Višnja Ljubičić: “Neki pravosudni dužnosnici nisu ni čuli za izraz ‘femicid'”

Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić i psihologinja i psihoterapeutkinja Marijana Senjak iz Centra za žrtve seksualnog nasilja, Ženska soba, govorile su za N1 o femicidu, koji je u Hrvatskoj samo ove godine počinjen dvanaest puta: ubijeno je dvanaest žena, od kojih posljednja nedavno, nožem usred bijela dana u trgovini u Splitu.

Muškarac ušao u splitsku trgovinu i nožem ubio bivšu partnericu, izlaze nepoznati detalji o njihovom odnosu

“Femicid je najbrutalniji oblik nasilja nad ženama, rodno uvjetovanog nasilja, nedovoljno je prepoznat u Hrvatskoj, to je činjenica. Upravo 2017. ja sam prepoznala da insitucija pravobraniteljice za ravnopravnost spolova može učiniti u prepoznatljivosti takvog problema u Hrvatskoj, koji nije specifičan samo za RH nego globalni problem. Formirala sam promatračko tijelo, tzv. femicid watch, kao jedno multidisciplinranro tijelo koje analizira na godišnjoj razini sva ubojstva žena i želimo vidjeti koji je dio sustava zakazao da je do takvog brutalnog ubojstva došlo.

O tome da je nedovoljno prepoznato dokazuju i podaci s naših edukacija, koje smo imali prije dvije godine u 4 referentna centra sa sucima, sutkinjama i sucima, državnim odvjetnicima i odvjetnicama, gdje smo govorili o rodno uvjetovanom nasilju i femicidu, gdje su brojne stručne osobe rekle da im je iznimno drago da se takva edukacija provodi jer neki su se po prvi put uopće susreli s riječju femicid, a kamoli da imaju alate i znanja u povezivanju uzročno posljedičnih veza pri kvalfikaciji takvog djela”, rekla je Ljubičić na početku.

Dodala je i po čemu se femicid specifičan: “Femicid je prepoznatljiv po tome što je oblik rodno uvjetovanog nasilja u kojem počinitelj, najčešće muškarac ubija ženu upravo zato što je žena. Na način da razumijeva rodne uloge, ima predrasude i smatra da je on taj koji odlučuje ili može odlučivati o njihovim odnosima”.

U nastavku je govorila Senjak: “Možda bismo trebali početi od nekih čimbenika koji ukazuju na potencijalni rizik koji bi postojao od eskalacije nasilja i femicida. Ono što je najočiglednije je posjedovanje oružja, ono što neće biti toliko očigledno u svakodnevnom životu jeste strah koji žrtva pokazuje prema počinitelju, strah od mogućeg još težeg oblika nasilja, prethodno iskustvo nasilja, prethodna podrška koju je ona dobila ili nije dovoljno dobila u svojoj obitelji ili od institucija”, kaže i dodaje:

“Prvo, jako je dugo razdoblje potrebno da se žrtva dovoljno osnaži i to se najčešće događa uz podršku od nekih osoba iz okoline, da razotkrije da trpi kratkoročno ili dugoročno nasilje. Na koju vrstu podrške će naići ovisi od opremljenosti i senzibiliziranostu sustava i to zna biti presudno i u njezinom oporavku i dalnjem procesuiranu”.

Zašto se žrtve toliko teško odlučuju na prijavljivanje nasilja? “Rekla bih da postoje tri parametra koja se na neki način isprepliću kada žrtva odluči izaći van iz četiri zida, kruga prijatelja ili obitelji koji poznaju njezinu situaciju. Prvenstveno ako se radi o zajedničkoj djeci, hoće li sustav povjerovati njoj kao žrtvi i hoće li ona biti degradirana kao majka i hoće li dobiti skrb nad djetetom. Druga stvar je nepovjerenje u sustav, je li prethodno imala saznanja ili iskustva gdje žrtva nije prepoznata kao žrtva ili gdje su žrtva i počinitelj oboje imali gotovo istovjetno kazne. I teći slučaj gdje su već imale priliku nazočiti takvom nasilju, gdje počinitelj nije dovoljno kaznjen, njezin budžet je preopterećen, što je dodatno kasnije nju viktimiziralo i dodatno davalo elemente za novi oblik nasilja”, rekla je Ljubičić.

