Više nitko ni ne traži 886 osoba stradalih u Domovinskom ratu čiji identitet još nije utvrđen

Nacional je istražio slučajeve zamjene identiteta hrvatskih branitelja koji su se događali zbog površnosti u postupku, ali i zbog manipuliranja tuđim tijelima kako bi se lakše regulirala prava na obiteljsku mirovinu nestalog branitelja

Prema podacima Ministarstva hrvatskih branitelja, do danas su pronađene i ekshumirane 5203 nestale osobe, identificirano je njih 4317, dok za 886 osoba (NN osobe) još nije utvrđen identitet. Unatoč tomu što je za sve NN osobe napravljena DNA analiza, one ne pripadaju nikome i nitko ih ne traži jer se njihov DNA profil ne podudara s DNA profilima obitelji koje još uvijek traže svoje nestale. Iako je prvi laboratorij za DNA analizu skeletnih ostataka počeo s radom već 1993., ova metoda prepoznavanja se u početku koristila samo u slučaju kada klasičnom metodom nije bilo moguće u potpunosti utvrditi identitet nestale osobe. Sustavna primjena metode analize DNA za svaki pojedinačni slučaj počinje se provoditi od 1999. i od tada nijedna identifikacija nije izvršena samo klasičnom metodom.

Jasmin Vranduklija, sin poginulog i nestalog hrvatskog branitelja, smatra da je uslijed identifikacije klasičnom sudsko-medicinskom metodom u puno slučajeva došlo do zamjene identiteta nestale osobe te je ona sahranjena pod drugim imenom. O privatnoj istrazi koju je pokrenuo i temeljem koje je nakon 23 godine pronašao tijelo svog oca sahranjeno pod drugim imenom govorio je za Nacional 2017., a sada iznosi potresna svjedočanstva kako su tijelima poginulih i nestalih hrvatskih branitelja manipulirali i trgovali ljudi koje su tuđe tragedije vidjeli kao priliku za dobru zaradu.

‘Prema podacima Ministarstva branitelja, na čijem je čelu Tomo Medved, još uvijek je nepoznata sudbina 1458 osoba, kao i mjesto ukopa posmrtnih ostataka 400 osoba smrtno stradalih u Domovinskom ratu u Hrvatskoj’. PHOTO: Kristina Stedul Fabac/PIXSELL

“Tijelo oca pronašao sam na temelju informacija koje sam dobio od osoba koje su sudjelovale u ratnim sukobima i od osoba koje su svjedočile grozotama koje rat sa sobom donosi, koje su zastrašujuće, danas ih mnogi ne žele čuti i u njih vjerovati i opasne su. Moj otac Mustafa Vranduklija, zajedno sa četvoricom suboraca, poginuo je i nestao 1992. na ratištu u Bosanskoj Posavini, u vrijeme kada se nije smjelo pričati da Hrvatska vojska ratuje u Bosni i Hercegovini. Dvije godine kasnije,1994., tijelo mog oca je ekshumirano i zajedno s još 12 tijela vraćeno u Hrvatsku te poslano na patologiju u Osijek. Nedugo zatim otac je pod imenom svog suborca, pripadnika HOS-a Ivice Debogovića, sahranjen u Sisku unatoč tome što su pored tijela koje se nalazilo u crnoj vojničkog vreći, ležali dokumenti mog oca – vozačka dozvola, osobna, novčanik te slike moje majke, sestre i mene. Informacije kojima raspolažem govore mi da su na tijelima branitelja i civila koja su dolazila iz Bosne iz Hercegovine, a riječ je o velikom broju tijela, identifikacije rađene bez DNA analize, površno, nestručno i neprofesionalno, u većini slučajeva bez prisustva obitelji. Obitelji su u pravilu dobivale tijela već zapečaćena u metalnim sanducima i s priloženim uvjerenjem da su to posmrtni ostaci tražene osobe. Obitelji su prihvaćale tijela jer im je bilo važno da njihovi pokojni pronađu svoj mir unatoč sumnji jesu li to zaista njihovi pokojni. U svom tom jadu, bilo je nažalost i onih koji su tuđe tragedije vidjeli kao priliku za dobru zaradu. To znači da se posmrtnim ostatcima ‘manipuliralo i trgovalo’ na razne načine, a najčešće radi reguliranja statusa udovice poginulog hrvatskog branitelja te ostvarivanja prava na obiteljsku mirovinu. Nerijetko se događalo da su suborci poginulog i nestalog branitelja među sobom sakupili novac i od patologa za 2000 DM ‘kupili tijelo’, tako da su potpisali za neko tijelo da je to određena tražena osoba, odnosno njihov suborac. Radili su to jer su se osjećali dužnima zbrinuti obitelji svojih prijatelja. Nakon toga, to je tijelo s patologije predano obitelji u zapečaćenom sanduku. Upravo je tako moj otac završio u tuđem grobu. Tijela na patologijama bilo je u izobilju, nikakve kontrole nije bilo, potražnja je bila velika, kao i pohlepa nakaradnih ljudi. Sad je opravdano pitati: tko su osobe kojima se davao taj novac, tko ga je sve uzimao i kako se on dijelio. I ono najbitnije; s koliko se tijela tako manipuliralo i na koliko je tijela identifikacija odrađena površno i nestručno. U konačnici su sve ovakve radnje rezultirale time da su mnoga tijela sahranjena pod drugim imenom, a njihova DNA nemamo. Kao i time da se osobe pod čijim su imenom tijela pokopana već odavno ne traže, one se više ne vode kao nestale osobe i njihove obitelji nisu dale DNA uzorak. I upravo zato imamo ovolik broj NN osoba koje nikome ne pripadaju i čiji se DNA profil ne podudara s DNA profilima članova obitelji koji još uvijek traže svoje nestale. Iako sam pronašao svog oca i time svoj mir, moram i dalje biti tužan zato što mi se javljaju obitelji suboraca mog oca u nadi da im pomognem, jer Ministarstvo hrvatskih branitelja odbija suradnju i pokretanje istrage o sumnji na moguću zamjenu identiteta.’’

