‘Vili Beroš je ljudima simpatičan jer pokazuje empatiju koja Plenkoviću nedostaje’

Gabrijela Kišiček, komunikologinja i docentica na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ekskluzivno za Nacional govori o retorici hrvatskih političara tijekom krize zbog koronavirusa i analizira istupe Andreja Plenkovića, Davora Božinovića, Vilija Beroša i predsjednika Zorana Milanovića

Vili Beroš prvi je ministar koji je u vrlo kratkom vremenu pokazao da retorički može parirati premijeru Andreju Plenkoviću. Da je govornički podjednako vješt, posebno u kriznom komuniciranju, a obraća se javnosti s velikom dozom empatije i suosjećanja s ljudima. Koliko god to ministru zdravstva donosi plusove može mu donijeti i minuse, jer je počeo ugrožavati retoričku dominaciju premijera Plenkovića. Kad bi se premijera neposredno biralo na izborima građani bi danas, sigurna sam, izabrali Vilija Beroša za premijera. Zahvaljujući tom novom ministru zdravstva i HDZ-u je uspjelo vratiti prednost u popularnosti nad SDP-om u anketama“, ocijenila je za Nacional Gabrijela Kišiček u svom osvrtu na političku retoriku u aktualnoj situaciji opterećenoj krizom zbog pandemije koronavirusa i njenim budućim ekonomskim posljedicama. Gabrijela Kišiček, koja ima i stalni angažman na Novoj TV na kojoj komentira javne nastupe političara, docentica je na Odsjeku za fonetiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. U njenoj analizi za Nacional procijenila je da će se sukob između premijera Plenkovića i predsjednika Zorana Milanovića otvoriti tek kada se Vlada počne ozbiljnije suočavati s ekonomskim posljedicama pandemije, a tada će se uključiti u raspravu i Velibor Mačkić, docent Ekonomskog fakulteta u Zagrebu kao posebni savjetnik za ekonomska pitanja predsjednika Zorana Milanovića.

O ministru zdravstva Viliju Berošu

Drugačija su pravila komunikacije kada imate krizu, kada morate informirati, iznijeti stavove kako će se kriza riješiti, ali i umiriti građane i pokazati prema njima empatiju, suosjećanje. Ministar Beroš je u ovoj situaciju imao ulogu sedativa, pokazalo se da ima sedativnu sposobnost. Ne iskrivljuje informacije, ne ublažava situaciju, direktan je i jasan. Vrlo jasno i otvoreno govori da imamo problem, ali kada kaže neku lošu informaciju vrlo brzo kaže i nešto što je dobro. To je njegova vrlo dobra karakteristika. Ovako on govori: imamo porast oboljelih, ali imamo sve pod kontrolom, epidemiološki nemamo razloga za veliku brigu. Kada iznosi loše vijesti nađe načina da u nju stavi barem trunčicu nekog pozitivnog konteksta, da bi ljudima olakšao apsorbiranje svih tih teških informacija. Ima još nešto što još nije zamijećeno kod nijednog političara u Hrvatskoj. Ima visoku razinu retoričke empatije, suosjećanja s ljudima. On ne govori deklarativno o solidarnosti, nego on tu solidarnost komunikacijski iskazuje.

Kada je na društvenim mrežama izašao tweet medicinske sestre koja je opisala koliko teško radi, da je bila već 18 sati neprekidno na dužnosti, on je na to odmah odgovorio na društvenim mrežama: „Zahvaljujem, Vili Beroš“. On se solidarizirao i to je bila njegova poruka jednoj medicinskoj sestri, ali je tako poslao poruku i svim zdravstvenim djelatnicima, kao i građanima koji su prisiljeni živjeti u situaciji daleko od normalne. Slična, vrlo ljudska i neposredna bila je njegova reakcija na crteže dječaka koji provodeći vrijeme u izolaciji, krizni stožer doživljava kao superjunake koji nas čuvaju i o nama brinu. Crtež je dirnuo i ministra koji je prvo pohvalio dječaka u komentaru na društvenim mrežama, a potom s njim i telefonski razgovarao. Dakle, to su potezi toliko netipični za političare, mali, jednostavni znakovi pažnje i geste čovječnosti. S druge strane, njegova reakcija o „petoj koloni u zdravstvenom sustavu“ tim je više izazvala iznenađenje i čuđenje, jer to nismo očekivali od njega. Da je tu istu stvar rekao Davor Božinović, to ne bi toliko odjeknulo. Međutim, kad ju je izgovorio Beroš, djelovala je puno neugodnije. On se kasnije ispričao, ali je odmah na društvenim mrežama i on bio obilježen. Dio pratitelja je to protumačio kao dokaz da je eto i on „pokazao da je HDZ-ovac“ u onom lošem, kolokvijalnom smislu.