Istaknula je kako su se susreli sa slučajevima u kojoj su i zlostavljač i žrtva dobili gotovo jednake kazne. “Imali smo slučajeve, njih 1200 iz Hrvatske, i takve presude smo i analizirali, to je bio velik europski projekt. Zaista možemo reći da smo vidjeli jednako kažnjavanje počinitelja, on je kažnjen s 800 kuna, a žrtva koja je iznijela niz pogrdnih riječi jer ju je zlostavljao pred djetetom je izrečena 200 kuna niža. Koja je poruka toj ženi? Da dalje trpi nasilje ako nema mogućnosti izlaska iz te zajednice.

Tome treba dodati jednu lošu sudsku praksu da imamo najmanje izrečenih zaštitinih mjera udaljenja iz stambenih jedinica, iz doma. Uglavnom su žene te koje napuštaju svoj dom s djecom, a počinitelj ostaje. Ta neizvjesnost koja ju očekuje, pogotovo ako nema financijska sredstva i ekonomsku neovisnost je nešto što bitno otežava njezinu startnu poziciju i hrabrost i spremnost da uzme život u svoje ruke”.

Postoje li neki obrasci koji su ustaljeni kod žrtava ili počinitelja? “Mogli bismo odmah reći da i žrtve i počinitelji dolaze iz svih društvenih slojeva i tu ne postoje klasne podjele u smislu da će niže obrazovani s nižim primanjima biti više zlostavljani. Na svim razinama žene su te koje su najčešće žrtve. Počinitelji također mogu biti različitih razina obrazovanja i razliitih profesija”, kaže Senjak i dodaje:

“Svi smo dio patrijarhalne stukture društva i koliko god smo vezani za svoje profesije toliko smo svi mi pod utjecajem rodnih normi i stereotipa i duboko ukorijenjenih predrasuda prema ženama i žrtva često doživljava okrivljavanje kao da je ona kriva, kao da je ona svojim ponašanjem izazvala ponašanje koje protiv nje provodi počinitelj. Nasilje u obitelji, nasilje nad ženama, trgovanje ljudima, ostavlja trajne posljedice na psihičkom planu, socijalnom planu, na pitanju organskog zdravlja, na radnom funkcioniranju.

Suština onoga što jesu posljedice, su posljedice PTSP-a i ono što je vidno u obliku kratkoročnih posljedica je stalno iščekivanje opasnosti i napada, to znači da je organizam žrtve preživjele u stalnom stanju pojačane pobuđenosti, napetosti, vrlo su česte nesanice, razvitak pravih oboljenja koje mogu biti psihosomatska ili što se tiče organskog zdravlja”.

Ljubičić: Porast kaznenih djela nasilja u obitelji u prvih 9 mjeseci ove godine je 30%
Kakve su brojke ove godine u odnosu na 2020.?

“U odnosu na 2020., imamo statistiku do 9. mjeseca, je porast kaznenog djela nasilja u obitelji je gotovo 30%. U razdoblju 2019. na 2020. bilo je 35% do 40%, ovisno radi li se samo o kaznenom djelu nasilja u obitelji ili o drugim oblicima nasilja među bliskim osobama. Moram reći da zatvorena situacija, društvena situacija, koja se događa vezana za strah od bolesti i za zdravlje i život nas i nama bliskih i određene turbulencije na radnom mjestu, dovodi do određenih tenzija u obitelji s obzirom na sve uloge koje žene preuzimaju i u obitelji na poslu.