 

‘U slučajevima opravdane sumnje u pouzdanost identifikacije, Ministarstvo branitelja organizira ponovnu ekshumaciju posmrtnih ostataka te njihovu obradu i završnu identifikaciju’

 

Nacional je utvrdio da zamjena identiteta Mustafe Vranduklije nije jedini slučaj zamjene identiteta nastao primjenom klasične metode identifikacije, a da se očekuje još takvih slučajeva za Nacional je potvrdila Ljiljana Alvir, predsjednica Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja.

“Kada govorimo o mogućim zamjenama identiteta pri identifikaciji posmrtnih ostataka iz Domovinskog rata primjenom klasične metode, pokazalo se da su se događali takvi slučajevi i da postoji mogućnost otkrivanja još jednog broja takvih slučajeva. Upravo zbog toga smo s Ministarstvom hrvatskih branitelja i Upravom za zatočene i nestale proveli niz konzultacija i analiza, nakon čega se prišlo sustavnoj analizi svih riješenih slučajeva kroz institucionalni pristup, a uz punu informiranost i aktivno sudjelovanje naše udruge i u tom dijelu procesa. Stavove naših članova koji traže svoje najmilije kao i onih koji pronašli svoje najmilije klasičnom ili DNK metodom smo ugradili u naše zahtjeve prema institucijama i postigli potpuno suglasje oko načina rješavanja ovog problema. Rezultate smo zajednički ugradili i u Zakon o osobama nestalim u Domovinskom ratu koji je donesen 2019. Ministarstvo hrvatskih branitelja i resorna tijela uključena u proces su pristupili reekshumaciji posmrtnih ostataka u slučajevima gdje je postojala opravdana sumnja u pogrešku pri klasičnoj identifikaciji i rješavanju takvih slučajeva, a Savez je sudjelovao i u provođenju i praćenju provođenja postupaka u dijelu koji je operativnog karaktera.”

Ljiljana Alvir ističe kako je pitanje moguće zamjena identiteta pri klasičnoj identifikaciji nestalih osoba osjetljivo i bolno te da neodgovoran odnos prema rješavanju tog problema može prouzročiti nesagledive posljedice onima koji su već trajno ranjeni gubitkom članova svoj obitelji.

