VERAN MATIĆ: ‘Nema informacija da je nakon potresa bilo diskriminacije u pružanju pomoći srpskom stanovništvu’

Posebni izaslanik srpskog predsjednika za nestale Veran Matić govori kako je nedavni potres u Hrvatskoj ukazao na potrebu pomirbe i suradnje ljudi i politike na ovim prostorima

Prošloga tjedna, 12. siječnja, istodobno su u Beogradu i Zagrebu održane akcije solidarnosti sa stradalima u potresu na Baniji. Tom prilikom je Privredna komora Srbije stanovništvu u pogođenim područjima donirala 50.000 eura. Jedan od organizatora bio je i Veran Matić, poznati srpski opozicijski novinar, osnivač Radija B92, humanitarac i posljednjih nekoliko godina posebni izaslanik srpskog predsjednika Aleksandra Vučića za nestale. Veran Matić je devedesetih godina kao žestoka opozicija Slobodanu Miloševiću bio na stalnom udaru režima, a radio B92 bio je aktivan u pružanju podrške prosvjednim marševima koji su doveli do promjene vlasti početkom 2000. Od 2004. godine predsjednik je Upravnog odbora Fonda B92, a od veljače 2020. izvršni direktor Srpskog filantropskog foruma. Dobitnik je brojnih prestižnih međunarodnih i srpskih nagrada za svoj profesionalni novinarski i humanitarni rad, kao i društveni angažman, a nositelj je i visokog francuskog odlikovanja Legije časti. Iako se bavi humanitarnim radom, nije zapostavio novinarstvo, već je osnovao neprofitni portal https://javniservis.net/ na kojem piše o svojim aktivnostima, kao i onima koje se tiču medija, a na čelu je i komisije koja se bavi istraživanjem ubojstava novinara u Srbiji. U razgovoru za Nacional govorio je o potrebi pomirbe i suradnje ljudi i politike na ovim prostorima i svojim nastojanjima u tom smjeru.

NACIONAL: Na čiju su se inicijativu dogodile sinkronizirane akcije solidarnosti u Beogradu i Zagrebu u povodu prikupljanja humanitarne pomoći za Baniju nakon katastrofalnog potresa?

Imam intenzivnu komunikaciju s Hidom Biščevićem otkad je došao u Beograd kao veleposlanik. Odmah poslije potresa razgovarali smo o akciji solidarnosti, potrebama itd. U međuvremenu je otkrio da postoji ista skulptura Simeona Roksandića, rođenog u Majskim poljanama, u Zagrebu i Beogradu i predložio da zajedno nešto napravimo. Uspjeli smo u tri dana organizirati zajedničku akciju koja je imala izvanrednu medijsku pokrivenost i odjek u javnosti, i u Hrvatskoj i u Srbiji. To je jasan znak da postoji veliki prostor za pozitivne priče, međusobnu solidarnost i empatiju. Kada vizuru usmjerite u tom pravcu, uvijek ćete pronaći puno toga što nas povezuje. Naravno, u spirali mržnje pronaći će se još više onoga što nas loše povezuje. Moramo se opredijeliti za onu spiralu koja će najviše pomoći svima nama zajedno.

NACIONAL: Predsjednik Aleksandar Vučić dan nakon potresa obećao je donaciju od milijun eura. Imate li informaciju je li donacija već proslijeđena ili će tek biti?

Siniša Mali, ministar financija Republike Srbije, potvrdio mi je da je donacija uplaćena.

NACIONAL: Kako je u srpskim medijima popraćen potres koji je pogodio Hrvatsku?

Prvi potres, kada je nastradao Zagreb, bio je pomalo u sjeni pandemije i izvanrednog stanja koje je uvedeno. Kada se dogodio potres u Baniji, imali smo mnogo intenzivnije izvještavanje, neusporedivo angažiranije, uz više svjedočenja s terena, što uvijek izaziva val empatije i solidarnosti. I to ne samo zato što u toj regiji živi određen broj Srba. Ono što je nama bilo problem kada smo pokrenuli akciju solidarnosti bili su spojeni neradni dani novogodišnjih i božićnih praznika. Naime, sve do 12. siječnja nismo mogli uobičajeno komunicirati s proizvođačima kontejnera. Usprkos tome, i u takvim okolnostima uspjeli smo prikupiti sredstva i osigurati određeni broj kontejnera koji su već pristigli u Majske poljane i druga mjesta.

