VERA VELEBIT: Kako je u jedan život stalo cijelo turbulentno stoljeće

Vera Velebit, udovica glasovitog jugoslavenskog političara i diplomata Vladimira Velebita i kći hrvatskog slikara Vladimira Becića, proslavila je svoj stoti rođendan. Za Nacional, koji ju je tom prigodom posjetio, prisjetila se svog izuzetno dinamičnog i zanimljivog života

Iako se mnogi, neovisno o dobi, u zadnje vrijeme boje potresa, a neki i covida-19, jedna stogodišnjakinja koja živi u Zagrebu lišena je tih strahova. Kaže da je potres ionako viša sila i da će biti što mora biti, a cjepivo protiv korone rado će primiti. Riječ je o Veri Velebit, udovici glasovitog jugoslavenskog političara i diplomata Vladimira Velebita i kćeri istaknutog hrvatskog slikara Vladimira Becića, koju smo posjetili u povodu njezina nedavnog rođendana.

Danas je i više nego zadovoljna svojim životom: ima dvojicu sinova koji žive u Švicarskoj, liječnika Vladimira i arhitekta Duška, unuke i praunuke. Još prije dvije godine kretala se lagano gradom uz pomoć štapa, a zatim je u svibnju 2019. osjetila veliku slabost u nogama. Mirno je prihvatila da ne može više hodati. U svom zagrebačkom stanu okružila se dragim predmetima i uspomenama: namještajem pokojnih majke i svekrve, Kršinićevim kipovima, fotografijama obitelji… Danas je to njezino ugodno okruženje i utočište. Na zidu su očeve slike koje je prije dvije godine ustupila za retrospektivnu izložbu u Klovićevim dvorima, pokazuje nam ih s ljubavlju.

Na stoliću u stanu Vere Velebit nalazi se uokvirena fotografija njezina supruga Vladimira. PHOTO: Saša Zinaja/NFOTO

 

Na komodi je uokvirena zahvalnica koju potpisuje Rewilding Velebit, društvo za zaštitu prirode i divljih životinja na Velebitu. Nedavno ju je dobila zato što je u dogovoru s djecom donirala značajan iznos društvu Rewilding Velebit koje se brine o planini i divljim životinjama. Zauzvrat, jedna od velebitskih staza nosit će njezino ime. Već vidi svoju djecu, unuke i praunuke, koji su odgojeni da vole prirodu i životinje, kako ponosno hodaju stazom koja nosi njezino ime. Vera Velebit bila je izravni svjedok mnogih burnih događaja tijekom prošloga stoljeća:

“Što mi sve 20. stoljeće nije donijelo… Imala sam toplinu obiteljskog doma, ali sam i gledala nacizmu u lice, tom ružnom sistemu koji je bio crn, crn, crn. Neopisivo crn. Svjedočila sam akciji Diane Budisavljević, humanitarke i aktivistice austrijske nacionalnosti koja je spašavala židovsku djecu iz ustaških logora tijekom Drugog svjetskog rata. Moja majka Ljubica aktivno joj je pomagala. Dan-danas se sjećam tog jutra kada je majka donijela bebu, zamotanu u mantilu. Idućeg dana otišli smo s bebom do Jeremijske dvorane u kojoj je bio sabirni centar za djecu iz logora, raspitujući se za bebine roditelje. Saznali smo da su joj roditelji bili ubijeni, jedan u logoru u Jasenovcu, drugi u Gradiški. Beba je ostala kod nas, majka ju je nazvala Zagorka, a zvali smo je i Seka. Doživljavam je svojom sestrom i stalno smo u kontaktu.”

 

‘Rat mi je jako teško pao. Zavladalo je bezumlje, vidjela sam puno licemjerja. Zašto su mijenjali imena ulica, grad ima svoj identitet i ulice su trebale ostati iste’, smatra Vera Velebit

 

Otac Vere Velebit, slavni hrvatski slikar Vladimir Becić, njezinu majku Ljubicu upoznao je u Beogradu, gdje je radila u ljekarni. Bila je prva žena iz Bosne i Hercegovine koja je završila farmaciju u Beču. Vera Velebit o tome je rekla:

“Moja majka je bila kći pravoslavnog svećenika, imala je stariju braću i običaj je bio da starija braća financijski pomažu mlađu sestru, tako je uspjela završiti škole u Beču. Obitelj moje majke živjela je u Blažuju kod Sarajeva, moj se otac odmah zaljubio u taj kraj. Kupio je komad zemlje budzašto, sagradio je krasnu bosansku seljačku kuću, ali moderno funkcionalnu, nacrt mu je radio arhitekt Erlich. Otac je vjerovao da ćemo moći ondje živjeti od prodaje njegovih slika. To ipak nije išlo glatko, u međuvremenu je dobio ponudu Likovne akademije u Zagrebu pa se obitelj 1926. vratila u Zagreb. Tamo sam pohađala Državnu II. žensku realnu gimnaziju u Križanićevoj. Obožavala sam svoje profesorice njemačkog i francuskog jezika, bile su jako strpljive, a mi, mlade djevojke, malo previše dinamične. Sjećam se šetnji po Zrinjevcu i Gornjem gradu. Šetala sam se s prijateljicama, potajno bismo gledali kavalire”, prisjetila se naša sugovornica.

Vera Velebit 1952. godine na Brijunima s dvojicom svojih sinova i Jovankom Broz, s kojom se dopisivala do njezine smrti i jako ju je voljela. PHOTO: Privatna arhiva Vladimira Velebita

 

Vladimira Velebita upoznala je početkom Drugog svjetskog rata, a vjenčali su se godinu dana nakon njegova završetka. Verin suprug Vladimir Velebit diplomirao je pravo u Zagrebu, u Drugom svjetskom ratu dobio je čin generala i bio je jedan od najbližih Titovih suradnika. Nakon rata postao je pomoćnik šefa jugoslavenske diplomacije i akter najvećih međunarodnih pregovora za Jugoslaviju. Potom je bio veleposlanik u Rimu i Londonu, a pozicija tajnika UN-a odvela ga je u Švicarsku, u Ženevu. Vera i djeca svuda su ga pratili.

“Puno smo putovali kao obitelj, bilo je to prekrasno. Od Australije, Novog Zelanda, Kine, Etiopije, Egipta, Bornea, Rusije, Amerike, obišli smo cijeli svijet. Znate što, imala sam divnu svekrvu koja je uvijek davala podršku, nudila se da će biti uz djecu. Kao predstavnici Jugoslavije živjeli smo vrlo udobno. Danas se najradije sjećam života u Londonu. Tamo smo stekli krasne prijatelje, nisu mene zanimali samo ljudi iz ambasadorskih krugova, nego građani te zemlje. Posjećivali su nas intelektualci, strašno zanimljivi ljudi, postali smo bliski prijatelji. Išli smo u kazališta i na koncerte. London je fantastičan grad, neusporediv sa Zagrebom ili Beogradom. Moj muž je puno radio, ali s velikom predanošću i zadovoljstvom. Njegovi sugovornici redom su bili intelektualci, ljudi zanimljivih ideja. Djeca su išla u vrtić, svi su nas lijepo prihvatili i u Londonu smo se osjećali kao kod kuće”, rekla je Vera Velebit.

Početkom sedamdesetih godina vratili su se u Beograd iz Ženeve, gdje su živjeli do početka rata 1991. godine. S Jovankom Broz dopisivala se do njezine smrti i jako ju je voljela. Za Tita smatra da je imao grešaka, ali da je bio dobar čovjek: “Diktator, točno, ali diktator koji mari za narod. On je strašno volio ljude.”

Vera i Vladimir Velebit i njihova dva sina, Vladimir i Duško. PHOTO: Privatna arhiva Vladimira Velebita

 

Kako joj je bilo živjeti u Beogradu?

“Lijepo mi je bilo i u Beogradu, stanovali smo blizu Kalemegdana. Nisam željela živjeti u kući na Dedinju jer mi se nije dalo da Vladimir i ja stalno moramo koristiti automobil. Ovako mi je grad bio blizu, nije mi trebao vozač, jednostavno bih se prošetala i obavila što trebam. Sjećam se svakodnevnih primanja, službenih ručkova i večera, ponekad to nije bilo jednostavno. Ali shvaćala sam to kao svoju dužnost. Ponekad je dolazilo do umora, ali to mi je na neki način bio posao. Kao supruga diplomata morala sam biti sređena i predstavljati zemlju najbolje što mogu. Što se tiče povratka u Zagreb, moram reći da mi je rat jako teško pao. Danas smo prijatelji, idući dan neprijatelji. Zavladalo je bezumlje, u politici je sve bilo jako prljavo, vidjela sam puno licemjerja. Boljelo me gledati kada su mijenjali imena ulica. Zašto su morali mijenjati imena ulica, grad ima svoj identitet, ulice su trebale ostati iste.”