‘Ministarstvo hrvatskih branitelja odbija suradnju i pokretanje istrage o sumnji na moguću zamjenu identiteta’, tvrdi Jasmin Vranduklija koji je pronašao tijelo svoga oca Mustafe u tuđem grobu. PHOTO: Saša Zinaja/NFOTO

“Kako nije riječ o sustavnoj pogrešci koja zahvaća veliki broj obitelji, nego o pojedinačnim slučajevima i pristup mora biti takav. Reekshumacija svih posmrtnih ostataka bi bila potpuno neopravdana i bezobzirna prema onim obiteljima koje su bez ikakvih dvojbi pokopali svoje najmilije. Činjenica je da je DNK metoda bila potpuno nepotrebna, čak i da je bila u primjeni prije 1996. godine, u slučajevima gdje je tijelo bilo potpuno prepoznatljivo, mjesto i okolnosti smrti poznati, a u nekim slučajevima su i osobni dokumenti ili drugi predmeti, tetovaže, tjelesne posebnosti ili drugi pokazatelji kumulativno dodatno potvrdili identitet.“

Da je bilo zamjena identiteta i da će doći do otkrivanja novih slučajeva za Nacional su potvrdili i iz Ministarstva hrvatskih branitelja, na čijem je čelu ministar Tomo Medved.

“Ministarstvo hrvatskih branitelja, u ova dva mandata, poduzelo je sustavne aktivnosti radi rješavanja slučajeva pogrešnih prepoznavanja. Tako u slučajevima opravdane sumnje u pouzdanost identifikacije (temeljem podataka nadležnih tijela, udruga ili obitelji nestalih osoba), Ministarstvo organizira ponovnu ekshumaciju posmrtnih ostataka te njihovu obradu i završnu identifikaciju. Imajući u vidu koliko ovakve situacije dodatno uznemiruju već traumatizirane obitelji nestalih i identificiranih osoba, Ministarstvo je uspostavilo odgovoran i na činjenicama utemeljen pristup, radi prevladavanja daljnje nesigurnosti i neizvjesnosti ovih obitelji. Skrbeći prije svega o njihovoj dobrobiti, Ministarstvo je u ova dva mandata, temeljem utvrđenih nalaza, ove slučajeve rješavalo kroz individualni pristup, u suradnji s drugim mjerodavnim tijelima i ustanovama te udrugama obitelji nestalih osoba, a sukladno smjernicama rješavanja slučajeva pogrešnih prepoznavanja i identifikacija te naknadnih re-asocijacija, donesenim u suradnji sa Savezom udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja.”

S obzirom na dokazane slučajeve zamjene identiteta, otvara se pitanje bi li trebalo uzeti uzorke krvi od obitelji ili barem dijela obitelji koje su svoje nestale sahranile bez DNA analize, čime bi se utvrdilo podudaraju li se možda njihovi DNA profili s DNA profilima NN osoba. Ako bi došlo do podudaranja, to bi značilo da osobe koje su sahranili nisu njihovi nestali, već da oni leže u zajedničkim grobnicama, dok bi se s druge strane otvorila mogućnost podudarnosti DNA profila reekshumiranih osoba s DNA profilima obitelji koje za svojim nestalima još uvijek tragaju. Iz Udruga djece poginulih i nestalih hrvatskih branitelja domovinskog rata za potrebu ovakve vrste revizije za Nacional kažu: “Dokazano je došlo do nekoliko zamjena posmrtnih ostataka unazad nekoliko godina, ali smatramo da su to pojedinačni i rijetki slučajevi u kojima se ona dogodila, s obzirom na to da klasična metoda identifikacije obuhvaća više elemenata koji su se morali zadovoljiti kako bi institucije imale opravdanu sumnju da se radi o određenoj osobi i potom zvali obitelj na identifikaciju. Pojedinačni slučajevi svakako nisu razlog da se zahtijeva revizija svih posmrtnih ostataka iz razdoblja koje navodite. Također, da bi se sama revizija i radila, potrebno je imati opravdane sumnje i određene dokaze, a kako se ne bi bespotrebno uznemiravale obitelji koje su svoje najmilije sahranile i time pronašle svoj duševni mir.”

‘Neke obitelji nisu htjele prihvatiti rezultat identifikacije jer su primanja obitelji nestalog veća od onih obitelji poginulog’, kaže Matić. PHOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Da se ne bi smjelo unositi nemir u obitelji koje su sahranile svoje nestale smatra i bivši ministar branitelja Predrag Matić.

