[quote_box_center]

  • U ratu je život izgubilo više od dva milijuna Vijetnamaca i više od 50 tisuća Amerikanca

[/quote_box_center]

Bio je to prizor koji je 30. travnja, prije točno 40 godina, šokirao sve: zadnji helikopter polijetao je s krova američkog veleposlanstva u Sajgonu, a ljudi su se u očaju hvatali za njegovo podvozje. Tako je cijeli svijet vidio sramotu svjetske supersile. Vijetnam je porazio Ameriku kao što je David porazio Golijata. Ono što se događalo u Sajgonu zadnjih dana travnja 1975. godine Amerikancima je izgledalo nestvarno, a trauma je ostala trajna.

Vijetnamski rat bio je prekretnica u američkoj povijesti a četrdeset godina poslije zemlja se još nije potpuno oporavila od poraza. Dugoročne posljedice osjeća i aktualni predsjednik Barack Obama.

Četrdeset godina poslije Vijetnamskog rata spomenik “Vietnam Memorial” u Washingtonu, crn poput noći i tuge, oštro odudara od zelenog obzorja. Ondje su upisana imena 58 tisuća mrtvih američkih vojnika, “momaka”, kako su ih tada zvali jer su imali jedva dvadeset kad su poslani u borbu.

Richardu Crisciju danas su 73 godine, vijetnamski je veteran koji ne može vjerovati kako je njegov naraštaj bio toliko naivan da se dao uvući u taj rat. “Bili smo mladići tek izašli iz srednje škole. Mislili smo da smo visoki tri metra i da smo otporni na metke. Nismo znali bolje”, rekao je. Danas zna da je bio jedan od sretnijih dok pretražuje imena svojih palih prijatelja na crnom zidu.

Vijetnamski rat završio je kako je i počeo, bez objave početka i kraja. Čak i danas ne postoji iscrpno i uvjerljivo objašnjenje kako su se Sjedinjene Države tako duboko uplele u rat i kako su najjaču vojsku svijeta porazili “bosonogi ratnici”.

Američki dužnosnici poput bivšeg državnog tajnika Henryja Kissingera morali su na kraju odustati od namjere da poraze Sjeverni Vijetnam i Vijetkong na jugu. Ironično, Kissinger, koji je dugo vjerovao da će američka vojska nadmašiti i poraziti Vijetnamce, bit će kasnije slavljen zbog Pariškog mirovnog sporazuma, dokumenta o prekidu neprijateljstava koji je sastavljen dvije godine prije završetka rata, ali je imao malo praktičnog utjecaja na terenu.

Kissinger i sjevernovijetnamski političar Le Duc Tho dobili su 1973. Nobelovu nagradu za mir za uloženi napor u pregovorima oko pariškog sporazuma. Kissinger je svoju nagradu prihvatio, ali Tho nije. Tvrdio je da ne može uzeti nagradu za mir dok mira još nema.

Vijetnamski sindrom

“Među povjesničarima većina smatra da je rat bio pogreška“, kaže profesor Philip Catton sa sveučilišta Ohio. Postoje dvije škole mišljenja koje dominiraju tom raspravom, dodaje. Prva je iznikla iz onih koji su se ratu protivili i smatrali da se u njemu ne može pobijediti. Bio je to rat protiv gerile koja nije imala što za izgubiti. Imali su volju i očajanje boriti se protiv američkih osvajača.

Pristaše rata vide ga kao sukob s komunizmom čije je širenje trebalo zaustaviti, iako Catton kaže da je legendarni sjevernovijetnamski vođa Ho Ši Min bio više nacionalist nego komunist. Tvrde da se rat mogao dobiti da je američka vojska korištena mudrije, s više bombardiranja Sjevernog Vijetnama i više vojske u susjednim zemljama Kambodži i Laosu.

U svakom slučaju, iza rata je ostala erozija američkog povjerenja u vlastitu vojsku, poznata kao Vijetnamski sindrom – strah i oklijevanje od nepripremljene vojne intervencije u inozemstvu.

To je trajalo do Prvog zaljevskog rata. Nakon oslobođenja Kuvajta 1991. tadašnji predsjednik George H.W. Bush rekao je slavodobitno: “Hvala Bogu, zauvijek smo se riješili Vijetnamskog sindroma”.

Prerano se poveselio. Ratovi u Afganistanu i Iraku obnovili su Vijetnamski sindrom, postupno jačanje angažmana u ratu koji se ne može dobiti. Baracku Obami je averzija od vojnih intervencija, iako je imao samo 14 godina kada je američki helikopter “bježao” s krova veleposlanstva u Sajgonu, ostala jedna od okosnica mandata.

Vijetnamski rat trajao je dvadeset godina. Završen je 30. travnja 1975. ulaskom sjevernovijetnamskih snaga u Sajgon i padom režima Južnog Vijetnama koji je imao američku podršku.

Vijetnam je danas ujedinjena komunistička zemlja. Nakon ujedinjenja tisuće južnovijetnamskih vojnika poslano je u logore za “preodgoj”. Stotine tisuća južnjaka pobjegli su malim, skučenim brodicama u druge zemlje. Većina ih je svoje putovanje okončala u SAD-u, Australiji i Europi.

U ratu je život izgubilo više od dva milijuna Vijetnamaca i više od 50 tisuća Amerikanca.

Nekadašnji glavni grad Južnog Vijetnama, Sajgon, i dalje je najveći grad u državi, ali zove se Ho Ši Min.

Komentiraj