NACIONAL: Ljudi iz svih krajeva Hrvatske, ali i regije, kao i zemlje EU-a, pokazali su veliku solidarnost sa stradalima. Može li se reći da je ova katastrofa konačno ujedinila ljude u nesreći, Srbe, Hrvate i sve ostale?

Imali smo priliku da se u to uvjerimo i tijekom 2014. godine kada su spasitelji iz Hrvatske među prvima stigli u poplavljeni Obrenovac. Nažalost, izvan katastrofa ne stvaramo sami dovoljno prilika poput ove koja je načinila preduvjete da dok traje potreba, bude i solidarnosti. Budući da sami nismo stvorili mostove, bojim se da će nove nepogode odvući pažnju na drugu stranu, poput npr. situacije na jugu Srbije gdje velike poplave zahtijevaju humanitarne akcije. Mislim da bi bilo važno stvarati institucionalne veze – pada mi na pamet da bi bilo važno imati zajedničke spasilačke snage za brze intervencije u takvim situacijama. Dakle, da ne bude samo spontano već i organizirano. Kada smo imali poplave u Obrenovcu, te poplave su ugrožavale i Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Imalo bi smisla imati zajedničko tijelo za urgentne situacije i obučene ljude na koje se može računati.

 

‘Postoji veliki prostor za pozitivne priče, solidarnost i empatiju. Naravno, u spirali mržnje pronaći će se više onoga što nas loše povezuje. Moramo se opredijeliti za onu spiralu koja će nam najviše pomoći’

 

NACIONAL: U Hrvatskoj je Vlada izložena brojnim kritikama medija i opozicije zbog prespore reakcije i nespremnosti, a volonteri su umjesto države zapravo odradili najteži posao u prvim tjednima. Jeste li dobivali  informacije s terena – je li u pružanju pomoći bilo neke diskriminacije prema srpskom stanovništvu? 

Mi smo u stalnom kontaktu s predstavnicima i aktivistima Srpskog narodnog vijeća koji su od samog početka na terenu. Nastojali smo sve njihove ključne informacije distribuirati u Srbiji. Povjerenje je izuzetno važno. Nismo dobili ni jednu informaciju da je bilo diskriminacije, a vjerujem da bismo sigurno veoma brzo došli do takvih saznanja u slučaju da ih je zaista bilo.

NACIONAL: Milorad Pupovac, koji je odmah posjetio Glinu, doživio je uvrede i neugodne povike, a biskup Košić, poznat po svojim nacionalističkim i desničarskim stavovima, na misi je rekao da je potres teško predvidiv i da se Hrvatska protiv potresa ne može boriti kao protiv Turaka, komunista i Srba. Kako ste to doživjeli kao humanitarac koji se zalaže za pomirenje?

I u Beogradu je bilo nedopustivih incidenata, ali mislim da su dominirale pozitivne reakcije. Bio je divan grafit na zidu Doma omladine u centru grada – crveno srce i pored njega ispisano „Petrinja“. Onda su neki ekstremisti prekrižili srce za Petrinju, iscrtali četiri S i poruke „Jasenovac“, „Bljesak“, „Oluja“ i „Vukovar“. Uznemire me neodgovorne izjave kakve je dao biskup Košić jer proizvode obeshrabrujući efekt kod onih koji su upravo u ovakvim prilikama načinili značajan korak unaprijed. Ekumenizam je izuzetno važan dio procesa pomirenja. I ja se snažno zalažem za dolazak pape Franje u Srbiju, kako bi se u domeni crkava relaksirali odnosi. Mitropolit Porfirije je veoma privržen ekumenizmu i pomirenju i siguran sam da bi se na tom planu moglo još više učiniti. Vrlo je važna uloga Milorada Pupovca, mir i snaga s kojima podnosi napade na sebe i organizacije koje predstavlja. Izuzetno sam ohrabren što je unutar SNV-a i u drugim organizacijama okupio tim izvanrednih ljudi. Novosti su jedan od najboljih tjednika u regiji i iskreno se nadam da će uspjeti izgraditi Srpski kulturni i privredni centar. To su ljudi kojima se Hrvatska treba ponositi jer su dali veliki doprinos procesima koji su doveli do članstva Hrvatske u Europskoj uniji. Pomažući svima na postradalom području, Pupovac i Boris Milošević na najbolji način potvrđuju svoj patriotizam i zato mislim da zaslužuju još veću podršku iz Srbije, Hrvatske i Europe.