“Mogućnost zamjene identiteta nažalost postoji, no rekao bih da se tu može raditi o promilima s obzirom na to da je Hrvatska pronašla preko 84 posto svih nestalih osoba sa svog područja, što je u poslijeratnom razdoblju vrlo rijedak slučaj u svijetu. Mogućnost zamjene identiteta nestale osobe i njene sahrane pod drugim imenom postoji, posebno prije nego što se identitet počeo utvrđivati putem DNA analize, no želim naglasiti da su isti liječnici i stručnjaci radili na obradi i identifikaciji posmrtnih ostataka i prije i nakon uvođenja DNK analize. Ne želim uopće sumnjati da to nije rađeno na najvećoj profesionalnoj razini, ali isto tako mislim da se greška mogla potkrasti. S obzirom na to da sam Vukovarac, branitelj iz Vukovara, znam da se događalo da su branitelji međusobno razmjenjivali obuću, odjeću i osobne svari. Moguće je da je i u vukovarskoj bolnici, u onim zadnjim trenucima, prijatelj prijatelju poklonio sat, prsten ili neku osobnu stvar te da je došlo do zamjene identiteta kada je to tijelo nađeno. No ponavljam, mislim da je broj takvih slučajeva toliko mali da možemo govoriti o promilima. Mislim da se ne bi smjelo bilo kakvim pričama i insinuacijama unositi nemir u obitelji koje su nakon pet, deset ili sada već trideset godina pronašle svoj mir.”

Pokrenuvši privatnu istragu, Jasmin Vranduklija je otkrio da je tijelo njegova oca kupljeno na patologiji u Osijeku za 2000 DM. Na pitanje kako je moguće da se ovo dogodilo i treba li pokrenuti istragu o ovom slučaju, iz Ministarstva hrvatskih branitelja nisu odgovorili, napominju samo da se među NN osobama nalazi ukupno 16 posmrtnih ostataka iz razdoblja do 1996., ekshumiranih na području Hrvatske ili koje su nadležna tijela RH preuzela iz drugih država – Srbije i Bosne i Hercegovine.

Je li moguće da su se tijela kupovala radi ostvarivanja prava na obiteljsku mirovinu i ostale privilegije, Nacional je pitao i ostale sugovornike. Ljiljana Alvir ističe kako je pojam privilegija vrlo diskutabilan i neprihvatljiv za kategoriju stradalnika o kojima je riječ.

„Kada govorimo o mirovinama, pravo na obiteljske mirovine temeljem gubitka člana obitelji su imali samo članovi obitelji smrtno stradalih hrvatskih branitelja, a članovi obitelji nestalih hrvatskih branitelja su ostvarivali pravo na naknadu u visini obiteljske mirovine, a po pronalasku najmilijih ili proglašenju nestale osobe umrlom pravo na obiteljsku mirovinu. Nijedan slučaj kupovine posmrtnih ostatak neovisno pripada li ili ne pripada traženoj osobi meni ni članovima Saveza nije poznat, a za iznos koji spominjete i sumnje u takve rabote prvi put čujemo kroz postavljeno pitanje.”

Predrag Matić također kaže da za ovakav slučaj prvi put čuje, ali ipak dodaje: “Da su ljudi veće životinje od svih životinja je općepoznato i moguće je da su se i takve stvari događale, ali naglašavam, nisam nikada za to nikada čuo, a stalno sam u društvu branitelja i stradalnika.”

‘S Ministarstvom branitelja došli smo do Zakona o osobama nestalim u Domovinskom ratu koji je donesen 2019.’, kaže Ljiljana Alvir, predsjednica Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja. PHOTO: Zeljko Lukunic/PIXSELL

Tko su NN osobe, njih 886, koje leže u limenim sanducima pohranjenim u zajedničkim grobnicama na Krematoriju u Zagrebu, na Centralnom groblju u Osijeku te na Zavodu za sudsku medicinu i kriminalistiku u Zagrebu, kao i na grobljima na kojima su ekshumirani? Ivica Pančić, bivši ministar branitelja u vrijeme Račanove vlade, kaže da se u vrijeme njegova mandata iz razgovora s onima koji su sudjelovali u identifikacijama moglo saznati da ponekad obitelji nisu bile spremne prihvatiti rezultate identifikacije, bez obzira na primijenjenu analizu.