Posljednjih 5 godina imamo izniman porast kaznenih djela nasilja u obitelji, a u posljednjih 10 godina pad prekršajnih djela nasilja u obitelji. Neki će reći da je to dijelom zbog dobre i sustavne ekudacije policije i jasnog prepoznanjava težih oblika nasilja, odnosno određenih vrsta nasilja koje se kvalificiraju kao kaznena djela. Međutim, s druge strane, postoji i određena brutalizacija kojoj svjedočimo ili učestali recidivisti koji se ponavljaju iz godine u godinu što govori o blagoj penalizaciji i o nedostatno razvijenom sustavu prevencije kada govorimo o obiteljskom nasilju i to je nešto što mi sustavno zadnjih 10 godina govorimo”, rekla je.

Postoje stručne osobe koje nisu sigurne li nasilje u obitelji privatna stvar ili društveni problem
Govorila je i o problemima u sustavu:

“Organizacije poput Ženske sobe ne mogu biti niti dovoljno kapacitirane da preuzmu sve slučajeve, koji se događaju u cijeloj zemlji. Moramo spomenuti da postoje i županije koje nemaju ogranizacije koje se bave ovim. Postoji jedan uzlazni trend vezan za kaznena djela, inzistiramo na sustavnoj edukaciji stručnih osoba, primjerice, zašto se ne prijavljuje ili nedovoljno prijavljuje obiteljsko nasilje ili rodno uvjetovano nasilje.

Imamo stručne osobe koje educiramo, a koje govore da još uvijek nisu sigurne je li obiteljsko nasilje privatna stvar ili javnodruštveni problem. Govorimo o stučnim osobama koje će sutra raditi na terenu po pitanju obiteljskog nasilja. Nemojmo misliti da su sve činjenice opće poznate. Postoje građani i građanke koji su nedovoljno upoznati sa svojim pravima, ako su ih pokušali ostvariti nisu uspjeli, a imamo i osobe u stručnom sustavu koje su nedovoljno educirane”.

Istaknula je i kako je bitna prvenstveno edukacija i to u institucionaliziranim sustavima.

“Primjerice uloge obiteljskih centara za koje mi predlažemo i očekujemo da, u smislu prevencije, u partnerskim odnosima budu referentna točka, gdje će se uvijek moći dobiti savjet i neka vrsta terapije. Zatim mobilni timovi koji postoje u nekim županijama, u suradnji s policijom i socijalom, iznimno dobro funkcioniraju. No imamo i timove koji u nekim sredinama još nisu dovoljno prepoznati”.

Senjak: Važno je vjerovati žrtvi u njezinoj procjeni rizika i opasnosti
O tome što bi se moglo bolje govorila je Senjak:

“Ono što mi u radu sa žrtvama kažemo i o čemu vodimo računa jest uvijek sigurnost žrtve i bitno je vjerovati žrtvi u njezinoj procjeni opasnosti u kojoj se nalazi. Ono što mi u civilnom sektoru možemo s onime čime raspolažemo možemo je na njezinom osobnom planu, uz sve ono što znamo da može poboljašti sigurnost u svakodnevnom životu, mi to potičemo gradeći njezinu mrežu podrške. Strvaramo shemu kome će se i u kojem slučaju obratiti. Možemo proširiti i vrijeme u kojem se nama može obratiti, tkođer savjetujemo da svaku prijetnju, svako približavanje usprkos zabrani približavanja, javi policiji.

Ono što se u praksi uviđa kao problem je nedovoljna zaštita u vrijeme kada se počinitelja pušta iz pritvora, to stvara dodatnu nesigurnost kod žrtava i u situacijama kada se još nije dogodilo nasilje, kada se nije dogodila prijetnja, žrtve su uznemirene i tu pomoć ne osjećaju kao dostatnu. Nešto što smo u međuvremenu, u zajedničkim edukacijama s Francuskom imali, su modeli koji unaprijeđuju operativni svakodneni rad u smislu stvaranja mehanizma praćenja u Francuskoj, gdje su sva tijela kao i kod nas uključena u taj mehanizam i gdje se preventivno na procjenu rizika aktivira taj sustav pozivom na insitutciju koja je zadužena. Što nama taj model govori? Ne da mi nekritički u sustav ugradimo model neke druge države, nego da svi mi u svojim susutavima, znajući u čemu nam je praksa uspješna, unaprijeđujemo to konkretno praćenjem”.