 

‘Tito je bio diktator, ali diktator koji mari za narod. U Beogradu, kao supruga diplomata, morala sam zemlju najbolje moguće predstavljati’, kaže Vera Velebit

 

Vladimir Velebit mlađi, jedan od dvojice sinova Vere Velebit, po struci je kirurg, ima 73 godine i od 13. godine živi u Ženevi. U Hrvatsku dolazi sedam ili osam puta na godinu, što zbog majčine visoke dobi što zato što imaju kuću na Lošinju. Svaki put vozi autom 1000 kilometara, draže mu je tako nego avionom. Krajem prošlog mjeseca došao je u Zagreb na jedan dan kako bi s majkom proslavio njezin stoti rođendan.

O majci nam je rekao da je bila efikasna i dobra domaćica i da je ona bila ta koja se bavila odgojem djece:

“Otac je bio daleko od nas do kasnijih godina kada sam imao priliku razgovarati s njim o njegovim važnim iskustvima. Volio nas je, ali bio je zauzet i odsutan, na putu ili raznim sastancima, imali smo veliko poštovanje prema njemu i njegovom poslu, tako nas je majka odgojila. S ocem sam imao puno zanimljivih razgovora, voljeli smo ići na barku u ribolov, tada treba dugo čekati dok se riba ulovi pa smo razgovarali i razmjenjivali mišljenja. Proveli smo sate razgovarajući o razvoju Jugoslavije, demokraciji, greškama nakon 1945., problemima političkih sustava i demokracije. Sada s interesom pratim što se zbiva u SAD-u, to je naslijeđe tih razgovora s ocem koje sam vodio prije 25 ili 30 godina. Povjesničar Tvrtko Jakovina je priredio knjigu ‘Vladimir Velebit: Moj život’, a to je moj otac inicijalno napisao za mene. Naime, zamolio sam ga prije 20 godina da mi opiše kamo je sve išao s partizanima, u obliku nekog itinerera, pa je on to proširio na 1400 stranica od čega je objavljeno 800.”

Vera Velebit u Londonu 1953.prilikom Titova posjeta britanskoj kraljici. PHOTO: Privatna arhiva Vladimira Velebita

 

Bio je dijete kada mu je 1954. umro djed, slikar Vladimir Becić, pa ga se ne sjeća. Ima fotografije na kojima ga djed drži kao malo dijete i ima njegove slike u stanu, desetak ulja i nekoliko akvarela. To što dolazi iz obitelji Velebit predstavlja mu veliku odgovornost. Kako je rekao, u Ženevi je njegov otac živio 12 godina i imao je veliki krug prijatelja, a to su bili ljudi iz Jugoslavije i cijelog svijeta, primjerice, akademici, profesori i novinari:

“Držali smo vezu s nekim osobama iz tih krugova, ali ti ljudi su pomrli od starosti. No imam još veze s djecom ljudi koji su radili s mojim ocem. Ovdje je napisana knjiga o njemu na francuskom, to je izazvalo određeni interes za obitelj Velebit, napisao ju je Jean-François Bergier, bivši član Međunarodnog Crvenog križa. Inače, skupljam materijale da eventualno napišem knjigu o svojoj baki, supruzi Vladimira Becića, koja je imala jednu zanimljivu balkansku epopeju. Rođena je u Sarajevu, bila je srpskog porijekla, završila je farmaciju u Beču 1911. Nakon toga je radila u bolnici u Sarajevu, to je još bila Austro-Ugarska, otišla je iz Sarajeva 1913. u Beograd gdje je radila u ljekarni i upoznala Becića. Kao zaručnici su otišli živjeti u Bitolj u Makedoniju, tek oslobođenu nakon Prvog balkanskog rata, živjeli su tamo do Prvog svjetskog rata pa su morali bježati. On je kao novinar i ratni dopisnik bio u srpskoj vojsci, crtao je i ilustrirao za francuski list Illustration, ona je ostala u Bitolju, a kada su ga napali Bugari, otišla je na konju do Soluna i našla svog muža koji je tamo bio sa srpskom vojskom. Proveli su godinu dana tamo, starija sestra moje majke rođena je u Solunu i s malim djetetom su otišli u Nicu. To je zanimljiva priča o ljubavi i povijesti koja nije poznata.”