‘Situaciju oko nestalih otežava i činjenica da Komisija za nestale u Srbiji i hrvatski Ured za zatočene i nestale za sada nisu uspjeli pronaći modalitet koji bi omogućio uspješniju suradnju’, kaže Veran Matić. PHOTO: Nebojša Babić

 

NACIONAL: Nažalost, zbog snimki koje su odaslane u svijet i međunarodna zajednica mogla je vidjeti u kojoj bijedi žive ljudi na prostoru Banije – i Srbi i Hrvati, zaboravljeni od države. Jeste li prije posjetili te krajeve i postoji li nada da se, sada kada je SDSS koalicijski partner u Vladi, a Boris Milošević potpredsjednik, potres iskoristi za novi početak i oživljavanje tog zapuštenog dijela Hrvatske? 

Bio sam u tim krajevima i ranije i, nažalost, ima previše sličnih na ovim prostorima. Jedan od prvih tekstova o potresu posvetio sam sjećanju na moćnu privredu tog kraja koju pamtimo po reklamnom sloganu „Odlično je – od Gavrilovića je!“ Nedavno sam na Halteru čitao podatke o devastiranju privrede i života u tom kraju. Vjerujem da se već rade neki planovi za obnovu života, čega nema bez privrednog razvoja. Siguran sam da se mogu aktivirati neki ozbiljni fondovi. Znam da Boris o tome razmišlja. Prije nekoliko dana Milorad me je pitao bi li iz Srbije bilo zainteresiranih za sudjelovanje u aktiviranju nekih zamrlih poduzeća u Petrinji, Glini i okolici. Prije dva dana imali smo simboličan skup uz sudjelovanje Privredne komore Srbije koja je donirala 50.000 eura, a u Zagrebu su bili predstavnici HGK-a. Sutra će se u ovoj organizaciji okupiti tvrtke iz Srbije da razgovaraju o pomoći stradalom stanovništvu, što će ujedno biti i prilika da se govori i o mogućnostima investiranja i nekim novim projektima. To je velika tema za dvije države: u Srbiji je mnogo više investicija iz Hrvatske. Privrednici iz Srbije žalili su se da su u Hrvatskoj diskriminirani, zbog čega je neusporedivo manje investicija iz Srbije. Vjerujem da ima prostora, samo ga treba potaknuti. Svijetli primjer je MK grupa koja je pronašla modalitete rada i u Hrvatskoj i prva je tvrtka koja je donirala organizaciji Solidarna.hr pola milijuna kuna za pomoć stradalima u potresu.

NACIONAL: Je li činjenica da je Boris Milošević potpredsjednik Vlade doista znak promjene u odnosima Srba i Hrvata u Hrvatskoj? Naime, i Slobodan Uzelac bio je potpredsjednik Vlade Ive Sanadera, i tada je SDSS bio koalicijski partner, pa smo sa sljedećom vladom opet otišli nekoliko koraka unatrag.