O tome kako to izgleda kada policija izađe na teren po dojavi o obiteljskom nasilju govorila je Ljubičić:

“Zavisi je li obraćanje policiji, policija pokreće ispitni postupak, odmah se ide na prekršajnu ili kaznenu prijavu ovisno kakva je procjena policije na terenu. Dakle, žrtva je tada, ako nema obraćanja određenoj organizaciji civilnog društva, prepuštena sama sebi i strahu. Ako se radi o fizičkom nasilju, ide liječnička procjena ozljeda, ako se radi o prekršajnom djelu vrlo brzo se ide u postupak, ako je kazneno taj postupak je malo duži. Međutim još uvijek držim da nemamo dovoljnu podršku, onu psihološku, ciljanu sustavnu koju će žrtva moći dobiti ovisno u kojem dijelu Hrvatske se ona nalazi”.

Ljubičić se osvrnula i na Istanbulsku konvenciju:

“Prvo smo jako dugo govorili o tome da je potrebno proučiti Istanbulsku konvenciju i ratificirali je. Ona je ratificirana i onda je krenuo proces uskladbe, prvenstveno kazneno-pravnog aspekta vezanog za rodno uvjetovano nasilje. Međutim, određene implementacijske razine nisu usklađene s brzim zakonodavim promjenama koje idu iz godine u godinu. Ako govorimo o ubojstvu ili femicidu, mi imamo u zakonu kazneno djelo teškog ubojstva za koje je propisana kazna od najmanje 10 godina do dugotrajnog zatvora. Ako je ono počinjeno prema bliskoj osobi, partnerom, ako je počinjeno na posebno podmukao i okrutan način, ako je potaknuto mržnjom, imamo razne aspekte koji dodatno kao otegotne okolnosti mogu djelovati na određivanje te snakcije prema počinitelju.

Rekla bih da su posljednjim izmjenama kaznenog zakona, stvari na kojima je institucija pravobraniteljice inzistirala da se uvrste i bliske osobe kada se radi o gonjenju po službenoj dužnosti i o krugu osoba, intimni partneri koji ulaze u priču obiteljskog nasilja, mnoge stvari su dobro posložene, ali još uvijek nam ostaje posljedični dio tih kaznenopravnih izmjena u praksi što ide kroz primjenu onog što smo kreirali i gdje nam je ta poveznica između kaznenopravngo kvira i pravosudnih odluka, to je sustavna edukacija.

Razumijevaju li u dovoljnoj mjeri stručne osobe Istanbulsku konvenciju, razumijevaju li postojeći pravni okvir, koliko su rodno senzibilni za prepoznavanje žrtve i počinitelja i za oduku u tome u kojem razmjeru će se kazna izreći. Zašto su počinitelji dvostruko više zadovoljni nego žrtva izrečenim presudama? Ne izdvaja se dovoljno sredstava, mreža stručnih osoba koje se bave s time ponegdje nije ni dovoljno razgranata i onda imamo situaciju gdje zbog nedostaka mehanizama imamo krug koji bi trebao biti zatvoren, zatvoren krug u koje se obiteljsko nasilje proceusira, nama je otvoren”.

Rekla je i kako su dobili informacije da nema dovoljno edukacija, a da su stručne osobe gladne edukacija koje ima daju širu sliku kako bi znali kak se s istim pitanjima nose i u svijetu.

