VIDAKOVIĆ: ‘Ne može se sve prodati strancima i očekivati da oni rade za tebe’

Predsjednik uprave fonda Platinum Investa i docent na Ekonomskom fakultetu u Mariboru Neven Vidaković smatra da europska politika niskih kamatnih stopa loše utječe na ekonomije zemalja Europske unije jer ne potiče investicije i gospodarski rast

U povodu skorašnjeg stupanja Christine Lagarde na dužnost predsjednice Europske središnje banke i prijetnje nove recesije svjetskoj ekonomiji, razgovarali smo s ekonomskim stručnjakom Nevenom Vidakovićem. On je neko vrijeme radio kao broker i trader financijskim derivatima u Clevelandu i Chicagu u SAD-u. Trenutno je predsjednik uprave fonda Platinum Investa, docent je na ekonomskom fakultetu u Mariboru, a autor je knjige ‘’Monetarno-kreditne analize’’ i koautor knjiga ‘’Bankarsko poslovanje’’ i ‘’Poslovanje na financijskim tržištima’’. Vidaković je 1998. godine otputovao u američki Grand Rapids, u Michiganu, gdje je završio srednje obrazovanje, a potom je na University of Michigan u Ann Arboru 2003. diplomirao ekonomiju i financijsku matematiku. Danas je doktor znanosti i predavač na više zagrebačkih ekonomskih škola. U Hrvatsku se vratio 2007., gdje se najprije zaposlio u PBZ-u, da bi neko vrijeme radio i u njenoj talijanskoj vlasnici Intesi Sanpaolo u Milanu na poslovima praćenja likvidnosti i cjenovnih rizika.

NACIONAL: Christine Lagarde, nova guvernerka Europske središnje banke, prošla je proceduru u Europskom parlamentu, a u listopadu čeka imenovanje Europskog vijeća da bi u studenome preuzela dužnost. Izjavila je da od nje ne treba očekivati čuda. Kako tumačite tu njenu izjavu u delikatnom trenutku za europsku i svjetsku ekonomiju u iščekivanju nove recesije?

Ta je izjava karakteristična za standardni europski birokratski okvir obično sublimiran u sljedećoj rečenici: „treba provoditi strukturne reforme“, a to sve treba raditi netko drugi. Nitko još nije precizno definirao što su te strukturne reforme, ali svi tu rečenicu uporno ponavljaju kao opravdanje za sve neuspjehe u ekonomskim politikama. Što bi trebale biti strukturne reforme? Definiraš strukturu kakvu želiš, usporediš je s postojećom strukturom, pa onda se donesu odluke kako bi se postigla željena struktura. U Americi takvih poruka nema. Nijedan američki predsjednik nije rekao da treba provesti strukturne reforme, nego definira što će on svojim odlukama postići. U Europi to nije slučaj. Zato Europa i ne uspijeva. Svi pričaju što bi drugi trebali raditi, ali rezultata te priče ne može ni biti.

NACIONAL: Mario Draghi, njen prethodnik na čelu ECB-a, pred kraj svog mandata, u samom finišu, još je više spustio kamatne stope koje su već bile u minusu. To je učinio tražeći odgovor na očekivanu, dolazeću recesiju, što je izazvalo polemike u stručnoj javnosti. Tako je Christine Lagarde, svojoj nasljednici na čelu najviše financijske institucije EU-a, ostavio problem.

To je nastavak generiranja problema u ekonomiji. Spuštanje u još veći minus kamatnih stopa, za što bi se mogao uvesti i poseban naziv minusiranje, što još nije bilo zabilježeno u povijesti, izgubilo je ekonomski smisao. Negativne kamatne stope ne mogu postići ekonomski cilj, potaknuti kreditiranje gospodarstva radi investicija. Banke ne mogu kreditirati nikoga po kamati ispod 2 posto jer im to donosi gubitak. U svakoj ekonomiji postoji prirodna količina loših plasmana, odnosno kredita koje banke ne mogu naplatiti. Kada kamatna stopa padne ispod tog postotka prirodnih loših plasmana, banke više nemaju matematičku mogućnost zarađivati novac, pa ga onda i ne nude za ulaganja. Banke su u takvim okolnostima pune novca, ali prestaju kreditirati gospodarstvo. Visoko su likvidne, ali ta njihova visoka likvidnost je dokaz ekonomske depresije, dakle i problema u ekonomiji.