O retoričkom odnosu Vili Beroš – premijer Andrej Plenković

Što podrazumijeva kvalitetnu kriznu komunikaciju dovoljno je prisjetiti se onog velikog požara u Splitu. Kad je premijer Andrej Plenković došao na požarište u Split besprijekorno odjeven nije se primijetila njegova empatija, nego je na pregršt novinarskih, neugodnih pitanja odgovorio dosjetkom da se eto očito radi o „medijski atraktivnom događaju“, zbog čega su mu mediji počeli stvarati probleme. Tada je premijeru Plenkoviću definitivno nedostajalo očekivane empatije s ustrašenim ljudima koji su još strahovali da će im u požaru izgorjeti domovi. Govorio je vokabularom neprimjerenom trenutku, ali i nerazumljivom široj javnosti. S komunikacijskog motrišta, podjednako je „medijska atraktivna“ bila i ova kriza kojom nas je pogodio koronavirus, ali se ministru Berošu tako nešto nije dogodilo. Omaklo mu se međutim nešto drugo, zbog čega se morao ispričavati. Nedostatak zaštitne opreme u zdravstvenom sustavu proglasio je posljedicom „djelovanja pete kolone“ u zdravstvenom sustavu. Kasnije se ispričao što je burno reagirao, ali to je bila vrlo teška optužba s ratnom terminologijom. Ne znam tko je prvi upotrijebio ratnu terminologiju u borbi protiv koronavirusa. On je tu metaforu o „ratu protiv malog i nevidljivog neprijatelja“, koronavirusa iskomunicirao na pogrešan način. Iz te ratne terminologije izvukao je sintagmu o „petoj koloni“. Korištenje takve ratne retorike u narodu koji je doista proživio rat u bliskoj prošlosti nije bio najsretniji izbor. To još više traumatizira ljude koje su pogođeni dvostrukom nesrećom: epidemijom koronavirusa, a u Zagrebu i prošlotjednim potresom.

‘Kad bi se premijera biralo neposredno na izborima, građani bi danas izabrali Vilija Beroša. Zbog njega je i HDZ vratio prednost u popularnosti nad SDP-om’

Potpredsjednik Vlade Davor Božinović, šef Nacionalnog stožera civilne zaštite

Slična se stvar omakla i potpredsjedniku Vlade i šefu Nacionalnog stožera civilne zaštite Davoru Božinoviću. Njega su, pak iznervirala sama novinarska pitanja. Treba reći da Božinović ne raspolaže tom razinom retoričke vještine kao Beroš. Božinović je izvedbeno, retorički manje spretan od ministra Beroša, s manje emocija u nastupu, a kod njega je vidljiv i nedostatak empatije. Doduše, on mora govoriti o težim stvarima od ministra Beroša kao što su sankcije za one koje se ne pridržavaju obznanjenih mjera predviđenih za borbu protiv epidemije. On prijeti sankcijama zbog nepoštovanja mjera za koje je Stožer smatrao da ih treba uvesti, a te su mjere rigorozne. Iz perspektive građana to možemo doživjeti kao prijetnje. Posebno, kada se najavljuje nešto loše, a to, kako on poručuje, još uvijek nije i ono najgore. Već sada je grozno, a onda slijedi još najava da bi moglo biti još groznije, što usložnjava njegovu zadaću. Ako je k tome takva poruka izvedena potpuno bez emocija, djeluje još strašnije. To je komunikacijski problem ministra Božinovića, kao i nedostatak ekspresivnosti i emotivnosti. Istu poruku možete prenijeti na različite načine, zapakirati je u različite celofane. U izvedbi potpredsjednik Vlade Božinović djeluje kao činovnik koji provodi pravila i izdaje naredbe. Ima birokratski, administrativni komunikacijski stil lišen svih emocija, pa onda i bez suosjećanja, empatije koja je sada ljudima najvažnija. U ovoj situaciji svaka bi poruka trebala biti praćena suosjećanjem. Zato je Beroš simpatičan i omiljen ljudima jer ima tu empatiju.