“Ponavljam, kada smo razgovarali o femicidu, mnogi su otvoreno rekli da ne znaju što je femicid i da se s time prvi puta susreću. Kada smo radili sustavnu edukaciju temeljnih policijskih službenika i službenika također smo imali pitanja što znači biti rodno osjetljiv, dok se sada više takva pitanja ne postavljaju. Sada im je aposlutno jasno da inzistiramo na primarnom počinitelju, zaštiti žrtve, dobroj procjeni radi li se o prekršajnom ili kaznenom djelu.

Zašto ne postoji sinergijsko djelovanje policije koja predlaže mjere i sudova koji donose mjere? To je jedan 10-godišnji period gdje možete vidjeti što ste napravili. No ako nema sustavne ekdukacije onda taj krug educira sam sebe i onda nemate širu perspektivu i to je nešto čemu mi na godišnjoj razini prigovaramo”, govori Ljubičić.

Senjak: Kod prijave seksualnog nasilja ključna je podrška bliskih osoba
Kakva je situacija ove godine u Ženskoj sobi u odnosu na prijašnje godine?

“Sigurno je da je značajna uloga civilnog sektora, posebice ženskih organizacija koje imaju dugo iskustvo pružanja psihiološke i pravne podruške. Postoji mreža za podršku žrtvama i svjedocima kojom koordinira Ženska soba. Nama žrtve dolaze s popisom ženskih organizacija koje su dobile u policiji i često se javljaju svima, a često i ciljano nama jer smo prepoznati kao organizacija koja pruža psihološku i pravnu pomoć preživjelima prvenstveno onima seksualnog, ali i drugog nasilja.

Mi smo u 2020. zabilježili porast od 43% pružanja svih naših usluga. To je pružanje psihološke pomoći u vidu psihološkog savjetovanja, pravna pomoć, pratnja na istitucije prilikom prijave nasilja, medicinske konzultacije i druge. Također je primijećen porast od 15% u broju klijentica, najšešće žena koje su se samostalno, često zbog djece obratile Ženskoj sobi”, govori Senjak.

Ističe kako je i seksualno nasilje posebno pod velom tajni.

“Odluka da se razokrije i da se prijavi nasilje često zna biti dugotrajna, posebice u slučaju seksualnog nasilja u djetinjstvu jer dijete samo bez pomoći dobronamjerne odrasle osobe ne može prijaviti nasilje. U tom smislu, dakle, zaista presudna je podrša bliskih osoba, prijateljica, prijatelja ili stručnih osoba u ohrabrivanju za prijavu nasilja. Mala je razlika u akutnim slučajevima, dakle, neposredno preživljenog seksualnog nasilja, ono što vidimo iz prakse, tu je ključna podrška bliskih osoba, konkretno kod mladih žena, priateljica koje im pomažu kod prijava”, pojašnjava Senjak.

Ljubičić je u nastavku govorila i o tome kako se u Hrvatskoj tek 2000. počelo govoriti o nultoj stopi tolerancije na nasilje, a 2003. je donesen Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji gdje se ono promovira kao javnodruštveni problem.

“Kroz međunarodnu konvenciju Vijeća Europe, pitanje nasilja nad ženama je dobilo novu dimenziju gdje se ono procesuria kroz pitanje moći, patrijarhata, gdje se govori o rodno uvjetovanom nasilju. Instituciji pravobraniteljice, jednako kao organizacijama civilnog društva javljaju se žrtve neposredno. U vrijeme covida, žrtve su nam preko aplikacije na službenoj stranici slale slike iščupane kose, krvavog tjemena, probodene sa šarafcigerom, gdje su nas pitale što napraviti, policiju ne mogu zvati, sve je zatvoreno. Tu smo tražile njihovu adresu i tu zaista imamo 24-satu suradnju s policijom gdje smo ih slali na teren da vidimo možemo li prevenirati novi smrtni slučaj”, veli Ljubičić.

Senjak: “Oporavak je moguć, a traje godinama”
Je li oporavak nakon takve traume moguć?