 

‘S ocem sam proveo sate razgovarajući o razvoju Jugoslavije, demokraciji, greškama nakon 1945. i problemima političkih sustava i demokracije’, prisjeća se Vladimir Velebit mlađi

 

Vladimir Velebit mlađi govori arhaični hrvatski, čita hrvatske novine i knjige na hrvatskom, ali i ćirilicu. Osjeća se kao građanin svijeta: s ocem je živio u Rimu, Londonu, Washingtonu, a zbog svoje karijere u Engleskoj i SAD-u. Smatra se slobodnom i tolerantnom osobom zahvaljujući profesiji i obiteljskom odgoju koji je bio otvoren prema svijetu bez ikakvih predrasuda. Djeluje u raznim fondacijama, puno čita, član je jednog kluba čitatelja, organizira konferencije, a kako ga zanima povijest, zainteresiranima govori o povijesti ovih prostora. Pokušava djecu zainteresirati za korijene, napravio im je povijesni album o obitelji Velebit, možda će jedan album posvetiti i djedu, slikaru Vladimiru Beciću. Želio bi da njegova djeca, sinovi od 42 i 45 godina koji govore hrvatski i redovito dolaze u Hrvatsku, znaju nešto više o svom porijeklu iako će vjerojatno ostati u Švicarskoj. Pokušava i unuka Vladimira naučiti nekoliko riječi hrvatskog.

Kako je rekao, njegovi sinovi nisu dobili hrvatsko državljanstvo i ne zna zašto je tomu tako. Mlađi sin pokušava dobiti državljanstvo već četiri godine. Iako sada postoji ubrzana procedura, nitko mu se ne javlja. U hrvatskom veleposlanstvu u Bernu uredno mu zaprime dokumente, sve je platio, ali već godinu dana nije primio odgovor iz Hrvatske ili iz veleposlanstva. “Ne znamo hoće li ga ikada dobiti, ali znam da se drugima daje u roku od mjesec dana”, rekao je naš sugovornik.

Svekrva mu je bila prva zastupnica u švicarskom parlamentu, živi blizu trga koji je po njoj nazvan. Supruga mu je pedijatrica koja je tijekom i nakon rata imala puno pacijenata iz BiH, Hrvatske i Srbije, a s obzirom na to da je naučila jezik, mogla je s njima govoriti na hrvatskom. Tako je svjedočila konfliktima kada bi se u njezinoj ordinaciji našli ljudi različitih nacionalnosti s prostora Jugoslavije. Govorila bi im da konflikte zadrže na Balkanu.

Vera i Vladimir Velebit sa svojim unucima, sinovima prvorođenog sina Vladimira, na Lošinju. PHOTO: Privatna arhiva Vladimira Velebita

 

Kako je rekao Vladimir Velebit mlađi, njegov otac bio je miješanog porijekla: Velebiti su Srbi iz Petrinje, dok je njegova baka Velebit bila iz tršćanske obitelji koja ima dubrovačko porijeklo. Teorija njegova oca bila je da su Velebiti uskoci koji su došli na Baniju 1617. ili 1619. iz okolice Senja. Kada su došli, pitali su ih odakle su, a oni su rekli “s Velebita”. Tako je ostalo to ime.

Kakav je bio njegov otac kao osoba i kakav mu je bio svjetonazor?

“Otac je bio staložena i dobra osoba, promišljen i nimalo napastan, imao je nevjerojatan mir, spokoj i ljubaznost prema svima, pokušavam ga imitirati koliko god mogu, bio je i ostao moj uzor. Moj otac bio je jako razočaran raspadom Jugoslavije, posebice kao ekonomist po struci. Gledao je razvoj EU-a i vidio da se zemlje racionalno skupljaju da bi zajedno bile jače pa nije shvaćao ovo naše razbijanje zbog nekoliko političara koji su za tu svrhu koristili nacionalizam i vjeru. U doba hladnog rata Jugoslavija je imala utjecaj na razmišljanje ljudi u Europi, nudila je rješenje između kapitalizma i Istočnog bloka, ali to nije uspjelo. Moji stavovi su u skladu s očevima. Nisam član nijedne stranke u Švicarskoj, nisam politički aktivan, ali sam otvoreniji prema ljevici i socijalnim problemima, ekologiji i pomoći nemoćnima, što je povezano i s mojom liječničkom profesijom. Dobro sam živio i dobro živim, imam sve što mi treba, ali nije mi to bio glavni cilj, zato sam išao u razne nerazvijenije zemlje razvijati kardiokirurgiju. Osjećao sam da tako činim nešto korisno, a to mi puno znači”, rekao je Vladimir Velebit mlađi.