NACIONAL: A što u situacijama kada banke imaju smanjenu likvidnost?

U normalnim ekonomskim stanjima banke imaju smanjenu likvidnost kada imaju jako puno kreditiranja. Hvaliti se visokom likvidnosti banaka je nerazumijevanje prirode kreditno-monetarnog odnosa. Drugi problem je priča da u privredi nema kvalitetnih investicijskih projekata, pa ih banke zato ne kreditiraju. Kako je moguće da sve zemlje u Europi, pa i Hrvatska imaju identičan problem? Kako je moguće da u Njemačkoj nema dobrih gospodarskih projekata u koje bi vrijedilo uložiti novac? Ponavljam, tko god govori da su banke visoko likvidne, a da nema dobrih projekta u ekonomiji jasno iskazuje nerazumijevanje monetarno-kreditnog odnosa. Važno je razumjeti što je to monetarno-kreditni odnos. To je ponašanje centralne banke koja preko monetarnih intervencija, tiskanjem novca promijeni količinu novca u ekonomiji i tako kontrolira kamatnu stopu, a onda banke taj novac plasiraju privredi. Negativnom kamatnom stopom taj monetarno-kreditni odnos nije samo narušen, nego je uništen. Zato imamo taj veliki paradoks: banke su pune novca, a investiranja nema, pa posljedično nema ni investicija, niti ekonomskoga rasta.

NACIONAL: Kako se može prevladati taj paradoks?

Kada je FED, američka centralna banka, 2017. počela dizati kamatne stope, kreditiranje se naglo povećalo. Bankama se isplatilo kreditirati projekte jer su počele zarađivati, a kompanijama kamatna stopa između 4 i 6 posto ne predstavlja veći problem. Poslovni projekt ne može ne uspjeti zbog razlike kamatne stope između 4 i 6 posto. Rentabilnost projekta moguća je sve dok se kamata kreće do 8 posto.

‘Prodajom države Hrvatska se dovela u poziciju da radi za druge. Zato se cijela država i okrenula turističkom rentijerstvu, jer je to jedino što nam je preostalo raditi za sebe’

NACIONAL: Znači li to da će i Fortenova, kompanija u koju se transformirao posrnuli Agrokor, novim zaduženjem s nešto većom kamatnom stopom od oko 8 posto početi rentabilno poslovati?

To je druga priča. U ekonomiji se gleda i postoji li rentabilnost svakog projekta, što ovisi i od grane ekonomije u kojoj se posluje. Dakle, ova kamatna stopa ne znači da je Fortenova riješila problem, jer to ovisi i od profitne stope u poslovanju svake kompanije u toj branši. Kako god okrenuli, ako su kamatne stope preniske onda banke ne žele kreditirati poslovne projekte. Zato sam i spomenuo Ameriku, gdje je njena centralna banka počela dizati kamatnu stopu, a tamošnjem gospodarstvu je dovoljan rast BDP-a od 3 posto da bi ta ekonomija bila uspješna, a trenutno je taj rast već 2,5 posto.

NACIONAL: Ako je tome tako, zašto onda Europska centralna banka ne podigne kamatnu stopu i tako potakne kreditiranje gospodarstva?

Zato što osim Njemačke i Irske nijedna zemlja eurozone nije provela fiskalnu konsolidaciju, nitko nije otplatio svoje dugove. Sve države Europske unije trebale bi uskladiti fiskalne politike. Premijer Andrej Plenković stalno ponavlja da je Hrvatska provela fiskalnu konsolidaciju, ali to je netočno. Hrvatska je uravnotežila proračun i smanjila odnos duga i BDP-a. Ali ukupni dug Hrvatske od 2015. je praktički ostao isti. Hrvatska sve svoje proračunske viškove, smanjivanje kamatnog troška nije iskoristila za otplatu duga, nego za novu državnu potrošnju, ne za investicijske projekte nego za zapošljavanje državnih službenika i povećanje plaća u državnom sektoru. Hrvatska nije u tome bila izuzetak. To su učinile sve zemlje osim Njemačke i Irske. Nitko ne vraća dugove, a dugovi se moraju vraćati.

NACIONAL: Ima i onih koji zastupaju tezu da se dugovi i ne moraju vraćati, mogu se i otpisati.

Onda će se dogoditi kolaps eura kao valute, a taj trošak sigurno neće platiti oni koji zastupaju takve teze.