Vlada Tomislava Karamarka nanijela je nenadoknadivu štetu prije svega samoj Hrvatskoj, otvarajući Pandorinu kutiju netrpeljivosti i netolerancije koje su preplavile prostor i, naravno, uzročno-posljedično izazivale slične reakcije iz Srbije. Ono što mislim da je razlika u odnosu na Sanaderovo vrijeme je, čini mi se, hvatanje u koštac s najtežim temama,  svojevrsno simbolično „gutanje najveće žabe“ kroz zajedničke komemorativne skupove, kroz postupnu legalizaciju drugačijih interpretacija ratnih zbivanja i zajedničkog odnosa prema žrtvama. Boris Milošević i Anja Šimpraga predstavljaju novu generaciju na društveno-političkoj sceni, a s druge strane, čini mi se da imamo odlučnost premijera Andreja Plenkovića da unaprijedi odnose, ispravno shvaćajući da je unutarnja stabilnost od prevladavajućeg značaja. Bio sam na skoro svim zajedničkim komemoracijama tijekom prošle godine i stekao dojam da postoji iskrena odlučnost da se postave zdravi temelji zdravih odnosa. Svakako da sam pomalo i subjektivan zbog svoje velike želje da se to zaista i dogodi, ali iskreno mislim da je tijekom druge polovice prošle godine načinjen veliki pomak. Sve to treba unaprjeđivati, osnažiti i ojačati bokove. Iskreno se nadam da će se i vlast u Srbiji pridružiti tim naporima.

NACIONAL: Prije nekoliko godina srpski predsjednik Aleksandar Vučić imenovao vas je posebnim izaslanikom za potragu za nestalima. Je li se u tom pogledu u međuvremenu nešto pomaknulo?

Moram podsjetiti da je to bio prijedlog Ivice Vrkića i mene. Da se kao prijatelji angažiramo kako bismo pomogli proces pronalaženja nestalih. S tim su se svojevremeno složili Aleksandar Vučić i Kolinda Grabar-Kitarović. I taj posao smo obavljali, a ja ga i dalje obavljam, bez ikakve naknade, nismo bili dio kabineta predsjednika i predsjednice. Iskreno, iz više razloga nisam zadovoljan učinjenim. Nažalost, Ivica je imao dosta opstrukcija u radu, a ubrzo se i razbolio, tako da se u takvim okolnostima maksimalno trudim svojim inicijativama prema predsjedniku Vučiću i Vladi republike Hrvatske pokrenuti određene teme. Situaciju otežava i činjenica da Komisija za nestale u Srbiji i hrvatski Ured za zatočene i nestale za sada nisu uspjeli pronaći modalitet koji bi omogućio uspješniju suradnju.

 

‘Vjerujem da se već rade neki planovi za obnovu života, čega nema bez privrednog razvoja. Razgovarat ćemo o pomoći stanovništvu, a to će biti i prilika da se govori o mogućnostima investiranja i nekim novim projektima’

 

NACIONAL: Naime, iako se nestalima često manipulira u političke svrhe, obično se zaboravlja da je među 1800 nestalih gotovo podjednak broj Hrvata i Srba. Stjepan Sučić, koji je bio na čelu Ureda, dao je ostavku zbog incidenta oko epidemioloških mjera, očekujete li sad neki pomak?  

Nedavne promjene na čelu Ureda možda stvore uvjete za plodniju suradnju. Potrebno je resetiranje strategije traženja nestalih, kao i novi dogovor koji bi omogućio više uspjeha u potragama, ali i identifikacijama. Od 1839 nestalih imamo preko 900 pronađenih tijela koje je potrebno identificirati. Time bi se prepolovio broj onih koji se još uvijek vode kao nestali. Možda su nužne nove akcije prikupljanja uzoraka DNK. Sigurno bi pomoglo kada bi znali gdje su pronađeni ostaci tijela jer bi se onda u nekim slučajevima mogla ciljano provoditi potraga za svjedocima i porodicama. Mislim da je izuzetno važan zajednički rad u potragama, a ne samo puko dopisivanje i zahtjevi jednoj ili drugoj strani koji se najčešće okončavaju bez neke konkretne povratne informacije ili zaključka. Također mislim da je potrebno formirati podgrupe u potragama: najveći broj Hrvata za kojima se traga je s područja Vukovara, blizu 500, i to iz perioda 1991/92. godine, a najviše potraga za Srbima je iz perioda tijekom i nakon Oluje 1995. godine. Aktivno uključivanje najboljih poznavatelja prilika s terena iz tih razdoblja i svih onih koji bi bili od koristi u fokusiranju na taj period, vjerujem da bi dodatno pomoglo i dalo novi impuls ciljanim potragama za nestalima.

