenjske pregovore’ razriješiti, kao što je, naposljetku, bilo i kada je postojeća zastava u mnogo turbulentnijem vremenu napravila odmak od nekadašnje zastave SFRJ i SRH, no svakako bi trebalo prije svake promjene dizajna zastave, datuma državnih blagdana, teksta i glazbe himne ili sličnih ‘estetskih’ intervencija u najviše državne simbole, postaviti pitanje: Bi li učinjena vizualna promjena bila vrijedna poremećaja u značenjskom smislu, novog procesa vrijednosne konsolidacije, odnosno prekida s tradicijom i kontinuitetom nacionalnog identiteta i identiteta države koju predstavlja?

Ako pogledamo starije demokracije Europe i svijeta, uvijek se prvo sjetimo njihovih prepoznatljivih i ustaljenih simbola koje nikome ne pada na pamet mijenjati – uzmimo samo zastave, one SAD-a ili Ujedinjenog Kraljevstva. Nije to zato što su te zemlje prvotno stvorile estetski ljepše zastave koje danas ne bi bilo moguće na različite načine ‘modernizirati’, već upravo zato što su svjesne važnosti tradicije i povijesnog kontinuiteta koji se njima predstavljaju i koji ih dodatno socio-politički stabiliziraju i legitimiraju prema drugim zemljama i iznutra među vlastitim građanima koji mogu računati na stalnost simbola svog nacionalnog identiteta, a time neizravno i njega samoga i države.

Ponavljam, uz istovremenu mogućnost heterogenosti značenja, zbog čega su zastave i tako uspješne kao simboli, ne moraju značiti isto svakoj građanki i građaninu. Stoga bih osobno, na temelju istraživanja identiteta hrvatskog društva i postojeće literature, bila sklonija tome da se postojeća zastava kao državni simbol ne mijenja previše ili uopće, a da se onda njeni pojedini dijelovi, npr. kockice, crveno-bijela boja i slično, prilagođavaju pojedinim kontekstima pojednostavljivanjem, moderniziranjem i sl. za korištenje u različite svrhe predstavljanja pojedinih aspekata države, poput Hrvatske turističke zajednice, sportskih dresova, turističkih suvenira…”

Sociologinja Tijana Trako Poljak, znanstvena novakinja na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. PHOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Komentiraj