“Jedan je od razloga taj što se nisu mogli pomiriti s činjenicom da njihovih najbližih nema. Drugi razlog je taj što su ponuđeni dokazi bili skromni, primjerice jedna kost i komad odjeće. Nažalost, bilo je i obitelji koje nisu htjele prihvatiti rezultat identifikacije jer su materijalna primanja obitelji nestalog veća od obitelji poginulog. Kasnije sam čuo da je jedan od problema u procesu identifikacije DNA metodom i taj što se u pojedinim slučajevima ustanovilo da otac i nije biološki roditelj poginulog.

Otvorenih sumnja u zamjene identiteta ili prodaje nije bilo jer bih za njih čuo. Tada je vrlo aktivna bila Udruga roditelja nestalih koji su bili dobar kontrolor i osim nekolicine politikanata prilično konstruktivni u radu, za razliku od nekih drugih udruga. Danas većina tih ljudi nije u životu ili su se potpuno pasivizirali nakon što su pronašli svoje nestale.”

Predrag Matić slaže se da broj nestalih nije zanemariv, ali pretpostavlja da su to mahom nestali Srbi, hrvatski državljani čije obitelji žive u Srbiji i ne daju uzorke krvi za DNA analizu jer su takvu uputu dobili od srbijanskih vlasti.

 

Predrag Matić slaže se da broj nestalih nije zanemariv, ali pretpostavlja da su to mahom nestali Srbi, hrvatski državljani čije obitelji žive u Srbiji i ne daju uzorke krvi za DNA analizu po naputku vlasti

 

“Srbijanske vlasti ih plaše da će ako dođu u Hrvatsku i daju krv proći kao u Jasenovcu 1941. Osobno mogu to posvjedočiti jer sam 2011. s tadašnjim predsjednikom Josipovićem bio u Beogradu i nisam mogao vjerovati kada sam čuo od njihovih zastupnika u Skupštini što o nama misle – oni su tada živjeli još u ranim devedesetim. Nažalost, ništa se do danas promijenilo, to je isto tako dio političkog djelovanja jer najlakše je manipulirati s najtežim stradalnicima. S tim se susrećemo svakoga dana.”

Dragan Primorac, hrvatski liječnik i stručnjak iz područja forenzičke i kliničke genetike, za Nacional govori kako je tekao proces uvođenja metode analize DNA u obradu i identifikaciju posmrtnih ostataka poginulih i nestalih osoba u Domovinskom ratu. Primorac je sa Šimunom Anđelinovićem osnivač prvog europskog laboratorija u kojem je napravljena forenzička DNA analiza skeletnih ostataka iz masovnih grobnica.

“Mnogi smatraju da je prvi laboratorij u Europi koji je počeo raditi identifikaciju skeletnih ostataka pronađenih u masovnim grobnicama osnovan 1993. pri Zavodu za sudsku medicinu Kliničke bolnice Split. Laboratorij u Splitu osnovan je uz potporu vodećih američkih institucija, a od početka surađujemo s kolegama iz FBI-a, američke vojske i državnih policija New Yorka i Connecticuta. Nedugo nakon toga, tijekom 1994., pokreće se DNA laboratorij pri Zavodu za sudsku medicinu i kriminalistiku Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a nakon toga se laboratorij za DNA analizu pokreće i pri Medicinskom fakultetu u Osijeku. Kasnije je rad sva tri laboratorija koordiniran putem Vladina ureda za poginule i nestale te je pokrenuto stvaranje jedinstvene DNA baza podataka nestalih i članova njihovih obitelji. Do početka rada naših laboratorija za DNA analizu, hrvatska forenzika je koristila standardne metode identifikacije osoba. Klasične sudsko-medicinske metodologije predstavljaju niz interdisciplinarnih metoda koje uključuje autopsiju, antropološku i forenzičku analizu, facijalnu rekonstrukciju, identifikaciju otisaka prstiju i dlanova, metode forenzičke stomatologije.

