‘Više puta željeli smo zatvoriti Malu scenu, ali prevladali su strast i upornost’

Buga Marija Šimić, umjetnička voditeljica kazališta Mala scena koje obilježava 30 godina rada

Izvedbom predstave „Kraljevna na zrnu graška“ 6. prosinca Mala scena obilježit će tri desetljeća rada u vlastitom prostoru. Iako su tom predstavom, koja se prvotno zvala „Cvjetovi mašte“, Vitomira Lončar, Ivica Šimić i Zvjezdana Ladika nekoliko godina ranije pokrenuli svoju glumačku družinu i izvodili je po vrtićima, Mala scena je 1989. započela s radom u prostoru u kojem je i danas. Budući da su osnivači Vitomira Lončar i Ivica Šimić nekoliko godina u Kini, njihova kći, 26-godišnja operna pjevačica Buga Marija Šimić, preuzela je umjetničko vođenje Male scene.

Buga Marija Šimić već je kao šestogodišnja djevojčica glumila u kazalištu. Magistrirala je solo pjevanje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi prof. Cynthije Hansell Bakić, a 2018. završila je specijalizirani magisterij, smjer opera, na Sveučilištu u Bernu. Profesionalni debi ostvarila je u Mozartovoj operi „Mitridate, re di Ponto“ kao Arbate u Theater Orchester Biel Solothurn. Dobitnica je Rektorove nagrade za ulogu Suzane u operi „Figarov pir“, prve nagrade na međunarodnom natjecanju „Lazar Jovanović“ u Beogradu, druge nagrade na međunarodnom natjecanju „Bruna Špiler“ u Herceg Novom te nagrade Žar ptica za ulogu Maje u predstavi Male scene „Nevidljivi Leonard“. U povodu velike obljetnice Buga Marija Šimić dala je intervju Nacionalu.

NACIONAL: Izvedbom predstave „Kraljevna na zrnu graška“ 6. prosinca Mala scena obilježit će 30 godina rada. Međutim, kazalište je s radom počelo i ranije?

Šestog prosinca u podne Mala scena je počela raditi u svom prostoru pa zapravo obilježavamo tri desetljeća rada u istom prostoru. Mala scena, međutim, predstave je igrala i ranije, ali bila je putujuće kazalište. „Kraljevnu“ smo odabrali jer je to naša prva predstava, s njom se rodila Mala scena. Vitomira Lončar i Ivica Šimić sa Zvjezdanom Ladikom osmislili su predstavu koja se najprije zvala „Cvjetovi mašte“, da bi onda postala „Kraljevna“. Počeli su putovati i igrati po vrtićima te se zapravo tako rodila ideja o kazalištu koje bi bilo stalni dom toj predstavi. Izvesti „Kraljevnu“ za tako veliku obljetnicu bilo je jedino logično. Meni je ta predstava jako važna, gledala sam je ne znam koliko puta, s prijateljicom igrala likove u autu, ta je predstava dio mog identiteta pa sam tako – igrajući u njoj u toj novoj produkciji – ispunila vlastitu želju.

NACIONAL: Što znači 30 godina privatnog kazališta?

Doći do te brojke kao privatno kazalište koje najviše financira publika, iako dobivamo novac i od Grada i Ministarstva, ravno je čudu. U tih 30 godina doživjeli smo i nekoliko bankrota, ali smo se iz njih vraćali još jači. Danas ima puno privatnih kazališta i jako puno kazališta za djecu, ali sve te godine na sceni dokaz su kvalitete Male scene i dokaz ustrajnosti. Mala scena je mjesto strasti koja je iznad bilo koje emocije, mjesto posvećenosti i dokaz da je takvo društveno angažirano kazalište, originalno s porukom, vrlo važno i da vrijedi.

NACIONAL: Po čemu su predstave Male scene specifične, po čemu se razlikuju od drugih? Tijekom godina unijeli ste mnogo novosti u hrvatsko kazalište za djecu?