NACIONAL: Jeste li imali neke direktne kontakte s obiteljima nestalih?

Uvijek sam veoma tužan nakon razgovora s obiteljima nestalih. Sve je više onih kojima više nije važno ni hoće li ubojice biti identificirani i kažnjeni, jer sada samo žele dostojanstveno sahraniti ostatke svojih najmilijih, ožaliti ih i imati mjesto na kojem će ih se sjećati. Zato mislim da je važno razdvojiti procese potrage za nestalima od potrage za ratnim zločincima. To su paralelni procesi koji kada se spoje, kao što je to sada slučaj, onda interesi potrage za zločincima potpuno potiskuju šanse da neko progovori o tome što zna gdje bi mogao biti pokopan neko tko se trenutno vodi kao nestao. To je veoma osjetljiva tema kojoj je potrebna izuzetna posvećenost kako bi se pronašli najefikasniji načini da to postane isključivo humanitarno pitanje. Iako se tako deklarativno i tretira od političara, ono u praksi ne dovodi do konkretnih i željenih rezultata.

NACIONAL: Boris Milošević bio je na Danu pobjede u Kninu, a vi ste kao posebni izaslanik predsjednika Vučića s njim sudjelovali na komemoraciji Srbima pobijenim nakon Oluje u Plavnom i Gruborima. Je li činjenica da su tamo bili premijer Plenković i ministar branitelja Tomo Medved doista znak tektonskih promjena u srpsko-hrvatskim odnosima, s obzirom na to da se Oluja u Hrvatskoj slavi kao Dan pobjede, a u Srbiji kao Dan žalosti i progona 200.000 Srba?

Jedan test može biti obećanje dato u Gruborima da će im spaljene kuće biti obnovljene i selo raščišćeno od šiblja koje sada onemogućuje da se uopće dođe do svake kuće, kojih i nema više od 15. Ne vjerujem da će oni doći u Grubore živjeti i ponovo se naseliti, ali vjerujem da će mnogi od njih dio godine tamo provoditi i raditi nešto što može biti impuls za neku poslovnu ideju. Htio bih reći da mjerilo treba biti vezano uz sudbinu i život običnih ljudi u budućnosti. Trebamo odlučiti živjeti s različitostima u interpretacijama događaja, učiniti da manifestacije ne ugrožavaju nikoga, a naročito suživot. Vjerujem da bi bilo lakše da imamo nove generacije političara koji neopterećeni prošlošću razmišljaju modernije i koji bi lakše uspostavljali mostove suradnje bazirane na zajedničkim interesima i šansama koje im se ukazuju. Mislim da je, pored pomirenja, vrijeme i da postavimo ciljeve vezane uz prijateljstvo. Solidarnost, humanost i empatiju kojima sada svjedočimo vidim kao veliku šansu.

NACIONAL: Sudjelovali ste i u obilježavanju Dana sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje, ispričali se u ime Republike Srbije i izrazili svoje najdublje žaljenje zbog zločina počinjenih nad nevinim civilima. Mnogima je u sjećanju ostala vaša iskrena gesta, kada ste kleknuli ispred spomenika na Ovčari. Kako se na to gledalo u Srbiji?

„Obični ljudi“ su mi se u velikom, za mene neočekivanom broju zahvaljivali na tome što sam učinio, jer su se identificirali s mojim činom. Pritom mislim i na predstavnike nekih organizacija žrtava i obitelji nestalih. Isto kao što i sada imamo mnogo bolju i izraženiju reakciju „običnih“ ljudi u pogledu solidarnosti.