 

‘Počinitelji kaznenih djela tijekom Domovinskog rata shvatili su da bi otkrivanje grobnih mjesta te identifikacija žrtava mogli pokrenuti kaznene progone, pa šute’, kaže Dragan Primorac

 

Ovakav oblik identifikacija bio je standardan postupak za utvrđivanje identiteta prije uvođenja DNA metodologije. Međutim i danas DNA identifikacija nije nužna pri utvrđivanju identiteta osoba, posebice ako postoje kvalitetni ‘ulazni’ podaci kao što je to slučaj pri dentalnim identifikacijama, postojanje zubnog kartona žrtve, snimki zubi, fotografija i Rtg snimaka. Pojednostavljeno govoreći, u svim slučajevima kada je to moguće, identifikacija se provodi temeljem nalaza obrade posmrtnih ostataka klasičnim sudsko-medicinskim metodama”.

Pokretanjem DNA baze podataka koja objedinjuje DNA profile osoba čiji skeletni ostaci još nisu identificirani te članova obitelji koji još uvijek traže svoje nestale napravljen je veliki iskorak u nastojanjima da se svaka osoba identificira te da se njihovi skeletni ostaci dostojanstveno pokopaju. Ključni dio projekta identifikacije nestalih osoba je baza s više od devet tisuća genotipova srodnika nestalih osoba i preko dvije tisuće genotipova ekshumiranih posmrtnih ostataka koja se nalazi u DNA laboratoriju Zavoda za sudsku medicinu i kriminalistiku Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

“Mehanizam nasljeđivanja DNA i usporedba DNA živućih srodnika s DNA izdvojenom iz posmrtnih ostataka osnova je forenzičke DNA identifikacije. Da bi se pronašlo podudaranje DNA, najmanje jedan član obitelji mora dati referentni uzorak krvi iz kojeg se izolira DNA, ali više dostupnih referentnih uzoraka znači veće izglede za podudaranje. Idealna krvna referenca dobiva se od oca i majke nestale osobe. Ako to nije moguće, poželjni su uzorci od ostalih nasljednika krvnog srodstva, braće i sestara te djece, pri čemu se uzimaju uzorci krvi i od njihove majke jer se u takvim slučajevima utvrđuje klasično očinstvo. Kada profil DNA nestale osobe i profil DNA članova obitelji pokažu postojanje krvnog srodstva, to nazivamo ‘podudaranje DNA’ ili drugim riječima, identifikacija zasnovana na DNA”, pojašnjava Primorac.

‘Da bi se pronašlo podudaranje DNA, najmanje jedan član obitelji mora dati referentni uzorak krvi iz kojeg se izolira DNA’, rekao je Primorac. PHOTO: NFOTO

Prema podacima Ministarstva hrvatskih branitelja, još je uvijek nepoznata sudbina 1458 osoba te mjesto ukopa posmrtnih ostataka 400 smrtno stradalih osoba, što ukupno čini 1858 neriješenih slučajeva iz Domovinskog rata, dok je 886 osoba ekshumirano, ali im se ne može utvrditi identitet. Primorac kaže:

“Nekoliko je razloga zašto se ovaj broj ne smanjuje, a ključan je taj što se protekom vremena broj i pouzdanost informacija o mjestu ukopa smanjuje. Isto tako, počinitelji kaznenih djela tijekom Domovinskog rata shvatili su da bi otkrivanje grobnih mjesta te identifikacija žrtava koristeći DNA tehnologiju moglo biti razlogom i kaznenih progona te zbog toga ne dijele s nama ključne informacije. Dio članova obitelji su u međuvremenu umrli ili iz nekog drugog razloga još uvijek nisu dali svoje biološke uzorke na analizu pa dobiveni rezultati DNA analize skeletnih ostataka nemaju referentne uzorke za usporedbu. Osim toga, iz dijela skeletnih ostataka zbog degradacije nuklearne, genomske, DNA ili bakterijske kontaminacije ili kontaminacije teškim metalima nismo u stanju umnožiti početne molekule DNA i dobiti puni DNA profil. U tim slučajevima je potrebno napraviti analizu tzv. mitohondrijske DNA koja se nasljeđuje putem majčinske linije, a ovakav oblik analize uspješno rade kolege sa Zavoda za sudsku medicinu i kriminalistiku Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.”

Komentiraj