Prvi smo uveli online rezervaciju ulaznica, prvo smo kazalište u Hrvatskoj koje je imalo web stranicu, prvi smo počeli raditi predstave za bebe od 18 mjeseci, a uskoro krećemo i s predstavama za bebe od tri mjeseca, postavljamo mlade hrvatske autore, bavimo se temama koje su ponekad teške, ali progovaraju s mladima i o mladima danas. Primjerice, uskoro radimo predstavu u suradnji s Hrabrim telefonom, a za predstavu Huligan, o navijačima, Matija Šakoronja upravo je dobio Nagradu hrvatskog glumišta. Odlično komuniciramo s profesorima djece koja dolaze na predstave, s roditeljima, pitamo ih što bi voljeli gledati, koje teme ih zanimaju, ta suradnja je ključna. Neke teme su uvijek prisutne i aktualne pa ćemo, primjerice, raditi predstavu o suzama i vidjeti je li zaista istina da dječaci ne smiju plakati. To su neke priče i predrasude koje su u društvu prisutne i o kojima valja razgovarati.

NACIONAL: Zašto je važno djeci predstaviti i takve, teške teme?

Djeca su danas puno svjesnija, ali su, s druge strane, izoliranija. Puno vremena provode na internetu i misle da je život takav kakvog vide na YouTubeu ili Instagramu. Misle da moraju „prema van“ predstavljati samo lijepe stvari u svom životu. I onda kad vide da se u predstavi govori o istom problemu, shvate da nisu sami. Poručujemo im da ih razumijemo, a odrasle podsjećamo na to da su i sami bili djeca i da moraju shvatiti nove generacije. Za nas je važna ta međugeneracijska povezanost, želimo da djeca u kazalište dođu s roditeljima, bakama i djedovima, da se nakon predstave razgovara o kazalištu, da se dijele iskustva. Za mene je kazalište sigurno mjesto, smiješ plakati i smijati se, razmišljati o svemu što slušaš i gledaš. Progovarali smo o anoreksiji i bulimiji, u „Letećem Martinu“ govorimo o iskorištavanju djece u politici. Zašto djecu ne uključiti u politiku?

NACIONAL: Mnogi tvrde da su vaše roditelje Vitomiru Lončar i Ivicu Šimića iz Hrvatske u Kinu zapravo otjerali zato što su ukazivali na brojne nepravilnosti. Razmišljate li o tome?

Oni sad imaju novi život, ali ostaje okus gorčine. Kad znaš da govoriš istinu i misliš da će svi stati na tvoju stranu, ali nitko ne stane. Sam si na frontu i mnogi su s tobom na tom frontu, ali potajno, ne žele to otvoreno reći. Moja mama je bez straha, tako je uvijek živjela i tako ja želim živjeti jer jedino tako možemo ići naprijed. Svi smo mislili da se nakon što kažeš istinu, ništa loše ne može dogoditi. Ali nije se ništa dogodilo. Mi radimo u kazalištu, a ljudi koji rade u kazalištu zaigrani su, imaju vjeru u život, strast. I onda ti netko stalno govori „ne“. U takvoj situaciji možeš dvije stvari – ili se prikloniti i umrijeti ili reći „‘ajde bok svima“. Teško mi je što nisu u Hrvatskoj, ali draže mi je da su tako daleko i sretni, nego da trunu u Hrvatskoj.

NACIONAL: Je li vaše preuzimanje Male scene bilo ciljano? Jer vi ste diplomirali operno pjevanje.

Prvih 17 godina mog života bio je plan da ću preuzeti Malu scenu, ali onda sam se odlučila za operno pjevanje i diplomirala u Švicarskoj. Ali operno pjevanje uvijek ima taj neki limbo, od trenutka kad diplomiraš dok ti započne karijera. Pogotovo za mene koja ne želim biti u zboru, ne želim biti profesorica jer nisam za to talentirana, a ne želim biti ni u ansamblu. Taj put jako je težak. Moj san je ići u inozemstvo, ali to mogu i dok sam u Maloj sceni. Posao koji sam preuzela od tate je umjetničko vodstvo. Putujem na audicije, gledam predstave, kupujem tekstove, taj posao ne zahtijeva moj stalni boravak u uredu.

NACIONAL: Mala scena je prva u Hrvatskoj uvela operne predstave za djecu i mlade?

Tako je, to je počelo kad sam ja počela studirati. Htjeli smo raditi neku produkciju, ali nismo imali prostor pa je mama predložila da predstavu dovedemo u Malu scenu i to se zaista poslije zahuktalo. Zanima me interdisciplinarnost, željela bih to još više istraživati.

NACIONAL: U ovih 30 godina prošli ste, vjerojatno, puno uspona i padova. Čega se sjećate?