Dio društveno–političkog establišmenta negativno je reagirao i zanimljivo je da među njima ima puno predstavnika koje najšire definiramo kao desnicu koja je vezana kako za vlast tako i za opoziciju, ali i dio „građanske opozicije“, nevladinog sektora koji je uvijek bio dosljedno antiratno orijentiran. Za desnicu, za one koji su bili ratni huškači, tim činom sam potvrdio da sam dokazani izdajnik, što je zapravo kontinuitet njihova uobičajenog narativa o meni iz devedesetih godina. Za dio onih s kojima sam bio antiratni suborac, izdajnik sam postao onog trenutka kada sam pristao biti izaslanik predsjednika Vučića za rješavanje pitanja nestalih osoba u Republici Hrvatskoj. Činjenica da je riječ o mom humanitarnom i volonterskom angažmanu potisnuta je ostrašćenim političkim neprijateljstvom jednih prema drugima.

 

‘Smatram da bi bilo lakše da imamo nove generacije političara koji neopterećeni prošlošću razmišljaju modernije i koji bi lakše uspostavljali mostove suradnje bazirane na zajedničkim interesima’

 

Gesta isprike i traženja oprosta za zla koja su počinjena u ime naroda ili grupe kojoj pripadate, dominantno se na ovim geografskim prostorima promatra kao slabost. Meni je teško kada god se nađem u Vukovaru i svakom drugom stratištu sve do Srebrenice, Batajnice ili Kosova i znam da će mi uvijek biti teško, da ću uvijek imati potrebu ispričati se bilo kojoj žrtvi ili porodici sve dok političke i društvene elite ne učine sve u suočavanju s vlastitom zlom prošlošću i u ime svojih naroda i država ne preuzmu dio odgovornosti koja može biti i moralna, politička i krivična. Krivična ima neki svoj tijek, ali nam nedostaju političke i moralne geste. Nadvladavanje zle prošlosti počinje od svakog od nas prema svom bližnjem. Nisam vjernik, ali vjerujem u humane vrijednosti koje stoje iza božjih zapovjedi, među njima i onoj koja poručuje da „ljubimo bližnjeg svog“. Znam da će mi to i dalje praviti probleme u životu, ali na to računam, takav život s tim vrijednostima živim otkad znam za sebe.

NACIONAL: Aleksandar Vučić i njegova stranka još uvijek ne žele priznati odgovornost tadašnjeg srpskog vodstva na čelu sa Slobodanom Miloševićem za agresiju na Sloveniju, Hrvatsku i BiH. Kako na to gledaju srpski građani i kada će doći trenutak da se suoče s vlastitom novijom poviješću? 

Nijedno od naših društava nije doživjelo katarzu u svom razvoju nakon ratova. Mi smo u Srbiji to propustili napraviti poslije mirnog svrgavanja Slobodana Miloševića s vlasti. Naša demokracija je zakazala. Uslijedilo je pomirenje demokrata s Miloševićevom partijom, bez ikakve krivične, moralne, političke upitanosti o zbivanjima iz prošlosti, ubojstvima koje je činio režim u Srbiji, izazivanju ratova, destrukcija… Bojim se da ćemo svi na prostorima Jugoslavije dugo plaćati tu cijenu jer se još uvijek živi u starim matricama definiranim od društveno-političkih elita koje teže održati „status quo“. Kao što rekoh, građani znaju biti pametniji od svojih elita i vjerujem da će pokazati ljudskost kada im se za to otvori prostor. Sada imamo mnogo više mehanizama uz koje se društva zaključavaju kontrolom informativnog prostora, odnosno stvaranjem paralelne virtualne realnosti putem moći društvenih mreža koje znaju zavarati.

Mislim da se pomaci u gestama Aleksandra Vučića u odnosu prema ratnim zbivanjima mogu ubrzati pomoću konstruktivne korelacije s predstavnicima Hrvatske prilikom uspostavljanja još boljih odnosa na svim razinama. Nadam se da će se u skoroj budućnosti Aleksandar Vučić pojaviti na nekom mjestu koje zaslužuje izražavanje pijeteta predsjednika države prema žrtvama, poput nekog novootkrivenog mjesta pokopa onih koji se za sada vode kao nestali ili nekog budućeg komemorativnog skupa.

 

Komentiraj