Vera Velebit puhnula je u svjećice stoti put, a rođendan je proslavila u svom domu koji je njezino ugodno okruženje i utočište. PHOTO: Privatna arhiva

 

Knjigu “Vladimir Velebit: Moj život”, autobiografske zapise Vladimira Velebita, za objavljivanje je priredio povjesničar Tvrtko Jakovina. On je istaknuo da je za to djelo, koje se odlično prodavalo, zaslužna Vera Velebit jer ga je nazvala pa je u razgovoru s njom saznao za taj rukopis.

Jakovina o sebi kaže da je diplomatski povjesničar prije svega ili povjesničar globalnih odnosa i velikih tema, a Velebit koji je živio 97 godina i njegovo bogato političko iskustvo svakako su dragocjen povijesni izvor.

“Sudjelovao je nakon zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu u diplomatskom pregovorima oko priznavanja Titove Jugoslavije, da britanski saveznici i gosti uskrate priznanje koje je imala vlada koja je bila u Londonu, kraljevina Petra II., suverena koji je dobio sina u hotelu, čiji je teritorij učinjen Jugoslavijom. Prilike na terenu bile su nepovoljne za kralja, ali nisu bile izgubljene i bilo je majstorstvo to postići. Velebit je potom postavio jugoslavensku diplomaciju, bio je de facto prvi u prvim vladama, glavni operativac, netko koga Staljin i Molotov spominju u pismima kojima nastoje srušiti Tita. Potom, Velebit je bio pozadinski pregovarač za otvaranje Sjedinjenih Država nakon Titova prekida sa Staljinom. Mjesecima je boravio u Washingtonu i započeo pretvaranje Jugoslavije u ‘američkog komunističkog saveznika’. Velebit je ispregovarao našu granicu s Italijom, on je zaslužan za to što su granične crte između današnje Slovenije i Hrvatske prema Italiji baš takve. Bez toga što je 1954. postignuto u Londonu, ni naši branitelji 1990. ne bi branili takvu graničnu crtu. Konačno, Vlatko Velebit bio je jedan od naših najviših dužnosnika u UN-u u Ženevi. Tu je puno svijeta, a to je ono što ja istražujem. Velebit je jedna od mjera stvari, uzor diplomacije kakva bi trebala biti”, rekao je Jakovina.

 

‘Vladimir Velebit bio je glavni operativac u diplomaciji, Staljin i Molotov spominju ga u pismima kojima nastoje srušiti Tita’, pojašnjava Tvrtko Jakovina

 

Istaknuo je da je Vladimir Velebit u našoj kulturi ostao pomalo mitska ličnost, gospodin, dijelom doživljavan kao Krleža: desnici smeta njegovo ljevičarstvo, ali ne može mu sporiti da je čovjek s pedigreom, znanjem i postignućima.

“Baš kao i tijekom Drugog svjetskog rata, Velebit, bez obzira na to što dolazi iz stare, vojne, krajiške obitelji, zbog svoje nacionalnosti nije imao problema. Vjerojatno je to bilo prije svega zbog dubinske malograđanštine onih koji kritiziraju. Ispred sebe su gledali čovjeka koji je bio general, pravnik, koji je govorio jezike, koji nije odudarao od najuglednijih i najstarijih obitelji svoga vremena u najrazvijenijim zemljama. U normalnoj sredini po Velebitu bi se zvala naša Diplomatska akademija, ako još postoji, po njemu bi se nešto zvalo u Istri, on bi u normalnim sredinama i okolnostima bio sjajni primjer čovjeka i obitelji koja može ispričati povijest ovih prostora. Djed Vladimira Velebita bio je general u Austro-Ugarskoj, otac u Kraljevini Jugoslaviji, a on u Titovoj Jugoslaviji. Vladimira Velebita nemoguće je ‘istražiti’ jer odnose Jugoslavije s Moskvom, sređivanje Tršćanskog pitanja, odnose unutar jugoslavenske diplomacije, neformalne odnose unutar jugoslavenskog vrha, sudbinu hrvatskih obitelji od 18. do 21. stoljeća, nikada ne možete obraditi, zaključiti. A sve je to Vladimir Velebit i sve to preko njegove sudbine možete izučavati”, zaključio je Jakovina.

Bivši hrvatski predsjednik Stipe Mesić, povjesničar Tvrtko Jakovina, Mira Šuvar i Vera Velebit na proslavi stotog rođendana Vere Velebit. PHOTO: Privatna arhiva

Komentiraj