Bilo je svega, više puta željeli smo zatvoriti Malu scenu. Ali prevladali su strast i upornost. U našoj obitelji to je način života i koliko god se čini da izlaza nema, uvijek možeš staviti „Priču o oblaku“ „u gepek“ i obilaziti vrtiće. Jer to je kazalište, makar jedno dijete bilo u publici. Oni su se iz svakog bankrota izvukli s „Kraljevnom“ ili nekom drugom predstavom. U auto ili kombi i putuj! Treba za to biti malo lud.

NACIONAL: Kakvi su planovi? U prostoru Male scene igraju predstave brojnih nezavisnih kazališta koja nemaju svoj prostor?

Jako je važno da se mi nezavisni držimo zajedno. Sad neki imaju svoj prostor, jedno vrijeme mi smo bili jedini. Ima puno mladih kazališta i različitih estetika, poput Arterarija koji predstave igra u stanu ili KunstTeatra koji ima zanimljiv prostor. To je fantastično. Ne dati prostor koji imamo kolegama koji su u istoj poziciji kao i mi, samo što nemaju prostor za izvođenje, meni je nepojmljivo. Svi smo kolege i naravno da ćemo pomoći kome god treba. Jako je važno da nezavisna scena preživi.

NACIONAL: Kako vidite tu nezavisnu scenu?

Pokušavam živjeti u ružičastom balonu. Vijesti ne gledam, novine čitam jedino kad izađe članak o meni! Pokušavam se izolirati od toga jer mi se ne da trovati samu sebe, ali pratim koliko moram. Novi zakon o slobodnim umjetnicima, koji je sad u pripremi, prestrašan je. Podržavam profesore u štrajku jer i mi slobodni umjetnici imamo koeficijent koji je nedostojan života. To kako se u ovoj državi gleda na obrazovanje i kulturu, ne zna čovjek što bi rekao.

NACIONAL: Koje su predstave obilježile 30 godina Male scene, osim „Kraljevne“ koja je bila prva?

Bilo ih je puno. „Roda i lisac“, „Pale sam na svijetu“ koji je igrao više od 1500 puta, a zatim sve te predstave za bebe koje smo pokrenuli. „Priča o oblaku“ koju je igrao moj tata, a sad igram ja, zapravo je pokrenula jedan skroz novi trend u kazalištu, do toga da nam je u kazalište došao Tom Stoppard. Radili smo „Pravu stvar“ prije pet godina, on je došao na vrata kazališta i rekao taksistu da ide jer će on ostati. To je ta intimna atmosfera Male scene po kojoj smo poznati. Mala scena je dom, cilj nam je da se osjećate kao u svom dnevnom boravku.

Predstave kojih se sjećam su i „Blue Room“, za koju smo imali liste čekanja, pa „Bum Tomica“ za koju nas i danas zovu i pitaju zašto više ne igramo…

NACIONAL: Kakav je osjećaj kad znaš da si napravio dobru predstavu?

Neopisiv. Kad igram „Priču o oblaku“, znam se rasplakati usred predstave zato što neke stvari nitko ne razumije, ali jednostavno postoje. S Teatrom Tirena prošle godine igrali smo „Neposlušnu pahulju“ i ja sam igrala Pahulju koja se skoro otopi. Onda mi je jedan dečkić došao u garderobu nakon predstave da me pita jesam li dobro jer se boji da ću se otopiti. To ti napuni srce idućih godinu dana. Kad je tata igrao tu predstavu, došao je jedan dječak dva tjedna poslije na „Priču o kotaču“ koju je igrala mama. I mama ga je prepoznala i pitala ga je li bio na „Priči o oblaku“. I onda je taj dečkić otvorio šaku i pokazao crni komad vate. On je nakon predstave želio svoj oblak pa mu je mama dala komad vate koji je on ta dva tjedna nosio svuda, čak i spavao s njim! Nije ga htio oprati ni promijeniti jer je to njegov oblak. To su divne stvari zbog kojih voliš i radiš kazalište.

NACIONAL: Na što ste najponosniji?

Kad pomislim da su sve to stvorili moji mama i tata, svaki put se ponovno čudim. Pozornicu je svojim rukama gradio moj nono. Ponosna sam svaki put kad čujem smijeh iz dvorane, kad vidim da publika nakon predstave iz dvorane izlazi drugačija, promijenjena.

Komentiraj