VESNA RAVENŠĆAK: ‘Klinci su danas drugačiji, ali su njihovi problemi jednaki. Tinejdžer je tinejdžer’

Glumica Vesna Ravenšćak o dvjema ulogama u predstavi ‘Tajni dnevnik Adriana Molea’ u kazalištu Žar ptica

U predstavi „Tajni dnevnik Adriana Molea“ koja će u režiji Saše Broz premijerno biti izvedena 8. travnja u zagrebačkom Gradskom kazalištu Žar ptica, Adrianovu majku i baku igra glumica Vesna Ravenšćak. Tim povodom dala je intervju Nacionalu.

NACIONAL: U predstavi „Tajni dnevnik Adriana Molea“ igrate dvije uloge, njegovu majku i baku. Kako je igrati dvije uloge, na što ste stavili fokus?

Pa mislim da sam ovoga puta nadmašila samu sebe igrajući si vlastitu svekrvu! Šalim se… Svi, osim Adriana, igramo po dvije uloge, moja je velika želja bila igrati baš mamu, Pauline Mole, a baka je došla kao bonus. Kako roman znam napamet, jer mi je bio jedan od dražih u djetinjstvu, jasno sam vidjela i jednu i drugu, no možda je ipak fokus bio malo više na mami koja je slojevitiji lik – mlada žena nezadovoljna svojim životom i neispunjena, koja na svoj način pokušava popuniti praznine 15-godišnjeg braka i kolotečine.

NACIONAL: Što je najvažnije kod likova koji su u odnosu s tinejdžerom?

Pokušala sam zaista obojiti i nijansirati Pauline Mole i proživjeti sve njene uspone i padove. Ona je u fazi života u kojoj se jednostavno nije u stanju previše brinuti o Adrianu jer je fokusirana na sebe. Željna je promjene, uzbuđenja, pažnje, uvažavanja. U svojoj obuzetosti samom sobom nema previše razumijevanja, a ni interesa za Adrianove tinejdžerske probleme. Obiteljski život joj je u drugom planu, kao i vlastiti sin. Baka je, s druge strane, vrlo plastičan lik, jasan, konkretan, bez previše psihologiziranja. Uzorna katolkinja, rojalist, moralist. Jako voli jedinog unuka i svojevrsno je Adrianovo utočište. Baka je taj autoritet koji Adrian zapravo nema u roditeljima.

NACIONAL: Jeste li već imali iskustva s „Adrianom Moleom“, što vam se kod njega najviše sviđa? Zašto je on postao tako popularan?

Obožavam „Tajni dnevnik Adriana Molea“. Pročitala sam ga bezbroj puta i zaista je, iako dječak, nekako bio junak s kojim sam se identificirala. Ne mogu točno uprijeti prstom i reći zašto, jednostavno sam voljela tu njegovu iskrenu i čistu dušu. I silnu naivnost iz koje proizlazi duhovitost. Seriju sam gledala davno, kada je snimljena, no ne sjećam je se baš. Namjerno je nisam htjela gledati prije nego što izađemo s našom predstavom da me ne odvede nekim umjetnim putem, htjela sam svoje uloge napraviti sama, bez pomagala. Ako uzmemo u obzir da je mamu u seriji igrala briljantna Julie Walters, nije teško zaključiti zašto nisam htjela gledati seriju. A zašto je postao toliko popularan? Dosta sam razmišljala o tome, razmišljam i o tome kako će ga današnje generacije prihvatiti u njegovu izvornom obliku jer zaista smo pokušali ostati u duhu 1980-ih godina, bez previše intervencija u tekstu, držeći se romana. Ono što sam zaključila jest da su Adrianovi problemi svevremenski. Tinejdžeri se i danas bave zapravo istim problemima, i danas ima bullyja poput Barryja Kenta, majki koje su nezadovoljne, očeva koji su izgubljeni u bezdanu rutine i lijenosti, baka kod kojih je sve baš onako kako bi u roditeljskom domu trebalo biti, bogatih Nigela, odlučnih feministica Pandora koje se bore za ljudska prava… Ništa se zapravo nije promijenilo osim godina. I danas izgovaramo rečenice „evo kakvo nam je zdravstvo“ ili „dat ću tog i tog u novine“. Roman i odnosi u njemu toliko su točni da su svevremenski.

NACIONAL: Jesu li danas klinci ipak drugačiji?

Klinci su danas drugačiji, to svakako, ako ni zbog čega onda zbog tehnologije koja im je dostupna. Dostupne su im informacije, sve je nekako brže i lakše, kao da koriste prečice da dođu do cilja. Primjerice, ne moraju pročitati lektiru, naći će kratki sadržaj na internetu. Svejedno bih rekla da su njihovi problemi jednaki. Tinejdžer je tinejdžer. Loš brak je loš brak. Narušeni odnosi su narušeni odnosi. Nemaju godinu ni stoljeće.

NACIONAL: Koliko je danas popularna forma dnevnika? To je inače sjajno za otkrivanje najskrivenijih tajni o samome sebi. Koliko je to važno, priznati sam sebi neke stvari?

Pa mislim da je forma dnevnika danas popularnija nego ikada. Što su Facebook ili Instagram, a i sve ostale društvene mreže, nego dnevnici? Danas pišete po društvenim mrežama što vam je na umu, gdje ste bili, što ste jeli, jeste li bolesni, kakav je bio film koji ste u kinu pogledali, slobodni ste iznijeti mišljenje o bilo kojoj javnoj osobi, obavijestiti pratitelje da ste posjetili baku u Gorskom kotaru… Dnevnik, kažem vam. I još vam svakoga dana izbacuje uspomene od prethodnih godina, ne morate listati stranice bilježnice da biste se prisjetili gdje ste bili 2009. na današnji dan. Jedino je pitanje koliko se zaista bavimo samima sobom, a koliko smo zapravo prisutni na društvenim mrežama da bismo se svidjeli drugima. Tako da bi tu bila ta razlika između Adrianova dnevnika i dnevnika današnjih klinaca. Ja sam pisala dnevnik kao klinka. Volim ga pročitati danas. A koliko kazalište može pomoći u postavljanju pitanja i nuđenju odgovora? Puno. Može i mora. Kazalište služi propitivanju, provociranju, prepoznavanju, katarzi… Velika je odgovornost postavljati komad za djecu i uopće postaviti pravo pitanje, kamoli nuditi rješenje.

NACIONAL: Zašto vi volite kazalište, posebno kazalište za djecu?

Najviše volim to što djeca gledaju očima bez prethodnog iskustva. To je ta iskrenost o kojoj često možete čuti kada se spominju djeca kao publika. Njima ili se sviđa ili ne sviđa, nema laganja. To je upravo zato što nemaju još naučene obrasce ponašanja i funkcioniranja ni iskustva s kojima mogu uspoređivati, osuđivati.

NACIONAL: Zanimljivo je da niste diplomirali glumu, već na Hrvatskim studijima, kako ste se ipak odlučili za rad u kazalištu?

Studirala sam kroatologiju i povijest i bila izvrstan student. Obožavala sam studij, puno sam čitala i kad god bi se na nekom kolegiju pružila prilika, ja bih pisala o kazalištu. I diplomski rad mi je bio ‘Kazalište za vrijeme Hrvatskog narodnog preporoda’! A zašto? Zato što je kazalište moja najveća ljubav, moj život. Gotovo sudbina. Odrasla sam u kazalištu, čitav život sam u kazalištu. Davne 1982., kao dijete od sedam godina, prvi put sam stala pod svjetla reflektora i ta se svjetla do dana današnjega nisu za mene ugasila.

Komentiraj