Premijer Plenković u drugom planu

Naizgled premijer Plenković se u ovoj situaciji prvi put malo povukao, ali mislim da je on, uopćeno govoreći, dobar i u kriznom komuniciranju. On je imao nekoliko nastupa u kojima je govoreći o ovoj krizi i potresu bio dobar. Dobar je u balansiranju između te direktnosti kada imamo problem, ne umanjuje problem, ali ga i ne preuveličava. Njegova je karakteristika: reći ću vam problem, iznijet ću vam negativnu stvar, ali ću reći i da ima zemalja u kojima je situacija i gora i da smo preživjeli i gore situacije. Dobar je u tom komuniciranju. U jednom trenutku migrantske krize omakla mu se međutim i izjava da je za mnoge migrante iz Afrike situacija u Hrvatskoj puno bolja nego u njihovim državama, nakon čega je doživio napade na društvenim mrežama.

Bio je to njegov neuspio pokušaj utješiti ljude. Poruka mu je bila: ako mislite da je vama loše onda znajte da ima onih kojima još lošije nego vama. To nije bila dobra retorička taktika. U suprotnom, uvijek bismo u svakoj situaciji mogli koristiti taj argument da je kod nekoga još gore nego u Hrvatskoj. To čovjeku ne pomaže da se osjeća bolje u situaciji u kojoj se nalazi. Ljudi traže rješenja u Hrvatskoj gdje žive, a ne negdje drugdje, u Africi.

Sada je faza kriznog komuniciranja u kojoj više nije problem samo sa strahom od bolesti, nego postaje sve veći strah koji će vremenom rasti o tome kakve će biti gospodarske posljedice. Hoćemo li ostati bez posla, bez plaće, kako ćemo preživjeti? Postoje i političke posljedice, jer narasta strah i od izvanrednog stanja. Hoćemo li doživjeti da će svima biti praćeni, a onda moguće i prisluškivani mobilni telefoni? Hoće li se legalizirati prisluškivanje, što bi bio uvod u diktaturu?

Katastrofalna prezentacija ekonomskih mjera Vlade

Građane danas ipak najviše brine hoće li dobiti plaće, mirovine, slijedi li im minimalac. Poduzetnike brine hoće li njihove tvrtke preživjeti. Sada ljude više zabrinjava gospodarska situacija od straha od bolesti. Kada smo postali svjesni činjenice da je kriza posljedica nove bolesti, sada dolazi i novi element krize zbog straha od toga kakve će biti ekonomske posljedice, kako ćemo uopće preživjeti ako ostanemo zdravi, ako ne obolimo. Kako ćemo živjeti kada se riješimo virusa, hoće li ljudi ostati bez posla, hoćemo li svi ići na minimalac. Tu bi Plenković trebao preuzeti glavnu ulogu od ministara Božinovića i Beroša. Prezentiranje gospodarskih mjera Vlade u čemu je premijer Plenković bio uvodničar, a potom su nastupili ministri Zdravko Marić, Darko Horvat i Marijana Vukčević bio je totalni komunikacijski promašaj. Zašto? Velika većina građana uopće nije razumjela o čemu su govorili premijer i njegovi ministri.

Svi su očekivali odgovore na njihove pojedinačne sudbine, na njihovu budućnost, a odgovor na ta najvažnija pitanja nisu dobili. Nakon te njihove prezentacije nitko nije mogao procijeniti što će se događati u ekonomiji, kakvi se konkretni učinci od tih mjera mogu očekivati. Nisu jasno iskomunicirali kako i koliko dugo država može živjeti na hladnom pogonu. U situacijama kada ljude muče takva pitanja, premijer je kao vrsni komunikator i vođa Vlade trebao dati odgovore na pitanja koja bi mu postavio običan građanin. Kako ćemo preživjeti? Od kuda ćemo dobivati plaće i mirovine? Koliko novca država ima da radi na hladnom pogonu? Koliko i kako ona može pomagati poduzetnicima? Koliko će novca u sustav ubaciti hrvatska država kao što će ga ubacivati američki predsjednik Donald Trump ili Europska centralna banka? Koliko ćemo dobiti iz europskih fondova? Kako će taj novac biti raspoređen? Kome će se davati i koliko? Kako ćemo se vratiti u normalan život trebalo je biti jasnije iskomunicirano bez makroekonomskog rječnika teško razumljivog ljudima. To je bilo razumljivo samo uskom krugu stručnjaka, a nerazumljivo i mnogim poduzetnicima.