“Oporavak je moguć i ima svoje predvidive faze kroz koje prolazi većina preživjelih. One nisu pravolinijske, isprepliću se, a počinju razotkrivanjem nasilja. Zato je ključna podrška prilikom iznošenja svih oblika nasilja koje je žrtva preživjela. Neka prva faza je izgradnja sigurnosti i povjerenja, sljedeća je osnaživanje žrtve, dakle podizanje njezinog samopouzdanja koje je nasilnik uvelike narušio. Naš pristup radu je da prepuštamo kontrolu žrtvi, upravo suprotno onom što nasilnik radi. Mi podržavamo njezine izbore.

Centralna je razrada traumatičnog iskustva, ona ima svoje načine i pristup, ono što je rascjepkano na kognitivnom, emotivnom i fiziološkom planu putem misli, osjećanja i osjeta integrirati u proradi tog taumatskog događaja. Neka zadnja faza je projekcija na budućnost i ponalaženje ciljeva, stvaranje novih socijalnih veza i završavanje, integiranje tog procesa i nastavak života bez stručne pomoći.

Postupci traju godinama, nekakvi kratkoročni postupci u kriznim situacijama odvijaju se kroz nekoliko susreta i prije svega su zbog potreba žrtava usmjereni na prijavu i procesurianje nasilja. Žrtve se najčešće vraćaju reatraumatizirane zbog sudskog procesa i vraćat će se i u nekim novijim stresnim situacijama vezanim za druga životna područja kada se osjete destabilizirano. Moramo računati da prihoterapijski postupak traje neko vrijeme, kod nekih će trajati 2 do 3 godine dok se ne stabiliziraju sva životna područja”, rekla je senjak.

Govorila je i o rehabilitaciju nasilnika, kaže da je nedostatan program za njihov tretman. “Izuzetno cijenim program koji provode kolege u centru Duga. I koncept koji je osmišljen u smislu unaprijeđenja komunikacijskih vještina, kontrole agresije i često je to praćeno uključivano u tretman ovisnosti gdje ovisnost ne može biti uzrok, ali svaka ovisnost ruši inhibicije i olakšava taj proces nasilja. Mislim da bi svi zajedno trebali razvijati programe koji bi imali širi opseg u cijeloj Hrvatskoj”, veli.

Nadovezala se pravobraniteljica Ljubičić: “Imamo jedan problem s psihosocijanim tretmanom gdje on mora biti suglasan. Neki i nakon dvije i tri sudske odluke odluče proći tih par mjeseci programa samo da prođu i da im ne prigovaraju, međutim razgovarajući s počiniteljima koji su prošli te programe i pružali otpor, dobili su jednu objektivniju sliku svega što su radili osobama za koje oni smatrau da ih vole i što je učinilo tragične posljedice u njihovoj obitelji. Psihosocijalni tretman prepoznat je kao odlično preventivno sredstvo kada se radi o rodno uvjetovanom nasilju.

Sve državne institucije trebale bi voditi računa o tome kako ide struktura prepoznavanja kaznenog, prekršajnog djela, na koji način ide proces prema počinitelju, a na koji prema žrtvi i kako u sinergiji mogu pomoći i jednim i drugima kroz skloništa, kroz savjetovališta tijekom procesa, a i kasnije tijekom uključivanja na tržište rada. Mi kao institucija uvijek ukazujemo i vladama i parlamentu i strankama koliko je važna edukacija na svim razinama. Danas nismo spomenuli silne predrasude od kojih nisu ekskulpirani niti muškarci ni žene ni dječaci ni djevojčice i zato nam trebaju nužni kurikulumi koji će progovarati o ravnopravnosti spolova”.

Za kraj je Senjak dodala:“Nastavno na ovo što je pravobraniteljica rekla u smislu ravnopravnosti, zaista smatramo da je jedini odgovor za suzbijanje nasilja nad ženama, ravnopravnost. Odnosno, sve mi imamo moć da odgajamo svoje kćeri i sinove za ravnopravnost”.

Komentiraj