NACIONAL: Ima ekonomista koji procjenjuju da će se i bez otpisa dugova ionako dogoditi kolaps eura.

Lijepo ste i to definirali. Europska unija se u svojim odnosima preregulirala i dovela u nemoguće stanje. Fiskalna politika ne otplaćuje dugove, monetarna politika spušta kamatnu stopu do točke potpune paralize bankarskog sustava, a banke prestaju poticati realni sektor, dakle gospodarstvo. U Europskoj uniji i fiskalna i monetarna politika su paralizirane. Europska središnja banka postavila je inflacijski cilj koji već godinama ne može postići. Taj je cilj bio inflacija 2 posto, a ona se kretala između 1 i 1,2 posto. Drugo, negativnim kamatnim stopama onemogućila je bankama da obavljaju svoju ekonomsku funkciju, da kreditiraju investicijske projekte. Ali zato je omogućila državama da refinanciraju svoje dugove i nastave ih povećavati po izrazito niskim, a sada već i negativnim kamatnim stopama.

NACIONAL: Što to znači?

Njemačka praktički ne plaća kamate na svoj dug. Ima negativne kamatne. Bilo kakvo dizanje kamatnih stopa da bi se potaklo bankarsko kreditiranje negativno će se odraziti na proračune država, a proračuni država ne smiju imati deficit iznad 3 posto.

NACIONAL: Je li to onda zamka u kriterijima iz Maastrichta prema kojima bi se i javni dug trebao ograničiti na najviše 60 posto BDP-a?

Točno. Nadalje, Europska unija je kasno shvatila da je trgovinski rat između Amerike i Kine zapravo fingiran i da je riječ o trgovinskom ratu između Amerike i Europe. Cilj Donalda Trumpa je da Kinezi kupuju američke proizvode. Donald Trump hoće postići dogovor s Kinom da Kinezi kupe 300 milijardi dolara godišnje američkih proizvoda u sljedećih pet godina. Postavlja se pitanje: ako Kinezi kupe američke proizvode za tih 300 milijardi dolara, čije proizvode onda neće kupovati? Jednostavna logika nameće zaključak da neće kupovati proizvode Europske unije. Zato se i dogodilo da su dionice njemačke industrije doslovno masakrirane.

‘Prema vlastitom javnom priznanju HNB je potvrdio da se bavi špekulacijama i u repo poslovima radi ostvarenja dobiti. To je primjereno ponašanju špekulativnog fonda, ali ne i centralne banke’

NACIONAL: Nije li to presmiona teza? Riječ je o najjačem gospodarstvu Europske unije.

Nije. U zadnjih godinu dana vrijednost dionica Siemensa pale su 40 posto, dionice Henkela 30 posto, dionice ThyssenKruppa 65 posto, HeidelbergCementa 50 posto, dionice Continentala pale su 60 posto. Pokošene su dionice njemačke industrije. Cijena dionice Deutsche banka prije krize 2008. bila je 120 eura, 2009. doživjela je katastrofalni pad na 15 eura, da bi se danas kretala oko 6 do 7 eura. To je rezultat monetarne politike s negativnim kamatnim stopama i austerityja – ekonomskih mjera s rezovima, zbog čega je realna ekonomija trokirala. Takva ekonomska politika kontinuirano daje negativne rezultate. Austerity je propala politika s enormnim troškovima. To se više ne može popraviti. I ne samo to, nego su i štednja i investicije u državne obveznice postale najrizičnija stvar.

NACIONAL: Ulaganje u državne obveznice smatrano je najmanje rizičnim ulaganjem, pa je zato i vrlo popularan u poslovanju mirovinskih fondova.

Prosječnom investitoru danas se u bankama sugerira da ulažu u obvezničke fondove, a obveznički fondovi u Hrvatskoj imaju hrvatske državne obveznice. Fondovi su ove godine imali prinos od 6 do 7 posto zbog rasta cijena obveznica koji se odmah zabilježi u vrijednosti fonda, ali time je dosegnut maksimum. Sada stare i novoizdane obveznice mogu samo padati, pa je samo pitanje dana kada će ti ulagači u hrvatske državne obveznice imati gubitke. Bilo kakav poremećaj u hrvatskim državnim financijama rezultirat će padom cijene državnih obveznica, a to je rezultat monetarne politike negativnih kamatnih stopa. Banke ne žele financirati privredu zbog rizika od niskih kamatnih stopa. Kratkoročno se može nabildati dobit, ali dugoročno je to put u gubitak.