Vlada to nije napravila, iako je održala konferenciju za novinare posvećenu toj temi. Namjera joj je bila smiriti situaciju, ali u tome nije uspjela.. Ostalo je nejasno na koga se te mjere odnose, što je ljudima činiti? Gdje je Pero, gdje Marko, a gdje Ante u toj situaciji? Sada svi sjede doma i to ih najviše muči. Manje ih muči hoće li dobiti koronavirus ili neće. Muči ih hoće li dobiti i koliku plaću, koliku mirovinu. U nedostatku odgovora na ta pitanja mnogi će možda i poželjeti da dobiju virus, pa da se riješe svih tih problema. Ljudi imaju sve vrijeme ovoga svijeta koje im ne treba, htjeli bi raditi, a sjede doma. Što će biti kada virus prođe, a gospodarska kriza dođe? Ta kriza je već i došla. Plenkoviću je ovdje jedina funkcija bila da ohrabri ljude i pokaže empatiju.

‘Prezentiranje gospodarskih mjera Vlade s premijerom i ministrima Marićem, Horvatom i Marijom Vukčević bilo je totalni komunikacijski promašaj’

Inicijativa Glas poduzetnika već je pozvala premijera Plenkovića da smijeni ministra gospodarstva Darka Horvata. Zašto? Zato što on ništa ne radi, ali zato govori jako puno. Kod njega sve ostaje načelno. Njegov glavni komunikacijski problem je da nije dovoljno konkretan, direktan i jasan, a jako niže bujicu rečenica u kojima ništa ne kaže. U predizbornim kampanjama ta vrsta komunikacije prolazi, ali u konkretnoj kriznoj situaciji to nije dovoljno. To je razlika koju treba naglasiti između obične političke komunikacije i krizne političke komunikacije. U običnoj predizbornoj političkoj komunikaciji načelne ideje o tome što ćete učiniti da bi ljudima bilo bolje mogu proći. Ali kada imate krizu onda se očekuje da budete što jasniji, konkretniji i što više specifičan. Darko Horvat dobar je komunikator za predizborne skupove, ali nije dobar u kriznim situacijama, za razliku od Vilija Beroša koji je u tome odličan.

Gdje je nestao predsjednik Zoran Milanović, a njega su građani neposredno izabrali?

Iako predsjednika Milanovića sada nema puno na javnoj sceni, on se sada pokazuje kao razuman čovjek hladne glave. Već je stupanjem na predsjedničku dužnost pokazao da je primirio svoj temperament, što se manifestira i u njegovu načinu komunikacije u ovoj kriznoj situaciji. Čini mi se ipak da je premalo prisutan u javnosti. Obratio se i on građanima. To njegovo obraćanje bilo je lijepo i razumno. Opet je pokazao da je vrstan komunikator, što je o njemu već odavno poznato. Ali bilo je to samo jednom na temu koronavirusa i jednom sudjelujući na sastanku kriznog stožera nakon potresa. Od tada ga više nema. Nestao je. I on bi trebao dati neko svoje viđenje života nakon epidemije. Kako ćemo se nositi s ekonomskim posljedicama. On se ponaša logikom ustavnih ovlasti, jer on sada realno ne može utjecati na bilo što. Ne može donositi zakone niti utjecati na saniranje gospodarskih šteta. Međutim, bilo bi dobro imati u javnosti još jednu figuru dobrog komunikatora kao što je predsjednik Zoran Milanović.

Milanović bi trebao u rasprave uključiti i svog ekonomskog savjetnika Velibora Mačkića.

Velibor Mačkić jedan je od ekonomskih stručnjaka koji vrlo lako, plastično može objasniti kompleksne, većini ljudi teško razumljive ekonomske postupke, procedure, koncepte. Pri tome se služi jednostavnim, svakodnevnim primjerima kako bi ljudima približio ekonomski problem. Savjetnik Mačkić zasigurno ima svoje viđenje toga što i kako se ponašati nakon što zdravstvena kriza završi, a gospodarska preuzme primat. I sada više ne nastupa s pozicije stručnjaka s Ekonomskog fakulteta, već s pozicije savjetnika predsjednika pa je očekivano da će predsjednika i savjetovati ako se s nekim mjerama Vlade ne bude slagao. Poznavajući Milanovića, on se sigurno neće libiti javno iskazati svoje moguće neslaganje s Vladom. Dobro je da postoje ekonomisti neovisni od Vlade koji će imati svoje ideje, prijedloge i sugestije. Bilo bi dobro kada bi se i u gospodarskoj krizi ujedinili stručnjaci različitih tabora, političkih opredjeljenja i funkcija pa zajedničkim snagama, došli do rješenja problema s kojim se suočavaju građani Hrvatske. Bez političkog nadmudrivanja, bez sukoba ega i taština, bez skupljanja političkih poena, solidarno i mudro.

Komentiraj