NACIONAL: Može li taj trend ugroziti i mirovinske fondove?

Mirovinski fondovi imat će velike probleme upravo zbog nedostatka investicija. Ulagali su u državne obveznice jer nisu imale druge instrumente za ulaganja. Možda se kratkoročno i realizira dobit, ali to dugoročno nema perspektive jer obveznice kao dug nemaju dobru kamatu koju plaćaju. Granica cijene obveznica RH je da je prinos nula, a obveznice su instrument koji mijenja svoju cijenu ovisno o stanju na tržištu. Kada kamatne stope padaju, cijene obveznica zbog velike potražnje idu gore, ali sada su dosegle maksimum svoje vrijednosti. Ta cijena je na vrhu i ona od sada samo može padati. Problem je u tome što u trenutku kada se izdaju nove obveznice izdaju se po toj gornjoj, visokoj cijeni i u budućnosti će samo padati.

NACIONAL: Kako ocjenjujete najavu uvođenja eura kao valute u Hrvatsku?

Govori se da će ulaskom Hrvatske u eurozonu i uvođenje eura dovesti do velikog pada kamatne stope. To je laž. To bi značilo da bi se UniCredit i Intesa sa svojim hrvatskim bankama kćerima Zagrebačkom i Privrednom bankom trebale odreći 200 milijuna eura dobiti. Zašto bi one to napravile kada su dosad unosno poslovale u Hrvatskoj, dok su na drugim tržištima gubile? Zašto bi se te banke trebale odreći te vlastite dobiti? Teza da će u Hrvatskoj zbog uvođenja eura pasti kamatna stopa netočna je zbog strukture vlasništva u bankama, jer nema konkurencije. Nitko se neće odreći stotina milijuna eura dobiti radi dobiti i dobrobiti Hrvatske i njenih građana.

NACIONAL: Može li se Hrvatska uvrstiti u krug ekonomski prosperitetnih, bogatijih država?

To se može sagledati kroz jedan drugi važni pokazatelj, a to nije bruto državni proizvod (BDP) nego bruto nacionalni proizvod (BNP), podatak koji ne govori o tome koliko se dobara u jednoj državi proizvede, nego koliko se proizvede u vlasništvu te države. U tome je bitna razlika između bogatih i siromašnih zemalja. Jedna mala Švicarska je bogata zato što drugi rade za nju. Zašto je Hrvatska siromašna? Zato što mi radimo za druge. To je rezultat prodaje državne imovine strancima. Kada se proda vlastita imovina smanjuje se bruto nacionalni proizvod. Prodali smo financijski sektor, pa danas 95 posto bankarskog tržišta u svojim rukama drže strane banke, prodali smo Inu, a s njom proizvodnju energije, prodali smo Agrokor, prodali smo telekom, a sada ćemo prodati i brodogradnju. To sve smanjuje bruto nacionalni proizvod, što znači i manje blagostanja i mogućnosti za ekonomski rast koji ostaje u Hrvatskoj. Hrvatska može imati i veliko povećanje stopa gospodarskog rasta, ali neće moći povećavati i bogatstvo nacije.

NACIONAL: Prodaje li se tako i država strancima?

Prodajom države strancima Hrvatska se dovela u poziciju da radi za druge. Zato se cijela država i okrenula turističkom rentijerstvu, jer je to jedino što nam je preostalo da radimo za sebe. Hrvatska zbog toga nema mogućnosti za kreiranje bogatstva i blagostanja nacije. Ne može se sve prodati strancima i očekivati da će oni raditi za tebe, nego ćemo mi raditi za druge. Jedan od izvora ovog trgovinskog rata na globalnoj razini posljedica je upravo činjenice da je bruto nacionalni proizvod Amerike počeo padati, iako je i dalje veći od BDP-a. Zato Kina toliko puno investira u Afriku i Latinsku Ameriku da bi pokupovala imovinu, kako bi drugi radili za njih i tako se još više obogatili.

‘Negativnom kamatnom stopom monetarno-kreditni odnos nije samo narušen, nego je uništen i zato imamo veliki paradoks: banke su pune novca, a investiranja nema pa posljedično nema ni investicija ni rasta’

NACIONAL: No Kina je svojim projektom „Jedan pojas jedan put“ krenula u investicijsku ofenzivu, ali i s jasnom porukom da neće raditi samo za sebe, nego će omogućiti i tim zemljama u koje će ulagati razvoj.

To je točno jer se tako povećava trgovina i otvaraju nova radna mjesta, ali postavlja se pitanje tko uzima veći dio kolača. Priča o stranim ulaganjima je pokazatelj zaborava elementarnih ekonomskih znanja. Prodaja imovine strancima nije investicija. To su osnovna počela ekonomske znanosti.

NACIONAL: Na koja počela mislite?

Počela ekonomije govore o kreiranju kapitala i otvaranju novih radnih mjesta, a prodaja imovine strancima je samo prodaja imovine. Političari i HNB zbog PR-a ne govore da prodajemo imovinu strancima, nego kažu da potičemo strane investicije. Neto rezultat toga je da mi radimo za druge, a ne drugi za nas. Zato ne možemo postati bogata zemlja jer je hrvatski BNP 15 posto niži od BDP-a prema podatcima koje mi je nedavno dostavio profesor Domazet. Prevedeno u jezik brojki to izgleda ovako: radimo za 100, a ostane nam 85.

NACIONAL: Zašto se nitko u Hrvatskoj ne bavi tim odnosom BDP-a i BNP-a?

Time bi se trebali baviti ekonomski praktičari u vladi: ministar financija i ministar gospodarstva, zatim guverner HNB-a, ali i ekonomski teoretičari, profesori na ekonomskim fakultetima, posebno mladi. Jedno trivijalno pitanje: koliko je knjiga iz monetarne politike napisano u zadnjih 10 godina? Koliko je knjiga napisano iz fiskalne politike? Tim se stvarima mladi hrvatski ekonomisti ne bave.

NACIONAL: HNB je ove godine i javno priznao da je poslovao s gubitkom. Kako se to moglo dogoditi?

Pogledao sam bilancu HNB-a i nisu mi jasna njihova knjiženja. Centralna banka ima svoju aktivu i svoju pasivu. Obveza centralne banke je novac koji u ovoj državi jedino HNB smije proizvoditi. S druge strane, tu je i imovina HNB-a, a to su državne obveznice, strana valuta ili zlato. Mi imamo strane obveznice i stranu valutu. S obzirom na to da je monetarna politika dugoročna, HNB bi trebao knjižiti te obveznice do dospijeća, držati ih do trenutka kada taj dug po obveznicama ne bude vraćen. Međutim, HNB ih knjiži kao financijske instrumente namijenjene trgovanju. To znači da se one i na dnevnoj bazi vrednuju, jer se s tim instrumentima planira trgovati. Tako se ponašaju fondovi, pa i obveznički fond u kojem sam ja upravitelj. Ali to nije primjereno ponašanju centralne banke, dakle HNB-u. Prema vlastitom javno objavljenom priznanju, HNB je potvrdio da se bavi špekulacijama i na repo poslovima radi ostvarenja dobiti. To je također primjereno ponašanju špekulativnog fonda, ali ne i centralne banke. To se pitanje sada ne otvara jer je HNB nezavisna institucija koja nikome ne polaže račune.

NACIONAL: Je li i to jedan od razloga brzom uvođenju eura kako bi se ta vrsta odgovornosti preselila u Frankfurt, sjedište Europske središnje banke?

Između ostalog jeste, ali ni to neće riješiti problem. Ako možete ostvariti dobit onda to znači da možete ostvariti i gubitak. Kada knjižite obveznice do dospijeća nemate promjenu računa dobiti i gubitka zbog kretanja njihove cijene na tržištu. Ali kada ih knjižite radi špekulativnog trgovanja, ovisite od promjena na tržištu i morali biste ih knjižiti kroz račun dobiti i gubitka. HNB je na tome prošle godine izgubio novac. Tako HNB prošle godine ima zabilježen gubitak od 76 milijuna kuna od financijske imovine po FER vrijednosti kroz račun dobiti i gubitka. Nijedna centralna banka ne bavi se obveznicama radi špekulacija. Centralna banka treba držati obveznice do dospijeća jer je to mehanizam financijske stabilnosti. Što ako vrijednost svih tih obveznica padne zbog promjene monetarne politike u Europskoj uniji? HNB će imati ogromne gubitke. To se iščitava i iz HNB-ova računa dobiti i gubitka i izvještaja o financijskom položaju. Bilješka 13 govori o vrijednosnim papirima koji se drže radi trgovanja. Nažalost, financijske izvještaje malo tko čita.

Komentiraj